4. dio

Znanost — traganje čovječanstva za istinom

Oživljavanje znanosti pomoću revolucije

NEMIR je zahvatio svijet u drugoj polovici 18. stoljeća dok su revolucije mijenjale političku scenu, prvo u Americi, a zatim u Francuskoj. U međuvremenu, u Engleskoj je počela jedna druga vrsta revolucije, industrijska revolucija. Ona je imala mnogo povezanosti s jednom drugom vrstom revolucije, znanstvenom revolucijom.

Neki smatraju da je preporod znanosti uslijedio nakon 1540-ih, kad su poljski astronom Nikola Kopernik i belgijski anatom Andreas Vezal objavili knjige koje su duboko utjecale na znanstveno razmišljanje. Drugi promjenu lociraju ranije, na 1452. godinu, kad se rodio Leonardo da Vinci. Kao neprestani eksperimentator koji je dao mnoge znanstvene doprinose, Leonardo je razvio ideje koje su u nekim slučajevima bile sjeme izuma koji su usavršeni stoljećima kasnije, kao što su avion, tenk i padobran.

No, znanost kakvu sada poznajemo, kaže Ernest Nagel, umirovljeni profesor na Sveučilištu Columbia, “nije se čvrsto utemeljila kao trajna institucija u zapadnom društvu sve do sedamnaestog i osamnaestog stoljeća”. Kad se jednom utemeljila, došlo se do važne prekretnice u ljudskoj povijesti. Knjiga The Scientist primjećuje: “Između otprilike 1590. i 1690, vojska genija (...) dovela je do procvata istraživanja kojem jedva da ima ravna u bilo kojem drugom 100-godišnjem periodu.”

Zločinci zamračuju stazu

Pseudoznanosti su također cvale, poput zločinaca čije su netočne teorije stajale na putu pravog znanstvenog napretka. Flogistonska teorija bila je jedna od njih. “Flogiston”, što dolazi iz grčkog, znači “zapaljen”. Uveo ju je 1702. George Ernst Stahl, koji je vjerovao da se iz gorivih materijala prilikom gorenja otpušta flogiston. Flogiston je smatrao principom, a ne stvarnom supstancom, no vjerovanje da je to prava supstanca naraslo je tokom godina. Tek između 1770. i 1790. Antoine-Laurent Lavoisier mogao je oboriti tu teoriju.

The Book of Popular Science priznaje da iako je flogistonska teorija “bila potpuno pogrešna, ipak je neko vrijeme pružala radnu hipotezu koja je očigledno objasnila mnoge prirodne fenomene. Bila je to jednostavno jedna od mnogih znanstvenih hipoteza koje su tokom godina stavljene na vagu i nađene prelaganima”.

Alkemija je bila još jedan zločinac. Harrap’s Illustrated Dictionary of Science definira alkemiju kao “mješavinu filozofije, misticizma i kemijske tehnologije, s početkom prije kršćanske ere, koja je naizmjence tragala za pretvaranjem neplemenitih metala u zlato, produženjem života i tajnom besmrtnosti”. Prije nego je bila odbačena, alkemija je pripomogla polaganju temelja suvremenoj kemiji, a ta je transformacija bila dovršena do kraja 17. stoljeća.

Dakle, iako su bile zločinci, flogistonska teorija i alkemija nisu bile bez ikakve vrijednosti. To, međutim, nije slučaj s ljudskim zločincima koji su zbog vjerskog podgovaranja pothranjivali protuznanstvene stavove. Rivalstvo između znanosti i teologije — od kojih su obje tvrdile da su jedini autoritet za pitanja univerzuma — često je vodilo do otvorenog suprotstavljanja.

Naprimjer, u drugom stoljeću n. e., glasoviti astronom Ptolemej smislio je geocentričku teoriju, to jest da se, dok se planete gibaju po kružnici, središte te kružnice, nazvano epicikl, također pomiče po periferiji druge kružnice. To je bila odlična matematička dosjetljivost i objašnjenje vidljivog kretanja Sunca, Mjeseca, planeta i zvijezda na nebu koje je bilo opće prihvaćeno sve do 16. stoljeća.

Kopernik (1473-1543) je razradio alternativnu teoriju. On je vjerovao da Sunce stoji mirno, dok se planete, uključujući Zemlju, okreću oko Sunca. Ta zamisao — pokretna Zemlja više nije središte univerzuma — ako je točna, imala bi dalekosežne posljedice. Manje od sto godina kasnije, talijanski astronom Galileo Galilei je pomoću teleskopa vršio promatranja koja su ga uvjerila da je kopernikanska hipoteza, da se Zemlja okreće oko Sunca, zaista točna. No, Katolička crkva odbacila je Galilejeva gledišta kao heretička i prisilila ga da ih se odrekne.

Religiozne zablude prouzročile su da crkveni teolozi poriču znanstvenu istinu. Tek je skoro 360 godina kasnije crkva uklonila s Galileja optužbe za herezu. L’Osservatore Romano, u svom tjednom izdanju od 4. studenog 1992, priznao je “subjektivnu zabludu prosudbe” u slučaju protiv Galileja.

Zločinci još uvijek postoje

Isto tako, u ovom 20. stoljeću religije kršćanstva pokazuju slično omalovažavanje prema istini. To rade tako što daju prednost nedokazanim znanstvenim teorijama koje su suprotne istini, i znanstvenoj i vjerskoj. Najbolji primjer je nedokaziva teorija evolucije, koja je u osnovi nezakonito dijete ozbiljno iskrivljene znanstvene “spoznaje” i lažnih vjerskih učenja.a

Charles Darwin objavio je svoju knjigu O porijeklu vrsta posredstvom prirodne selekcije 24. studenog 1859. No, ideja evolucije zapravo potječe iz pretkršćanskih vremena. Naprimjer, grčki filozof Aristotel prikazao je čovjeka na vrhu linije koja evoluira od nižeg životinjskog oblika. U početku je svećenstvo odbacivalo Darwinovu teoriju, ali The Book of Popular Science primjećuje: “Evolucija je [kasnije] postala nešto više od znanstvene teorije (...). Postala je bojni poklič, pa čak i filozofija.” Ideja o preživljavanju najsposobnijih privlačila je ljude koji su se pokušavali popeti na vrh ljestvice.

Otpor svećenstva uskoro je splasnuo. The Encyclopedia of Religion kaže da “Darwinova teorija evolucije nije postigla samo prihvaćanje nego gromoglasan pljesak”, i da su “do njegove smrti 1883, najpromišljeniji i najrazgovjetniji svećenici došli do zaključka da je evolucija u potpunoj suglasnosti s prosvijetljenim razumijevanjem pisma”.

I to unatoč sljedećem priznanju u The Book of Popular Science: “Čak su se i najžešći pobornici doktrine o organskoj evoluciji morali složiti da u Darwinovoj prvobitnoj teoriji postoje upadljive netočnosti i provalije.” Navodeći da je “velik dio Darwinove prvobitne teorije revidiran ili odbačen”, knjiga ipak kaže da je “utjecaj [evolucije] na skoro svako područje ljudske aktivnosti bio vrlo velik. Povijest, arheologija i etnologija doživjele su duboke promjene zbog te teorije”.

Danas mnogi promišljeni znanstvenici ozbiljno dovode u pitanje teoriju evolucije. Sir Fred Hoyle, utemeljitelj Instituta za teoretsku astronomiju na Cambridgeu i izvanredni član američke Nacionalne akademije znanosti, napisao je prije desetak godina: “Osobno, uopće ne sumnjam da će znanstvenim povjesničarima budućnosti biti misteriozno zašto je jedna teorija za koju se jasno moglo vidjeti da ne funkcionira bila tako opće prihvaćena.”

Budući da udara u sam temelj ljudskog postojanja, evolucija uskraćuje Stvoritelju ono što mu pripada. Ona također protuslovi svojoj tvrdnji da je znanstvena i ne služi na čast stalnom traganju čovječanstva za znanstvenom istinom. Karl Marx je rado prigrlio evoluciju i ‘preživljavanje najsposobnijih’ kako bi podupro uspon komunizma. No, evolucija je zločinac najpodmuklije vrste.

Tko su žrtve?

Svatko tko je zaveden da vjeruje u pseudoznanstvene teorije postaje žrtva. No, čak i vjerovanje u znanstvene istine predstavlja opasnost. Spektakularni znanstveni napreci koji su rezultat znanstvene revolucije naveli su mnoge na vjerovanje da sada ništa nije nedostižno.

To se vjerovanje intenziviralo kako je znanstveni progres nastavio nagrizati protuznanstveni stav koji je kriva religija ranije pothranjivala. Trgovina i politika počele su gledati na znanost kao na snažno sredstvo koje se može upotrijebiti u ostvarivanju njihovih ciljeva, bila to monetarna nagrada ili konsolidacija političke moći.

Kratko rečeno, znanost se polako razvijala u boga, dajući povoda scijentizmu. Webster’s Ninth New Collegiate Dictionary definira to kao “pretjerano pouzdanje u efikasnost metoda prirodne znanosti primijenjene na sva područja istraživanja”.

Kako se 19. stoljeće približavalo kraju, ljudi su se pitali što će donijeti 20. stoljeće. Hoće li znanost uspostaviti “pravi pravcati raj na Zemlji”, za koji su mnogi mislili da je sposobna proizvesti ga? Ili će njeni zločinci nastaviti prekrivati bojno polje revolucije isprepletenim tijelima dodatnih žrtava? Odgovor na to pitanje dat će članak “Ostvarenje ‘čuda’ 20. stoljeća”.

[Bilješke]

[Okvir na stranici 14]

Kad se izvuče utikač

SVE DO početka 19. stoljeća, elektricitet se smatrao zanimljivim fenomenom, ali od male praktične koristi. Međutim, ljudi iz raznih zemalja i iz različitih okolina, uključujući H. C. Ørsteda (1777-1851), M. Faradaya (1791-1867), A. Ampèrea (1775-1836) i B. Franklina (1706-90), došli su do važnih otkrića koja su dokazala suprotno, i time su položili temelj za današnji svijet elektriciteta — svijet koji prilikom izvlačenja utikača ostaje nepokretan.

[Slike na stranici 15]

Nikola Kopernik

Galileo Galilei

[Zahvala]

Fotografije uzete iz Giordano Bruno and Galilei (njemačko izdanje)