Sihem — grad u dolini

DUBOKO u unutrašnjosti zemlje koju je Bog izabrao za svoj narod, smješten između gora Ebal i Gerizim, leži grad Sihem. Upravo je ovdje — prije gotovo četiri tisuće godina — Jehova obećao Abrahamu: “Tvojemu sjemenu daću zemlju ovu” (1. Mojsijeva 12:6, 7).

Abrahamov se unuk Jakov u skladu s tim obećanjem utaborio u Sihemu i izgradio oltar koji je nazvao “Silni Bog Izraelov.” Jakov je po svoj prilici iskopao zdenac u ovom području kako bi svoju obitelj i stada opskrbio vodom, a taj je zdenac stoljećima kasnije postao poznat kao “izvor Jakovljev” (1. Mojsijeva 33:18-20; Ivan 4:5, 6, 12).

Međutim, nisu svi članovi Jakovljeve obitelji bili revni za pravo obožavanje. Njegova kćerka Dina tražila je prijateljice među mladim Kanaankama u Sihemu. Dina, koja je u to vrijeme bila još mlada, napustila je sigurnost obiteljskih šatora i počela odlaziti u obližnji grad, sklapajući tamo prijateljstva.

Kako su mladići tog grada gledali na mladu djevicu koja je redovito dolazila u njihov grad — po svemu sudeći bez pratnje? Knežev ju je sin ‘ugledao, uzeo, legao s njom i osramotio je’. Zašto se Dina izlagala opasnosti, družeći se s nemoralnim Kanaancima? Da li zato što je osjećala potrebu za društvom djevojaka svoje dobi? Da li je bila tvrdoglava i nezavisna poput neke svoje braće? Pročitaj izvještaj iz 1. Mojsijeve i pokušaj razumjeti tjeskobu i sramotu koju su zasigurno osjećali Jakov i Lija zbog tragičnih posljedica Dininih odlazaka u Sihem (1. Mojsijeva 34:1-31; 49:5-7; vidi i Kulu stražaru od 15. lipnja 1985 (engl.), 31. stranicu).

Gotovo 300 godina kasnije ponovno su na površinu izbile posljedice zanemarivanja teokratskih smjernica. Jozua je u Sihemu organizirao jedan od najznamenitijih skupova u izraelskoj povijesti. Zamisli sljedeću scenu u dolini. Više od milijun ljudi — muškaraca, žena i djece — iz šest izraelskih plemena stoji ispred gore Gerizim. Na drugoj strani doline otprilike isti broj ljudi iz šest drugih plemena stoji ispred gore Ebal.a A u dolini, pored kovčega saveza a između dva mnoštva Izraelaca, stoje svećenici i Jozua. Kakvog li prizora! (Jozua 8:30-33).

Uzdižući se iznad tog ogromnog mnoštva ljudi, dvije su gore ocrtavale oštar kontrast ljepote i pustoši. Viši obronci Gerizima izgledaju zeleno i plodno, dok su obronci Ebala uglavnom sivi i goli. Možeš li osjetiti žamor uzbuđenja među Izraelcima dok su čekali da im se Jozua obrati? U tom prirodnom kazalištu odzvanja svaki zvuk.

I narod ima udjela u Jozuinom čitanju ‘knjige Mojsijevog zakona’, koje traje od četiri do šest sati (Jozua 8:34, 35). Po svemu sudeći, Izraelci koji stoje ispred Gerizima govore: Amen! nakon svakog blagoslova, dok oni ispred Ebala govore: Amen! kako bi naglasili svako prokletstvo. Pustoš gore Ebal vjerojatno služi narodu kao podsjetnik na katastrofalne posljedice neposlušnosti.

“Proklet da je koji bi ružio oca svojega ili mater svoju”, upozorava Jozua. Više od milijun glasova uglas odgovara: “Amen”! Jozua čeka da se utiša gromoglasan odgovor i zatim nastavlja: “Proklet da je koji bi pomakao medju bližnjega svojega.” Šest plemena, zajedno s mnogim stranim stanovnicima, ponovno uzvikuje: “Amen”! (5. Mojsijeva 27:16, 17). Da si ti bio tamo, bi li ikada mogao zaboraviti taj skup održan između dvije gore? Zar ti se potreba za poslušnosti ne bi neizbrisivo urezala u misli?

Jozua je nedugo prije svoje smrti, oko 20 godina kasnije, još jednom sakupio naciju u Sihemu kako bi utvrdio njihovu odlučnost. Pred njih je stavio mogućnost izbora i svatko je morao izabrati. “Izberite sebi danas kome ćete služiti”, rekao je. “A ja i dom moj služićemo Gospodinu” (Jozua 24:1, 15). Zborovi u Sihemu, koji su poticali vjeru, očigledno su ostavili dubok dojam. Izraelci su još mnogo godina nakon Jozuine smrti oponašali njegov vjerni primjer (Jozua 24:31).

Kada se Isus oko 15 stoljeća kasnije odmarao u sjeni gore Gerizim, poveo se dirljiv razgovor. Umoran od dugog putovanja, Isus je sjedio pored Jakovljevog izvora kad mu se približila Samarićanka s krčagom za vodu. Žena se jako iznenadila kad ju je Isus zamolio za vodu, jer Židovi nisu razgovarali sa Samarićanima, a kamoli pili iz njihovih posuda (Ivan 4:5-9). Isusove sljedeće riječi još su je više iznenadile.

“Svaki koji pije od ove vode opet će ožednjeti; a koji pije od vode koju ću mu ja dati ne će ožednjeti do vijeka; nego voda što ću mu ja dati biće u njemu izvor vode koja teče u život vječni” (Ivan 4:13, 14). Zahvaćanje vode iz tog dubokog izvora bio je vrlo težak posao, pa stoga možeš zamisliti kako se žena zainteresirala za to obećanje. Isus joj je zatim objasnio da ni Jeruzalem ni gora Gerizim, usprkos svojoj povijesnoj važnosti, nisu neophodno potrebna religiozna mjesta da bi se netko približio Bogu. Važni su stav srca i vladanje, a ne mjesto. “Pravi [će se] bogomoljci moliti ocu duhom i istinom”, rekao je. “Otac hoće takovijeh bogomoljaca” (Ivan 4:23). Te su riječi zasigurno bile vrlo utješne! Ova je dolina ponovno bila mjesto na kojem se ljude poticalo da služe Jehovi.

Pored ruševina drevnog Sihema danas leži grad Nablus. Gore Gerizim i Ebal još uvijek dominiraju dolinom, uzdižući se poput nijemih svjedoka događaja iz prošlosti. Još se uvijek može posjetiti Jakovljev izvor koji se nalazi u podnožju tih gora. I dok meditiramo o događajima koji su se ondje odigrali, podsjećamo se koliko je važno podupirati pravo obožavanje, kao što su nas učili Jozua i Isus. (Usporedi Izaiju 2:2, 3.)

[Bilješka]

[Zahvala na stranici 31]

Pictorial Archive (Near Eastern History) Est.