Francuska Gvajana

Džungla je posvuda. Poput nekog velikog zelenog tepiha proteže se od planine Tumucumaque na jugu do Atlantskog oceana na sjeveru. Rijeke Maroni i Oiapoque presijecaju tu gustu kišnu šumu od juga prema sjeveru, gdje se ulijevaju u more. Zemlja koja se nalazi između te dvije rijeke zove se Francuska Gvajana.

Zahvaljujući kišama koje padaju više od pola godine, vegetacija buja. No u unutrašnjost ove zemlje nije kročilo mnogo ljudi. Dalje od obale postoji samo nekoliko dobrih cesta, a zbog brzaca je vožnja rijekom opasna. Imena brzaca pokazuju koliko su opasni — Saut Fracas (razorni brzaci), Gros Saut (veliki brzaci), Saut Tambour (tutnjajući brzaci), Saut Laissé Dédé (ubojiti brzaci), A Dieu Vat‘ (tu vam je kraj).

U šumi ima preko tisuću vrsta drveća, prekrasnih orhideja i drugih biljaka kojima pogoduje vlažna tropska klima. Tu živi više od 170 vrsta sisavaca, 720 vrsta ptica i bezbroj vrsta insekata. Ima i ogromnih anakondi, kajmana, jaguara i mravojeda, no njih se rijetko može vidjeti jer neprimjetno pobjegnu čim osjete da je u blizini čovjek. Iznad puteljaka i rijeka nehajno lepršaju jarkoplavi leptiri, a ptice žarkih boja lete s jednog drveta na drugo.

Kao što su raznovrsne te biljke i životinje, tako je velika raznolikost ljudi i kultura. Duž obale i rijeka porazbacana su indijanska sela. Tu ima Galibija, Arawaka, Palicura, Wayana, Emerillona i Oyampia.

Većina stanovnika ove male južnoameričke zemlje uglavnom živi duž obale i u glavnom gradu, Cayenneu. U blizini granice sa Surinamom u riječnim naseljima žive bush Crnci, potomci odbjeglih robova dovedenih iz Afrike za rad na plantažama. Oni govore sranantongo, jezik koji spada u porodicu kreolskih jezika. Prije stotinjak godina iz Singapura, Vijetnama i Kine ovamo su došli azijski imigranti. Godine 1977. u Francusku Gvajanu su, kao politički izbjeglice iz Laosa, počeli dolaziti pripadnici plemena Hmong. Imigranti s Martiniquea, Guadeloupea, Haitija, Svete Lucije, iz Dominikanske Republike, Brazila, Surinama, Libanona, Perua i Francuske zajedno s Azijcima sačinjavaju više od pola stanovništva koje ukupno broji preko 150 000 stanovnika.

Težak život

Prvi Evropljani ovamo su došli oko 1500. godine, no njihovi prvi pokušaji da se nastane u zemlji nisu bili uspješni. Sredina je bila veoma negostoljubiva. No područje koje se sada zove Francuska Gvajana u 17. stoljeću postalo je francuska kolonija. Nakon nekog su vremena dugogodišnje osuđenike iz Francuske počeli slati na prisilni rad u kažnjeničke logore u mjesta kao što su Cayenne, Kourou i Saint-Laurent. Političke su zatvorenike slali na Vražji otok, gdje je samo mali broj njih preživio. Ti zatvorenički logori već su dugo zatvoreni. Sada se u Kourouu nalazi lansirna baza Evropske svemirske agencije. Premda je Francuska Gvajana od Evrope udaljena 7 100 kilometara, ona je službeno još uvijek upravna teritorijalna jedinica Francuske, francuski prekomorski departman, te stoga i pripada Evropskoj uniji.

U drugoj polovici 19. stoljeća, skoro 300 godina nakon što se pročula legenda Sir Waltera Raleigha da u ovoj zemlji postoji grad zlata, zlato je napokon otkriveno. Usprkos opasnostima zlatna je groznica 1920-ih natjerala nekih 10 000 muškaraca da, u nadi da će se obogatiti, prodru duboko u kišnu šumu.

Kasnije su tu došli i drugi koji su bili dovoljno hrabri suočiti se sa surovim životom u Francuskoj Gvajani. No ti su pioniri za razliku od onih prvih došli davati, a ne uzimati.

Sjeme biblijske istine posađeno je

Ti hrabri pioniri sa sobom su donijeli dobru vijest iz Božje Riječi. Ljudima su govorili o Božjem naumu da okonča bolest i smrt, da pomogne ljudima iz svih naroda da žive zajedno kao braća te da Zemlju pretvori u raj (Iza. 2:3, 4; 25:8; 33:24; Otkr. 7:9, 10). Sudjelovali su u djelu koje je prorekao Isus Krist kad je rekao da će se, prije nego dođe kraj, ova dobra vijest o Božjem Kraljevstvu propovijedati “po cijeloj nastanjenoj zemlji za svjedočanstvo svim narodima” (Mat. 24:14). To je važno djelo evangeliziranja u Francuskoj Gvajani započelo 1946. Većina prvih Jehovinih svjedoka koji su došli u Francusku Gvajanu bila je iz francuskih prekomorskih departmana, kao što su Guadeloupe, Martinique i Nizozemska Gvajana (sada poznata kao Surinam), koja se nalazi sa zapadne strane Francuske Gvajane.

Prvo sjeme istine posijao je brat Olga Laaland, revni propovjednik s Guadeloupea. U prosincu 1945. išao je posjetiti svoju majku i tjelesnu braću, koji su živjeli u blizini rijeke Mane, u unutrašnjosti Francuske Gvajane. Da bi došao do sela u kojem je živjela njegova majka, nekoliko je dana morao kanuom putovati po rijeci. Dok je putovao, koristio je priliku da u malim otvorenim nastambama prekrivenim palminim lišćem, u kojima putnici mogu prenoćiti, propovijeda i raspačava biblijsku literaturu. Kad je stigao u selo svoje majke, Haut Souvenir, s radošću je svojoj obitelji prenio dobru vijest o Kraljevstvu. Na njegovo iznenađenje i žalost, nazvali su ga demonom. U tom je neprijateljskom okruženju 1946. održao Spomen-svečanost obilježavanja Isusove smrti, kojoj su prisustvovala samo njegova mlađa braća. Ubrzo ga je majka, koju je nahuškao svećenik, otjerala, vičući: “Demoni neće živjeti u mojoj kući!” Njena negativna reakcija nije umanjila njegovu revnost.

Na povratku je propovijedao kad bi se zaustavili kod rudnika zlata i degrada, odnosno trgovačkih naselja. Jedne su noći on i drugi putnici spavali u kolibi na obali rijeke. Tropski je pljusak uz veliki prasak srušio jedno ogromno drvo. Olga nije znao da rijeka vrvi piranama, pa je u panici skočio u nju. Budući da mu se ništa nije dogodilo, ljudi su bili uvjereni da ima božansku moć, pa su ga gledali s dubokim poštovanjem. Zato su bili prijemljiviji za poruku koju je prenosio.

Brat Laaland na koncu je došao u Manu, selo s otprilike 800 stanovnika koje se nalazi na obali Atlantika. Prilikom svog prvog šestomjesečnog boravka tamo organizirao je sastanke i redovito je desetero ljudi poučavao biblijskoj istini, koja donosi pravu slobodu (Ivan 8:32). Ljudi su ga nazvali Père Paletot (Otac Jakna), jer je obično nosio jaknu, za razliku od svećenika kojeg su zvali Otac Halja. Premda je brat Laaland podijelio svu literaturu, on je držao javna predavanja i revno propovijedao svima koji su željeli slušati. Došao je na glas kao energični govornik, koji nije oklijevao voditi žustre razgovore s tamošnjim svećenicima.

Skoro dvije godine nakon što je posjetio svoju majku brat Laaland se vratio na Guadeloupe. Njegovo propovijedanje nije dovelo ni do jednog krštenja, no posijao je mnogo sjemena istine. Plodovi su uslijedili kasnije.

Propovjednici iz raznih zemalja

Društvo Watch Tower je 1956. zamolilo Wima van Seijla iz podružnice u Surinamu da ode u Francusku Gvajanu. On priča: “Iz Saint-Laurenta malim smo avionom otišli u Cayenne, gdje smo ostali oko tri tjedna u jednom malom hotelu. S knjigom La Vie Eternelle (Vječni život) obradili smo velik dio Cayennea te uručili nekoliko stotina primjeraka. Ljudi su pokazali veliki interes, no nama je, budući da nismo znali francuski, bilo teško započeti studije. Uvod koji smo koristili u službi od kuće do kuće bio je: ‘Jučer smo avionom došli u Cayenne propovijedati dobru vijest.’ Nakon dva tjedna još uvijek smo razgovor započinjali s: ‘Jučer smo avionom došli u Cayenne’, jer je to bio jedini uvod koji smo znali na francuskom! U jednom starom kazalištu koje više nije bilo u upotrebi prikazali smo film Društvo novog svijeta u akciji. Jedan je čovjek tekst filma prevodio na jezik patois, a zatim ga je jedna žena prevodila na francuski.” Ljudi su pokazali popriličan interes, ali kako nastaviti razvijati taj interes?

Iz Surinama je u pomoć došlo još Svjedoka. Paul Naarendorp i Cecyl i Nel Pinas bili su među njima. Velik broj njih govorio je francuski.

Pomoć je stigla i iz jednog neočekivanog izvora. U Dunkerqueu (Francuska) jedna je obitelj proučavala Bibliju. Samo je njihov 16-godišnji sin Christian Bonecaze nastavio pokazivati interes. Kad se njegova obitelj preselila u Cayenne, Christian je svojim školskim kolegama govorio o onome što je naučio iz Biblije. Jedan od tih kolega i njegove tri sestre pokazali su interes. Christian je pisao Društvu tražeći pomoć.

Otprilike u isto vrijeme Xavier i Sara Noll vratili su se na Martinique, nakon što su 1958. završili Školu Gilead. Društvo je zamolilo brata Nolla da ode u Francusku Gvajanu i pomogne tamošnjoj maloj grupi. Xavier je deset dana putovao malim brodom i tokom tog je putovanja morao spavati na palubi.

Kad je stigao u Cayenne, oni koji su bili zainteresirani za Bibliju gostoljubivo su ga primili. Pozvali su ga da tokom svog boravka s njima jede te su organizirali da odsjedne u jednoj lijepoj sobi u hotelu čiji je vlasnik bio jedan prijašnji zatvorenik. Brat Noll je svaki dan održavao biblijski studij te razgovarao o duhovnim temama s Christianom i tom gostoljubivom obitelji. Njihova spoznaja biblijske istine produbila se. Za nekoliko tjedana Christian je izrazio želju da se krsti; jednako je bilo i s njegovim prijateljem i prijateljeve dvije sestre. Budući da je pljuštala kiša, brat Noll nije mogao govor za krštenje održati na plaži, kao što su planirali, već ga je održao u malom automobilu. Zatim je uslijedilo prvo krštenje Jehovinih svjedoka u Francuskoj Gvajani.

Dok je bio tamo, brat Noll je puno vremena provodio u službi propovijedanja. U tjedan dana uručio je skoro svu literaturu koju je imao. Sačuvao je samo jedan časopis kako bi ga mogao pokazati dok je nudio pretplatu. Za tri tjedna zaključio je 70 pretplata, od kojih je desetak bilo na kineskom. Kako se sporazumijevao na kineskom? Pokazao bi sliku svog razreda iz Škole Gilead i na njoj polaznike koji su bili kinezi te bi puno gestikulirao. “To je jako dobro funkcioniralo”, kaže on. Među onima kojima je svjedočio bio je Michel Valard. Njegov brat bio je svećenik, a Michel je u unutrašnjosti zemlje tražio zlato. Nakon što je brat Noll otišao, Christian Bonecaze preuzeo je vodstvo u aktivnostima male grupe u Cayenneu.

Ubrzo zatim, 1960, podružnica na Guadeloupeu zadužena je da nadgleda propovijedanje dobre vijesti u Francuskoj Gvajani. Kako li je ovdašnjoj braći koristila stalna pomoć! Tako su postavljeni temelji na kojima se moglo dalje graditi. Zato je s Martiniquea 1960. poslan Octave Thélise da ovdje služi kao specijalni pionir. Posjećivao je one koji su bili pretplaćeni na naše časopise i one koji su imali neku drugu literaturu Društva Watch Tower. Te se iste godine Théophanie Victor, također s Martiniquea, preselila u Francusku Gvajanu kako bi tamo služila te je uskoro postala specijalni pionir.

Ranije se, 1954, gospodin Van Pardo, Nizozemac, sa svojom suprugom, koja je s Martiniquea, preselio u Paramaribo (Surinam), gdje je ona stupila u kontakt sa Svjedocima. Sljedeće su se godine preselili u Saint-Laurent, odmah preko rijeke Maroni, koja dijeli Surinam i Francusku Gvajanu. Dva Svjedoka iz Surinama, braća Pinas i Libreto, pet su godina svaka tri mjeseca kanuom prelazila rijeku Maroni kako bi pomagala tom paru da poveća svoju spoznaju o Jehovi i njegovim zahtjevima. U prosincu 1960, prilikom posjeta Miltona Henschela iz svjetske centrale Društva Watch Tower, na kongresu u Paramaribu (Surinam) krstio se bračni par Van Pardo i još dvije osobe iz Francuske Gvajane.

Nicolas Brisart, nadglednik podružnice na Guadeloupeu, u svibnju 1961. posjetio je grupu od 16 objavitelja u Cayenneu te je sudjelovao na prvom pokrajinskom sastanku koji se tamo održao. Pored toga, prikazao je i film Sreća društva novog svijeta, koji je gledalo 250 osoba. Njihova izvrsna reakcija potakla ga je da prikaže i drugi film — Društvo novog svijeta u akciji. Reakcija je bila slična i kad je te filmove prikazao u Saint-Laurentu. Oni su se toliko dojmili zamjenika gradonačelnika Saint-Laurenta da je rekao: “Prvi put u svom životu vidim takvo što.” Dok se rukovao s braćom, upitao je: “Jeste li od gradonačelnika tražili dopuštenje za korištenje gradske vijećnice kako biste i tamo prikazali svoj film? Sutra ću s njim razgovarati o tome.” Dobili su dopuštenje ne samo za prikazivanje tih filmova već i da svake večeri održe javno biblijsko predavanje. Sveukupno je tokom tog nezaboravnog posjeta preko 500 osoba vidjelo filmove Društva i čulo predavanja temeljena na Bibliji. Zamjenik gradonačelnika je rekao: “Potrebni su nam ljudi kao što ste vi Jehovini svjedoci.” Nakon otprilike dvije godine, u ožujku 1963, u Cayenneu je osnovana prva skupština Jehovinih svjedoka. Sastanci su se održavali u jednoj maloj kući u predgrađu grada, u mjestu Petit Monaco.

Kako je istina doprla do njih

Među članovima te prve skupštine bili su brat i sestra Sylvestre, oboje porijeklom s Martiniquea. Kako su oni postali Jehovini svjedoci? Jednog dana 1952, kad je gospođa Sylvestre išla u trgovinu, sreo ju je jedan čovjek koji je prije bio zatvorenik na Vražjem otoku te joj je rekao da bi joj za supruga želio dati neke knjige. Ona nije znala odakle mu te knjige, no to su bile publikacije Društva Watch Tower. Znala je da ih njen suprug voli čitati, pa ih je uzela. Ona se prisjeća: “Kad sam stavila knjige na stol, ugledala sam naslov ‘Neka Bog bude istinit’. Odmah me zainteresirala ta knjiga koja je govorila o Bogu. Kad je moj suprug došao kući, ispričala sam mu što sam pročitala o Božjem imenu, obožavanju idola i o tome što je zapravo bilo zabranjeno voće. Nikad prije nisam pročitala takvo što. Istog trena uvjerila sam se da je to istina. Odmah sam prestala ići na sastanke svoje religije. Premda nikad nisam srela Svjedoke, svojim sam prijateljima počela govoriti o onome što sam saznala iz te knjige i sve oko sebe poticala sam da je pročitaju. Nakon devet godina jedna je gospođa, Théophanie Victor, došla na moja vrata i ponudila mi dva primjerka časopisa Probudite se! Dok je odlazila, upitala sam je kojoj religiji pripada. ‘Zajednici Jehovinih svjedoka’, odgovorila je. ‘Pa ja vas čekam već devet godina!’ uzbuđeno sam rekla. ‘Možemo li se dogovoriti kad ćete opet doći?’” S vremenom su ona i njen suprug zauzeli čvrst stav za obožavanje Jehove.

Michel Valard, kojeg je ranije na radnom mjestu posjećivao Xavier Noll, također je među onima koji su istinu prihvatili u vrijeme kad je u ovoj zemlji bilo samo nekoliko Svjedoka. Kad je počeo pohađati sastanke koje su Svjedoci održavali, postepeno je uvidio da na svoja pitanja dobiva prave odgovore. Sestra Victor ponudila mu je da s njim proučava Bibliju, što je on odmah prihvatio. Ali njegova supruga Jeanne nije to odobravala i bila je veoma ljuta, pa se studij nije mogao voditi u njihovoj kući. No on je bio uvjeren da je ono što uči istina i želio je to podijeliti s Jeanne. Zato je u časopisima birao članke za koje je znao da će izazvati njenu znatiželju i ostavljao ih je na vidljivim mjestima. S vremenom je i ona pristala na biblijski studij te su se 1963. oboje krstili. I njihova su djeca prihvatila istinu, a jedan od njih, Jean-Daniel Michotte (Jeannin sin kojeg je imala prije nego što se udala za Michela Valarda), služi kao član Odbora podružnice.

Mladi učitelj iz Francuske Gvajane, Paul Chong Wing, došao je u doticaj sa Svjedocima dok je studirao u Francuskoj. Bio je razočaran situacijom u svijetu i ponašanjem ljudi. Priključio se masonima, ali nije dobio odgovore na pitanja koja su ga mučila. Znao je sam sebi reći da negdje mora postojati istina i odlučio ju je tražiti. Njegovi kontakti s Jehovinim svjedocima uvjerili su ga da ju je pronašao. Kad se vratio u Francusku Gvajanu, stupio je u kontakt s Michelom Valardom te je na svoju veliku radost saznao da se vrlo blizu njegovog doma nalazi Dvorana Kraljevstva. Krstio se 1964, a njegova supruga sljedeće godine. Brzo je napredovao. Potreba za sposobnim muževima koji se stavljaju na raspolaganje u skupštini bila je tako velika da je nakon samo godinu dana imenovan za slugu skupštine. On je pomagao u osnivanju mnogih skupština. Sada služi kao član Odbora podružnice.

Pomaganje objaviteljima na udaljenim područjima

Skupština je u Cayenneu rasla, ali objavitelji se nisu ograničili samo na mjesno područje. Braća iz Cayennea povremeno su vikendom posjećivala male izolirane grupe objavitelja u Saint-Laurentu, Mani i Iracoubu. Raspored za ta putovanja bio je ispunjen. Prvo su se duž obale vozili od Cayennea do Saint-Laurenta, koji se nalazi na granici sa Surinamom. Subotom u 18.00 održavao se sastanak koji je uključivao javno predavanje i Studij Kule stražare. Noć bi proveli tamo, a zatim bi krenuli na sjever prema Mani, gdje je u 8.00 počinjao sastanak. Nakon što bi na povratku za Cayenne putem ručali, zaustavili bi se u Iracoubu, da održe isti sastanak koji je počinjao u 15.00. Zatim bi nastavili svoj put kući za Cayenne.

Bili su to iscrpljujući vikendi, ali oni koji su sudjelovali u njima imaju nezaboravne uspomene. Putovanje je bilo dugačko 250 kilometara u svakom smjeru. Neasfaltirane ceste bile su pune rupa. Nakon tropskih kiša bile su preplavljene ponekad i s metar vode. Braća su morala čekati i po nekoliko sati da se voda povuče, pa da nastave svoj put. Na put je moralo zajedno krenuti pet ili šest vozila, jer su rupe na cesti bile tako duboke da su se auti često zaglavili. Kad se to dogodilo, braća su u šumi sjekla manja drva i debla stavljala preko tih rupa. Zatim bi svi preko njih gurali aute. Auto koji je prvi prešao preko neke velike rupe pomogao bi ostalima. Ponekad su kasnili i zbog toga što su u Kourouu i Mani čekali brodove. Dok bi čekali, napadali su ih komarci, no oni bi to vrijeme koristili za nuđenje časopisa prolaznicima.

Ovi posjeti bili su veliko ohrabrenje za objavitelje u izoliranim grupama i njihova je zahvalnost daleko nadmašila sve poteškoće koje su se pojavile na putu. No nisu samo oni imali korist od tih posjeta. Gostoljubivost i revnost koje su pokazivali brat i sestra Van Pardo i sestre Fantan, Barthebin i Defreitas veoma su ohrabrile braću iz Cayennea. Kasnije su brat i sestra Fléreau s Guadeloupea došli na to područje služiti kao specijalni pioniri te su napravili izvrstan posao, razvijajući tamošnji interes. Izvršavajući zadatak koji im je Isus povjerio, da ‘čine učenike od ljudi iz svih naroda’, Jehovini svjedoci nisu zanemarili ljude u Francuskoj Gvajani (Mat. 28:19).

Napredak — polagan, ali siguran

Do 1970. u skupštini Cayenne bilo je 129 objavitelja, a u Saint-Laurentu i Kourouu djelovale su zasebne grupe. Broj Jehovinih svjedoka bio je mali, ali oni su u toj zemlji postali dobro poznati. Ipak, napredak je bio polagan. Broj objavitelja Kraljevstva u zemlji udvostručio se tek nakon deset godina.

Duhovni napredak usporavalo je to što neki nisu prihvaćali biblijske savjete u vezi s isključenjem i pokajanjem. Među objaviteljima bilo je podjela. Neki su podupirali odluke starješinstva, a neki nisu. S Guadeloupea su došli putujući nadglednici kako bi s braćom ponovili upute Vodećeg tijela u vezi s tim pitanjem. Oni koji su prihvatili vodstvo koje su dobili putem Jehovinog kanala napredovali su.

Još nešto što je utjecalo na duh objavitelja u Cayenneu bila je reakcija ljudi na propovijedanje. Katolička crkva bila je veoma utjecajna. Svećenstvo je preziralo Svjedoke, te je svojim vjernicima govorilo protiv njih. To nije zastrašilo braću. Zapravo, njihova je revnost podigla mnogo prašine. Kad im nisu htjeli otvoriti vrata, Svjedoci bi išli do stražnjeg dijela kuće i tražili one koji su se možda sakrivali u dvorištu. Neka su braća vodila žučne rasprave o sabatu s adventistima, a o paklenoj vatri i besmrtnosti duše s evangelicima. Te bi rasprave ponekad trajale cijeli dan!

David Moreau, koji je dolazio s Martiniquea kako bi služio kao pokrajinski nadglednik, prisjeća se jedne takve rasprave. “Razgovarali smo s jednim mladićem kad je došao pastor Crkve adventista sedmog dana i uključio se u razgovor. Inzistirao je na tome da razgovaramo o sabatu. Virgo, naš brat, rekao mu je da je on došao razgovarati o Božjem Kraljevstvu, no razgovor se na kraju ipak sveo na sabat. Pastor je rekao: ‘Sabat je od Boga. Čak ćemo i u Raju koji predstoji držati sabat!’ Citirao je Izaiju 66:23: ‘I od mladine do mladine, i od subote do subote dolaziće svako tijelo da se pokloni preda mnom, veli Jehova.’ Brat Virgo je nato upitao pastora: ‘I što je onda prema tom retku bilo prošle srijede?’ Pastor se preznojavao i pokušao je s nekoliko odgovora, ali nije mogao povezati kakve veze ima prošla srijeda s tim retkom. ‘Tada je bio mlađak, čovječe! Vidite! Držite sabat, a zaboravljate mlađak! Ono što vi u Bibliji zanemarujete nije baš sitnica.’” Virgo je kasnije rekao Davidu: “Nikad ne idem u službu, a da u kalendaru prvo ne provjerim kad je mlađak, u slučaju da sretnem adventista.”

Premda su braća postala vješta u obrani svojih uvjerenja, neka su se više usredotočila na to da pobjede u raspravi nego da traže ljude nalik ovcama. Da bi njihovo svjedočenje bilo djelotvorno, trebala im je poduka i Jehova se pobrinuo za potrebnu pomoć.

Misionari prodiru u unutrašnjost

Pretkraj 1970-ih misionari iz Škole Gilead i pioniri iz Francuske koji su u misionarsku službu poslani bez pohađanja te škole počeli su dolaziti u Francusku Gvajanu. Započelo je važno djelo poučavanja i jačanja skupština. Braća su dobila pouku kako taktičnije i djelotvornije svjedočiti. Misionari su također preuzeli vodstvo u propovijedanju raznim jezičnim grupama u zemlji. Uskoro su domaća braća počela slijediti njihov primjer i učiti engleski, portugalski, sranantongo i indijanski jezik galibi. Podružnica u Francuskoj Gvajani trenutno se brine za literaturu na 18 jezika.

U travnju 1991. Jonadab Laaland i njegova supruga, koji su završili Školu Gilead i služili na Novoj Kaledoniji, dodijeljeni su na područje Kouroua kako bi tamo ojačali skupštinu. Jonadabov otac, Olga Laaland, među prvima je koji su sijali sjeme biblijske istine u Francuskoj Gvajani. Sada u Kourouu Jehovu hvali više od 280 objavitelja.

Misionari su predvodili i u otvaranju novih područja, naročito u unutrašnjosti, u koju je teško prodrijeti. Nije ih zastrašila činjenica da to znači izložiti se tropskim bolestima kao što je malarija, susretati se sa zmijama, trpjeti rojeve insekata, ploviti velikim rijekama i opasnim brzacima kako bi se došlo do izoliranih sela te ustrajati usprkos prolomima oblaka i blatu.

Elie i Lucette Régalade učinili su velik posao u Cayenneu i Saint-Laurentu. Propovijedali su i na području gornjeg toka rijeke Maroni na zapadnoj granici, na kojem dotad još nitko nije propovijedao. S malom grupom braće pošli su na trotjedno propovjedničko putovanje u sva riječna naselja od Saint-Laurenta do Maripasoula. Morali su prekinuti to putovanje, jer se jedan objavitelj jako razbolio od malarije, pa se morao liječiti u Saint-Laurentu. No oni su nastavili propovijedati u unutrašnjosti kako bi i tamošnji ljudi čuli dobru vijest.

Da bi se došlo do Saint-Éliea, sela koje su u 19. stoljeću izgradili tragači za zlatom, mora se sedam sati putovati kanuom po rijeci Sinnamary, od obalnog dijela pa kroz središte ove zemlje. Zatim slijedi 30 kilometara pješačenja kroz džunglu s teškom naprtnjačom na leđima, za što su potrebna dva dana. Svi koji idu propovijedati na to područje moraju sa sobom ponijeti hranu za tri dana i puno literature. Preko noći moraju naložiti vatru kako im se ne bi približavale životinje, a po mogućnosti sa sobom ponijeti i mrežu za spavanje. Ali kakva li je bila radost dvojici misionara iz Francuske, Ericu Couzinetu i Michelu Bouquetu, poći na to putovanje i dati temeljito svjedočanstvo tamošnjim stanovnicima, kojih ima 150. Dvadeset osoba prisustvovalo je predavanju s dijapozitivima koje su održali prilikom svog boravka tamo.

Braća su među tim ljudima pronašla Fanélie, koja je pokušavala zadovoljiti svoje duhovne potrebe. Ona je prije bila rimokatolkinja. Nakon toga pridružila se adventistima. Nitko iz njene crkve nikad je nije posjetio u Saint-Élieu. Znala je slati odgovore na pitanja iz dopisnog biblijskog tečaja, ali nikad nije dobila povratnu informaciju. Kad je upoznala Svjedoke, shvatila je da se jedino oni trude posjećivati ljude na tako nepristupačnim mjestima kao što je Saint-Élie. Fanélie je tjedan dana svakodnevno proučavala s braćom. Kratko vrijeme nakon toga na šest se mjeseci preselila u jedan veći grad. Tokom tog perioda proučavala je tri puta tjedno. U svoje se selo vratila kao nekršteni objavitelj. Fanélie se brinula za svog supruga koji nije Svjedok i za svoje petero male djece, no njena ju je revnost za istinu potakla da pored toga svaki mjesec provede preko 40 sati u svjedočenju drugima. Također je pomagala u organiziranju sastanaka za zainteresirane osobe. Kad je organizirala održavanje Spomen-svečanosti, odazvalo se 40 osoba. Kasnije se Fanélie preselila na priobalno područje i još je uvijek aktivna u službi. Radosna je što se jedna od njenih kćeri krstila i što njen suprug sada proučava.

Kaw, Ouanary i Favar, u istočnom dijelu zemlje, još su neka područja na koja su prvi došli misionari. Brat Couzinet dobro se sjeća kad je 1987. s nekoliko tamošnjih Svjedoka prvi put išao propovijedati na ta područja. Krenuli su skelom, a zatim se 40 kilometara vozili neasfaltiranom cestom da bi došli do jedne močvare. Kad su zaustavili auto, čuli su zastrašujuću riku. On je mislio da je to rika jaguara spremnih za napad. No braća koja su bila s njim uvjerila su ga da je to samo grupa majmuna urlikavaca koje je uznemirio njihov dolazak. Tamo su upoznali jedan bračni par koji je tragao za istinom. Taj se par preselio u Cayenne, napredovao do krštenja i sada služi na portugalskom govornom području u Francuskoj Gvajani.

Postepeno su obrađena još mnoga nepristupačna područja. Grand-Santi, Papaïchton i Saül neka su od tih mjesta u kojima su stanovnici izvukli korist iz prvih posjeta misionara. Većinu tih prije netaknutih područja sada redovito posjećuju objavitelji Kraljevstva.

Propovijedanje u Maripasouli

U Maripasoulu, jedno značajno selo na gornjem toku rijeke Maroni, s porukom o Kraljevstvu doprlo se još 1963. Adrien Jean-Marie, koji je u to vrijeme proučavao Bibliju, zbog posla je tri puta godišnje morao otputovati tamo. On je bio pun oduševljenja za istinu, pa je koristio prilike za davanje temeljitog svjedočanstva i iza sebe je uvijek ostavljao mnoštvo biblijske literature.

Premda su i drugi svjedočili u Maripasouli, s tamošnjim je stanovnicima, koji govore sranantongo, bilo teško komunicirati. Mještani taj jezik zovu taki-taki, a on se temelji na engleskom, no ima i elemente nizozemskog, francuskog, portugalskog i raznih afričkih i indijskih jezika. Podružnica u Surinamu poslala je u Maripasoulu na tri do šest mjeseci specijalne pionire koji su govorili sranantongo, no reakcija ljudi bila je negativna. Nakon nekog vremena otjerali su braću iz sela pod izgovorom da su oni stranci iz Surinama. No glavni je razlog zapravo bio taj što su Jehovini svjedoci.

Godine 1992. tamo su kao specijalni pioniri poslani Cornélis i Hélène Linguet. Budući da znaju sranantongo, bilo im je lakše propovijedati, a kako su Francuzi, ljudi su ih spremnije slušali. Tri dana u tjednu propovijedali su u Maripasouli, a sljedeća tri u Papaïchtonu, selu koje je od Maripasoule udaljeno jedan sat vožnje kanuom. U početku su sastanke održavali u svom domu u Maripasouli. Nakon što su propovijedali dvije godine, Spomen-svečanosti prisustvovalo je osam osoba. Taj je par ustrajno radio na tom udaljenom području. Ljubav prema ljudima je ono što im je pomoglo da ustraju usprkos mnogim problemima. Njihova je strpljivost nakon nekog vremena bila nagrađena te su tamo osnovane dvije skupštine.

Jedan čovjek koji se odazvao na biblijsku poruku je Antoine Tafanier. Njega su u mjestu u kojem je živio smatrali važnom osobom, jer je u bliskom srodstvu s Gran Manom, najvišim autoritetom u animističkim zajednicama. Tafanier je imao dvije konkubine, što je ovdje uobičajeno. Tako je, kad je zauzeo stav za istinu, morao učiniti promjene u svom životu — ili oženiti se jednom od njih ili biti sam. Njih dvije živjele su svaka u svojoj kući, a budući da su znale da će on izabrati jednu od njih, vodile su žestoku borbu. Danas je Antoine Tafanier radostan kršteni Svjedok, koji s jednom od tih žena služi Jehovi. A što je s drugom ženom? Nakon nekog vremena i ona je počela proučavati Bibliju i sada je kršteni Jehovin sluga.

Na tom je području raslo cijenjenje prema Jehovinim svjedocima. Jedno mjesno udruženje besplatno im je tri godine stavljalo na raspolaganje mjesto za sastanke. Kad je došlo vrijeme za gradnju Dvorane Kraljevstva, polovinu pocinčanih ploča lima dobili su od tih simpatizera. Jedno drugo udruženje, koje vodi televizijsku stanicu, emitiralo je pet videokaseta Društva Watch Tower, koliko ih je postojalo u ono vrijeme. Mještana se naročito dojmio videofilm Jehovini svjedoci — organizacija iza imena.

Svjedoci su napokon bili prihvaćeni na tom nekad neprijateljski nastrojenom području. Do 1993. i Maripasoula i Papaïchton imali su Dvoranu Kraljevstva, a ovdašnji ljudi, koji žive duž rijeke Maroni, redovito su imali priliku čuti poruku o Kraljevstvu.

Duž rijeke Oiapoque

Što se postiglo na istočnoj granici zemlje kojom, između Francuske Gvajane i Brazila, teče rijeka Oiapoque? Adrien Jean-Marie je 1973. u gradu Saint Georgesu dao temeljito svjedočanstvo. Njegov prvi boravak u gradu trajao je tri dana. Te iste godine došao je još dva puta te je čak organizirao sastanak za javnost, kojem je prisustvovalo 20 osoba. Pismenim se putem vodilo nekoliko biblijskih studija, ali to baš nije funkcioniralo, jer ti ljudi nisu bili navikli pisati pisma. Brat Jean-Marie je i u Tampacu, selu bush Crnaca koje se nalazi na istoj rijeci, pronašao osobe zainteresirane za biblijsku poruku.

Deset godina kasnije, 1983, na to su udaljeno područje poslane Etiennise Mandé i Jacqueline Lafiteau kako bi nastavile sa svjedočenjem i pomagale zainteresiranim osobama. Kad god su to mogla, braća iz Cayennea za vikend su avionom došla u Saint Georges pomoći tim sestrama tako što su s njima išla u službu propovijedanja te održavala javna predavanja. No trebalo je puno strpljivosti prije nego što su se vidjeli rezultati. Sestra Mandé se prisjeća: “Započela sam nekoliko biblijskih studija. No uskoro se svećenik počeo protiviti našem djelu. Neki su nam znali reći: ‘Svećenik nam je rekao da ne slušamo Svjedoke i da vas ne primamo u svoju kuću, jer ste Đavlovi poslanici.’ Nekoliko ljudi s kojima sam proučavala prekinulo je studij.” No zahvaljujući ustrajnosti uslijedili su rezultati.

Michel Bouquet i Richard Rose, specijalni pionir, također su na tom području sudjelovali u razvijanju interesa za istinu. Dali su opsežno svjedočanstvo u Saint Georgesu, no 1989. poslani su na drugo područje. Nedavno su brat Rose i njegova supruga imali prednost biti prvi pioniri iz Francuske Gvajane koji su pohađali Školu Gilead. Trenutno služe na Haitiju.

Kad je djelo propovijedanja započeto na obali rijeke Oiapoque u Francuskoj Gvajani, svjedočenje je organizirano i na jednom malom području s druge strane rijeke, u Brazilu. Grad Oiapoque ima 10 000 stanovnika, a od Saint Georgesa udaljen je 20 minuta vožnje kanuom. Braća su ubrzo uvidjela da tamošnji ljudi pokazuju veći interes nego oni u Saint Georgesu, pa su se usredotočila na to područje. Brat Moreau se prisjeća: “Obično bismo prenoćili u stražnjem dijelu jedne trgovine. Nije nam bilo lako u tim uvjetima, unatoč tome što nam je draga žena koja je sebe nazivala ‘sestrom’ ponudila mjesto za spavanje i bačvu vode da se možemo oprati. Mladi pioniri iz onog kraja smijali su se kad je moja žena Marylène rekla da voda ima neugodan miris. Svi smo se po mraku oprali u dvorištu te otišli na spavanje. No sljedećeg smo se jutra zgrozili kad smo u toj bačvi ugledali velikog štakora koji se utopio i isplivao na površinu.” No to nije zasjenilo lijepa iskustva koja su imali u službi.

U gradu Oiapoqueu na inicijativu brata Bouqueta kupljeno je jedno zemljište. On i brat Rose zajedno su s drugim pionirima i braćom iz Cayennea sagradili Dvoranu Kraljevstva s 80 sjedećih mjesta i jednim stanom.

U Oiapoque je 1990-ih u pomoć došlo dvoje specijalnih pionira, bračni par Da Costa. Oni su odlučili posjetiti sve škole i ravnateljima ponuditi praktičnu knjigu Pitanja mladih — djelotvorni odgovori. Također su tražili dopuštenje da učenicima ponude tu knjigu, što im je odobreno. Nakon što su učenici i učitelji čuli o čemu knjiga govori, svi su je željeli imati. Tako su uručili 250 knjiga.

Brat Da Costa izvještava: “Vodili smo izvrstan razgovor sa zapovjednikom vojnog logora i ponudili mu knjigu Spoznaja koja vodi do vječnog života. Prihvatio ju je i zamolio da mu pomognemo s obzirom na opijanje i nemoralno vladanje njegovih vojnika. Predložili smo da im održimo jedno predavanje. Svidjela mu se ta ideja, te je obećao da će idući tjedan skupiti jednu malu grupu. Kad smo došli održati predavanje, čekalo nas je 140 vojnika. Svi su pažljivo slušali. Ostavili smo im 70 časopisa; više nismo ponijeli sa sobom, jer nismo očekivali da će ih tako puno doći na naš sastanak. Tako smo radili tjednima. Budući da ti vojnici ne ostaju dugo na jednom mjestu, s većinom smo izgubili kontakt.” Pa ipak, mnogi su pozitivno reagirali na pomoć koja im je bila pružena.

Mlada žena po imenu Rosa u Brazilu je proučavala Bibliju sa Svjedocima, no nije baš ozbiljno shvatila dobru vijest. Kad joj se pružila mogućnost da zaradi puno novca radeći u rudniku zlata u Francuskoj Gvajani, ona je napustila svoj stan, prekinula biblijski studij te je došla u Oiapoque s namjerom da ilegalno uđe u Francusku Gvajanu. Naravno, biti među muškarcima u rudniku zlata usred šume nije sigurno za jednu ženu. Prije nego što je otišla u rudnike, jedna joj je sestra u Oiapoqueu, koja joj je željela dobro, pomogla da ponovno razmisli o svojoj situaciji. Rose su se duboko dojmili biblijski savjeti iz Mateja 6:25-34 i promijenila je svoju odluku. Predala se Jehovi i vratila kući. Ona i njen suprug nekoliko su godina živjeli odvojeno, no sada su opet zajedno.

U Oiapoqueu trenutno postoji jedna skupština od 25 objavitelja. Napori petero objavitelja u Saint Georgesu također donose rezultate. Prvi stanovnik Saint Georgesa koji je zauzeo stav za istinu bio je Jean René Mathurin. On danas služi kao sluga pomoćnik, a njegova supruga kao opći pionir.

Radosni kongresi

U biblijska su vremena obožavatelji Jehove dobili uputu da se redovito sastaju kako bi ga obožavali (5. Mojs. 16:1-17). Slično tome, sastanci pokrajine i kongresi za današnje su obožavatelje Jehove u Francuskoj Gvajani među najvažnijim događajima. Čak i kad je tamo bilo samo nekoliko objavitelja, braća nisu zanemarivala odgovornost organiziranja kongresa. Jedan brat priča: “Naši su oblasni kongresi 1960-ih trajali osam dana. Na njima se održavalo četiri biblijske drame. Glumci su svoje tekstove morali učiti napamet, a nekolicina objavitelja jako je naporno radila. Nasreću, na kongrese nam je u pomoć dolazio veliki broj braće s Martiniquea i Guadeloupea.” Braća su to veoma cijenila. Mnogi se još uvijek rado prisjećaju dana kad je većina ovdašnje braće odlazila na aerodrom dočekati delegate s Martiniquea i Guadeloupea.

Ti skupovi doista su bili radosne prilike. Svaki kongres bio je duhovna gozba i braća su se osjećala poput Izraelaca kojima je Jehova rekao: “Veselite se pred Jehovom Bogom svojim” (3. Mojs. 23:40).

Iskusnija braća imala su mnoge zadatke. Brinuli su se za organizaciju kongresa, držali govore i često glumili u nekoliko drama. Nije bilo ništa neobično da neki brat glumi u tri drame i održi pet ili šest govora.

Na kongresima se pripremalo i služilo obilne obroke, što je bio dodatni posao. Na jelovniku je ponekad bila svinjetina, meso guštera, zamoraca, kornjača i pasanaca. Braća su ponekad hranu nabavljala tako što su za vrijeme kongresa išla u lov ili ribolov.

Pronalaženje mjesta za održavanje kongresa uvijek je bio izazov. U početku se koristio dom Valardovih. Kako se povećavao broj prisutnih, braća su u dvorištu radila nadstrešnicu, koja je svake godine bila sve veća. No kad je broj prisutnih premašio 200, moralo se pronaći neko veće mjesto. U početku su jedina mjesta koja su mogli unajmiti bila rukometna ili košarkaška igrališta. Braća su napravila pozornicu i zamolila delegate da donesu svoje stolice. To nije bilo lako, ali braća su bila pozitivna. Mladi bi uvijek svoje mjesto ustupili starijima, čak i kad je to značilo stajati cijeli dan.

Za kongrese su se godinama unajmljivale plesne dvorane. Nakon završetka programa u subotu braća su brzo morala napustiti dvoranu, jer su dolazili muzičari koji su se pripremali za cjelonoćni ples. Braća bi došla rano ujutro kako bi očistila dvoranu i pripremila je za nedjeljni prijepodnevni program. Naravno, to nije bilo mjesto koje su svi ljudi smatrali prikladnim za vjerski sastanak. Kad su se braća sastajala u plesnim dvoranama Guyana Palace, Au Soleil Levant i Au Canari, ljudi na području su im se zbog toga rugali. No kako je vrijeme prolazilo, ni ta mjesta više nisu bila dovoljno velika da prime sve veći broj delegata na kongresima.

Braća su na kraju odlučila izgraditi vlastitu Kongresnu dvoranu, po uzoru na Kongresne dvorane na Martiniqueu i Guadeloupeu. Ta Kongresna dvorana imala je metalnu konstrukciju i krov od pocinčanog lima. Bila je dovoljno velika da primi oko tisuću ljudi, a bilo ju je lako rastaviti. Sljedeće što su morali napraviti bilo je pronaći zemljište na kojem su je mogli podići. Jean-Daniel Michotte stavio je na raspolaganje dio svog zemljišta. Tako su održavali kongrese nekoliko godina.

Izuzetan građevinski projekt

Kako je rastao interes za istinu, pojavila se potreba za većom Kongresnom dvoranom. Braća su počela tražiti zemljište na kojem bi se moglo izgraditi Kongresnu dvoranu za 2 000 osoba. Nakon višegodišnjeg traženja, na prikladnom su mjestu i za razumnu cijenu pronašli zemljište veličine tri hektra. Budući da domaća braća nisu imala iskustva u projektiranju i gradnji, francuska je podružnica zamoljena da im pomogne. Taj projekt iz 1993. godine doista je bio izuzetan. Za samo dva mjeseca izgrađeni su Kongresna dvorana od 2 000 četvornih metara, pet Dvorana Kraljevstva, tri stana za specijalne pionire i tri misionarska doma!

Velik dio materijala dopremljen je iz Francuske u 32 velika kontejnera. U tim kontejnerima bili su traktori, kamioni, autobusi, blokovi za gradnju, pocinčani limovi i drugi građevinski materijal, kao i velike količine hrane. Regionalni odbori za gradnju u Francuskoj, koji su bili uključeni u taj projekt, naporno su radili.

U vrijeme izgradnje projekta otprilike 800 braće i sestara iz Francuske došlo je na vlastiti trošak kako bi s 500 tamošnje braće i sestara radilo na četiri različita gradilišta. Najzapadnije gradilište nalazilo se 250 kilometara od onog najistočnijeg, pa je bila potrebna dobra komunikacija. U ta dva mjeseca braća iz Francuske dolazila su naizmjence, no u jednom ih je periodu, pored 422 tamošnja Svjedoka, bilo 500. Osigurati smještaj svim tim radnicima bio je izazov. Mnoge tamošnje obitelji primile su po dva ili tri francuska radnika; nitko nije morao odsjesti u hotelu. Tim radnicima bio je potreban i prijevoz. Jedan brat priča: “Na posao sam išao zaobilaznim putem kako bih neke radnike prebacio na gradilište, a nakon posla ponovno sam dolazio po njih. Dali smo sve od sebe kako bi im bilo što lakše.”

Dok je glavna grupa radila u Matouryu, gdje se gradila Kongresna dvorana (u kojoj je bila i Dvorana Kraljevstva), drugi su u Sinnamaryu gradili Dvoranu Kraljevstva i mali misionarski dom. Još jedna Dvorana Kraljevstva i misionarski dom izgrađeni su u Mani. Na području Mane u kojem se govori sranantongo izgrađena je Dvorana Kraljevstva sa stanom za specijalne pionire. U Saint-Laurentu sagrađeni su Dvorana Kraljevstva s 330 sjedećih mjesta i misionarski dom za šest osoba. Tamo se sastaju dvije skupštine. Ta velika Dvorana Kraljevstva koristi se za kongrese na jeziku sranantongo, kojima često prisustvuje čak do 600 osoba.

Nakon što je taj ogroman građevinski projekt završen, neka braća iz Francuske odlučila su ostati u Francuskoj Gvajani. Osim što su tamo potrebne njihove građevinske vještine, oni su blagoslov za skupštine time što služe kao starješine, sluge pomoćnici i članovi odborâ za gradnju. Neki su od njih kasnije radili na izgradnji nove podružnice.

Potreba za podružnicom

U Francuskoj Gvajani podružnica je počela djelovati 1990. u jednom unajmljenom domu u Montjolyu, gradu u blizini glavnog grada. David Moreau imenovan je da služi kao koordinator Odbora podružnice. Dok je od 1981, nakon što je završio Školu Gilead, služio na Martiniqueu, često je imao zaduženja u Francuskoj Gvajani. S njim su u Odboru podružnice Jean-Daniel Michotte, Paul Chong Wing i Eric Couzinet. Kasnije im se pridružio Christian Belotti. Skupštine su veoma cijenile što je podružnica sada u njihovoj zemlji i što ih vode zrela braća koja su dobro upoznata s njihovim potrebama.

U vrijeme kad je osnovana podružnica, omjer u zemlji bio je jedan objavitelj Kraljevstva na 173 osobe. Među 660 objavitelja bilo je i 14 misionara koji su služili u raznim dijelovima zemlje. Zbog sve većeg porasta objavitelja — ponekad čak i 18 posto godišnje — trebao je veći uredski prostor. Godine 1992. podružnica se preselila u Matoury, nedaleko od Cayennea. Zatim je 1995. Vodeće tijelo odobrilo gradnju objekta koji će još bolje odgovarati postojećim potrebama. Prošle su dvije godine dok je novi kompleks podružnice postao stvarnost. Kako je on samo bio veliki izvor radosti za braću i kakvo je izvrsno svjedočanstvo time dano!

Izazovi službe

Propovijedanje dobre vijesti u ovoj zemlji zahtijeva spremnost na naporan rad, samopožrtvovnost i ljubav. Iskreni pojedinci koji proučavaju Bibliju zapažaju to. Jedna žena rekla je Svjedokinji koja je s njom proučavala: “Ljubav i predanost koje pokazuješ prema meni tako su očite. Već mjesecima, čak i kad pada kiša, ti redovito dolaziš i prenosiš mi spoznaju o dobroj vijesti. Ja ću zauzvrat svake nedjelje biti na vašem sastanku.” To je i učinila, a sa sobom je čak povela neke poznanike.

Da bi došli do mjesta na kojem imaju studij, objavitelji ponekad moraju prijeći preko balvana položenog preko nekog jarka. To je još teže kad balvan nije stabilan. David Moreau je, s raširenim rukama kako bi održavao ravnotežu, hodao ispred jedne pionirke kad je iznenada čuo da je nešto iza njega pljusnulo. Sestra se ponovno hrabro popela na balvan te se kasnije oprala i vodila biblijski studij kao da se ništa nije dogodilo.

Na jednom je drugom području brat Bouquet kanuom došao u jedno selo kad je bila oseka i obala je bila puna mulja. Dok je išao prema selu, gazio je po mulju koji mu je sezao do koljena. Nakon 20-ak metara napokon je došao na suho tlo. Susretljivi seljani dali su mu vode da opere noge, nakon čega je započeo službu.

Nisu samo zabačenost njihovih sela i različitost jezika ono što otežava svjedočenje Indijancima. U nastojanju da zaštiti područja na kojima oni žive od razornog utjecaja civilizacije, vlada ograničava pristup izvana. U indijanskim selima nije dopušteno sistematsko propovijedanje. No kad oni dođu kupovati u obližnja sela, Jehovini svjedoci trude se prenijeti im divnu nadu u svijet u kojem neće biti nikakvih bolesti, pa čak ni malarije, od koje su mnogi tamo oboljeli.

Nekima je da bi se držali dogovora i dolazili u određeno vrijeme na sastanke potrebna korjenita promjena u njihovom načinu razmišljanja. Domaći stanovnici prije 30 godina nikad nisu nosili sat i nitko nikad nije žurio. Na vrijeme doći na sastanak bilo je nešto novo. Jedna sestra bila je sretna što je uspjela doći za vrijeme molitve, no onda je shvatila da je to bila zaključna molitva! Jednom je prilikom jedan misionar koji je propovijedao u Saint Georgesu upitao nekog čovjeka da li je selo Régina daleko. Čovjek mu je odgovorio: “Nije daleko.” “Pa koliko ima do njega?” upitao je brat. “Samo devet dana hoda.” Takvo poimanje vremena također pokazuje zašto neki, premda vole istinu, odgađaju donijeti odluku da služe Bogu.

Neki su morali izabrati između plemenskih zakona i biblijskih načela u pogledu obiteljskog života. Ponekad je njihova odluka da hode Jehovinim putevima izazvala srdžbu seoskog poglavice. U jednom je selu poglavica na smrt osudio jednog specijalnog pionira i njegovu suprugu, koji su služili na tom području. Oni su, da ih ne ubiju, pobjegli iz sela, a zatim su premješteni na drugo područje, udaljeno 300 kilometara.

Usprkos tim izazovima ljudi različitog porijekla i društvenih slojeva odazivaju se na poziv: “Tko god želi, neka uzme vodu života zabadava” (Otkr. 22:17). Prošle je godine dobru vijest u Francuskoj Gvajani propovijedalo 1 500 objavitelja, što je bio njihov najveći broj. U prosjeku se sa zainteresiranim osobama vodilo 2 288 biblijskih studija. Devetnaestog travnja Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti prisustvovale su 5 293 osobe. Usrdno se molimo da još mnogi istinu učine svojom svojinom te da postanu pravi učenici Isusa Krista.

[Slika preko cijele stranice 224]

[Slika na stranici 228]

Olga Laaland

[Slika na stranici 230]

Slijeva nadesno: Christian Bonecaze i Xavier Noll

[Slike na stranici 234]

Michel i Jeanne Valard

[Slika na stranici 237]

Constance i Edmogène Fléreau

[Slike na stranici 238]

(1) Drveni puteljak kroz kišnu šumu, (2) Eric Couzinet i Michel Bouquet s prtljagom, (3) Indijansko selo

[Slika na stranici 241]

Elie i Lucette Régalade

[Slike na stranici 251]

Dvomjesečni međunarodni projekt gradnje: (1) Kongresna dvorana u Matouryu; Dvorane Kraljevstva i drugi objekti u (2,3) Mani, (4) Saint-Laurentu i (5) Sinnamaryu; (6) Svjedoci iz Francuske Gvajane zajedno su sa stotinama braće iz Francuske sudjelovali u gradnji

[Slike na stranicama 252 i 253]

Podružnica i Betelski dom u Francuskoj Gvajani te Odbor podružnice (slijeva nadesno): Paul Chong Wing, David Moreau, Jean-Daniel Michotte, Eric Couzinet