Hoćeš li ugasiti stijenj koji tinja?
ISUS KRIST je svim vrstama ljudi objavio dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Mnogi su od njih bili potišteni, obeshrabreni. No Isus im je prenio ohrabrujuću poruku. Bio je samilostan prema ljudima koji su patili.
Evanđelist Matej istaknuo je Isusovu samilost svraćajući pažnju na proročanstvo koje je zapisao Izaija. Citirajući riječi koje je ispunio Krist, Matej je napisao: “Trsku prebijenu neće on zgaziti, i laneni stijenj koji tinja neće on ugasiti sve dok ne istjera pravdu s uspjehom” (Matej 12:20, NW; Izaija 42:3). Što je mišljeno ovim riječima, i kako je Isus ispunio ovo proročanstvo?
Pogled na proročanstvo
Trska obično raste u močvarnom području i ne predstavlja snažnu i čvrstu biljku. ‘Prebijena trska’ stvarno bi bila slabašna. Stoga ona, izgleda, predstavlja potištene ljude ili one koji su patili poput čovjeka s osušenom rukom kojeg je Isus izliječio na Sabat (Matej 12:10-14). A što je s proročanskim upućivanjem na stijenj svjetiljke?
Obična kućna svjetiljka iz prvog stoljeća n. e. bila je mala glinena posuda u obliku vrča s okruglom ručicom. Svjetiljka se obično punila maslinovim uljem. Putem kapilarnog privlačenja stijenj izrađen od lana izvlačio je ulje kako bi se održavao plamen. Naravno, “stijenj koji tinja” predočavao bi stijenj koji se sprema ugasiti.
Isus je objavio svoju utješnu poruku mnogima koji su slikovito govoreći bili poput prebijene trske, povijeni i izudarani. Ti su ljudi bili također kao laneni stijenj koji je tinjao budući da je njihova posljednja iskra života gotovo bila ugašena. Bili su zaista potišteni i obeshrabreni. Isus međutim nije zgazio simboličnu prebijenu trsku niti je ugasio simboličan stijenj koji tinja. Njegove ljubazne, nježne, samilosne riječi nisu još više obeshrabrivale i deprimirale ljude koji su patili. Umjesto toga, njegove primjedbe i njegovi postupci prema njima djelovali su okrepljujuće (Matej 11:28-30).
I danas je mnogima potrebna samilost i ohrabrenje budući da se suočavaju s obeshrabrujućim problemima. Čak i sluge Jehove nisu uvijek poput čvrstih utvrda. Neki ponekad sliče stjenjevima koji tinjaju. Kršćani bi stoga trebali djelovati ohrabrujuće — razbuktavajući plamen, da tako kažemo — jačajući jedan drugoga na taj način (Luka 22:32; Djela apostolska 11:23).
Kao kršćani želimo djelovati izgrađujuće. Ne bismo namjerno pokušali oslabiti nikoga tko traži duhovnu pomoć. Uistinu želimo oponašati Isusov primjer u jačanju drugih (Jevrejima 12:1-3; 1. Petrova 2:21). Činjenica da bismo nesvjesno mogli zgaziti bilo koga tko nam se obraća radi ohrabrenja, dobar je razlog da ozbiljno razmislimo o načinu na koji postupamo s drugima. Mi zasigurno ne želimo ‘ugasiti stijenj koji tinja’. Koje nam biblijske smjernice u tom pogledu mogu pomoći?
Posljedice kritiziranja
Ako neki kršćanin ‘upadne u kakav grijeh, duhovni bi trebali ispravljati takvoga u duhu krotosti’ (Galaćanima 6:1). Bi li međutim bilo na mjestu tražiti pogreške u drugima i koristiti svaku priliku da ih ispravljamo? Ili da li bi bilo ispravno tjerati ih da daju više od sebe govoreći im neizravno da njihovi sadašnji napori nisu dovoljni, uzrokujući u njima možda osjećaj krivnje? Ne postoje dokazi da je Isus bilo što takvo učinio. Iako je naša namjera da pomognemo drugima kako bi se poboljšali, oni koje se neljubazno kritizira prije se mogu osjećati oslabljenima nego ojačanima. Čak i konstruktivna kritika može biti vrlo obeshrabrujuća ako se dovodi do krajnosti. Ako najbolja nastojanja savjesnog kršćanina nailaze samo na neodobravanje, on bi doslovce mogao dići ruke od svega i reći: ‘Čemu se uopće truditi?’ On bi doista mogao u potpunosti odustati.
Iako je davanje biblijskih savjeta važno, ono ne bi trebalo karakterizirati duh imenovanih starješina ili drugih osoba u kršćanskoj skupštini. Kršćanski se sastanci ne održavaju prvenstveno radi davanja i primanja savjeta. Umjesto toga, mi se redovito sastajemo da bismo jedan drugoga izgrađivali i ohrabrivali kako bi svi uživali u zajedničkom druženju i svojoj svetoj službi Bogu (Rimljanima 1:11, 12; Jevrejima 10:24, 25). Kako je samo dobro kada uočavamo razliku između ozbiljne pogreške i nesavršenosti koju je pak mudro i ljubazno previdjeti! (Propovjednik 3:1, 7; Kološanima 3:13).
Ljudi brže reagiraju na ohrabrenje nego na kritiku. Ustvari, kada pojedinci smatraju da nisu s pravom kritizirani, oni mogu još čvršće prionuti uz vladanje koje se kritizira! Ali kad ih se opravdano pohvali, raspoloženje im raste i motivirani su da se poboljšaju (Priče Salamunove 12:18). Djelujmo stoga ohrabrujuće poput Isusa i nemojmo nikad ‘ugasiti stijenj koji tinja’.
Kako je s uspoređivanjem?
Slušanje lijepih iskustava drugih kršćana može biti vrlo potičuće. Sam se Isus radovao kad je čuo za uspjehe svojih učenika u propovijedanju poruke Kraljevstva (Luka 10:17-21). Isto tako, kad saznamo za uspjeh, za dobar primjer ili za besprijekornost drugih u vjeri, mi smo ohrabreni te se osjećamo odlučnijima da se držimo našeg kršćanskog puta.
No što ako je to ispričano na način kojim se sugeriraju ove misli: ‘Ti nisi tako dobar kao ovi kršćani, i trebao bi dati još više od sebe nego što daješ’? Da li je za očekivati da će se slušatelj upustiti u energičan program poboljšanja? Vjerojatno će postati obeshrabren i možda odustati, pogotovo ako se usporedbe često vrše ili se na njih često aludira. To bi jako sličilo na situaciju kada roditelj pita svoje dijete: ‘Zašto ne sličiš u većoj mjeri svome bratu?’ Takva primjedba može uzrokovati ogorčenost i obeshrabrenje, a teško da će unapređivati bolje vladanje. Uspoređivanje može slično djelovati i na odrasle, čak stvarajući kod njih neku vrstu ogorčenja prema onima s kojima su uspoređeni.
Ne možemo od svih očekivati da će jednako pridonijeti u Božjoj službi. Neki je gospodar, u jednoj od Isusovih usporedbi, dao svojim robovima jedan, dva, odnosno, pet srebrnih talenata. Dao ih je “svakome prema njegovoj moći”. Dvojica robova koja su mudro trgovala i umnožila svoje talente bila su pohvaljena zato što su bila vjerna, iako je njihov rad dao različite rezultate (Matej 25:14-30).
Apostol Pavao je prikladno napisao: “Svaki da ispita svoje djelo, i tada će sam u sebi imati slavu, a ne u drugome [“u usporedbi s drugim”, Duda-Fućak]” (Galaćanima 6:4). Da bismo uistinu djelovali ohrabrujuće za druge, trebali bismo dakle pokušati izbjegavati stvaranje negativnih usporedbi.
Neke mogućnosti izgradnje
Što možemo učiniti kako bismo izgradili obeshrabrene i izbjegli da ‘ugasimo stijenj koji tinja’? Pa, pružanje ohrabrenja nije stvar slijeđenja određene formule. Ipak, naše će riječi vjerojatno biti izgrađujuće za druge ako primjenjujemo biblijska načela. Koja su neka od njih?
Budi ponizan. U Filipljanima 2:3, Pavao nas je bodrio da ‘ne činimo ništa uz prkos ili za praznu slavu’. Umjesto toga, trebali bismo ponizno govoriti i postupati. ‘Poniznošću bismo trebali činiti jedan drugoga većim od sebe.’ Pavao nije rekao da trebamo misliti za sebe da smo nitko i ništa. Ipak, trebali bismo uvažiti da je svaka osoba u nekom pogledu veća od nas. Grčka riječ koja se ovdje prevodi kao ‘veći’ navodi na pomisao da čovjek “odvraća svoje oči od vlastitih povlastica i pomno razmatra prirodne sposobnosti drugoga u kojima je on veći” (New Testament Word Studies, od Johanna Albrechta Bengela, svezak 2, stranica 432). Ako tako postupamo i smatramo druge većima, odnosit ćemo se prema njima na ponizan način.
Pokazuj poštovanje. Izražavajući se iskreno, možemo jasno pokazati da imamo povjerenje u vjerne suvjernike, smatrajući ih osobama koje žele ugoditi Bogu. Ali pretpostavimo da im je potrebna duhovna pomoć. Nek bismo onda pružili podršku na način koji je dostojanstven i pun poštovanja. Pavao je to ovako izrazio: “Čašću jedan drugoga većeg činite” (Rimljanima 12:10).
Budi dobar slušač. Da, da bismo ohrabrili one koji se možda suočavaju s obeshrabrujućim problemima, trebamo biti dobri slušači, a ne predavači. Umjesto da nudimo brze, površne prijedloge, odvojimo vrijeme koje je potrebno da bismo pružili biblijske smjernice koje istinski zadovoljavaju postojeće potrebe. Ako ne znamo što reći, istraživanje Biblije će nam pomoći da govorimo utješno i ojačamo druge.
Budi pun ljubavi. Trebamo osjećati ljubav prema onima koje želimo ohrabriti. Naša bi ljubav, kad je iskazujemo drugim slugama Jehove, trebala ići dalje od samo postupanja u njihovom najboljem interesu. Ona bi trebala uključivati snažan osjećaj. Ako imamo takvu ljubav za sav Jehovin narod, naše će riječi za njih predstavljati pravo ohrabrenje. Čak i ako trebamo dati prijedlog radi poboljšanja, ono što ćemo reći vjerojatno neće biti pogrešno shvaćeno niti će prouzročiti štetu ako naš motiv nije da samo izrazimo svoje gledište nego da pružimo pomoć punu ljubavi. Baš kako je Pavao prikladno rekao: “Ljubav izgrađuje” (1. Korinćanima 8:1, St; Filipljanima 2:4; 1. Petrova 1:22).
Uvijek budi na izgradnju
U ovim kritičnim ‘posljednjim danima’ Jehovin se narod suočava s mnogim kušnjama (2. Timoteju 3:1-5). Nije ni čudo da ponekad trpi do granice koja je naizgled krajnja granica njegove ustrajnosti. Kao sluge Jehove, mi sigurno ne bismo htjeli reći ili učiniti nešto što bi moglo navesti bilo koga od naših suobožavatelja da se osjećaju kao stjenjevi koji tinjaju i koji se spremaju ugasiti.
Kako li je onda važno da ohrabrujemo jedan drugoga! Poduzmimo svaki napor da djelujemo izgrađujuće, bivajući ponizni i puni poštovanja prema obeshrabrenim suobožavateljima. Neka bismo pažljivo slušali kad nam se povjeravaju i neka bismo im uvijek nastojali pomoći usmjeravajući pažnju na Božju riječ Bibliju. Iznad svega, pokazujmo ljubav jer će nam ovaj plod Jehovinog svetog duha pomoći da jačamo jedni druge. Neka nikada ne bismo govorili ili postupali ni na koji način koji bi mogao ‘ugasiti stijenj koji tinja’.