Ustrajnost u kušnjama ojačala je naše pouzdanje u Jehovu

GODINE 1968. moj suprug i ja krstili smo se kao Jehovini svjedoci. Nakon što sam rodila dva zdrava sina, Davida i Marca, 1973. dobili smo i trećeg sina, Joela. On se rodio prerano, u bolnici u gradu Bincheu, otprilike 60 kilometara južno od belgijskog glavnog grada Bruxellesa. Imao je samo 1,7 kilograma. Kad su mene otpustili iz bolnice, Joel je morao ostati dok ne dobije na težini.

Prošlo je nekoliko tjedana, no Joelovo se stanje još uvijek nije poboljšavalo, pa smo ga moj suprug Luigi i ja odveli pedijatru. Nakon što ga je pregledao, liječnik je rekao: “Jako mi je žao. Izgleda da će Joel, za razliku od svoje braće, imati velikih problema sa zdravljem.” Zatim je nastupila tišina. U tom trenutku shvatila sam da naš sinčić ima neku ozbiljnu bolest. Tada je liječnik odveo mog muža na stranu i rekao mu: “Vaše dijete ima trisomiju 21.”a Ta je bolest poznata i pod nazivom Downov sindrom.

Ražalostila nas je postavljena dijagnoza, pa smo odlučili konzultirati se s još jednim liječnikom specijalistom. On je gotovo sat vremena pažljivo pregledavao Joela ne rekavši ni riječ. Luigiu i meni činilo se da to traje čitavu vječnost. Konačno, liječnik nas je pogledao i rekao: “Vaše će dijete biti jako ovisno o vama.” No tada je prijaznim glasom dodao: “Ali Joel će biti sretan jer ga njegovi roditelji vole!” Shrvana osjećajima, pažljivo sam uzela Joela u naručje te smo ga odveli kući. Tada je imao osam tjedana.

Daljnji liječnički pregledi otkrili su da Joel ima i ozbiljnu srčanu manu te težak oblik rahitisa. Budući da mu je srce bilo preveliko, pritiskalo je pluća te je zbog toga bio sklon infekcijama. Već s četiri mjeseca obolio je od akutne upale plućnih mjehurića te se morao vratiti u bolnicu, gdje su ga stavili u karantenu. Bilo je strašno promatrati ga kako se muči. Željeli smo ga uzeti u naručje i milovati, ali preko dva mjeseca nismo ga uopće smjeli dodirnuti. Luigi i ja mogli smo ga samo promatrati, zagrliti jedno drugo i moliti se.

Tijekom tog teškog razdoblja i dalje smo išli na skupštinske sastanke, a s nama su išli i David, koji je imao 6 godina, i Marc, koji je imao 3 godine. Kad smo bili u dvorani, osjećali smo se kao da nas Jehova brižno drži u svom naručju. Dok smo bili ondje, okruženi svojom braćom i sestrama, imali smo osjećaj da je Jehova uzeo naše breme i u određenoj mjeri osjećali smo unutarnji mir (Psal. 55:22). Čak su i medicinske sestre koje su se brinule za Joela rekle da su primijetile kako nam naši sastanci pomažu da lakše podnesemo tu tešku situaciju.

Osim toga tijekom tog sam perioda usrdno molila Jehovu da mi da snage kako bih mogla ići u službu propovijedanja. Nisam htjela stalno biti kod kuće i plakati, već sam željela razgovarati s drugima i reći im zašto mi vjera u Božje obećanje o svijetu u kojem neće biti bolesti daje snagu. Svaki put kad sam uspjela otići u službu propovijedanja, osjećala sam da mi je Jehova uslišio molitve.

Kako smo samo bili sretni kad smo Joela napokon doveli kući iz bolnice! No naše se veselje već sutradan pretvorilo u tugu. Stanje mu se iznenada pogoršalo te smo ga brzo morali odvesti natrag u bolnicu. Nakon što su ga liječnici pregledali, rekli su nam: “Joelu je ostalo još najviše šest mjeseci života.” Dva mjeseca kasnije, kad je imao otprilike osam mjeseci, mislili smo da će se njihovo predviđanje ispuniti jer se Joelovo stanje ponovno pogoršalo. Liječnik je sjeo kraj nas i rekao nam: “Žao mi je, ali više ništa ne možemo učiniti za njega.” Zatim je dodao: “Sada mu samo Jehova može pomoći.”

Vratila sam se u Joelovu bolničku sobu. Iako sam bila emocionalno i fizički iscrpljena, odlučila sam da ću stalno biti uz njega. Nekoliko sestara iz skupštine naizmjence je bilo sa mnom u bolnici jer se Luigi morao brinuti za naša dva starija sina. Tako je prošlo tjedan dana. A onda je Joel iznenada doživio srčani udar. Medicinske sestre dojurile su u sobu, no nisu mu mogle pomoći. Nakon nekoliko minuta jedna od njih suosjećajno je rekla: “Žao mi je...” Briznula sam u plač i slomljena otišla iz sobe. Pokušala sam se moliti Jehovi, ali nisam mogla riječima izraziti svoju bol. Nakon petnaestak minuta jedna mi je medicinska sestra doviknula: “Joelu je bolje!” Uhvatila me za ruku i rekla: “Dođite, pogledajte ga!” Kad sam se vratila k Joelu, srce mu je ponovno kucalo. Vijest o njegovom oporavku brzo se proširila, pa su liječnici i medicinske sestre došli da ga vide. Mnogi od njih uzviknuli su: “To je nevjerojatno!”

Tijekom prvih godina Joelovog života liječnici su nam često govorili: “Joelu treba puno ljubavi.” Budući da smo Luigi i ja nakon Joelovog rođenja u posebnoj mjeri osjetili Jehovinu ljubav i brigu, željeli smo i mi svog sina obasuti ljubavlju i pažnjom. Imali smo mnogo prilika za to jer mu je u svemu trebala naša pomoć.

Prvih sedam godina Joelovog života svake se godine ponavljala ista priča. Između listopada i ožujka Joel bi svako malo od nečega obolio, pa smo ga stalno morali voditi u bolnicu. Istovremeno sam se trudila što više vremena posvetiti Davidu i Marcu. A oni su pak uvelike pomagali Joelu da napreduje, što je donijelo izvrsne rezultate. Naprimjer nekoliko nam je liječnika reklo da Joel nikada neće prohodati. No jednog dana, kad je Joel imao četiri godine, Marc mu je rekao: “Hajde, Joele, pokaži mami da ti to možeš!” Na moje iznenađenje on je napravio svoje prve korake. Bili smo presretni te smo se svi zajedno obratili Jehovi u molitvi i od sveg mu srca zahvalili. U drugim prilikama, kad god bi Joel pokazao čak i maleni napredak na nekom području, uvijek bismo ga oduševljeno pohvalili.

Trudili smo se što češće voditi Joela sa sobom na sastanke u dvoranu. Kako bismo ga zaštitili od klica zbog kojih se vrlo lako mogao razboliti, vozili smo ga u posebnim dječjim kolicima koja su bila prekrivena prozirnim najlonom. No on je unatoč tome volio ići na sastanke.

Braća i sestre bili su nam izvor snage jer su nam pokazivali ljubav i pomagali nam kad nam je to bilo potrebno. Jedan nas je brat često podsjećao na riječi iz Izaije 59:1, gdje stoji: “Gle, ruka Jehovina nije prekratka postala, pa da ne može spasiti, niti je uho njegovo oglušilo, pa da ne može čuti.” Te ohrabrujuće riječi pomogle su nam da se uzdamo u Jehovu.

Kako je Joel rastao, trudili smo se da služba Jehovi bude važan dio njegovog života. Koristili smo svaku priliku da razgovaramo s njim o Jehovi, kako bismo mu pomogli da ga zavoli kao svog nebeskog Oca. Usrdno smo molili Jehovu da blagoslovi naš trud kako bi naše poučavanje urodilo plodom.

Kad je Joel ušao u tinejdžerske godine, primijetili smo da voli drugima govoriti o biblijskim učenjima, što nas je jako obradovalo. Bilo mi je jako drago kad me s 14 godina, dok se oporavljao od teške operacije, upitao: “Mama, mogu li kirurgu dati knjigu Vječno živjeti?” Nekoliko godina kasnije Joel je morao otići na još jednu operaciju. Znali smo da postoji mogućnost da ne preživi. Prije operacije Joel je liječnicima uručio pismo koje smo pripremili zajedno s njim. U njemu je objasnio svoj stav o transfuziji krvi. Kirurg ga je upitao: “Slažeš li se ti s time?” Joel je odlučno odgovorio: “Da, doktore.” Bili smo jako ponosni što naš sin vjeruje svom Stvoritelju i što mu želi ugoditi. Bolničko osoblje bilo je jako susretljivo prema nama, na čemu smo im bili iznimno zahvalni.

U dobi od 17 godina Joel se krstio u znak predanja Bogu. Taj dan nećemo nikada zaboraviti! Njegov nas duhovni napredak izuzetno raduje. Njegova ljubav prema Jehovi i revnost za istinu otada nisu nimalo oslabile. Ustvari, svakome koga sretne Joel voli reći: “Istina je moj život!”

U kasnim tinejdžerskim godinama Joel je naučio čitati i pisati. Za to mu je trebalo izuzetno mnogo truda. Svaka, pa i najmanja riječ koju bi uspio napisati bila je za njega velik uspjeh. Otada svaki njegov dan započinje proučavanjem dnevnog citata iz brošurice Svakodnevno razmatranje Svetog pisma. Nakon toga Joel marljivo prepisuje dnevni citat u jednu od svojih bilježnica, koje sada već čine impresivnu kolekciju.

Kad se spremamo za sastanak, Joel nas potiče da što prije krenemo jer želi stići na vrijeme kako bi mogao srdačno pozdraviti sve koji dođu u dvoranu. Na sastancima rado komentira i sudjeluje u prezentacijama literature. Osim toga pomaže oko mikrofona i obavlja druga zaduženja. Svaki tjedan, ako mu to zdravlje dopušta, ide s nama u službu propovijedanja. Godine 2007. u skupštini smo čuli obavijest da je Joel imenovan za slugu pomoćnika. Zaplakali smo od sreće. To je bio doista prekrasan blagoslov od Jehove!

Godine 1999. suočili smo se s još jednom teškom životnom situacijom. U prometnoj nesreći koju je izazvao jedan neoprezni vozač Luigi je zadobio teške ozljede. Morali su mu amputirati nogu, a imao je i nekoliko teških operacija kralježnice. Uzdajući se u Jehovu, opet smo osjetili snagu koju on daje svojim slugama u nevolji (Filip. 4:13). Iako je Luigi ostao invalid, trudimo se pozitivno gledati na našu situaciju. Budući da više ne može raditi, može više vremena provoditi s Joelom. Stoga se ja mogu u većoj mjeri posvetiti duhovnim aktivnostima. Osim toga Luigi se sada može više posvetiti duhovnim potrebama naše obitelji i skupštine, u kojoj još uvijek služi kao koordinator starješinstva.

Zbog naših neuobičajenih okolnosti puno vremena provodimo zajedno kao obitelj. S vremenom smo naučili biti razumni i nemati prevelika očekivanja. Ponekad kad smo obeshrabreni iznesemo svoje osjećaje Jehovi u molitvi. Nažalost, nakon što su naši sinovi David i Marc odrasli i otišli od kuće, s vremenom su prestali služiti Jehovi. Nadamo se da će mu se ponovno vratiti (Luka 15:17-24).

Svih ovih godina osjećali smo Jehovinu podršku te smo naučili oslanjati se na njega kad god se suočimo s nekim problemom. Riječi zapisane u Izaiji 41:13 posebno su nam drage. Ondje stoji: “Ja, Jehova, Bog tvoj, držim te za desnicu i kažem ti: ‘Ne boj se! Ja ću ti pomoći.’” Tješi nas spoznaja da nas Jehova čvrsto drži za ruku. Doista možemo reći da nam je ustrajnost u kušnjama pomogla da ojačamo pouzdanje u svog nebeskog Oca Jehovu.