Nanteski edikt — povelja o toleranciji?

“TO MI razdire dušu”, protestirao je papa Klement VIII 1598, kad je čuo da je francuski kralj Henrik IV potpisao Nanteski edikt. Četiri stoljeća kasnije edikt više ne izaziva ogorčenost niti negodovanje, već se slavi kao čin tolerancije i kao jedan važan korak prema tome da se svim ljudima zajamče vjerska prava. O čemu je govorio Nanteski edikt? Je li to zaista bila povelja o toleranciji? I što možemo danas iz njega naučiti?

Ratom poharana Evropa

Evropa šesnaestog stoljeća bila je prepoznatljiva po netoleranciji i krvavim vjerskim ratovima. “Nikad prije 16. stoljeća nisu Kristovi sljedbenici tako ismijavali njegovo učenje ‘imajte ljubav među sobom’”, komentira jedan povjesničar. U nekim se zemljama, primjerice u Španjolskoj i Engleskoj, nemilosrdno proganjalo vjerske manjine. U drugima se, kao naprimjer u Njemačkoj, prihvatilo načelo “Cuius regio, eius religio”, što znači da onaj tko vlada na nekom području odlučuje o tamošnjoj religiji. Svatko tko se nije slagao s vladarevim vjerskim izborom bio je prisiljen otići iz tog područja. Rat se izbjegavao tako da se pripadnike različitih religija držalo odijeljenima, dok su napori u pogledu vjerskog suživota bili mali ili nikakvi.

Francuska je odlučila krenuti jednim drugim putem. Geografski gledano, smještena je između sjeverne Evrope, koja je bila većinom protestantska, i južne Evrope, koja je bila katolička. Do sredine 16. stoljeća protestanti su kao manjina dobili značajnu ulogu u toj katoličkoj zemlji. Ta je podjela postala još izrazitija uslijed niza vjerskih ratova.a Brojni mirovni ugovori, ili takozvani ‘edikti za smirivanje nemira’, nisu doveli do miroljubivog vjerskog suživota. Zašto se Francuska nije ugledala na svoje evropske susjede, već se odlučila za strategiju tolerancije?

Mirovna politika

Unatoč raširenoj netoleranciji, razvila se ideja da mir i vjerska podijeljenost nisu neminovno nespojivi. Općenito govoreći, u to je vrijeme pitanje vjeroispovijedi bilo nerazdvojivo povezano s državljanstvom. Je li netko mogao biti Francuz, a da nije član Katoličke crkve? Neki su, po svemu sudeći, smatrali da je to moguće. Godine 1562. francuski je državnik Michel de l’Hospital napisao: “Čak niti onaj tko je izopćen iz crkve ne gubi državljanstvo.” Katolička grupa poznata kao Les Politiques (Političari) služila se sličnim argumentima.

Neke od tih novih ideja bile su sadržane u nedjelotvornim mirovnim ugovorima koji su bili potpisani u Francuskoj. Ti su ugovori ujedno unapređivali stanovište da je zaboravljanje prošlosti način da se izgradi budućnost. Naprimjer, u Bulonjskom ediktu iz 1573. stajalo je sljedeće: “Neka se sve što se dogodilo (...) ostavi i zaboravi kao da se nikad nije ni dogodilo.”

Francuska je imala mnogo toga zaboraviti. Prije nego što je 1589. godine Henrik IV postao kralj, najduže razdoblje poštovanja mirovnog ugovora trajalo je samo osam godina. Francuska je patila u ekonomskom i socijalnom pogledu. Unutrašnja stabilnost bila je prijeko potrebna. Henriku IV nije bila nepoznata niti religija niti politika. On je u više navrata prelazio s protestantizma na katolicizam i obrnuto. Nakon što je 1597. osigurao mir sa Španjolcima te 1598. napokon nadvladao unutrašnje nesuglasice, bio je u poziciji da protestantima i katolicima nametne mirovni sporazum. Godine 1598, nakon što se Francuska napatila u vjerskom ratu koji je trajao duže od 30 godina, kralj Henrik IV potpisao je Nanteski edikt.

“Povelja o pravima à la Française”

Nanteski edikt koji je Henrik potpisao sastojao se od četiri temeljna teksta, uključujući i primarni tekst, koji je obuhvaćao 92 članka ili pak 95, kao i 56 tajnih, ili “specifičnih”, članaka koji su razmatrali pitanje prava i dužnosti protestanata. Temeljne ideje ovog sporazuma zasnivale su se na prethodnim mirovnim ugovorima, iz kojih su uzete dvije trećine svih članaka. Međutim, za razliku od prethodnih ugovora, ovaj se edikt dugo pripremao. Njegova neobična opširnost može se objasniti činjenicom da su u njemu problemi rješavani u tančine, tako da čitav dokument pomalo djeluje kao neki laički kompromis. Koja su bila neka od prava dogovorena ovim dokumentom?

Edikt je francuskim protestantima zajamčio potpunu slobodu savjesti. Također su dobili status uvažene manjine koja ima svoja prava i povlastice. Prema jednom tajnom članku, bila im je zajamčena čak i zaštita od inkvizicije kad bi putovali u inozemstvo. Povrh toga, protestanti su dobili jednaki građanski status kao i katolici te su mogli raditi u državnim službama. No, da li je taj edikt uistinu bio povelja o toleranciji?

Koliko je edikt bio tolerantan?

Kad se uzme u obzir način na koji se s vjerskim manjinama postupalo u drugim zemljama, Nanteski edikt bio je “dokument neuobičajene političke mudrosti”, kaže povjesničarka Elisabeth Labrousse. Henrikova krajnja želja bila je vidjeti povratak protestanata u katoličko stado. U međuvremenu, vjerski suživot postao je kompromisno rješenje — jedini način da se, prema Henrikovim riječima, “svim našim podanicima omogući da se mole Bogu i obožavaju ga”.

U stvarnosti, edikt je favorizirao katoličanstvo, koje je proglašeno dominantnom religijom i trebalo je biti obnovljeno po čitavom kraljevstvu. Protestanti su morali plaćati katoličku desetinu i poštovati katoličke blagdane i ograničenja u vezi sa sklapanjem braka. Protestanti su imali slobodu vršiti bogoslužje samo u određenim područjima zemlje. Edikt je razmatrao samo pitanje suživota katolika i protestanata. U njemu se nije spominjalo druge vjerske manjine. Muslimani su, naprimjer, 1610. bili prognani iz Francuske. Zašto se danas slavi taj edikt, unatoč njegovom uskogrudnom stavu prema toleranciji?

Značajne posljedice

U kronikama tog vremena nije se puno spominjalo taj edikt. Prema riječima povjesničara, on “kao da se nije ni dogodio”. Međutim, danas se smatra remek-djelom političke diplomacije. Edikt je nazvao protestantizam religijom, a ne herezom. To što se, uz katoličku, priznalo i neku drugu religiju otvorilo je put vjerskom pluralizmu. Prema riječima jednog povjesničara, to je “djelovalo tako da je oslobodilo francuske strasti od fanatizma koji je podjednako progonio i protestante i katolike”. Ediktom je priznato da religija nije presudni faktor kad je riječ o lojalnosti državi ili nacionalnom identitetu. Pored toga, kriterij za krivično gonjenje postala je nečija kriminalna aktivnost, a ne vjerska pripadnost. Te su ideje ukazivale na još veće promjene.

Potpisujući edikt, kralj Henrik najviše se zanimao za državno jedinstvo. Da bi se ono osiguralo, edikt je odijelio pitanje građanskog jedinstva od vjerskog jedinstva. “Time je započeo proces sekularizacije (...), priznanja da nacija i vjeroispovijed više nisu jedno te isto”, primjećuje jedan povjesničar. Uvelike je ojačala moć države, premda je i Katolička crkva zadržala izvjesnu mjeru moći. Kada bi došlo do nekih sukoba, monarh je trebao služiti kao sudac. Rješavanje vjerskih problema političkim ili pravnim putem značilo je da politika ima prevlast nad religijom. Upravo iz tog razloga jedan povjesničar naziva edikt “pobjedom političke sile nad ulogom crkve”. Jedan drugi povjesničar kaže da je edikt “označio presudni trenutak u rađanju suvremene države”.

Njegovo značenje danas

Neke smjernice koje su bile naznačene u Nanteskom ediktu kasnije su prihvatile i druge države. S vremenom su mnoge zemlje učinile reformu odnosa između religije i politike, dodijelivši državnoj vlasti novi status. Francuska se naposljetku (1905) odlučila za potpuno razdvajanje crkve i države. Prema riječima Jeana Baubérota, uglednog profesora povijesti i sociologije, takvo definiranje odnosa predstavlja “najbolju zaštitu za manjine” u atmosferi sve veće netolerancije. Druge su zemlje, zadržavši jednu državnu religiju, odlučile zajamčiti slobodu vjeroispovijedi te su putem svojih ustava osigurale jednako postupanje sa svim vjernicima.

Međutim, danas mnogi smatraju da je moguće postići daljnji napredak s obzirom na zaštitu slobode vjeroispovijedi. “Nanteski edikt slavi se jednom u sto godina, a krši se u svako drugo doba”, izražava žaljenje novinar Alain Duhamel. Naprimjer, neki upućeni komentatori ističu netoleranciju u obliku diskriminacije drugih vjernika, do koje dolazi kad se sve religiozne manjine svojevoljno etiketira kao “sekte”. Naučiti živjeti zajedno u miru i bez predrasuda zaista je pouka od presudne važnosti koju je valjalo naučiti prije 400 godina. No ta je pouka važna još dan-danas.

Presudna pitanja

Kad vlasti svojevoljno neke religije favoriziraju, a druge ne, onda ne postoji sloboda vjeroispovijedi. Dok neki upravni organi u Francuskoj priznaju Jehovinim svjedocima status religije, drugi to ne čine. Paradoksalno je da je svjetovna državna vlast ona koja definira što religija jest, a što nije. Taj postupak započinje diskriminacijom, a vodi u progonstvo. Povrh toga, “njime bi se ujedno moglo stvoriti presedan koji se može proširiti u različite zemlje i na različita vjerska udruženja”, kaže Raimo Ilaskivi, član Evropskog parlamenta. Zbog toga docent prava Jean-Marc Florand zaključuje: “To je težak udarac za Francusku i za uživanje sloboda. Mene kao katolika to uistinu zabrinjava.” Povijest može pružiti pouke, ali onima koji su ih spremni naučiti.

Na jednoj nedavnoj konferenciji Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu, jedan je govornik komentirao da “jedan od načina da se proslavi Nanteski edikt jest to da se razmišlja o statusu religija u našem vremenu”. Zaista, sjećanje na Nanteski edikt može se njegovati tako da se svim ljudima zajamči uživanje prave slobode vjeroispovijedi!

[Bilješka]

[Okvir/slike na stranicama 20 i 21]

Vjerska sloboda u današnjoj Francuskoj

Lekcije iz prošlosti ponekad se zaboravljaju. Navodeći argumente u prilog Nanteskom ediktu, Henrik IV je izjavio: “Više se ne smije praviti razlika između katolika i hugenota.” Jean-Marc Florand, docent prava na pariškom XII sveučilištu, objašnjava u francuskim novinama Le Figaro da u Francuskoj od 1905. “zakon daje svim religijama, vjeroispovijedima i sektama jednaki status”. Diskriminacija i predrasude trebale bi biti stvar prošlosti.

Ironično je da se 1998. godine, u kojoj su obilježena četiri stoljeća Nanteskog edikta, po svemu sudeći zaboravilo pouku iz tog edikta — o tome kako svim građanima treba zajamčiti slobodu vjeroispovijedi i jednaka prava. Jehovini svjedoci, po broju članova treća kršćanska vjerska zajednica u Francuskoj, ispovijedaju svoju religiju u toj zemlji već gotovo stotinu godina. Međutim, u jednom izvještaju francuskog parlamenta poreklo se da su Jehovini svjedoci zakonski priznata religija. Zbog toga neki francuski državni organi automatski diskriminiraju Jehovine svjedoke kad je riječ o njihovim slobodama. Naprimjer, u sporovima oko dodjele djece na čuvanje i odgoj francuski suci često dovode u pitanje treba li se roditeljima koji su Jehovini svjedoci dopustiti da i dalje čuvaju i odgajaju svoju djecu. Ta se pitanja postavljaju samo zbog vjerske pripadnosti roditeljâ. Osim toga, u slučaju nekih pomajki i poočima sada postoji veća mogućnost da samo zato što su Jehovini svjedoci izgube djecu koja su im povjerena na brigu.

Nedavno su francuske vlasti zaprijetile uvođenjem proizvoljnog poreza na dobrovoljne priloge koje Jehovini svjedoci daju u svojim skupštinama. Prema mišljenju nedržavne organizacije Ljudska prava bez granica, to je “opasan presedan” pri kojem se krše rezolucije koje je usvojio Evropski sud za ljudska prava. Evropska unija, dakako, jamči slobodu vjeroispovijedi. Evropski sud mnogo je puta priznao Jehovine svjedoke kao “poznatu religiju”, zbog čega je još teže shvatiti spomenuti potez nekih francuskih državnih organa.

Jehovini svjedoci djeluju u Francuskoj već skoro stotinu godina

Gore desno: U Francuskoj mnoge obitelji imaju po nekoliko generacija Jehovinih svjedoka

Gore lijevo: Skupština Roubaix, 1913.

Dolje lijevo: Svjedoci na sjeveru Francuske, 1922.

[Slika na stranici 19]

Francuski kralj Henrik IV

[Zahvala]

© Cliché Bibliothèque Nationale de France, Pariz