Što se može poduzeti kad se pojavi obeshrabrenje?

KAKO se osoba može boriti protiv obeshrabrenja? To je pitanje postavljeno nekolicini putujućih nadglednika, koji redovito posjećuju skupštine Jehovinih svjedoka. Njihovi nam odgovori mogu pomoći u analiziranju uzrokâ obeshrabrenja i onoga što se može poduzeti da bi se prevladalo to stanje u koje može zapasti svaki kršćanin.

Da bi se izašlo na kraj s obeshrabrenjem, potrebno je nešto više od analize, no neki od simptoma obeshrabrenja mogu biti gubitak interesa za molitvu ili osobni studij, neredovito posjećivanje sastanaka, pomanjkanje oduševljenja, pa čak i stanovita mjera hladnoće u ophođenju s kršćanskim suradnicima. No jedan od najočitijih pokazatelja jest smanjenje revnosti za djelo evangeliziranja. Ispitajmo te simptome i razmotrimo neke načine na koje možemo prevladati taj osjećaj.

Obeshrabrenje u djelu evangeliziranja

Isus Krist je bio svjestan teškoća povezanih sa zadatkom činjenja učenika (Matej 28:19, 20). Svoje je sljedbenike poslao kao “ovce među vukove”, znajući da će zbog svoje propovjedničke aktivnosti biti progonjeni (Matej 10:16-23). No to ih nije trebalo obeshrabriti. Ustvari, takva su progonstva često jačala Božje sluge koji su se u molitvi oslanjali na Jehovu (Djela apostolska 4:29-31; 5:41, 42).

Čak i kad nisu podnosili žestoko progonstvo, Kristovi učenici nisu uvijek bili dobro primljeni (Matej 10:11-15). Jednako tako i danas, Jehovini svjedoci vrše djelo propovijedanja koje nije uvijek lako.a Mnogi ljudi smatraju da je vjera u Boga nešto osobno i o njoj ne žele razgovarati. Drugi pak ne žele imati nikakve veze s religioznom organizacijom prema kojoj gaje određene predrasude. Ravnodušnost ljudi, izostanak povoljnog rezultata ili brojni drugi problemi nesumnjivo mogu predstavljati snažan uzrok obeshrabrenja. Kako se mogu savladati te prepreke?

Postići bolje rezultate

Radost koja proizlazi iz naše službe djelomično je povezana s rezultatima koje u njoj postižemo. Kako onda možemo svoju službu učiniti produktivnijom? Pa, mi smo ‘ribari ljudi’ (Marko 1:16-18). Ribari u drevnom Izraelu išli su u ribolov noću, kad su mogli uloviti najviše ribe. Mi također trebamo analizirati svoje područje kako bismo išli u “ribolov” u vrijeme kada je većina ljudi kod kuće i kada su ljudi prijemljiviji za našu poruku. To može biti uvečer, vikendom ili u neko drugo vrijeme. Prema riječima jednog putujućeg nadglednika, to je naročito prikladno u područjima gdje ljudi rade čitav dan. On kaže da svjedočenje u večernjim satima često donosi izvrsne rezultate. Svjedočenje putem telefona ili neformalno svjedočenje također će nam omogućiti da dopremo do većeg broja ljudi.

Ustrajnost u službi donosi dobre rezultate. U Istočnoj Evropi i nekim afričkim zemljama djelo propovijedanja Kraljevstva dobro napreduje, što je dovelo do odličnog porasta. Slično su tome i u područjima koja su dugo smatrana neproduktivnima, pa čak i u onim područjima koja se veoma često obrađuju, osnovane mnoge skupštine. No, što ako u tvom području nema takvih rezultata?

Zadržati dobar stav

Ako imamo jasno u mislima ciljeve koje je postavio Isus, to će nam pomoći da se ne obeshrabrimo kad u službi propovijedanja naiđemo na ravnodušnost. Krist je želio da njegovi učenici traže dostojne pojedince, a ne da vrše masovna obraćenja. U nekoliko je prilika naglasio da ogromna većina ljudi neće prihvatiti dobru vijest, kao što ni većina Izraelaca nije slušala proroke starog doba (Ezehijel 9:4; Matej 10:11-15; Marko 4:14-20).

‘Dobru vijest o kraljevstvu’ prihvaćaju sa zahvalnošću pojedinci koji su “svjesni svoje duhovne potrebe” (Matej 5:3; 24:14). Oni žele služiti Bogu onako kako on to određuje. Stoga rezultati naše aktivnosti više ovise o stanju srca ljudi nego o našoj vještini prezentiranja pouke. Naravno, mi trebamo dati sve od sebe da bi dobru vijest učinili privlačnom. No, rezultati ovise o Bogu, jer je Isus rekao: “Nitko ne može doći k meni ako ga Otac, koji me poslao, ne privuče” (Ivan 6:44).

Svojim sudjelovanjem u djelu evangeliziranja mi obznanjujemo Jehovino ime. Bez obzira na to slušaju li nas ljudi ili ne, naša propovjednička aktivnost doprinosi posvećenju Jehovinog svetog imena. Osim toga, svojim učešćem u djelu evangeliziranja dokazujemo da smo Kristovi učenici i imamo prednost sudjelovati u izvršavanju najvažnijeg zadatka našeg vremena (Matej 6:9; Ivan 15:8).

Obeshrabrenje i međuljudski odnosi

Određeni međuljudski odnosi, bilo u obitelji bilo u skupštini, mogu biti uzrok obeshrabrenja. Naprimjer, može se javiti osjećaj da nas drugi ne razumiju. Nedostaci naših suvjernika također nas mogu obeshrabriti. Biblija nam i u ovom slučaju može biti od velike pomoći.

‘Cijela zajednica braće’ diljem svijeta sačinjava veliku duhovnu obitelj (1. Petrova 2:17). No, osjećaj pripadnosti ujedinjenom narodu može početi blijedjeti kad se uslijed osobnih nesuglasica pojave teškoće. Činjenice pokazuju da ni kršćani prvog stoljeća nisu bili imuni na takve probleme, budući da ih je apostol Pavao u niz navrata trebao podsjećati na to da žive zajedno u jedinstvu. Naprimjer, potaknuo je dvije kršćanke — Evodiju i Sintihu — da riješe svoje razmirice (1. Korinćanima 1:10; Efežanima 4:1-3; Filipljanima 4:2, 3).

Ako u tome leži problem, kako možemo ponovo oživiti iskrenu ljubav prema svojoj braći i sestrama? Tako da se podsjećamo na to da je Krist umro za njih te da i oni poput nas pokazuju vjeru u njegovu otkupnu žrtvu. Ujedno možemo imati na umu da su mnoga naša braća spremna oponašati Isusa Krista, riskirajući svoj život za nas.

Prije nekoliko godina jedan mladi Svjedok u Parizu nije oklijevao zgrabiti kofer s bombom koji je bio ostavljen ispred Dvorane Kraljevstva. Najprije je u trku sišao stepeništem nekoliko katova, a potom ga je bacio u fontanu, gdje je bomba eksplodirala. Kad su ga pitali što ga je motiviralo da tako postupi i time riskira život, odgovorio je: “Shvatio sam da su nam životi u opasnosti. Stoga sam mislio da je bolje da poginem samo ja nego da svi izginemo.”b Kakav li je blagoslov imati takve suradnike koji su spremni tako tijesno slijediti Isusov primjer!

Pored toga, možemo duboko razmišljati o duhu suradnje koji je vladao među Jehovinim svjedocima u koncentracionim logorima za vrijeme drugog svjetskog rata.c Ne tako davno naša braća i sestre u Malaviju isto su tako vjerno, kao pravi kršćani, sačuvali svoju besprijekornost. Zar nas pomisao na to da bi naša braća u skupštini postupila na isti način kad bi se našla u nepovoljnim okolnostima ne potiče da prelazimo preko napetosti i teškoća koje se svakodnevno pojavljuju ili da ih barem smanjimo? Ako razvijamo Kristov um, naši će nam svakodnevni odnosi sa suobožavateljima predstavljati izvor osvježenja, a ne uzrok obeshrabrenja.

Obeshrabrujući osobni osjećaji

“Dugo nadanje mori srce, a želja je ispunjena drvo životno” (Priče Salamunove 13:12). Sa stanovišta nekih Jehovinih slugu kraj ovog sustava stvari ne dolazi dovoljno brzo. Vrijeme u kojem živimo mnogim je nevjernicima ‘kritično i s njim teško izlaze na kraj’, a to isto osjećaju i kršćani (2. Timoteju 3:1-5).

No, za razliku od nevjernika, kršćani bi se trebali radovati jer u tim iskušavajućim okolnostima vide “znak” Isusove prisutnosti, što ukazuje na to da će Božje Kraljevstvo uskoro okončati ovaj zli sustav stvari (Matej 24:3-14). Čak i kad se situacija pogoršava — što će sigurno biti slučaj u vrijeme ‘velike nevolje’ — nama su ti događaji izvor radosti jer najavljuju Božji dolazeći novi svijet (Matej 24:21; 2. Petrova 3:13).

Ako kršćanin u svojim mislima odgađa vrijeme kad će se Kraljevstvo umiješati u suvremena zbivanja, to bi ga moglo dovesti do toga da sve više vremena bude zaokupljen materijalnim stvarima. Ako dopusti da mu aktivnosti kao što su svjetovni posao i zabava oduzmu sve vrijeme i energiju, bit će mu teško odgovarajuće udovoljiti biblijskim odgovornostima (Matej 6:24, 33, 34). Takav stav dovodi do frustracije, a frustracija pak vodi do obeshrabrenja. Jedan je putujući nadglednik rekao: “Nerealno je u ovom sustavu stvari pokušavati stvoriti blijedu imitaciju života kakvog ćemo imati u novom sustavu.”

Dva izvrsna rješenja

Nakon što se postavi dijagnoza, kako osoba može pronaći djelotvoran lijek protiv problema? Osobni studij jedna je od najboljih metoda koje nam stoje na raspolaganju. Zbog čega? “Podsjeća nas na razlog zbog kojeg trebamo raditi to što radimo”, napomenuo je jedan putujući nadglednik. Drugi je objasnio: “Propovijedanje iz puke obaveze vremenom postaje teret.” No kvalitetan osobni studij pomaže nam da ponovo steknemo jasnu sliku o ulozi koju imamo dok se približavamo kraju ovog sustava. U povezanosti s tim mislima Biblija nas opetovano podsjeća na to da je za postizanje istinske sreće u vršenju Božje volje potrebno biti dobro duhovno nahranjen (Psalam 1:1-3; 19:7-10; 119:1, 2).

Starješine mogu pomoći drugima da nadvladaju obeshrabrenje tako što im dolaze u ohrabrujuće pastirske posjete. U tim posjetama starješine mogu ukazati na to da se svakog od nas veoma cijeni te da svatko od nas zauzima važno mjesto među Jehovinim narodom (1. Korinćanima 12:20-26). Govoreći o sukršćanima, jedan je starješina rekao: “Da bih naglasio njihovu vrijednost, podsjećam ih na ono što su učinili u prošlosti. Ukazujem im na to da su dragocjeni u Jehovinim očima i da je njegov Sin dao svoju krv za njih. Takvi argumenti uvijek naiđu na dobar odaziv. Kad se to potkrijepi uvjerljivim biblijskim navodima, obeshrabrene osobe u stanju su postaviti nove ciljeve, kao što su primjerice obiteljska molitva i studij te čitanje Biblije” (Hebrejima 6:10).

Prilikom vršenja pastirskih posjeta starješine trebaju paziti kako ne bi ostavili dojam da je Bogu nemoguće ugoditi. Umjesto toga, starješine mogu pomoći obeshrabrenom suobožavatelju da shvati kako je teret Isusovih sljedbenika lak. Zbog toga je kršćanska služba izvor radosti (Matej 11:28-30).

Nadvladati obeshrabrenje

Bez obzira na uzrok, obeshrabrenje je pošast protiv koje se mora boriti. No, imaj na umu da u toj bici nismo sami. Ako smo obeshrabreni, prihvatimo pomoć naših kršćanskih suradnika, posebice starješina. Na takav način možemo ublažiti osjećaj obeshrabrenja.

Međutim, da bismo nadvladali obeshrabrenje, iznad svega je potrebno obratiti se Bogu za pomoć. Ako se u molitvi oslonimo na Jehovu, on će nam pomoći da možda i potpuno nadvladamo obeshrabrenje (Psalam 55:22; Filipljanima 4:6, 7). U svakom slučaju, budući da smo njegov narod, možemo dijeliti mišljenje psalmista, koji je pjevao: “Blago narodu koji zna trubni poklič! Jehova! u svjetlosti lica tvojega oni hode; imenom se tvojim raduju cijeli dan, i pravdom tvojom uzvišuju se. Jer si ti krasota sile njihove, i po milosti tvojoj uzvisuje se rog naš” (Psalam 89:15-17).

[Bilješke]

[Slika na stranici 31]

Izgrađujuće pastirske posjete starješina punih ljubavi mogu pomoći kršćanima da nadvladaju obeshrabrenje