2. dio

Znanost — traganje čovječanstva za istinom

Traganje počinje

“NITKO ne zna tko je prvi otkrio vatru, izumio kotač, razvio luk i strijelu ili pokušao objasniti izlazak i zalazak sunca”, primjećuje The World Book Encyclopedia. No, oni su otkriveni, izumljeni, razvijeni i objašnjeni, i svijet odonda više nikada nije bio isti.

Ta dostignuća bila su rani koraci na putovanju u traganju za istinom, koje sada traje već oko šest tisuća godina. Ljudi su uvijek bili radoznali, željeli su razumjeti žive i nežive stvari u svijetu oko sebe. Također su bili zainteresirani da primijene ono što nauče, upotrebljavajući to na praktičan način koji će im koristiti. Ta urođena žeđ za spoznajom i želja da je se primijeni bile su pokretačke snage u traganju čovječanstva za znanstvenom istinom.

Naravno, ti prvi pokušaji da se znanstvena spoznaja praktično upotrijebi nisu se zvali tehnologija, kako se danas nazivaju. Zato se ni oni koji su provodili takve pokušaje ne nazivaju znanstvenicima. U stvari, znanost u svom suvremenom smislu nije čak ni postojala tokom najvećeg dijela povijesti čovječanstva. Kad je engleski pjesnik Chaucer u 14. stoljeću upotrijebio riječ “science” (znanost), on je jednostavno mislio na sve različite vrste znanja. To je u skladu s etimologijom te riječi, koja seže do latinskog izraza koji znači “znati”.

Prvi zoolog pokazuje put

Bez obzira na to kako se u početku zvala, znanost je započela u Edenskom vrtu čim su ljudi počeli istraživati svijet oko sebe. Još prije nego je stvorena Eva, Adam je dobio zadatak da životinjama da imena. Da bi im dodijelio odgovarajuća imena, trebao je pažljivo proučavati njihove karakteristike i njihove navike. Danas to nazivamo zoologijom (1. Mojsijeva 2:19).

Prvo dijete Adama i Eve, Kain, ‘sazidao je grad’, tako da je morao imati dovoljnu znanstvenu spoznaju da bi razvio potrebne alate. Kasnije je jedan od njegovih potomaka, Tubal-kain, nazvan ‘kovačem koji je pravio svakovrsno posuđe od mjedi i gvožđa’. Dotada su se znanstvena spoznaja i tehnologija očigledno povećale (1. Mojsijeva 4:17-22, Šarić).

Do vremena kad je Egipat postao svjetska sila — prva koja se spominje u Bibliji — znanstvena spoznaja napredovala je do toga da su Egipćani bili u stanju konstruirati divovske piramide. Do konstrukcije tih piramida, kaže The New Encyclopædia Britannica, “moglo se uspješno doći samo nakon mnogih eksperimentiranja, u kojima su bili riješeni veliki građevinski problemi”. Rješavanje tih problema zahtijevalo je solidno poznavanje matematike i ukazuje na postojanje određenih znanstvenih vještina koje su srodne matematici.

Naravno, znanstvena znatiželja nije bila ograničena samo na Egipćane. Babilonci su, osim što su razvili kalendar, uveli brojčani i mjerni sustav. Na Dalekom istoku kineska civilizacija dala je vrijedne znanstvene doprinose. A rani praočevi Inka i Maja u Srednjoj i Južnoj Americi razvili su naprednu civilizaciju koja je kasnije iznenadila evropske istraživače, koji uopće nisu očekivali takva dostignuća od “zaostalih domorodaca”.

Međutim, nije se sve što su ti drevni narodi prvobitno smatrali znanstvenom istinom pokazalo znanstveno točnim. The World Book Encyclopedia kaže nam da su uz korisna sredstva koja su Babilonci izradili za znanstveno istraživanje, “oni također razvili pseudoznanost astrologije”.a

Babilon je svugdje

Za istraživače Biblije, Babilon je sinonim za krivo obožavanje. U astrologiji koja se tamo prakticirala vjerovalo se da nad svakim dijelom neba vlada različiti bog. Biblija, koja naučava da postoji samo jedan pravi Bog, znanstveno je točna kad odbacuje pseudoznanost poznatu kao astrologija (5. Mojsijeva 18:10-12; 1. Korinćanima 8:6; 12:6; Efežanima 4:6).

Religija je bila integralni dio života ranog čovjeka. Zato je razumljivo da se znanstvena spoznaja nije razvila odvojeno od religioznih vjerovanja i ideja. To se naročito može vidjeti na području medicinske znanosti.

“Drevni dokumenti koji prikazuju egipatsko društvo i medicinu za vrijeme Starog Kraljevstva”, kaže The New Encyclopædia Britannica, “pokazuju da su magija i religija bili integralno povezani s empirijsko-racionalnom medicinskom praksom i da je glavni vrač na faraonovom dvoru često služio i kao glavni liječnik nacije.”

Za vrijeme treće egipatske dinastije, istaknuti arhitekt po imenu Imhotep stekao je slavu kao liječnik velike vještine. Za manje od sto godina nakon njegove smrti, obožavalo ga se kao egipatskog boga liječništva. Do kraja šestog stoljeća pr. n. e. uzdignut je na položaj većeg božanstva. Britannica kaže da su hramovi posvećeni njemu “često bili prepuni patnika koji su se molili i spavali tamo u uvjerenju da će im bog otkriti lijekove u njihovim snovima”.

Egipatski i babilonski iscjelitelji bili su pod velikim utjecajem religioznih ideja. “Prevladavajuća teorija o bolesti u to vrijeme, i još u sljedećim generacijama”, kaže The Book of Popular Science, “bila je da groznice, zaraze i bolove prouzročuju zli duhovi, ili demoni, koji napadaju tijelo.” Iz tog je razloga medicinski tretman uglavnom uključivao religiozne prinose, bacanje čini i čaranje.

S vremenom je, u četvrtom i petom stoljeću pr. n. e., grčki liječnik po imenu Hipokrat doveo u pitanje to gledište. On je naročito poznat po Hipokratovoj zakletvi, za koju se još uvijek smatra da utjelovljuje medicinski kodeks ponašanja. Knjiga Moments of Discovery—The Origins of Science primjećuje da je Hipokrat također bio “među prvima koji je konkurirao svećenicima u pronalaženju objašnjenja za čovjekove bolesti”. Prakticirajući medicinu u duhu znanosti, on je tražio prirodne uzroke bolesti. Razum i iskustvo počeli su dolaziti na mjesto religioznog praznovjerja i nagađanja.

Hipokrat je poduzeo korake u ispravnom smjeru da bi odvojio medicinu od vjerske dogme. No, čak i danas se možemo podsjetiti na religioznu pozadinu medicine. Porijeklo samog njenog simbola, štap Asklepija, grčkog boga liječništva, obavijen zmijom, može se slijediti sve do drevnih hramova liječenja gdje su se držale svete zmije. Prema The Encyclopedia of Religion, te su zmije utjelovljavale “sposobnost za obnavljanje života i ponovno rođenje u zdravlju”.

Hipokrat je kasnije postao poznat kao otac medicine. No, to ga nije spriječilo da ponekad bude znanstveno netočan. The Book of Popular Science kaže nam da neke od njegovih nevjerodostojnih zamisli “nama danas izgledaju prilično fantastične”, ali upozorava na medicinsku aroganciju, govoreći: “Neke od medicinskih teorija koje su sada najčvršće utemeljene, vjerojatno će izgledati isto tako fantastične ljudima neke buduće generacije.”

Napredovanje korak po korak

Dakle, otkrivanje znanstvene istine jest postepeni proces koji zahtijeva izabiranje činjenica između zabludnih teorija kroz stoljeća. No, da bi to bilo moguće, pronalasci jedne generacije moraju se točno prenijeti sljedećoj. Jedan od načina da se to napravi očito je usmenim putem, budući da su ljudi stvoreni sa sposobnošću govora. (Usporedi 1. Mojsijeva 2:23.)

Međutim, ta metoda prenošenja opservacija nikada ne bi bila dovoljno pouzdana da osigura točnost koju zahtijeva znanstveni i tehnološki napredak. Postojala je velika potreba za čuvanjem informacija u pisanom obliku.

Ne zna se kada su ljudi počeli pisati. No, kad su jednom počeli, na raspolaganju su imali divan proces pomoću kojeg su mogli prenositi informacije na kojima drugi mogu graditi. Prije pronalaska papira — vjerojatno u Kini oko 105. n. e. — pisalo se na takvim materijalima kao što su glinene pločice, papirus i pergament.

Važan znanstveni napredak bio bi nemoguć bez sistemâ za brojenje i mjerenje. Važnost njihovog razvoja ne može se prenaglasiti. Nazivajući primjene u matematici “univerzalnima po opsegu”, The Book of Popular Science podsjeća nas da su “njene analize dovele do mnogih svevažnih znanstvenih napredaka”. Matematika služi i kao “neprocjenjivo sredstvo za kemičara, fizičara, astronoma, strojara i druge”.

Kroz stoljeća su i drugi faktori dali zamah potrazi za znanstvenom istinom. Putovanje, naprimjer. The Book of Popular Science objašnjava: “Čovjeku koji putuje u strane zemlje vjerojatno će znatiželja biti izoštrena novim vidicima, zvukovima, mirisima i okusima. Bit će doveden u iskušenje da pita zašto su stvari tako različite u nepoznatoj zemlji; i u pokušaju da zadovolji svoju znatiželju, steći će mudrost. Tako je bilo kod drevnih Grka.”

Da, ti svugdje prisutni Grci

Pročitajte nešto o povijesti religije, politike ili trgovine i pronaći ćete više nego usputno ukazivanje na Grke. A tko nije čuo za njihove slavne filozofe, što je izraz koji dolazi od grčke riječi philosophía, koja znači “ljubav prema mudrosti”? Ljubav Grka prema mudrost i i žeđ za znanjem bile su dobro poznate u prvom stoljeću kad je kršćanski apostol Pavao posjetio njihovu zemlju. Ukazao je na epikurejske i stoičke filozofe, koji “kao svi Atenjani i među njima nastanjeni stranci ni na što drugo ne troše vrijeme nego da neku novost kažu ili čuju” (Djela apostolska 17:18-21, St).

Zato nije iznenađujuće što su od svih drevnih naroda Grci ostavili znanosti najveće nasljeđe. The New Encyclopædia Britannica objašnjava: “Pokušaj grčke filozofije da pruži teoriju o svemiru koja će zamijeniti kozmološke mitove na kraju je doveo do praktičnih znanstvenih otkrića.”

U stvari, neki od grčkih filozofa dali su značajne doprinose potrazi za znanstvenom istinom. Trudili su se da iskorijene pogrešne ideje i teorije svojih prethodnika, dok su u isto vrijeme gradili na temelju onoga što su našli da je točno. (Vidi okvir za primjere.) Tako su grčki filozofi jučerašnjice od svih drugih drevnih ljudi došli najbliže razmišljanju znanstvenikâ današnjice. Kad već govorimo o tome, sve do relativno novijeg doba, termin “prirodna filozofija” upotrebljavao se da opiše različite grane znanosti.

S vremenom je Grčku, koja je ljubila filozofiju, u političkom pogledu zasjenilo novoosnovano Rimsko Carstvo. Da li će to imati ikakve posljedice na znanstveni progres? Ili će dolazak kršćanstva nešto promijeniti? Treći dio dat će odgovor.

[Bilješke]

[Okvir na stranici 15]

Pretkršćanski grčki “znanstvenici”

TALES iz Mileta (šesto stoljeće), naročito poznat po svom radu u matematici i po svom vjerovanju da je voda bit svake tvari, imao je kritički pristup kozmičkom uređenju, za koji The New Encyclopædia Britannica kaže da je bio “presudan u razvoju znanstvene misli”.

Sokrat (peto stoljeće) je u The Book of Popular Science nazvan “kreatorom metode ispitivanja — dijalektike — koja se približava samoj srži prave znanstvene metode”.

Demokrit iz Abdere (peto do četvrto stoljeće) pomogao je položiti temelj za atomsku teoriju svemira, kao i za teorije o neuništivosti materije i sačuvanju energije.

Platon (peto do četvrto stoljeće) utemeljio je Akademiju u Ateni kao institut za sistematsko nastojanje prema filozofskom i znanstvenom istraživanju.

Aristotel (četvrto stoljeće), obrazovani biolog, osnovao je Likej, znanstvenu instituciju koja je provodila istraživanja na mnogim područjima. Njegove su ideje više od 1 500 godina dominirale u znanstvenoj misli, a njega se smatralo vrhovnim znanstvenim autoritetom.

Euklid (četvrto stoljeće), najistaknutiji matematičar antike, najpoznatiji je po kompilaciji znanja o “geometriji”, što dolazi od grčke riječi koja znači “mjerenje zemlje”.

Hiparh iz Niceje (drugo stoljeće), istaknuti astronom i utemeljitelj trigonometrije, klasificirao je zvijezde u veličine prema sjajnosti, što je sistem koji se u osnovi još uvijek koristi. Bio je prethodnik Ptolemeja, eminentnog geografa i astronoma iz drugog stoljeća n. e., koji je proširio Hiparhova otkrića i naučavao da je Zemlja centar svemira.

[Slika na stranici 16]

Asklepijev štap obavijen zmijom, podsjetnik da se znanost nije razvila odvojeno od religioznog utjecaja