Pitanja čitalaca (2)
U Kološanima 3:23 savjetuje se kršćanima da služe svojim gospodarima “svom dušom kao Jehovi, a ne ljudima” (NS). Znači li to da svjetski posao obavljen kao Jehovi, pripada našoj svetoj službi?
Grčka riječ la·treiʹa, prevedena sa “sveta služba” u prijevodu Novi svijet, odnosi se na predano obožavanje ili služenje Bogu (Rim. 12:1). Isus je sam pokazao da to prvenstveno uključuje davati znake podaničke vjernosti Jehovi (Mat. 4:8-10; Luka 4:5, 6). To je služba upravljena u pravcu promicanja interesa Jehovinog kraljevstva.
U stara vremena je Bogu predani narod Izrael prinosio “svetu službu” u poslušnosti prema zahtjevima Zavjetnog zakona, da bi postao Jehovi “carstvo svećeničko i narod svet” (2. Mojs. 19:5, 6). Ta služba je pružila uzore i predodžbe stvarnosti, koje su se trebale kasnije pojaviti pod novim zavjetnim uređenjem u vezi Božjeg Kraljevstva pod Kristom Isusom (Jevr. 8:5; 9:9, 14). Stoga je pomazanim kršćanima rečeno: “Zato, što trebamo primiti Kraljevstvo, koje se ne može uzdrmati, neka bismo i nadalje uživali Božju nezasluženu dobrotu, pomoću koje možemo prinositi Bogu na prihvatljiv način sa strahom i plahosti svetu službu” (Jevr. 12:28, NS). Njihovi suradnici, “veliko mnoštvo”, koji očekuju vječni život na Zemlji, moraju isto pokazivati strahopoštovanje prema Bogu, dok obavljaju dodijeljenu im “svetu službu” u zemaljskom predvorju Jehovinog hrama (Otkr. 7:9, 15).
Da li ta “sveta služba” znači jednostavno ‘voditi dobar život’, primjerno odgajati i opskrbljivati svoju obitelj, držati kuću čistom, truditi se u školi i tako dalje? Jedva da je tako, jer su Izraelci vršili takve stvari pored svete službe koju im je Jehova zapovjedio da obavljaju (2. Mojs. 7:16; 12:25, 26; la·treiʹa, grčki prijevod Septuaginta). Premda je zakon o suboti zahtijevao od Izraelaca, da ‘prinose službu i obavljaju sve svoje poslove za šest dana’, izvjesne svete službe su se obavljale čak i sedmog dana, kao one za vrijeme praznika i poučavanja po sinagogama (2. Mojs. 13:5, 6; 20:9; Dj. ap. 13:14, 15; 18:4).
I danas ima ljudi koji čisto i moralno žive, ali niti najmanje se ne interesiraju za Boga i njegovu namjeru. Njihov život se sigurno ne može opisati kao “sveta služba”. Ta služba očito stoji u vezi sa službom Bogu, koja se obavlja iz cijenjenja prema svetim stvarima — sa nečim što nije uobičajeno, što poziva na žrtvovanje vremena i snage. Ona se razlikuje od svjetskih poslova ili svakodnevnog života, iako bi i to kršćani trebali činiti “na slavu Božju” (1. Kor. 10:31; Rim. 1:9).
Posebno u ovo vrijeme, koje prethodi “velikoj nevolji”, naša “sveta služba” zahtijeva poslušnost prema Isusovim zapovijedima da propovijedamo i poučavamo o ‘dobroj vijesti o kraljevstvu’ opominjući ljude i praveći učenike (Mat. 24:14, 21; 28:19, 20). Također, uključuje naše sastajanje za obožavanje, naše obiteljske studije Biblije i razgovore u vezi dnevnog teksta. Proširuje se na naročitu službu pionira i misionara i na betelske kuće, koje snabdijevaju sa duhovnom hranom i pružaju dobru organizaciju za djelo Jehovinih svjedoka diljem svijeta. Uključuje i službu koju izvršavaju putujući i skupštinski nadglednici i sluge pomoćnici, dok se brinu za duhovne interese svoje braće (5. Mojs. 31:12, 13; 6:4-9; Efež. 6:4; Dj. ap. 1:8; 20:28; 1. Petr. 5:2, 3; 1. Tim. 3:1, 12, 13). Božji organizirani narod prinosi “svetu službu” iz čistog srca i uz pomoć Jehovinog duha i njegovih svetih anđela (Fil. 3:3; Dj. ap. 27:23). Ako takvom službom ‘tražimo najprije kraljevstvo i (Božju) pravednost’, Jehova će se pobrinuti da nam budu ‘dodate’ svakodnevne životne potrebe (Mat. 6:33; Luka 12:31).
Naša “sveta služba” mora biti po uzoru službe koju je Isus vršio na Zemlji (1. Petr. 2:21-23). Isus ju je izvršavao iz ljubavi prema Bogu i svojim bližnjima; to je bila samopožrtvovna ljubav u kojoj je Isus ostavio divan primjer (Mar. 12:30, 31; Ivan 13:34; 15:13). Ta služba pridaje veliku važnost našem javnom propovijedanju, jer nam se savjetuje: “Kroz njega (Isusa) dakle, da svagdje prinosimo Bogu žrtvu hvale, to jest plod usana koje (javno) priznaju ime njegovo.” U isto vrijeme ne smijemo zaboraviti “dobro činiti i davati milostinju” — ne samo kao u dobrotvorne svrhe, nego iz srca u korist istih obožavatelja. Dakle, kad su naša braća u nevolji, kad ih snađe neka nesreća ili su u žalosti, pružit ćemo im ljubaznu pomoć, tako da svi mogu biti ohrabreni da se čvrsto drže javnog priznanja njihove nade bez ikakvog kolebanja. “Jer se takovijem žrtvama ugađa Bogu” (Jevr. 10:23-25; 13:15, 16; Rim. 10:10-15; Jak. 1:27).
Moraš li izmijeniti svoje stajalište o “svetoj službi”? Ako da, učini to u duhu iznijetih riječi u 2. Korinćanima 13:11: “Uostalom, braćo, veselite se, usavršavajte se, opominjite se, budite složni i živite u miru, pa će Bog ljubavi i mira biti s vama!” (ST).