Ljudska vladavina na vagi

2. dio: Kraljevi, poput zvijezda, podižu se i padaju

Monarhija: Oblik vladavine kojoj je poglavar nasljedan vladar, kao što je kralj ili car; Kraljevina: Monarhistički oblik vladavine s kraljem ili kraljicom na čelu; Carstvo: Prostrano područje koje obično uključuje više nacija, država ili naroda koje su pod vlašću jednog suverenog vladara, obično cara.

“KAD Amrafel bijaše kralj Šineara.” Ovdje, na početku 14. poglavlja Knjige Postanka (Stvarnost), u Bibliji se prvi put koristi riječ “kralj”. Da li je Amrafel, kako neki tvrde, drugo ime za poznatog babilonskog kralja Hamurabija, to ne znamo. No, bez obzira tko je on bio, znamo da ideja ljudskog kraljevstva nije počela tek s Amrafelom. Iako se Nimrod stoljećima prije ne naziva kraljem, očito je to bio. Zapravo je on bio prvi ljudski kralj u povijesti (1. Mojsijeva 10:8-12).

Istina, nemamo nikakve arheološke nalaze koji spominju kralja Nimroda ili kralja Amrafela. Prema The New Encyclopædia Britannica, bio je “Enmebaragesi, kralj Kiša, najstariji vladar Mezopotamije o kojem postoje autentični zapisi”. Iz Kiša, starog grada–države u Mezopotamiji, dolazi sumerska riječ za vladara, koja znači “veliki čovjek”. Iako se datiranje Enmebaragesijevog vladanja ne podudara sasvim s biblijskom kronologijom, ipak se približava vremenskom razdoblju koje je u skladu s biblijskim izvještajem, a što je još važnije, početak ljudske vladavine pripisuje se istom području Zemlje kojem ga pripisuje Biblija.

Jedinstvo kroz prevlast jednoga

Kineska dinastija Shang ili Jin, pretpostavlja se, počela je negdje između 18. i 16. stoljeća pr. n. e., premda je to datiranje nesigurno. Bilo kako bilo, monarhije su najstariji oblik ljudske vladavine i vrlo su raširene.

Riječ “monarh” dolazi iz grčkih riječi mónos (sam) i árkhé (vladati). Prema tome, monarhija ovlašćuje vrhovnim autoritetom jednu osobu, koja tada vrši svoje pravo kao stalni poglavar države. U apsolutnoj monarhiji kraljeva je riječ zakon. On sačinjava, takoreći, uvijek jednočlanu većinu.

Monarhije su se oduvijek smatrale korisnima za održavanje jedinstva nacija. John H. Mundy, koji predaje srednjovjekovnu evropsku povijest, objašnjava da su politički teoretičari u srednjem vijeku tumačili da je “institucija monarhije, pošto stoji iznad različitih stranaka, pogodna za velika područja s različitim, proturječnim regionalnim interesima”. Ta velika područja s “proturječnim regionalnim interesima” često su bila posljedica vojnih osvajanja, pošto su kraljevi uvijek istovremeno bili vojni komandanti. Povjesničar W. L. Warren kaže da se pobjedu u ratu “obično smatralo najvažnijim mjerilom uspješnog kraljevanja”.

Tako je monarhistički oblik vladavine vodio do uspostave svjetskih carstava kao što je bilo Grčko Carstvo pod Aleksandrom Velikim, Rimsko Carstvo pod cezarima, a u novije doba Britansko Carstvo. Zadnje je, na svom vrhuncu početkom 20. stoljeća, sjedinilo pod jednim vladarem otprilike četvrtinu svjetskog stanovništva i četvrtinu površine zemlje.

Kraljevstvo u religioznom ruhu

Mnogi kraljevi prošlih razdoblja zahtijevali su božanstvo. Historičar George Sabine je zabilježio: “Počevši s Aleksandrom, helenistički su kraljevi svrstavani u redove bogova grčkih gradova. Taj bogom proglašeni kralj postao je na Istoku univerzalnom institucijom koju su konačno prihvatili i rimski cezari.” Kaže da se vjerovanje u božanstvo kralja sačuvalo u Evropi “u jednom ili drugom obliku do današnjeg vremena”.

U Srednjoj i Južnoj Americi smatrale su se države Azteka i Inka svetim monarhijama. U Aziji se prijašnji japanski car Hirohito tek 1946. odrekao zahtjeva da je 124. ljudski potomak boginje sunca Amaterasu Omikami.

Istina, nisu svi kraljevi zahtijevali božanstvo, no većina se barem pozivala na božansku potporu. Pošto su navodno bili izabrani da zastupaju Boga na Zemlji, ogrtali su se svećeničkom karizmom. John H. Mundy objašnjava da se “stara predodžba da su kraljevi ujedno i svećenici proširila po cijelom Zapadu, tako da je knez postao administrativnim poglavarem svoje crkve i vođom apostolata”. Bilo je to religiozno shvaćanje koje je potjecalo od “Konstantinovog sudioništva među crkvom i državom [tokom četvrtog stoljeća] a istodobnog prihvaćanja neoplatonskog mišljenja od strane crkve”. Vjerski je blagoslov kod krunidbe dao kralju dostojanstvo i zakonitost koje bi inače nedostajale.

Henrik II, kralj Engleske, počeo je 1173. godine koristiti titulu “Kralj božje milosti”. To je kasnije vodilo do predodžbe poznate kao božansko pravo kraljeva, prema kojem je kraljevska moć bila nasljedna. Prevladalo je mišljenje da se Božji izbor očituje rađanjem. Godine 1661. ostvario je francuski kralj Luj XIV radikalnu verziju te ideje time što je zahtijevao potpunu vladalačku moć. Opozicija je u njegovim očima bila grijeh protiv Boga kojeg je zastupao. “L‘état c’est moi! [Država, to sam ja!]”, hvastao se.

Otprilike u isto doba pojavila se slična ideja u Škotskoj. U vrijeme vladavine Jakova VI u Škotskoj, ali prije nego što je 1603. godine postao engleskim kraljem Jakovom I, pisao je: “Kraljevi se nazivaju bogovima (...) jer sjede na zemlji na BOŽJEM prijestolju i [N]jemu moraju polagati račun o svom upravljanju.” Ne znamo do koje je mjere vjera u to navela Jakova da odobri prijevod Biblije na engleski jezik. No, znamo rezultat, King James Version, prijevod Biblije koji protestanti još uvijek uvelike koriste.

Vijek apsolutnih monarhija

Od početka srednjeg vijeka bila je monarhija tipičan oblik vladavine. Kraljevi su razvili jeftin i udoban oblik vladanja time što su predali moć prominentnim zemljoposjednicima. To je dovelo do političkog i vojnog sustava poznatog kao feudalizam. U zamjenu za vojnu i druge službe, feudalci su podijelili vazalima leno. No, što su uspješniji i moćniji postali ti zemljoposjednici, to se brže kraljevstvo raspadalo na feudalne moćne blokove.

Osim toga, feudalni je sustav otimao građanima dostojanstvo i slobodu. Feudalni vojni gospodari vladali su nad onima koji su u prvom redu bili odgovorni za njihove dohotke. Lišen mogućnosti naobrazbe i sudjelovanja u kulturnom životu, “kmet je imao samo malo prava koja je mogao zakonski provesti protiv svog feudalnog gospodara”, kaže Collier’s Encyclopedia. “Bez dozvole svog gospodara niti se smio ženiti niti predati zemlju nasljedniku ni napustiti leno.”

No, to nije bio jedini oblik vladanja u apsolutnim monarhijama. Neki kraljevi davali su upravna mjesta pojedincima koji su tog mjesta mogli biti lišeni ako bi se to smatralo potrebnim. Drugi kraljevi povjerili su mjesnu vladalačku moć uglednim institucijama koje su vladale pomoću narodnih običaja i socijalnog pritiska. No, sve te metode bile su u jednom ili u drugom pogledu nezadovoljavajuće. Unatoč tome, pisci 17. stoljeća, kao što su Englez Sir Robert Filmer i Francuz Jacques-Bénigne Bossuet, nadalje su zastupali apsolutizam kao jedini ispravni oblik vladanja. Ipak, dani su mu bili odbrojani.

“Bogovi” poniženi na reprezentativne figure

Usprkos općem vjerovanju da su monarsi odgovorni samo Bogu, dugo je rastao pritisak da ih se podloži ljudskim zakonima, običajima i autoritetima. U 18. stoljeću “monarsi su se služili drugačijom retorikom nego vladari 17. stoljeća”, kaže The Columbia History of the World, ali dodaje da su “iza sveg govorničkog umijeća još uvijek bili suvereni monarsi”. Zatim objašnjava da “iako se Fridrik Veliki nazivao ‘prvim slugom države’ i odbio božansko pravo kraljeva, nije pomislio na to da se odrekne moći.”

Ipak, nakon Engleske revolucije 1688. godine i francuske revolucije 1789, završili su uglavnom dani apsolutizma. Apsolutne monarhije postupno su otvarale put ograničenim monarhijama s odvojenom legislativom (zakonodavnom skupštinom) ili konstitucijom (ustavom), ili s obojim. Za razliku od 12. stoljeća, gdje je “kraljevstvo još bilo to što je kralj iz njega učinio i što su njegovi podanici bili spremni prihvatiti”, kako je naveo povjesničar W. L. Warren, danas je politička moć većine kraljeva i kraljica vrlo ograničena.

Naravno, neki kraljevi posjeduju još uvijek znatnu moć. No, većina njih već je odavno izgubila karizmu božanstva i zadovoljava se time da je reprezentativna figura, centralna figura moći oko koje se može hrabriti ljude da se okupe u duhu lojalnosti. Ograničene monarhije pokušavale su sačuvati sjedinjujuće svojstvo vlasti jednog čovjeka i istovremeno istrijebiti njene negativne pojave time što predaju stvarnu moć zakonodavnoj skupštini.

Ideja ograničene monarhije još uvijek je popularna. Još 1983. godine izjasnio se Krishna Prasad Bhattarai, vođa nepalske kongresne stranke, u korist monarhije kao ‘barijere protiv kaosa’ i rekao je da je ‘kralj prijeko potreban za jedinstvo zemlje’. Iako su Francuzi 1987. završili posljednje pripreme dvjestogodišnje proslave francuske revolucije, 17 posto upitanih u jednoj anketi izjasnilo se za povratak monarhiji. Jedan pristaša monarhije je rekao: “Kralj je jedina mogućnost da se ujedini naciju koja je tako dugo rascijepljena političkim svađama.”

Iste godine je časopis Time primijetio: “Kraljevstvo traži lojalnost možda zato što su monarsi posljednje velike ikone našeg sekularnog vijeka, jedine figure natprirodne veličine koje još uvijek mogu oživjeti vjeru dok same borave u tajanstvenosti. Ako je Bog mrtav, neka dugo živi kraljica!” No, nešto realističnije se pridodaje, da “suverena moć [britanske] kraljice leži u njenoj svjetlucavoj nemoćnosti”.

Smatrani nedostatnim

Apsolutne monarhije su nezadovoljavajuće. Već u svojoj naravi su nestabilne. Prije ili kasnije svaki vladar umre i mora biti nadomješten nasljednikom, koji se često bira radi svog podrijetla a ne radi svog visokog morala ili sposobnosti. Tko može jamčiti da će sin biti tako dobar kao otac? Ili, ako je otac bio loš, da će sin biti bolji?

Također je, kako objašnjava Cristiano Grottanelli, “izbor nasljednika prijestolja” često “samo u krupnim crtama unaprijed određen, tako da između onih koji su mogući nasljednici kraljevske linije može doći do rivalstva radi krune. Vrijeme poslije smrti kralja je zbog toga obično razdoblje društvenog (i općeg) kaosa, kako u doslovnom tako i u prenesenom smislu”.

Pošto je apsolutna monarhija vladavina jednog čovjeka, njen uspjeh ovisi o sposobnosti onoga tko vlada. Njegove nadarenosti i jačine očituju se u njegovu vladanju, ali i njegove slabosti, ograničenja i nedostaci znanja. Plemići su nesavršeni kao svaki drugi. Loši kraljevi vladaju loše, dobri kraljevi možda bolje, no, samo savršeni kralj je u stanju izgraditi oblik vladavine ka kojem čovječanstvo teži i koji mu treba.

I parlamentarne i ustavne monarhije zakažu. Naše stoljeće je doživjelo kako su reprezentativne figure Velike Britanije — kraljevi i kraljice — morale gledati komadanje najveće i najmoćnije države koja je ikad postojala.

Zvijezda druge vrste

Kraljevi, poput zvijezda, podižu se i padaju — s jednim izuzetkom. Isus Krist je rekao o sebi da je “korijen i potomak Davidov i svijetla jutarnja zvijezda” (Otkrivenje 22:16, NS). Isus je po tijelu izravan nasljednik kralja Davida i time osposobljen postati kraljem Božje vladavine. Kao “svijetla jutarnja zvijezda”, Isus je ‘zvijezda danica’, kako piše Petar, koja izlazi, tako da sviće dan (2. Petrova 1:19; 4. Mojsijeva 24:17; Psalam 89:34-37).

Koliko je, naočigled tih činjenica, mudro tražiti vodstvo od padajućih zvijezda ljudskih monarhija? Umjesto toga, mudrost bi nam trebala nalagati da položimo svoje nade u Božjeg postavljenog Kralja, Isusa Krista, ‘Kralja kraljeva i Gospodara gospodara, koji je jedini koji [nasuprot svim ljudskim vladarima] posjeduje besmrtnost’ (1. Timoteju 6:15, 16, Stvarnost). On je već kao nevidljivi Kralj ustao na nebu i uskoro će prouzročiti svitanje novog svijeta. On je zvijezda — Kralj — koji, sada kad se podigao, nikad neće pasti!

[Slika na stranici 17]

I najbolji ljudski kralj prilikom smrti ostavlja svoje djelo u nesigurnim rukama