3. dio
Znanost — traganje čovječanstva za istinom
Religija i znanost — loša kombinacija
IZGLEDALO je da su tisuće godina traganja za znanstvenom istinom uspostavile čvrst temelj za daljnje istraživanje. Sigurno je da ništa nije moglo stati na put daljnjem progresu. No ipak, kako kaže knjiga The Book of Popular Science, “znanost je zaista loše prošla tokom trećeg, četvrtog i petog stoljeća A.D.”
Dva su događaja značajno pridonijela toj situaciji. U prvom stoljeću, s Isusom Kristom pojavila se nova religiozna era. A nekoliko desetljeća prije toga, 31. pr. n. e., osnivanjem Rimskog Carstva rođena je nova politička era.
Za razliku od grčkih filozofa prije njih, Rimljani su “bili više zainteresirani za rješavanje svakodnevnih životnih problema nego za traganje za apstraktnom istinom”, kaže gore spomenuti priručnik. Logično je, dakle, da je “njihov doprinos čistoj znanosti bio vrlo malen”.
Međutim, Rimljani su pomogli u prenošenju znanstvene spoznaje koja se sakupila do tog vremena. Naprimjer, Plinije Stariji je u prvom stoljeću napravio znanstvenu kompilaciju pod nazivom Prirodoslovlje. Iako ona nije bila bez grešaka, sačuvala je različite vrste znanstvenih informacija koje su inače mogle biti izgubljene za kasnije generacije.
Na religioznoj fronti, kršćanska skupština koja se sve više širila nije bila uključena u znanstveno traganje tog vremena. Ne želi se reći da su se kršćani protivili znanstvenoj spoznaji kao takvoj, nego je kršćanski prioritet, kako je pokazao sam Krist, uglavnom bio na razumijevanju i širenju religiozne istine (Matej 6:33; 28:19, 20).
Prije kraja prvog stoljeća, otpadnički kršćani već su počeli falsificirati religioznu istinu za koju su bili opunomoćeni da je propagiraju. To je kasnije dovelo do toga da su uspostavili otpadnički oblik kršćanstva, kao što je bilo i prorečeno (Djela apostolska 20:30; 2. Solunjanima 2:3; 1. Timoteju 4:1). Događaji koji su uslijedili nakon toga pokazali su da je njihovo odbacivanje religiozne istine bilo popraćeno stavom nezainteresiranosti — ponekad čak i antagonizma — prema znanstvenoj istini.
“Kršćanska” Evropa gubi svoj vodeći položaj
The World Book Encyclopedia objašnjava da su tokom srednjeg vijeka (od 5. do 15. stoljeća) “u Evropi naučnici bili više zainteresirani za teologiju, ili proučavanje religije, nego za proučavanje prirode”. A taj “naglasak na spasenju umjesto na istraživanju prirode”, ističe Collier’s Encyclopedia, “više je bio smetnja nego poticaj znanosti”.
Kristova učenja nisu imala namjeru da služe kao takva smetnja. U svakom slučaju, labirint krivih religioznih predodžbi u tom nazovikršćanstvu, uključujući i pretjerano naglašavanje spasenja navodno besmrtne duše, potaknuo je taj razvoj. Većina učenosti bila je pod kontrolom crkve i njegovala se uglavnom u samostanima. Taj religiozni stav usporio je traganje za znanstvenom istinom.
Od samog početka naše ere, znanstvene stvari stavljene su iza teologije. Praktično jedini znanstveni napredak koji vrijedi spomenuti bio je na području medicine. Naprimjer, rimski medicinski pisac Aulo Celzo iz prvog stoljeća n. e., zvan “rimski Hipokrat”, napisao je djelo koje se sada smatra medicinskom klasikom. Grčki farmakolog Pedanije Dioskorid, kirurg u Neronovim rimskim vojskama, dovršio je značajan farmakološki udžbenik koji je stoljećima bio u općoj upotrebi. Galen, Grk iz drugog stoljeća, utjecao je na medicinsku teoriju i praksu od svog vremena pa kroz cijeli srednji vijek time što je utemeljio eksperimentalnu fiziologiju.
Razdoblje znanstvene stagnacije nastavilo se čak i nakon 15. stoljeća. Točno, evropski znanstvenici su u tom vremenu dolazili do otkrića, ali u glavnini to nisu bili originali. Časopis Time primjećuje: “[Kinezi] su prvi gospodari znanosti na svijetu. Davno prije Evropljana oni su znali kako upotrebljavati kompas, izrađivati papir i barut, [i] štampati pomičnim slovima.”
Tako su, zbog općeg vakuuma znanstvene misli u “kršćanskoj” Evropi, ne-kršćanske kulture preuzele vodstvo.
Znanstveni progres
Do devetog stoljeća, arapski znanstvenici brzo su postajali predvodnici u znanstvenim stvarima. Naročito su u 10. i 11. stoljeću — dok je nazovikršćanstvo stupalo na mjestu — doživljavali zlatni vijek dostignuća. Dali su značajne doprinose medicini, kemiji, botanici, fizici, astronomiji i, iznad svega, matematici. (Vidi okvir, stranica 22.) Maan Z. Madina, izvanredni profesor arapskog na Sveučilištu Columbia, kaže da su “suvremena trigonometrija kao i algebra i geometrija u značajnoj mjeri arapski izumi”.
Mnogo od te znanstvene spoznaje bilo je originalno. No nešto od toga baziralo se na širokom temelju grčke filozofije i, iznenađujuće, bilo je posljedica upletenosti religije.
Relativno rano u našoj eri, nazovikršćanstvo se raširilo u Perziju, a poslije u Arabiju i Indiju. U petom stoljeću, Nestorije, patrijarh Konstantinopolisa, uključio se u kontroverziju koja je dovela do šizme u istočnoj crkvi. To je dovelo do formiranja buntovničke grupe, nestorijanaca.
U sedmom stoljeću, kad se nova religija, islam, iznenada pojavila na svjetskoj sceni i počela sa svojom kampanjom širenja, nestorijanci su požurili da ono što znaju prenesu na svoje arapske osvajače. Prema The Encyclopedia of Religion, “nestorijanci su bili prvi koji su promicali grčku znanost i filozofiju time što su prevodili grčke tekstove na sirijski, a onda na arapski”. Oni su također bili “prvi koji su uveli grčku medicinu u Bagdad”. Arapski znanstvenici počeli su graditi na stvarima koje su naučili od nestorijanaca. Arapski jezik zamijenio je sirijski kao jezik znanosti u arapskom carstvu i pokazao se kao jezik koji je vrlo prikladan za znanstveno pisanje.
No, Arapi nisu samo preuzimali znanje. Oni su ga i davali. Kad su Mauri preko Španjolske prešli u Evropu — i ostali tamo 700 godina — donijeli su sa sobom prosvijetljenu muslimansku kulturu. A za vrijeme osam takozvanih kršćanskih križarskih ratova, između 1096. i 1272, zapadni križari bili su impresionirani naprednom islamskom civilizacijom s kojom su došli u kontakt. Vratili su se, kako se izrazio jedan autor, “s gomilom novih utisaka”.
Arapsko pojednostavljenje matematike
Jedan značajan doprinos koji su Arapi dali Evropi bio je uvođenje arapskih brojeva da bi zamijenili rimsku upotrebu slova. Zapravo, “arapski brojevi” je netočan naziv. Točniji izraz vjerojatno bi bio “hindusko-arapski brojevi”. Istina, arapski matematičar i astronom iz devetog stoljeća al-Hvarzimi pisao je o tom sistemu, ali ga je on dobio od hinduističkih matematičara u Indiji, koji su ga izmislili više od tisuću godina ranije, u trećem stoljeću pr. n. e.
Taj sistem bio je malo poznat u Evropi prije nego ga je uvaženi matematičar Leonardo Fibonacci (poznat i kao Leonardo Pisano) 1202. predstavio u Liber abaci (Knjizi o abacima). Prikazujući prednost tog sistema, objasnio je: “Devet indijskih brojaka su: 9 8 7 6 5 4 3 2 1. Sa tih devet brojaka i sa znakom 0 (...) može se napisati bilo koji broj.” U početku su Evropljani sporo reagirali. No, do kraja srednjeg vijeka prihvatili su novi sistem brojanja, a njegova jednostavnost potaknula je znanstveni progres.
Ako sumnjate da su hindusko-arapski brojevi pojednostavljenje u odnosu na ranije upotrebljavane rimske brojeve, pokušajte oduzeti LXXIX od MCMXCIII. Nezgodno? Možda će 79 od 1993 biti nešto lakše.
Ponovno paljenje plamena u Evropi
S početkom u 12. stoljeću, plamen učenja koji je jasno sjao u muslimanskom svijetu počeo je nestajati. Međutim, ponovo je zapaljen u Evropi kad su grupe naučenjaka počele formirati preteče suvremenih sveučilišta. Sredinom 12. stoljeća osnovana su sveučilišta u Parizu i Oxfordu. Sveučilište Cambridge slijedilo je početkom 13. stoljeća, a ona u Pragu i Heidelbergu u 14. stoljeću. Do 19. stoljeća sveučilišta su postala glavni centri znanstvenog istraživanja.
U početku su te škole bile pod velikim utjecajem religije, budući da je većina predavanja bila usredotočena na teologiju ili je naginjala prema teologiji. Ali u isto vrijeme, škole su prihvatile grčku filozofiju, naročito Aristotelove spise. Prema The Encyclopedia of Religion, “skolastička metoda (...) kroz cijeli srednji vijek (...) bila je strukturirana prema aristotelovskoj logici definiranja, dijeljenja i rezoniranja u svom izlaganju teksta i svom rješavanju poteškoća”.
Jedan od naučenjaka 13. stoljeća koji je bio zaokupljen time da spoji aristotelovsko učenje sa kršćanskom teologijom bio je Toma Akvinski, kasnije nazvan “kršćanski Aristotel”. No, u nekim se točkama razlikovao od Aristotela. Akvinski je, naprimjer, odbacio teoriju da je svijet oduvijek postojao, slažući se tako s Pismima da je bio stvoren. Držeći se “čvrsto vjerovanja da je naš svemir uređen svemir koji se može razumjeti svjetlom razuma”, kaže knjiga The Book of Popular Science, on je “dao vrijedan doprinos razvoju suvremene znanosti”.
Međutim, najvećim dijelom, učenja Aristotela, Ptolemeja i Galena bila su prihvaćena kao nepogrešiva istina, čak i od strane crkve. Ranije spomenuti priručnik objašnjava: “U srednjem vijeku, kad su interes za znanstveni eksperiment i izravno promatranje bili na niskoj razini, Aristotelova riječ bila je zakon. Ipse dixit (‘Sam on je rekao’) bio je argument koji su srednjovjekovni skolastici koristili da bi dokazali istinu mnogih ‘znanstvenih’ opservacija. Pod takvim okolnostima, Aristotelove greške, posebno u fizici i astronomiji, stoljećima su zadržavale znanstveni progres.”
Jedan od onih koji je osporio tu slijepu privrženost prijašnjim gledištima bio je oxfordski fratar iz 13. stoljeća Roger Bacon. Nazvan “najvećom figurom u srednjovjekovnoj znanosti”, Bacon je bio gotovo sam u zastupanju eksperimentiranja kao sredstva za upoznavanje znanstvenih istina. Kaže se da je već 1269, očito mnoga stoljeća ispred svog vremena, predvidio automobile, avione i motorizirane brodove.
Ipak, usprkos dalekovidnosti i briljantnom umu, Bacon je bio ograničen u svom poznavanju činjenica. Snažno je vjerovao u astrologiju, magiju i alkemiju. To pokazuje da je znanost zaista stalno traganje za istinom, uvijek podložno reviziji.
Iako je izgledalo da znanstveno istraživanje u 14. stoljeću drijema, kako se 15. stoljeće približavalo svome kraju, traganje čovječanstva za znanstvenom istinom nikako još nije bilo gotovo. U stvari, sljedećih 500 godina snažno će zasjeniti prijašnje vrijeme. Svijet će stati na prag znanstvene revolucije. I kako je to slučaj sa svakom revolucijom, i ova će imati svoje heroje, svoje zločince i, iznad svega, svoje žrtve. O tome saznajte u 4. dijelu serije “Znanost — traganje čovječanstva za istinom” u našem sljedećem broju.
[Okvir na stranici 22]
Zlatni vijek arapske znanosti
Al-Hvarizmi (osmo-deveto stoljeće), irački matematičar i astronom; poznat po tome što je izmislio izraz “algebra”, od al-jebr, što na arapskom znači “zajednica razbijenih dijelova”
Abu Musa Gaber ibn Hajjan (osmo-deveto stoljeće), alkemičar; nazvan ocem arapske kemije.
Al-Batani (deveto-deseto stoljeće), astronom i matematičar; korigirao Ptolemejeve astronomske proračune i tako s većom točnošću odredio takve stvari kao što su duljina godine i godišnjih doba.
Ar-Razi (Rhases) (deveto-deseto stoljeće), jedan od najpoznatijih liječnika rođenih u Perziji; prvi je uočio razliku između kozica i ospica i klasificirao sve supstance ili pod životinje ili pod biljke ili pod minerale.
Abu Ali al-Hasan ibn al-Hajtam (Alhazen) iz Basre (10-11. stoljeće), matematičar i fizičar; dao je značajne doprinose teoriji optike, uključujući lom svjetlosti, refleksiju, binokularnu sliku i atmosferski lom svjetlosti; prvi je ispravno objasnio vid kao posljedicu odbijanja svjetla od nekog predmeta prema oku.
Omar Hajjam (11-12. stoljeće), slavni perzijski matematičar, fizičar, astronom, liječnik i filozof; na Zapadu najpoznatiji po svojoj poeziji.
[Slike na stranici 20]
Aristotel (gore) i Platon (dolje) snažno su utjecali na znanstvenu misao kroz mnoga stoljeća
[Zahvale]
Nacionalni arheološki muzej u Ateni
Musei Capitolini, Rim