Njemačka

Njemačka je središte međunarodne aktivnosti. Prosječno svake godine iz inozemstva dođe oko 15 000 000 turista. Mnogi od njih provode godišnji odmor u Bavarskim Alpama, Schwarzwaldu, duž obale slikovite rijeke Rajne ili posjećujući kulturna središta u gradovima. Drugi znaju doputovati u Njemačku iz poslovnih razloga. Njemačka je jedna od vodećih trgovačkih zemalja svijeta s poslovnim vezama po čitavom svijetu. Tijekom godina cvatuća je državna privreda privukla tako puno radnika iz drugih zemalja da je to značajno utjecalo na sastav stanovništva u većim gradovima. To je utjecalo i na službu propovijedanja Jehovinih svjedoka u Njemačkoj.

Na njihovu su službu nadalje utjecali događaji koji su se odigrali za vrijeme i na kraju drugog svjetskog rata. Pod diktaturom Adolfa Hitlera Svjedoci su bili predmet okrutnih i neprestanih napada. Uz blagoslov i katoličkog i protestantskog svećenstva, Hitler se zakleo da će istrijebiti Ernste Bibelforschere (Ozbiljne istraživače Biblije), kako su tada u Njemačkoj bili poznati Jehovini svjedoci. Ali Jehovini svjedoci nisu kompromitirali svoju vjeru. Ostali su nepokolebljivi, suočivši se s nemilosrdnim napadima.

Dvanaest godina nakon što je djelo Svjedoka bilo zabranjeno u Njemačkoj, Hitlera i njegove političke stranke više nije bilo. Za razliku od njih, Jehovini svjedoci bili su aktivni, govoreći ljudima o Božjem Kraljevstvu i tome što ono znači za čovječanstvo. Povijesne činjenice koje govore o tome što su proživjeli za vrijeme nacista te kako su se nosili s time još uvijek pružaju temelj za svjedočanstvo — sada čitavom svijetu.

Što je Svjedocima omogućilo da izađu kao pobjednici? To nije bila njihova snalažljivost. Sigurno to nije bila niti njihova brojnost. Početkom drugog svjetskog rata u čitavoj Njemačkoj bilo ih je manje od 20 000, za razliku od kolosalnog nacističkog režima. Objašnjenje nalazimo u onome što je davno prije rekao mudri učitelj Gamalijel, a zapisano je u Bibliji: “Ako bude od ljudi ovaj savjet ili ovo djelo, pokvariće se; ako li je od Boga, ne možete ga pokvariti” (Dj. ap. 5:34-39). Jehovini svjedoci u Njemačkoj pokazali su se lojalni Bogu, čak i pod prijetnjom smrti, a Jehova je ispunio obećanje da “neće ostaviti svoje lojalne” (Ps. 37:28, NW).

Dobro korištenje poslijeratnih mogućnosti

Oni koji su preživjeli zbivanja tijekom ratnih godina vidjeli su da je bilo posla koji se trebao obaviti. Upravo su preživjeli događaje koji su sačinjavali dio nepogrešivog ispunjenja onoga što je Isus Krist prorekao kao obilježje znaka svoje prisutnosti i svršetka sustava stvari. Bili su se našli usred rata koji je po svojim razmjerima premašio sve druge ratove u povijesti. Iskusili su što znači biti predan na muke, biti izdan, biti predmetom mržnje narodâ i biti ubijen. Nalazili su se upravo tamo gdje su vladale prorečene nestašice hrane. Ljudima je trebalo reći što ti događaji znače. Čak ni u koncentracionim logorima Jehovini svjedoci nisu nikad prestali propovijedati. No znali su da je Isus prorekao: “Propovijediće se ovo evangjelje o carstvu po svemu svijetu za svjedočanstvo svijem narodima” (Mat. 24:3-14, naglašeno od nas). Još je bilo toga što se trebalo uraditi, a oni su jedva čekali da nastave s poslom.

Ubrzo nakon rata, Svjedoci u Njemačkoj napravili su reorganizaciju djela objavljivanja Kraljevstva. Erich Frost, koji je bio oslobođen iz logora nakon devet godina, odmah je angažirao zrelu braću da posjećuju, reorganiziraju i jačaju skupštine. Neki Svjedoci toliko su oslabili zbog gladovanja da bi se onesvijestili za vrijeme sastanaka, no bili su odlučni prisustvovati kako bi izvukli korist iz te duhovne hrane. Prvog dana nakon što je oslobođena, Gertrud Poetzinger hodala je cijeli dan u pravcu Münchena, nadajući se da će tamo pronaći svog supruga. Ali navečer, kad su joj neki prijazni ljudi dali hranu i prenoćište, ostala je sve do iza ponoći da bi im svjedočila o Jehovinim naumima. Konrad Franke započeo je s pionirskom službom čim je bio oslobođen, iako je u početku imao samo svoju prugastu logorsku odjeću.

Godine 1947. u Njemačkoj je bilo 15 865 Svjedoka koji su ponovno javno sudjelovali u službi propovijedanja, neustrašivo obznanjujući da je Božje Kraljevstvo jedina nada za trajni mir i sigurnost. Jehova je blagoslovio njihovu revnu službu, tako da je u svibnju 1975, trideset godina nakon završetka rata, u Zapadnoj Njemačkoj bio aktivan 100 351 objavitelj Kraljevstva.

No tijekom tih godina nije se svjedočilo samo Nijemcima. Revni su Svjedoci u Njemačkoj ustanovili da je njihova služba utjecala na ljude mnogih nacija. Kako je to bilo moguće?

Misionarsko područje u vlastitoj zemlji

Kako bi udovoljila potrebama rastuće privrede, Njemačka je sredinom 1950-ih počela upošljavati gastarbajtere, ili strane radnike iz drugih zemalja. Velik broj njih stigao je iz Grčke, Italije, bivše Jugoslavije, Portugala, Španjolske i Turske. Do 1972. broj radnika iz inozemstva porastao je na preko 2 100 000.

Nakon bujice stranih radnika od 1950-ih do 1970-ih, Njemačku je 1980-ih zapljusnuo val izbjeglica iz Afrike i Azije. U 1990-ima pridružile su im se izbjeglice iz Istočne Evrope i s Balkana. Zbog tadašnjih liberalnih zakona koji su pružali politički azil, Njemačka je premašila sve druge evropske zemlje po broju stanovnika koji su rođeni u inozemstvu.

Jehovini svjedoci vidjeli su u tome izvrsno misionarsko područje koje se pojavilo u njihovoj zemlji. Budući da “Bog nije pristran” te da ljudi koji su morali otići iz svoje domovine zasigurno trebaju utjehu koju im samo Božja Riječ može dati, Jehovini svjedoci snažno su osjećali obavezu da propovijedaju dobru vijest tim ljudima (Dj. ap. 10:34, 35, St; 2. Kor. 1:3, 4). Ali doprijeti do 7 500 000 stranaca u Njemačkoj obraćajući im se na njihovom jeziku nije bilo jednostavno.

U namjeri da što djelotvornije prenesu biblijsku istinu tim ljudima iz inozemstva, mnogi su njemački Svjedoci naučili neki novi jezik. Kakvog li divnog dokaza da oni uistinu ljube svog bližnjeg, u skladu s onim što je Isus poučio svoje sljedbenike! (Mat. 22:39). Iako ti Svjedoci većinom nisu mogli služiti kao misionari u inozemstvu, žarko su željeli u potpunosti iskoristiti mogućnosti koje su im se pružile u njihovoj zemlji. Tako je u kolovozu 1998. preko 23 600 objavitelja propovijedalo dobru vijest u 371 skupštini i 219 grupa stranog govornog područja. Dakako, skupštine koje djeluju na stranom govornom području osnovane su ne zato da bi podijelile ljude, nego da bi olakšale ljudima koji ne znaju dobro njemački da upoznaju istinu na svom materinjem jeziku. Mnogi su objavitelji shvatili da se drugim jezikom može doprijeti do uma, ali je često potreban materinji jezik da bi se doprlo do srca.

Iako neke grupe u Njemačkoj mrze i maltretiraju strance, Jehovin im narod s istinskom kršćanskom ljubavlju izražava dobrodošlicu. Albanski, amharski, arapski, hindi, japanski, kineski, mađarski, perzijski, rumunjski, tamil, tigrinja i vijetnamski neki su od 24 jezika na kojima, uz njemački, Jehovini svjedoci trenutno održavaju sastanke. Na oblasnim kongresima “Božanska pouka”, koji su održani u Njemačkoj 1993, otprilike 10 posto od 194 751 prisutne osobe prisustvovalo je kongresima koji su održani na stranom jeziku. A od ukupnog broja krštenih, skoro 14 posto bilo je kršteno na tim kongresima.

Među onima koji su se s cijenjenjem odazvali na poruku Kraljevstva jedna je hinduistička obitelj koja je 1983. zbog rata napustila Šri Lanku te se nadala da će se ovdje njihov šestogodišnji sin moći liječiti. Nažalost, dječak je umro. No obitelj je upoznala Jehovu, koji će mrtve vratiti u život i pružiti im mogućnost da žive zauvijek (Dj. ap. 24:15). Tu je i jedna Nigerijka koja je kao tinejdžerka učestvovala u ratu protiv Biafre. Nakon što se preselila u Njemačku, njen se život promijenio kad je naučila da Jehova uči ljude živjeti zajedno u miru (Iza. 2:3, 4).

Među Talijanima koji su u Njemačkoj postali Jehovini svjedoci nije neobično čuti poslovicu: “Non tutti i mali vengono per nuocere” (“Svako zlo za neko dobro”). Kako li je to odgovarajuće! Mnogi od tih Talijana, kao i ljudi iz drugih zemalja, došli su u Njemačku kako bi izbjegli ekonomske teškoće, ali su na kraju pronašli nešto što ima veću vrijednost od materijalnih dobara — istinu o Bogu i njegovom naumu.

Druge osobe zapažaju revnu aktivnost Svjedoka među ovim ljudima. Skupština u Halberstadtu primila je ovo pismo: “Mi imamo centralno prihvatilište za osobe koje traže azil i u prosjeku vodimo brigu o ljudima iz preko 40 država. (...) Ti ljudi koji potječu iz mnoštva različitih kultura morali su ostaviti za sobom članove obitelji, domovinu, jezik i tradiciju. Često su imali traumatična iskustva te se suočavaju s nesigurnom budućnošću. (...) Zbog toga mnogi od njih u religiji traže potporu i nadu. Zahvalni smo vam na vašem velikodušnom poklonu [Biblije na različitim jezicima], koji omogućava tim ljudima da pronađu utjehu i steknu pouzdanje čitajući Bibliju na svom jeziku.”

Neke grupe stranog govornog područja

ENGLESKI: Izbjeglice iz Nigerije, Gane, Šri Lanke, Indije i drugih zemalja izvlače korist iz djelovanja engleskih skupština. Steven Kwakye iz Gane jedan je od njih. Kad mu je u Njemačkoj jedan mladić iz Bangladeša rekao da pokušava izbjeći Svjedoke, Steven mu je predložio da ih umjesto toga pošalje njemu. Kad je Steven bio mladić, jedan je Svjedok u Gani razgovarao s njim. Sada kad je bio daleko od rodbine koja je na njega vršila pritisak, Steven je želio naučiti nešto više. Danas je on kršćanski starješina te zajedno sa svojom obitelji služi Jehovi.

TURSKI: Iako su Rasimova žena i sinovi bili Jehovini svjedoci više od deset godina, Rasim je i dalje bio u islamskoj vjeri. Međutim, postao je svjestan da se tumačenje Kur’ana toliko razlikuje od jedne džamije do druge da neki muslimani ne bi otišli ni u jednu drugu džamiju osim svoje. Prilikom posjeta Turskoj, otišao je i u džamiju i na sastanke Jehovinih svjedoka. U džamiji je čuo tumačenja islama koja su se razlikovala od onih koja su se naučavala u Njemačkoj. Nedostajalo je jedinstvo. No kad se vratio u Njemačku, rekao je: “U ovdašnjoj Dvorani Kraljevstva i u Dvorani Kraljevstva u Turskoj može se doživjeti ista ljubav i čuti isti program. Ovo je istina.”

HINDI: Godine 1985. dva su Svjedoka došla na vrata Sharde Aggarwal upravo nakon što se pomolila da pronađe Boga kojem bi mogla izliti svoje srce. Njen suprug imao je rak pluća. Bila je očajna, osjećajući da hinduistički bogovi ne odgovaraju na njene molitve. Pitala je Svjedoke da li je Isus Bog. Njihova su je objašnjenja uvjerila da je njena molitva bila uslišana. Jehova joj je djelovao kao Bog o kojem bi htjela učiti. Iako je u početku oklijevala napustiti bogove hinduizma zbog straha da ne izazove njihovo negodovanje, ubrzo je bacila njihove slike i prihvatila Jehovu kao pravoga Boga. Krstila se 1987. Danas je opći pionir i zahvalna je što služi Bogu kojem se može povjeriti kao osobi. Njen suprug i sin su sluge pomoćnici (Ps. 62:8).

POLJSKI: U Berlinu je 1992. osnovana jedna poljska skupština, a te iste godine održan je i dan posebnog sastanka na poljskom. Premda je održan na području Njemačke gdje živi mnogo ljudi poljskog porijekla, nitko nije očekivao da će Kongresna dvorana, obližnja Dvorana Kraljevstva i kafeterija biti ispunjene do posljednjeg mjesta. Došle su, skoro nevjerojatno, 2 523 osobe! Neke od njih bile su Svjedoci poljske nacionalnosti koji su povezani s njemačkim skupštinama, no bili su oduševljeni kad su vidjeli kakve su se mogućnosti za djelo propovijedanja Kraljevstva otvorile na poljskom području te su i sami bili zahvalni što su mogli čuti iznašanje biblijskih istina na svom materinjem jeziku.

Čak i na ruskom, hrvatskom/srpskom i kineskom jeziku

RUSKI: Nakon završetka hladnog rata, mnogi ljudi koji su odrasli u Rusiji i govorili ruski, ali su im preci bili Nijemci, vratili su se u zemlju svojih predaka. Bilo je i pripadnika Sovjetskih oružanih snaga koji su služili u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, gdje su živjeli zajedno s članovima svojih obitelji. Svi se ljudi rađaju s duhovnim potrebama, a kod ovih ljudi te potrebe nisu bile zadovoljene.

Obitelj Schlegel njemačke je nacionalnosti, te se 1992. preselila s Krimskog poluotoka u Ukrajini u zemlju svojih predaka. Tamo ih je posjetila jedna Jehovina svjedokinja koja je porijeklom iz Uzbekistana, a Svjedok je postala u Njemačkoj. Nakon proučavanja Biblije, krstila se cijela obitelj.

Sergej i njegova supruga Ženja bili su ateisti. No kad su dobili biblijske odgovore na svoja pitanja, naročito one koji se odnose na budućnost, bili su zadivljeni. Ponizno su razvili vjeru u Jehovu i napravili promjene u svom životu, iako je to značilo da je Sergej morao promijeniti posao i odustati od prava na mirovinu u koju je uskoro trebao otići.

Marina, medicinska sestra u jednoj vojnoj bolnici, tražila je smisao života. Kad je dobila knjigu I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji, odmah ju je pročitala i ubrzo shvatila da je pronašla ono što je tražila. Nakon što se vratila u Rusiju, počela je posjećivati one koji su prije proučavali s Jehovinim svjedocima u Njemačkoj da bi ih ohrabrila. Ubrzo je pionirska služba postala smisao njenog života.

U kolovozu 1998. u Njemačkoj je bila 31 ruska skupština i 63 manje grupe s ukupno 2 119 objavitelja — što je porast od 27 posto u odnosu na prethodnu godinu.

HRVATSKI/SRPSKI: Johann Strecker, putujući nadglednik na hrvatskom/srpskom govornom području, spominje da je na području bivše Jugoslavije nekad živjelo najmanje 16 različitih nacionalnosti. On kaže: “Divno je vidjeti kako ih istina sada sve ujedinjuje.” Kada je Munib, musliman koji je osam godina služio u jugoslavenskoj armiji, bio pozvan na sastanak Jehovinih svjedoka u Njemačkoj, vidio je kako se Hrvati, Srbi i ljudi muslimanskog porijekla okupljaju zajedno u miru. Za njega je to bilo skoro nezamislivo! Jedan je mjesec samo posjećivao sastanke i promatrao. Kad se uvjerio da među Svjedocima zaista vlada mir i sigurnost, pristao je da započne proučavati Bibliju. Krstio se 1994.

Rosanda, rimokatolkinja iz Hrvatske koja je nekoliko godina provela u samostanu, došla je posjetiti rođake koji su postali Svjedoci u Njemačkoj. Nakon što je s njima prisustvovala Teokratskoj školi propovijedanja i Službenom sastanku, priznala je: “Vi posjedujete istinu. Uvijek sam se pitala kako su prvi kršćani propovijedali evanđelje. Kada sam na podiju vidjela dvije sestre i zapazila način na koji je jedna propovijedala drugoj, sinula mi je misao: ‘Mora da su baš tako radili i prvi kršćani.’” Danas je ona pionir i slijedi primjer ranih kršćana.

Neki njemački Svjedoci koji su naučili jezike ovih etničkih grupa da bi im svjedočili kasnije su se, kada je to postalo moguće, preselili u ove zemlje da bi tamo služili.

KINESKI: U novije se vrijeme pružila mogućnost rada na kineskom području u Njemačkoj. “Većina ljudi iz Kine nikad nije čula za nas, a još ih je manje čitalo Bibliju”, objašnjava Egidius Rühle, bivši misionar na Tajvanu. On dodaje: “Kako većina Kineza voli učiti, oni upijaju znanje kao što suha spužva upija vodu.”

Kada se betelska obitelj u Seltersu u listopadu 1996. upoznavala s polaznicima 12. razreda Škole za osposobljavanje slugu, kakva je samo radost bila upoznati prvog Kineza koji je pohađao tu školu u Njemačkoj. On je istinu upoznao u Njemačkoj. Potom je svjedočio jednoj profesorici geologije koja je Kineskinja i dao joj knjigu Život — kako je nastao? Evolucijom ili stvaranjem? Ona je cijelu knjigu pročitala za tjedan dana. Sada, umjesto da poučava nauku o evoluciji, vodi biblijske studije na domu — krajem 1996. vodila je 16 studija.

Željni da drugima prenesu ono što su naučili

Doslovno su stotine stranaca tijekom godina upoznale istinu u Njemačkoj i potom se vratile u svoju rodnu zemlju da bi nastavili propovijedati dobru vijest. Mnogi sada služe kao starješine ili sluge pomoćnici ili na nekim drugim odgovornim položajima. Petros Karakaris član je betelske obitelji u Grčkoj, Mamadou Keita služi kao misionar u državi Mali, a Paulin Kangala — mnogima poznat kao Pepe — služi kao misionar u Srednjoafričkoj Republici zajedno sa svojom suprugom Anke.

Od početka 1990-ih preko 1 500 objavitelja koji govore grčki vratilo se u Grčku, neki od njih kao sposobni starješine. Drugi su se preselili u Švedsku, Belgiju, Englesku i Kanadu kako bi podupirali djelo propovijedanja među tamošnjim stanovništvom koje govori grčki. I ako izuzmemo Grčku, vjerojatno ni u jednoj drugoj zemlji na svijetu nema toliko objavitelja koji govore grčki koliko ih ima u Njemačkoj.

Što se događalo u Istočnoj Njemačkoj?

Krajem drugog svjetskog rata Njemačku su okupirale armije Velike Britanije, Francuske, Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država. Poražena država bila je podijeljena u četiri okupacione zone; svaka od pobjedničkih sila dobila je jurisdikciju nad jednom zonom. (Glavni grad Berlin bio je također podijeljen u četiri okupaciona sektora.) Budući da je Sovjetska okupaciona zona obuhvaćala istočni dio zemlje, uskoro je postala poznata kao Istočna zona. Godine 1949. taj dio Njemačke ponovo je stekao nezavisnost te je postao Demokratska Republika Njemačka. No u biti je izraz “Istočna zona” zamijenjen imenom Istočna Njemačka. Kada su preostale tri okupacione zone 1955. postale Savezna Republika Njemačka, ona je, u skladu s uvriježenom upotrebom izraza, postala poznata kao Zapadna Njemačka.

Nakon sloma nacističke države, Jehovini svjedoci koji su živjeli u Istočnoj zoni odmah su iskoristili mogućnost da javno održavaju sastanke i da revno sudjeluju u službi propovijedanja. Do sredine 1949. već je više od 17 000 osoba izvještavalo službu propovijedanja u Istočnoj Njemačkoj. Ali olakšanje koje su osjetili nakon sloma nacističkog režima bilo je kratkog vijeka. Policija je ponovo prekidala skupštinske sastanke. Konfiscirala je literaturu. Blokirala je puteve kako bi spriječila Svjedoke da prisustvuju kongresu. Hapsila je braću. Dana 31. kolovoza 1950. stupila je na snagu službena zabrana. Svjedoci u Istočnoj Njemačkoj ponovo su, ovaj put zbog komunističkog režima, bili prisiljeni povući se u ilegalu, iz koje nisu izašli skoro sljedećih 40 godina.

Progonstvo u Istočnoj Njemačkoj bilo je najžešće na samom početku zabrane. Godine 1990. njemački list Berliner Morgenpost izvijestio je: “U periodu između 1950. i 1961 [kad je Zid već bio izgrađen] policija u Istočnoj Njemačkoj uhapsila je 2 891 Jehovinog svjedoka; od njih je 2 202, uključujući i 674 žene, bilo izvedeno pred sud i osuđeno na ukupno 12 013 godina zatvora. Za vrijeme služenja zatvorske kazne umrlo je 37 muškaraca i 13 žena zbog zlostavljanja, bolesti, pothranjenosti ili starosti. Dvanaestoricu muškaraca sudovi su osudili na doživotnu kaznu zatvora, ali su im kasnije smanjili kazne na 15 godina.”

Naravno, ovo je bio tek početak. Zabrana je potrajala četiri desetljeća. Bilo je perioda u kojima se naizgled prestao vršiti pritisak na Svjedoke. Zatim bi policija upadala u domove Svjedoka te bi ih još više bilo uhapšeno. Iako postoje neke nejasnoće s obzirom na točan broj, povijesni dokumenti samog Društva pokazuju da je tijekom godina u kojima je djelo bilo zabranjeno u Istočnoj Njemačkoj bilo zatvoreno 4 940 Svjedoka na 231 lokaciji.

Sastajanje u tajnosti

Čak i pod tako teškim uvjetima, Jehovini svjedoci su uglavnom pronalazili načine da nabave biblijsku literaturu za proučavanje. Stotine hrabre braće i sestara riskirali su svoju slobodu, a ponekad čak i život, kako bi se brinuli za duhovne potrebe. Sestre su često u tome imale ključnu ulogu. Prije nego što je 1961. bio podignut Berlinski zid, putovale bi u zapadni sektor Berlina, uzele literaturu u tamošnjem uredu Društva te se vratile s njom nazad. Kada su špijuni iz Istočne Njemačke počeli nadgledavati ured kako bi vidjeli tko uzima literaturu, neke su kurirke bile uhapšene. Zbog toga se počelo koristiti drugu taktiku. Sestre koje su služile kao kurirke pokupile bi literaturu u domovima drugih Svjedoka u Berlinu i zatim se vratile kući. Unatoč činjenici da su neke bile uhapšene, odvedene pred sud i osuđene na kazne zatvora, dotok duhovne hrane nikad nije potpuno presušio.

Je li bilo moguće održavati kršćanske sastanke u takvim uvjetima? Razumljivo je da su u početku neki bili malo zabrinuti. Ali shvatili su da je sastajanje sa sukršćanima važno ako žele ostati duhovno jaki (Jevr. 10:23-25). Sastanke su organizirali diskretno, u malim grupama. Iz sigurnosnih razloga oslovljavali su jedan drugog samo imenom, bez prezimena. Sastanci su se uglavnom održavali nakon što bi se spustio mrak, na različitim mjestima i različitim danima. Ljeti sastanci nisu mogli početi prije 22.00. No, braću to nije smetalo.

Iako se Dvorane Kraljevstva nisu mogle koristiti, jedan prijateljski naklonjen seljanin u Sachsenu ponudio je na korištenje svoj hambar. Imao je stražnja vrata koja su se otvarala prema stazi koja je bila zaklonjena grmljem. Jednu cijelu zimu taj je hambar služio kao mjesto na kojem se, uz svjetlost svijeće, sastajala grupa od 20-ak braće. Uskoro je i seljanin postao Svjedok.

Povrh svega, organizirali su proslavu Gospodinove večere. Manfred Tamme sjeća se kako je jednom prilikom donio simbole za Spomen-svečanost nekoj braći koja su se nalazila u zatvoru: “Napunio sam bocu od sredstva za jačanje kose vinom i zamolio da je proslijede jednom zatvorenom bratu. Zatvorski je službenik otvorio bocu, pomirisao njen sadržaj i rekao: ‘Ovo bi trebalo spriječiti opadanje kose?’ ‘Pa, barem tako piše’, odgovorio sam. Vratio je čep na bocu i proslijedio je bratu kojem je bila namijenjena!”

Uči se propovijedati pod zabranom

U Istočnoj Njemačkoj nije prestalo djelo propovijedanja dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu. Biblija nije bila zabranjena, pa su braća često započinjala razgovore jednostavno govoreći o Bibliji. Budući da su imali malo literature koju bi mogli ponuditi, a nekad je uopće nisu ni imali, nastavljali bi biblijske razgovore o različitim temama na temelju nekoliko stavaka koji se odnose na određenu temu. Naravno, bilo je opasno propovijedati. Svaki dan proveden u službi mogao je biti posljednji na slobodi. Svjedoci su učinili molitvu svojim “stalnim pratiocem”, kako se jedan od njih izrazio, dodavši: “To nam je omogućilo da imamo duševni mir i da budemo spokojni. Nikad nismo imali osjećaj da smo sami. Ipak, morali smo stalno biti na oprezu.”

Premda su nastojali biti oprezni, bilo je situacija kada su se suočili s policijom. Jednom prilikom, kad su Hermann i Margit Laube posjećivali ljude koje su im preporučile već poznate osobe, ugledali su policijsku uniformu na zidnoj vješalici iza čovjeka koji im je otvorio vrata. Margit je problijedjela; Hermannovo srce je udaralo. Pomolili su se u sebi. To bi sigurno značilo zatvor! “Tko ste vi?” upitao je čovjek brzo. Margit je odgovorila: “Sigurna sam da vas odnekud znam, no ne mogu se sjetiti odakle. Da, vi ste policajac. Mora da sam vas vidjela na dužnosti.” Čovjek je rekao malo prijaznije: “Jeste li vi Jehovini?” “Da”, odgovorio je Hermann, “jesmo, i morate priznati da smo bili hrabri kad smo pokucali na vaša vrata. Zanimamo se za vas osobno.” Bili su pozvani u kuću. Nakon što su ga nekoliko puta posjetili, započeli su biblijski studij. S vremenom je postao kršćanski brat.

Svjedočilo se čak i u zatvorima. Wolfgang Meise bio je u zatvoru u Waldheimu. Jednog je dana od supruge primio pismo u kojem mu je pisala da je bila “u Berlinu i da je uživala u Knorrovoj juhi”. (Knorr je naziv poznate juhe u Njemačkoj.) Wolfgang je iskoristio tu priliku kako bi jednom zatvoreniku objasnio da to znači da je u Berlinu održan kongres te da je N. H. Knorr, predsjednik Društva Watch Tower, održao govor na tom kongresu. Čovjek nije nikada zaboravio sjaj u Wolfgangovim očima, koji je odražavao radost koju je osjećao dok je objašnjavao pismo svoje supruge. Oko 14 godina kasnije, nakon što se preselio u Zapadnu Njemačku, taj je čovjek počeo proučavati Bibliju, a dvije godine kasnije krstio se u Würzburgu.

Hildegardu Seliger, koja je već bila provela mnoge godine u nacističkim koncentracionim logorima, komunistički je sud u Leipzigu osudio na još deset godina zatvora. Kasnije je jedna čuvarica u zatvoru u Halleu rekla Hildegardi da su je smatrali posebno opasnom budući da je ‘po čitav dan govorila o Bibliji’.

Stalan porast unatoč zabrani

Revnost koju su braća pokazivala urodila je dobrim plodom. Horst Schramm izvještava da je početkom 1950-ih skupština u Königs Wusterhausenu imala 25 objavitelja, no kad je Berlinski zid pao, imala je 161 objavitelja. Međutim, 43 objavitelja preselila su se na zapad, a nekoliko ih je umrlo. Ustvari, u nekim je skupštinama više od 70 posto trenutno aktivnih Svjedoka istinu upoznalo pod zabranom.

Uzmimo za primjer obitelj Chemnitz. Bernd i Waltraud upoznali su istinu i krstili se još dok su bili dosta mladi, nedugo nakon što je zabrana stupila na snagu. Nakon što su se vjenčali i osnovali obitelj, nisu dozvolili da ih zabrana spriječi da svoju djecu odgoje tako da postanu Jehovini sluge. U 1980-ima, još dok je djelo bilo pod zabranom, Andrea, Gabriela, Ruben i Esther predali su se Jehovi i krstili se, slijedeći tako vodstvo svojih roditelja. Samo se najmlađi, Matthias, krstio nakon što je zabrana bila ukinuta. Jehova je bogato blagoslovio odlučnost koju je ovaj bračni par pokazao unatoč protivljenju. Kako li su nagrađeni time što su danas sva njihova djeca, njih petero, članovi betelske obitelji u Seltersu!

Jedan starješina koji je pomagao kod prikupljanja mjesečnih izvještaja službe propovijedanja za Društvo kaže: “U svih 40 godina zabrane nije prošao nijedan mjesec u kojem nije bilo izviješteno niti jedno krštenje.” Zatim pojašnjava: “Krštenjima je uglavnom prisustvovao mali broj osoba, a održavala su se u privatnim kućama. Nakon govora, kandidate za krštenje uronilo bi se u vodu u kadi. Često je bio problem potpuno ih uroniti u vodu. Unatoč takvim sitnim poteškoćama, svaki od njih još uvijek se s radošću sjeća dana kad je bio kršten.”

Kad je ponovo bilo moguće objaviti izvještaje službe propovijedanja za Istočnu Njemačku, kakva li je radost bila saznati da su tijekom 1980-ih na tom području služila čak 20 704 aktivna objavitelja! Danas, naravno, odvojeni izvještaji više nisu potrebni. Tijekom 1990. broj objavitelja u ujedinjenoj Njemačkoj popeo se na 154 108.

Reorganizacija s ciljem da se ojača bratstvo

U vrijeme kad su komunistički vladari nastojali Svjedoke u tom dijelu svijeta držati odsječenima od njihove kršćanske braće u drugim zemljama, u samoj organizaciji Jehovinih svjedoka širom svijeta učinjene su značajne promjene. Te promjene, koje su učinjene u nastojanju da se postigne što tješnji sklad s onim što Biblija kaže o kršćanskoj skupštini prvog stoljeća, služile su da ojačaju međunarodno bratstvo i pripreme organizaciju za brzi rast u narednim godinama. (Usporedi Dj. ap. 20:17, 28.)

Tako, počevši od listopada 1972, skupštine više nije nadgledavao samo jedan pojedinac, koji se zvao sluga skupštine i koji je zajedno s pomoćnicima obavljao sve što je bilo potrebno. Umjesto toga, u svakoj je skupštini imenovano starješinstvo koje ju je nadgledavalo. Već su se 1975. vidjeli lijepi rezultati ove promjene.

Međutim, dugogodišnji putujući nadglednik Erwin Herzig sjeća se da nisu svi rado prihvatili tu promjenu. On kaže da se zahvaljujući njoj otkrilo “stanje srca nekih slugu skupštine”. Iako je ogromna većina imala lojalno srce, ta je promjena uklonila nekolicinu onih koji su bili ambiciozni i koji su više željeli “biti najistaknutiji” nego služiti svojoj braći.

Daljnje su promjene bile na pomolu. Tijekom 1970-ih Vodeće tijelo Jehovinih svjedoka povećalo je broj svojih članova, a zatim je bilo reorganizirano, tako da su njegovi zadaci podijeljeni između šest odbora koji su počeli djelovati 1. siječnja 1976. Mjesec dana kasnije, 1. veljače 1976, došlo je do prilagodbi u nadgledavanju podružnica širom svijeta. Rad podružnice više nije bio u nadležnosti jednog sluge podružnice. Umjesto toga, svaku je podružnicu nadgledavao Odbor podružnice koji je imenovalo Vodeće tijelo.

Prije toga su brat Frost, Franke i Kelsey služili u različitim vremenskim periodima kao sluge podružnice u Njemačkoj. Brat Frost smatrao je potrebnim da zbog zdravstvenih razloga napusti Betel. (Umro je 1987. u dobi od 86 godina. Njegova životna priča nalazi se u Kuli stražari od 15. travnja 1961 [engl.].) Kada je 1976. u Njemačkoj bio osnovan peteročlani Odbor podružnice, u njemu su, između ostalih, bili Konrad Franke (koji je za vrijeme nacista više puta bio zatvaran) i Richard Kelsey (diplomac Gileada koji je tada već imao za sobom 25 godina službe u Njemačkoj). U njemu su također bili Willi Pohl (brat koji je preživio nacističke koncentracione logore i pohađao 15. razred Gileada), Günter Künz (diplomac 37. razreda Gileada) i Werner Rudtke (bivši putujući nadglednik).

Ovi prvi članovi, izuzev brata Frankea koji je umro 1983, još uvijek služe u Odboru podružnice. (Životna priča Konrada Frankea objavljena je u Kuli stražari od 15. ožujka 1963 [engl.].) Neko vrijeme prije svoje smrti služila su i druga dva brata: Egon Peter od 1978. do 1989. te Wolfgang Krolop od 1989. do 1992.

Trenutno Odbor podružnice broji osam članova. Osim već spomenutih, u Odboru služe Edmund Anstadt (od 1978), Peter Mitrega (od 1989) te Eberhard Fabian i Ramon Templeton (od 1992).

Kada su 1976. bile uvedene preinake u načinu nadgledavanja podružnice, betelska obitelj u Wiesbadenu (Zapadna Njemačka) imala je samo 187 članova. Otada je broj članova porastao na 1 134, uključujući i pojedince iz 30 zemalja. To u određenoj mjeri odražava međunarodne aspekte djela u kojem podružnica ima prednost sudjelovati.

Tiskarski objekti kojima se udovoljava rastućim potrebama

Sredinom 1970-ih objekti podružnice u Njemačkoj bili su smješteni u dijelu Wiesbadena zvanom Kohlheck, nekada mirnom predgrađu na rubu šume, a sada dijelu grada koji rapidno raste. Društvo je već 13 puta povećavalo svoj posjed na tom području. Ali broj objavitelja Kraljevstva u Zapadnoj Njemačkoj porastao je na otprilike 100 000. Bila je potrebna veća podružnica da bi se nadgledavalo službu na tom području. Pojavila se potreba za proširenjem tiskare kako bi se osigurala potrebna biblijska literatura. Doći do dodatnog zemljišta za proširenje postalo je veoma teško. Kako će se riješiti problem? Odbor podružnice molio se za Jehovino vodstvo.

Članovi novoimenovanog Odbora podružnice počeli su krajem 1977. razmatrati mogućnost izgradnje novog Betelskog doma na nekoj drugoj lokaciji. No da li je to zaista bilo potrebno? Opće je mišljenje bilo da je kraj starog sustava zacijelo veoma blizu. Međutim, moralo se razmotriti i druge činioce. Mijenjale su se metode tiskanja, pa je Društvo moralo prihvatiti te promjene da bi se tiskanje u velikom omjeru moglo nastaviti do kraja starog sustava, bez obzira na to koliko bi on mogao potrajati. Zanimljivo je da je iskustvo koje su braća stekla u Istočnoj Njemačkoj, snalazeći se tijekom zabrane djela Jehovinih svjedoka, olakšalo braći u Wiesbadenu učiniti promjene onda kada su postale potrebne. Kako se to dogodilo?

Odluka o prelasku na ofsetno tiskanje

Nakon što je 1961. podignut Berlinski zid, postalo je teže Jehovine svjedoke u Istočnoj Njemačkoj opskrbljivati literaturom. Da bi se to olakšalo, za njih je pripremljeno posebno izdanje Kule stražare manjeg formata. U njemu su bili samo studijski članci. Proizvodnja tog izdanja zahtijevala je ponovno slaganje sloga. Bilo je teško tiskati na veoma tankom papiru za tiskanje, a također je bio izazov slagati tiskane arke. Kad su braća pronašla stroj za automatsko savijanje araka koji je mogao obavljati taj posao, otkrili su da je bio konstruiran u Leipzigu (Istočna Njemačka) — paradoksalno je da se radilo baš o zemlji u kojoj su Jehovini svjedoci bili zabranjeni i kojoj je to manje upadljivo izdanje Kule stražare bilo namijenjeno.

Kako bi se pojednostavio posao, jedan brat koji je naučio tehniku ofsetnog tiska prije nego što je došao u Betel predložio je da se časopisi tiskaju na taj način. Studijski članci mogli su se fotografirati, smanjiti, a zatim postaviti na ofsetnu ploču. Podružnica je dobila na poklon jedan mali ofsetni stroj za tiskanje u arcima. S vremenom je postalo moguće izdavati ne samo studijske članke nego i kompletan časopis, u početku u crno-bijeloj tehnici, a kasnije i višebojno. Na isti su se način proizvodile čak i knjige malog formata.

Kada je 1975. Nathan Knorr, tadašnji predsjednik Društva Watch Tower, posjetio Wiesbaden, s interesom je promatrao taj proces. “Prilično dobro”, rekao je nakon što je pregledao tiskani materijal. Kad smo mu objasnili da je to posebno izdanje za Istočnu Njemačku i da smo zadovoljni tom novom metodom proizvodnje časopisa, brat Knorr je odgovorio: “Braća koja podnose tolike nevolje zaslužuju najbolje što im možemo dati.” Odmah je odobrio kupnju dodatnih strojeva za obavljanje tog posla.

Tako kad je 1977. Grant Suiter, član Vodećeg tijela, posjetio Njemačku i spomenuo kako Društvo već dugo ozbiljno razmišlja o prijelazu na ofsetni tisak te da je sada odlučeno da se posvuda prijeđe na takvo tiskanje, braća u Wiesbadenu već su imala nekog iskustva u tome. Zabrana djela u Istočnoj Njemačkoj indirektno ih je pripremila za tu promjenu.

Međutim, to je uključivalo više od samog prihvaćanja ideje da je potrebno promijeniti metode tiskanja. Brat Suiter je objasnio da će biti potrebni veći i teži ofsetni tiskarski strojevi. Ali gdje bi ih se moglo staviti? Jedno je bilo sanjati o ofsetnim rotacionim strojevima koji tiskaju u boji, a sasvim nešto drugo taj san pretvoriti u realnost. Istraženo je nekoliko mogućnosti za daljnje proširenje u Kohlhecku, no ustanovljeno je da su sve one teško ostvarive. Što učiniti?

Novi kompleks podružnice

Započelo je traženje zemljišta na nekoj drugoj lokaciji. Dana 30. srpnja 1978. otprilike 50 000 Svjedoka koji su se okupili na kongresu u Düsseldorfu i mnoštvo od skoro 60 000 Svjedoka u Münchenu bili su iznenađeni obaviješću da se planira kupnja zemljišta na kojem bi se mogao izgraditi potpuno novi kompleks podružnice.

Za nepunu godinu dana pregledana su 123 terena. Konačno je izabrano zemljište koje se nalazi na uzvisini s pogledom na naselje Selters. Uz odobrenje Vodećeg tijela, zemljište je kupljeno 9. ožujka 1979. Daljnji pregovori s 18 vlasnika različitih zemljišta omogućili su da se pribavi još 65 okolnih parcela, pa se tako osiguralo 30 hektara za izgradnju novog kompleksa. Smješten oko 40 kilometara sjeverno od Wiesbadena, Selters je omogućio jednostavan prijevoz robe kamionima. Međunarodni aerodrom Rhein-Main u Frankfurtu udaljen je manje od 65 kilometara.

Trebao je započeti najveći građevinski pothvat u povijesti Jehovinih svjedoka u Njemačkoj. Jesmo li zaista bili dorasli tom zadatku? Rolf Neufert, član Odbora za gradnju, sjeća se: “Nitko osim brata koji je bio naš arhitekt nikada nije radio na tako velikom projektu. Teško je i zamisliti težinu tog zadatka. Inače bi ovako velik i složen projekt započela samo neka tvrtka koja ima godine iskustva i sve potrebne stručnjake.” Ipak, braća su smatrala da će Jehova, ako želi da oni grade, i blagosloviti ishod tog posla.

Trebalo je pribaviti četrdeset različitih građevinskih dozvola, no općinski organi uprave lijepo su surađivali, a mi smo to veoma cijenili. O, da, u početku je bilo određenog protivljenja, pri čemu su glavni inicijatori bili svećenici koji su organizirali sastanke u želji da navedu ljude na protivljenje, no nisu u tome uspjeli.

Svjedoci iz cijele zemlje prijavili su se da kao dobrovoljci pomognu u obavljanju tog posla. Pokazali su izvanredan duh. Svakog je dana na gradilištu bilo prosječno 400 stalnih radnika, zajedno s otprilike 200 radnika koji su tu pomagali za vrijeme svog godišnjeg odmora. Tijekom četiri godine, koliko je trajala gradnja, najmanje 15 000 Svjedoka služili su kao dobrovoljci.

Jedan se brat prisjeća: “Bez obzira na vrijeme, bez obzira na teškoće, da li je bilo toplo ili hladno, ili čak nepodnošljivo hladno, radovi su napredovali. Ponekad kad bi drugi prekinuli radove, mi bismo tek počeli.”

Pomoć je stigla i iz drugih zemalja. Iako su putovali tisućama kilometara da bi došli pomoći, Jacku i Nori Smith te njihovoj 15-godišnjoj kćeri Becky iz Oregona u Sjedinjenim Državama to nije bilo predaleko. Oni su bili na međunarodnom kongresu u Münchenu kad je bilo objavljeno da Društvo planira gradnju novih objekata podružnice u Njemačkoj. “Kakva bi samo prednost bila sudjelovati u izgradnji novog Betela!” rekli su. Stavili su se na raspolaganje i to su rekli braći. Jack se prisjeća: “Dok smo obavljali pripreme za kongres 1979, primili smo molbu i poziv da dođemo što je prije moguće. Bili smo toliko uzbuđeni da smo se jedva mogli koncentrirati na posao i na kongres.”

Da bi se moglo smjestiti građevinske radnike, trebalo je preurediti zgrade koje su se već nalazile na zemljištu. Prva kuća bila je dovršena do zime 1979/80. Temelji novog Betelskog doma bili su postavljeni u rujnu 1980. Započela je i gradnja tiskare, ali jedva na vrijeme. Dvadeset i sedam metara dugački ofsetni rotacioni stroj koji je bio naručen u siječnju 1978. trebao je biti isporučen početkom 1982. Dotad je tiskara, makar djelomično, trebala biti dovršena.

Većinu radova mogli smo obaviti sami. Jedan brat još uvijek zna reći s čuđenjem: “Nitko od nas nije imao nikakvog iskustva u radu na tako velikom projektu s radnom ekipom koja se stalno mijenjala. Često bismo pomislili da smo na nekom području došli do točke kad više ne možemo dalje, jer za određene poslove nismo imali potrebne stručnjake. Ali mnogo bi puta baš u posljednji trenutak pristigla molba nekog kvalificiranog brata. Svaki put kad bismo trebali braću određene struke, ona bi se pojavila.” Braća bi zahvalila Jehovi za njegovo vodstvo i blagoslov.

Preseljenje u Selters

Preseliti namještaj i osobne stvari nekih 200 članova Betela uključivalo je puno posla, a da ne spominjemo preseljenje svih strojeva i opreme koja im je bila potrebna za rad. To je bio prevelik posao da bi se mogao obaviti odjednom. Kako su građevinski radovi napredovali, betelska se obitelj postepeno, odjel po odjel, preselila u Selters.

Među prvima koji su se preselili bili su oni koji su radili u tiskari, budući da je tiskara bila prvi završeni dio kompleksa. Malo-pomalo, strojevi u Wiesbadenu bili su rastavljeni i prebačeni u Selters. U međuvremenu je 19. veljače 1982. u Seltersu započelo tiskanje u boji na novom ofsetnom rotacionom stroju. Kakvog li razloga za slavlje! Tiskara u Wiesbadenu utihnula je u svibnju. Nakon 34 godine, naša tiskara u Wiesbadenu prestala je s radom.

Prvi veliki posao koji je trebao obaviti naš ofsetni tiskarski stroj bio je tiskanje knjige I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji. Planiralo se da ta nova publikacija bude objavljena na oblasnim kongresima 1982, a njemačka podružnica bila je zamoljena da je tiska na sedam jezika. Problem je bio u tome što je knjigovežnica još uvijek bila u Wiesbadenu. Ustvari, bila je preseljena u Selters tek nakon više od godine dana. Tako bi arci knjige nakon tiskanja u Seltersu odmah bili prevezeni kamionima Društva u Wiesbaden na uvezivanje. Iako je to uključivalo dodatni posao, braća su do kongresa uspjela proizvesti 485 365 primjeraka od ukupno 1 348 582, koliko je bilo proizvedeno u prvom izdanju, što je omogućilo da se međunarodno mnoštvo na kongresima u nekoliko zemalja raduje izlasku nove knjige.

Razumljivo, preseljenje je izazvalo podijeljene osjećaje. Nekim je članovima betelske obitelji Wiesbaden bio dom skoro 35 godina. No ubrzo je betelski kompleks u Wiesbadenu podijeljen i prodan raznim pojedincima. Samo je jedan mali odjel bivše knjigovežnice zadržan i preuređen u Dvoranu Kraljevstva. Kao što je i karakteristično za međunarodno jedinstvo Jehovinog naroda, danas u toj dvorani sastanke održavaju četiri skupštine — dvije njemačke, jedna engleska i jedna ruska.

Dan svečanog otvorenja

Nakon što je bilo obavljeno završno uređenje betelskog kompleksa u Seltersu, 21. travnja 1984. održan je program svečanog otvorenja. Svi koji su sudjelovali u tom projektu bili su duboko uvjereni da je Jehovina ruka bila s njima. Obraćali su mu se za vodstvo i zahvaljivali mu svaki put kad bi s puta uklonio naizgled nesavladive prepreke. Sada su u ovim završenim objektima, koji su već bili korišteni za unapređivanje pravog obožavanja, vidjeli očit dokaz njegovog blagoslova (Ps. 127:1). Zaista je to bilo vrijeme posebne radosti.

Početkom tjedna kompleks je otvorio vrata posjetiocima. Brojni službenici s kojima su Svjedoci surađivali bili su pozvani da razgledaju objekte. Susjedima je također bila izražena dobrodošlica. Jedan je posjetilac izjavio da je došao zahvaljujući svojem pastoru. Objasnio je da je pastor proteklih godina tako često gunđao protiv Svjedokâ da su se već svi vjernici bili umorili slušajući ga. U nedjelju prije otvorenja ponovo se okomio na Svjedoke, upozoravajući svoje stado da ne prihvati poziv Svjedokâ da dođu razgledati dom. “Mislio sam na vaš poziv”, objasnio je posjetilac, “ali sam zaboravio datum. Da ga pastor nije spomenuo prošle nedjelje, sigurno bih ga previdio.”

Nakon obilazaka prethodnih dana, konačno je stigao dan održavanja programa svečanog otvorenja. Kad je program započeo muzikom u 9.20, kakva li je radost bila saznati da se od tadašnjih 14 članova Vodećeg tijela njih 13 moglo odazvati na poziv da dođu na otvorenje! Budući da nije bilo moguće da svi koji su na neki način pridonijeli uspješnom završetku projekta budu osobno prisutni, braća su organizirala da prisutne osobe na 11 drugih lokacija u zemlji budu povezane telefonom. Na taj je način mnoštvo od 97 562 osobe moglo uživati u izvrsnom programu.

Među onima koji su tog nezaboravnog dana došli u Selters bili su mnogi koji su svoju vjeru dokazali dok su bili zatvoreni u nacističkim koncentracionim logorima za vrijeme drugog svjetskog rata, zajedno s nekima koji su u novije vrijeme bili oslobođeni iz zatvorâ u Istočnoj Njemačkoj. Među njima su bili Ernst i Hildegard Seliger. Brat Seliger bio je započeo životni put punovremene službe točno prije 60 godina, a supruga i on ukupno su proveli više od 40 godina u zatvorima i koncentracionim logorima za vrijeme nacističkog i komunističkog režima. Nakon što su prisustvovali programu svečanog otvorenja, napisali su: “Možete li zamisliti kako smo se osjećali zbog toga što smo mogli prisustvovati ovoj predivnoj duhovnoj gozbi u našem duhovnom raju? Od prve do posljednje minute ovaj divan program zvučao nam je kao neka božanska simfonija teokratskog jedinstva i sklada.” (Daljnje detalje o ispitima vjere koje su prošli potraži u Kuli stražari od 15. srpnja 1975 [engl.].)

‘Domovi imenu Jahvinom’

Ljudi se često dive kada vide kako Jehovini svjedoci znaju sagraditi Dvorane Kraljevstva za samo nekoliko tjedana — ili za samo nekoliko dana — kad vide kako dobrovoljnim radom grade ogromne Kongresne dvorane te kako dobrovoljnim prilozima financiraju betelske komplekse vrijedne milijune dolara. Ljudi koji žive u Njemačkoj imali su mnogo prilika neposredno vidjeti sve te aktivnosti.

Prva Kongresna dvorana u Zapadnoj Njemačkoj svečano je otvorena u Zapadnom Berlinu početkom 1970-ih. Slijedile su i druge, tako da su se već 1986. svi sastanci pokrajina u Zapadnoj Njemačkoj održavali u dvoranama koje su vlasništvo Svjedoka.

Jehovin je blagoslov bio očit dok su braća radila na tim projektima. U Münchenu je zahvaljujući suradnji gradske uprave po veoma povoljnoj cijeni kupljeno zemljište za Kongresnu dvoranu koja se nalazi preko puta ogromnog Olimpijskog stadiona, na rubu prekrasnog Olimpijskog parka.

Posebni su napori bili uloženi da bi se troškovi opreme i izgradnje zadržali na minimumu. Budući da se jedna električna centrala premještala na drugu lokaciju te je zbog toga prodavala električne sklopne uređaje i telefonsku centralu, braća su ih mogla kupiti po cijeni koja ne iznosi niti 5 posto njihove prave cijene. Kako je u pravo vrijeme počelo rušenje jednog kompleksa zgrada, uspjela su po niskim cijenama nabaviti potrebne umivaonike, zahodske školjke, vrata, prozore te stotine metara vodovodnih i plinskih cijevi te cijevi za ventilaciju. Braća su sama napravila stolice i stolove, pa je to dovelo do daljnjih ušteda. U skladu s gradskom politikom uređivanja zelenih površina, braća su na zemljištu oko Kongresne dvorane trebala posaditi 27 stabala lipe. Jedan rasadnik koji se baš trebao zatvoriti imao je upravo toliko stabala, svako je bilo točno odgovarajuće visine, a kupljena su za desetinu uobičajene cijene. Nakon što je u Münchenu završeno asfaltiranje ulica koje su prije bile popločene krupnim oblucima, moglo se nabaviti tone oblutaka po izuzetno povoljnoj cijeni, pa se to kamenje koristilo za popločavanje staza oko dvorane te obližnjeg parkirališta.

Slične bi se priče mogle ispričati i o drugim Kongresnim dvoranama u Njemačkoj, od kojih je svaka drugačije projektirana i na svoj način lijepa. Svaka od njih uistinu je, kako je kralj Salamun prije 3 000 godina opisao hram u Jeruzalemu, “dom imenu Jahve” (1. Car. 5:19, St).

Osim toga, žurno se nastavlja izgradnja Dvorana Kraljevstva kako bi se udovoljilo potrebama 2 083 skupštine u Njemačkoj. Trenutno u zemlji djeluje 17 Regionalnih odbora za gradnju. Prije nego što je 1984. osnovan prvi takav odbor, Svjedoci u Njemačkoj posjedovali su samo 230 Dvorana Kraljevstva. Otada, pa do kolovoza 1998. prosječno se gradilo 58 novih dvorana godišnje — više od jedne tjedno u proteklih 12 godina!

Građevinska je djelatnost još jedno područje na kojem Jehovini svjedoci u Njemačkoj idu dalje od državnih granica. Oni su dio globalne obitelji. Preko 40 Svjedoka iz Njemačke služi kao međunarodni sluge te su spremni sudjelovati u građevinskim projektima bilo gdje da ih Društvo pošalje i koliko god je to potrebno. Daljnja 242 Svjedoka služila su određeno vrijeme na takvim projektima u drugim zemljama.

Putujući se nadglednici kao pastiri brinu za stado

Djelo koje obavljaju putujući nadglednici važan je faktor koji doprinosi duhovnosti organizacije. Takvi su muževi pravi pastiri Božjeg stada (1. Petr. 5:1-3). Oni su, kako ih je apostol Pavao opisao, ‘darovi u ljudima’ (Ef. 4:8, NW).

Nakon drugog svjetskog rata putujući su nadglednici posjećivali skupštine, izgrađivali ih i surađivali s njima u službi propovijedanja. Među njima su bili braća Gerhard Oltmanns, Josef Scharner i Paul Wrobel, svi kršteni 1925. Bili su tu i Otto Wulle i Max Sandner, koji su se krstili tijekom 1930-ih.

Kad se pojavila potreba, popisu putujućih nadglednika bila su dodana i druga braća. Od završetka drugog svjetskog rata pa do danas preko 290 braće služilo je u putujućoj službi u Zapadnoj Njemačkoj te više od 40 braće u Istočnoj Njemačkoj. Oni su zaista dali sebe za unapređivanje interesa Kraljevstva. Neki zbog toga nisu često viđali svoju odraslu djecu ili unučad. Drugi su, dok su obavljali dodijeljene zadatke, ujedno planirali da redovito provode vrijeme sa svojim ostarjelim ili bolesnim roditeljima.

Neki od tih putujućih slugu proveli su desetljeća u toj napornoj službi koja donosi bogate nagrade. Naprimjer, Horst i Gertrud Kretschmer služe u putujućoj službi po čitavoj Njemačkoj od sredine 1950-ih. Brat Kretschmer još se sjeća da mu je, kad je 1950. nakratko posjetio Betel u Wiesbadenu, Erich Frost s ljubavlju spustio ruku na rame i rekao: “Horst, nikad se nemoj brinuti. Ako ostaneš vjeran Jehovi, on će paziti na tebe. Ja sam to iskusio; ti ćeš također. Samo ostani vjeran.”

Godine 1998. u Njemačkoj je služilo 125 braće kao pokrajinski ili oblasni nadglednici. To su zreli muškarci koji prosječno 30 godina punovremeno služe Jehovi. Njihove su supruge također revne u službi te predstavljaju posebno ohrabrenje sestrama u skupštinama koje posjećuju.

Putujući nadglednik ide u Brooklyn

Martin i Gertrud Poetzinger dobro su poznati Jehovinom narodu u Njemačkoj. Oboje su vjerno služili Jehovi prije, za vrijeme i nakon Hitlerovog Trećeg Reicha. Nakon što su bili pušteni iz nacističkog zatočeništva, odmah su nastavili s punovremenom službom. U putujućoj su službi proveli preko 30 godina, služeći u pokrajinama širom Njemačke. Zadobili su ljubav i poštovanje tisuća Svjedoka.

Brat Poetzinger je 1959. pohađao 32. razred Gileada. Gertrud, koja nije znala engleski, nije išla s njim, ali se unatoč tome zajedno s njim radovala njegovoj prednosti. To što je bila odvojena od supruga za nju nije bilo ništa novo. Zbog nacističkog su progonstva devet godina prisilno bili razdvojeni i to nakon samo nekoliko mjeseci braka. Sada, kada ih je Jehovina organizacija zamolila da se dragovoljno razdvoje u korist teokratske aktivnosti, nisu niti oklijevali, a kamoli da su se žalili.

Niti jedno od njih nikada nije služilo Jehovi iz osobne koristi. Uvijek su rado prihvaćali teokratska zaduženja. Ipak su bili iznenađeni kad su 1977. bili pozvani da postanu članovi betelske obitelji u svjetskoj centrali u Brooklynu (New York, SAD). Brat Poetzinger trebao je postati član Vodećeg tijela!

Bilo im je rečeno da ostanu u Betelu u Wiesbadenu dok ne dobiju dozvolu za boravak u Sjedinjenim Državama. To čekanje potrajalo je duže nego što su očekivali te se proteglo na nekoliko mjeseci. Dok je Martin obnavljao svoje znanje engleskog, njegova poduzetna supruga, Gertrud, također je počela učiti jezik. Učenje novog jezika nije lak zadatak za ženu od oko 65 godina. Ali oni bi sve učinili za službu Jehovi!

Nekoliko članova betelske obitelji u Wiesbadenu koji su govorili engleski s velikim je užitkom pomagalo Martinu i Gertrud u učenju jezika. Svaki put kad bi se Gertrud previše uzrujala prilikom učenja engleskog, njen bi je suprug dobrodušno opomenuo: “Smiri se, Gertrud, smiri se.” Ali Gertrud se nikada nije znala ‘smiriti’. Čitav život koji je provela u Jehovinoj službi karakterizirala je zdušna predanost i odlučnost. Motivirana tim istim duhom, prionula je na učenje jezika, te je u studenom 1978, čim su dobili dozvole za stalni boravak, zajedno sa svojim suprugom otišla u Brooklyn.

Iako su braća u Njemačkoj bila tužna što su otišli, radovala su se s njima zbog njihove nove službene prednosti. Također su bila duboko dirnuta kad su otprilike deset godina kasnije čula da je 16. lipnja 1988, u dobi od 83 godine, Martin završio svoj zemaljski život.

Nakon smrti svog supruga Gertrud se vratila u Njemačku, gdje služi kao član betelske obitelji. Još uvijek se ne ‘smiruje’. A izgleda da se nikada i neće smiriti. Pored rada u Betelu, Gertrud često provodi godišnji odmor u pomoćnoj pionirskoj službi. (Dodatne informacije o bračnom paru Poetzinger potraži u izdanjima Kule stražare od 1. prosinca 1969 [engl.]; 1. kolovoza 1984 [engl.] i 15. rujna 1988 [engl.].)

Posebne škole pomažu udovoljiti međunarodnim potrebama

Od 1978, kratko vrijeme prije nego što je bračni par Poetzinger otišao u Brooklyn, u Njemačkoj se održava Škola pionirske službe, desetodnevni tečaj praktične pouke koji služi za jačanje pionira. Škola se svake godine održava u pokrajinama širom zemlje. Pozivaju se svi koji kao opći pioniri služe najmanje godinu dana, a prije toga nisu pohađali školu. Do početka 1998. već je 16 812 pionira pohađalo tu školu. Osim na njemačkom, nastava se održava i na engleskom, francuskom, grčkom, hrvatskom/srpskom, poljskom, portugalskom, ruskom, španjolskom, talijanskom i turskom.

Neki su pohađali Školu pionirske službe unatoč vrlo teškim okolnostima. Nešto više od tjedan dana prije nego što je Christine Amos trebala pohađati školu, njen je sin poginuo u automobilskoj nesreći vraćajući se kući sa sastanka. Da li će pod takvim okolnostima izvući koristi iz škole? Kako će se njen suprug osjećati ako ga za to vrijeme ostavi samog? Odlučili su da bi trebala pohađati školu; zaokupiti misli duhovnim stvarima bio bi za nju pravi blagoslov. Za to je vrijeme njen suprug bio pozvan da radi u Betelu. Ubrzo nakon toga oboje su bili pozvani u Selters da sudjeluju na projektu izgradnje. Nakon što je taj projekt bio završen, radovali su se sudjelovanju na građevinskim projektima u Grčkoj, Španjolskoj i Zimbabveu. A sada ponovo služe kao pioniri u Njemačkoj.

Neki koji su pohađali Školu pionirske službe mogli su pionirsku službu učiniti svojim životnim pozivom — pozivom u kojem uvijek nalaze nove izazove i duboko zadovoljstvo. Inge Korth, koja je pionir od 1958, kaže: “Punovremena mi služba pruža posebnu mogućnost da svakodnevno pokazujem Jehovi duboku ljubav i zahvalnost.” Waldtraut Gann, koja je započela s pionirskom službom 1959, dodaje: “Pionirska je služba zaštita u ovom zlom svijetu. Kad osjetiš da ti Jehova pomaže svojom rukom, doživljavaš istinsku sreću i unutarnje zadovoljstvo. Materijalne vrijednosti ne mogu se usporediti s time.” Martina Schaks, koja je u pionirskoj službi sa svojim suprugom, dodaje: “Pionirska je služba ‘životna škola’, budući da mi pomaže razvijati određene osobine, kao što su samosvladavanje i strpljivost. Kao pionir osjećam se veoma bliskom Jehovi i njegovoj organizaciji.” Nekima je pionirska služba poslužila kao stepenica prema betelskoj, misionarskoj ili pokrajinskoj službi.

U namjeri da se udovolji hitnoj potrebi za većim brojem misionara, u Njemačkoj je 1981. osnovana Područna škola Gilead, koja je omogućila pionirima koji govore njemački da pohađaju taj izvanredan tečaj. Budući da novi betelski kompleks u Seltersu još nije bio dovršen, prva dva razreda pohađala su Školu u Wiesbadenu. Nakon preseljenja, u Seltersu su se školovala tri razreda. Osim 100 polaznika iz Njemačke, u tih pet razreda bilo je i polaznika iz Luksemburga, Švicarske i Nizozemske koji govore njemački. Polaznici su nakon promocije bili poslani u ukupno 24 zemlje, uključujući i zemlje u Africi, Latinskoj Americi, Istočnoj Evropi i na Pacifiku.

Do sredine 1970-ih već je 183 punovremenih slugu iz Njemačke pohađalo Biblijsku školu Gilead Društva Watchtower. Djelomice zahvaljujući i Područnoj školi Gilead, taj se broj krajem 1996. popeo na 368. Kakvo li je zadovoljstvo znati da je u siječnju 1997. otprilike polovica ovih polaznika još uvijek bila u misionarskoj službi u stranim zemljama. Među njima su Paul Engler, koji služi na Tajlandu od 1954; Günter Buschbeck, koji je služio u Španjolskoj od 1962. pa sve do 1980, kad je bio poslan u Austriju; Karl Sömisch, koji je služio u Indoneziji i na Srednjem istoku prije nego je poslan u Keniju; Manfred Tonak, koji je nakon što je služio u Keniji bio zamoljen da po potrebi dođe služiti u podružnicu u Etiopiji; te Margarita Königer, koja je u protekle 32 godine misionarske službe bila na Madagaskaru, u Keniji, Beninu i Burkini Faso.

Jedna druga škola, Škola za osposobljavanje slugu, pruža poduku neoženjenim starješinama i slugama pomoćnicima, a u Njemačkoj se redovito održava od 1991. Braća s njemačkog govornog područja iz Austrije, Belgije, Češke Republike, Danske, Luksemburga, Mađarske, Nizozemske i Švicarske pridružila su se braći iz Njemačke kako bi uživala u izvrsnoj pouci koju pruža škola. A nakon promocije neki od polaznika preuzeli su dodatne odgovornosti i bili poslani u Afriku, Istočnu Evropu te neka druga područja gdje je postojala naročito velika potreba.

Ustvari, betelski dom i tiskara u Seltersu također su se pokazali kao “škola” u kojoj su se braća osposobila da udovolje potrebama koje su se pojavile kako se djelo počelo širiti u Istočnoj Evropi. Život u Betelu naučio ih je da surađuju sa svim vrstama ljudi te da imaju na umu da Jehova može koristiti ljude svih vrsta kako bi se, unatoč ljudskoj nesavršenosti, izvršilo njegovo djelo. Braća koja su radila u Službenom odjelu shvatila su da se problemi mogu riješiti ako se dosljedno primjenjuju biblijska načela te ako se pažljivo slijede uputstva Vodećeg tijela. Od braće koja su čak i pod velikim pritiskom nastavila ispoljavati plodove duha naučila su pokazivati uravnotežen stav i potpuno se pouzdati u Jehovu. Kakvih li vrijednih pouka koje su mogli prenijeti braći u drugim podružnicama!

Svladati prepreke obrazovanjem i ljubavlju

Proteklih se deset godina širom svijeta provodi obrazovni program čija je svrha učvrstiti stav Jehovinih svjedoka s obzirom na njihovu odlučnost da poštuju biblijsku zabranu upotrebe krvi (Dj. ap. 15:28, 29). U sklopu toga uči se kako svladati prepreke kao što su predrasude i krive informacije. Vezano za taj program, u Njemačkoj je 1990. počela djelovati Služba za bolničke informacije. Seminaru koji je održan u Njemačkoj u studenom te godine prisustvovalo je 427 braće, većinom iz Njemačke ali i iz devet drugih zemalja. To je ojačalo njihovu povezanost u međunarodnim okvirima. Starješine su veoma cijenili pomoć koju su dobili. Jedan je starješina iz Mannheima primijetio: “Osposobljeni smo da iznesemo svoj stav odlučno i s dužnim poštovanjem, a da nas ne sputa strah.” Jedan starješina koji je došao iz Austrije rekao je: “Nikad nisam pohađao seminar na kojem se na tako jednostavan način raspravljalo o informacijama s tako širokog područja.”

Otad je održano još nekoliko seminara na kojima se školovalo daljnjih 55 Odbora za kontaktiranje s bolnicama koji su u međuvremenu osnovani u Njemačkoj sa svrhom da pomažu Svjedocima kojima je potrebno beskrvno liječenje. Posao koji obavljaju ti Odbori donosi dobre rezultate. U kolovozu 1998. u cijeloj je Njemačkoj bilo preko 3 560 liječnika koji su pokazali spremnost da surađuju u liječenju Svjedoka bez upotrebe krvi. Među njima je bila i jedna četvrtina onih liječnika koje je časopis Focus prije nekoliko godina ubrojio u “1 000 najboljih liječnika u Njemačkoj”.

Odbori za kontaktiranje s bolnicama započeli su u siječnju 1996. distribuirati priručnik s posebnom namjenom, pod naslovom Family Care and Medical Management for Jehovah’s Witnesses. (Ovaj praktični priručnik, koji je namijenjen isključivo medicinskom osoblju i državnim službenicima, sadrži informacije o beskrvnim medicinskim alternativama koje stoje na raspolaganju. Uloženi su svesrdni napori da bi se priručnik uručio sucima, socijalnim radnicima, specijalistima neonatalne medicine i pedijatrima.) Većina je sudaca izrazila cijenjenje, često komentirajući kako je priručnik veoma kvalitetan i praktičan. Mnogi su bili iznenađeni kad su saznali da postoje brojne metode alternativnog beskrvnog liječenja za one koji ne žele prihvatiti transfuziju krvi. Jedan je sudac iz Nördlingena rekao: “To je upravo ono što trebam.” Jedan profesor sa Sveučilišta u Saarlandu koristio je materijal iz priručnika kao temelj za diskusiju i pismeni ispit za grupu studenata sa završne godine studija građanskog prava.

Budući da Odbori za kontaktiranje s bolnicama sada djeluju po čitavom svijetu, u hitnim je slučajevima moguća međunarodna suradnja. U situacijama kada se neki lijek koji je liječnik propisao nije mogao nabaviti u zemlji u kojoj se nalazio pacijent, naša povezanost na međunarodnom nivou omogućila je da se lijek nabavi u Njemačkoj i pošalje pacijentu. Osim toga omogućeno je da braća i sestre iz više od deset zemalja stupe u kontakt s liječnicima iz Njemačke koji su spremni na suradnju, kako bi se dogovorili za beskrvno liječenje ukoliko si to mogu priuštiti.

Naravno, braća koja žive u Njemačkoj također izvlače korist iz te međunarodne suradnje. Godine 1995. jedna je sestra na putu za Norvešku doživjela nesreću i dospjela u bolnicu. Nakon što je bio obaviješten o tome, njen je sin u Njemačkoj odmah zatražio pomoć Službe za bolničke informacije. Oni su o tome obavijestili podružnicu u Norveškoj. Sljedećeg je dana sestru posjetio jedan Svjedok iz Norveške koji je, da bi joj mogao bolje pomoći, vozio 130 kilometara kako bi doveo jednu zainteresiranu osobu koja govori njemački. Kasnije je sin te sestre izražavajući svoje cijenjenje napisao: “Kakve li organizacije! Kakve li ljubavi! (...) Često nedostaju riječi kojima bismo izrazili ono što osjećamo. Ovo je zaista nešto jedinstveno.”

Tako je zahvaljujući obrazovanju i ljubavi učinjen veliki napredak u svladavanju jedne dotad ogromne barijere. Kratko vrijeme prije toga bila je uklonjena još jedna barijera.

Iznenada — Berlinski zid pada!

Neočekivani događaj zapanjio je svijet! Ljudi su širom svijeta gledali to na televiziji. U Berlinu su tisuće bučno slavile. Barijera između Istoka i Zapada bila je uklonjena. To se dogodilo 9. studenog 1989.

Dobrih 25 godina prije toga, u jutarnjim satima 13. kolovoza 1961, stanovnici Berlina zapanjili su se otkrivši da vlasti Istočnog Berlina grade zid koji odvaja sektor što je bio pod upravom komunista od ostalog dijela grada. Berlin je prostorno bio podijeljen na istok i zapad, odražavajući tako odnose između država Istočne i Zapadne Njemačke. Berlinski je zid možda dramatičnije od ičeg drugog simbolizirao borbu između dvije supersile tijekom hladnog rata.

Zatim je 12. lipnja 1987, samo nešto više od dvije godine prije zapanjujućih događaja u 1989, američki predsjednik Ronald Reagan, govoreći kod Brandenburških vrata dok je Berlinski zid bio iza njega, zatražio: “Gosp. Gorbačov, otvorite ova vrata. Gosp. Gorbačov, srušite ovaj Zid.” No je li išta ukazivalo na to da će ovom zahtjevu biti udovoljeno? Je li to bilo nešto više od samo praznih priča iz vremena hladnog rata? Ne baš. Još početkom 1989. šef istočnonjemačkog režima, Erich Honecker, rekao je kao da mu daje odgovor da će Zid “postojati još sljedećih 50, pa i 100 godina”.

Pa ipak su se Brandenburška vrata neočekivano brzo otvorila, a Berlinski zid se srušio. Jedan član betelske obitelji u Seltersu prisjeća se da je u utorak navečer, 9. studenog, bio na skupštinskom sastanku te da je nakon što se vratio kući uključio televiziju kako bi pogledao kasne večernje vijesti. S nevjericom je pratio izvještaj o tome da se otvorila granica između Istočnog i Zapadnog Berlina. Stanovnici Istočnog Berlina slobodno su ulazili u Zapadni Berlin, prvi put nakon 27 godina! Nije mogao vjerovati svojim očima: automobili su prelazili granicu, njihove su trube trubile u znak slavlja, dok se sve više i više stanovnika Zapadnog Berlina — neki su ustali iz kreveta — slijevalo prema granici kako bi se poredali duž puta te pružili ruke i zagrlili neočekivane posjetioce. Nisu mogli zaustaviti suze radosnice. Zid je pao — doslovno preko noći!

Tijekom sljedeća 24 sata ljudi u cijelom svijetu teško su se odvajali od televizijskih prijemnika. To su bili događaji koji će ući u povijest. Što će to značiti za Jehovine svjedoke u Njemačkoj? Što će to značiti za Svjedoke širom svijeta?

Trabant dolazi u posjet

Sljedeće subote ujutro, malo prije osam sati, jedan je betelski radnik u Seltersu išao na svoje radno mjesto kad je sreo Karlheinza Hartkopfa, također člana betelske obitelji koji sada služi u Mađarskoj. Brat je uzbuđeno rekao: “Siguran sam da neće dugo proći, a braća iz Istočne Njemačke pojavit će se ovdje u Seltersu!” Brat Hartkopf je na svoj uobičajen smiren i konkretan način odgovorio: “Već su tu.” Ustvari, dva su brata u ranim jutarnjim satima stigla u svom istočnonjemačkom dvotaktnom trabantu i parkirala se ispred glavnog ulaza u Betel, čekajući da započne radni dan.

Novosti su se velikom brzinom proširile po Betelu. No prije nego što su svi imali priliku samo vidjeti i pozdraviti te neočekivane, ali dobrodošle posjetioce, oni su već krenuli nazad u Istočnu Njemačku, u automobilu punom literature. Iako je literatura, kao i djelo Jehovinih svjedoka, tamo još uvijek bila službeno zabranjena, uzbuđenje koje je zavladalo dalo je braći novu hrabrost. “Moramo se vratiti do početka sastanka sutra ujutro”, objasnili su. Zamislite samo radost članova skupštine kad su se ta braća pojavila s kutijama punim literature, nakon što je tako dugo nisu imali u dovoljnoj količini.

Tijekom nekoliko sljedećih tjedana, tisuće stanovnika Istočne Njemačke slilo se preko granice u Zapadnu Njemačku, mnogi od njih prvi put u svom životu. Bilo je očito da su uživali u slobodi kretanja koju tako dugo nisu imali. Na granici su ih dočekali stanovnici Zapadne Njemačke koji su im mahali. Jehovini svjedoci također su bili tamo, pozdravljajući posjetioce — međutim, s nečim puno vrednijim od samo vanjskog iskazivanja emocija. Slobodno su dijelili biblijsku literaturu tim posjetiocima s istočne strane.

U nekim su pograničnim gradovima skupštine uložile posebne napore kako bi se došlo do posjetilaca iz Istočne Njemačke. Budući da je literatura Jehovinih svjedoka desetljećima bila zabranjena, mnogi su znali jako malo o njoj ili pak ništa nisu znali. Umjesto službe od kuće do kuće, postala je popularna služba “od trabanta do trabanta”. Ljudi su žarko željeli istražiti sve što je bilo novo, uključujući i religiju. U nekim bi slučajevima objavitelji jednostavno rekli: “Vjerojatno niste nikada čitali ova dva časopisa jer su u vašoj zemlji bili zabranjeni skoro 40 godina.” Često bi čuli odgovor: “Pa, ako su bili zabranjeni, mora da su dobri. Uzet ću ih.” Dva objavitelja u pograničnom gradu Hofu podijelila bi pojedinačno do 1 000 časopisa mjesečno. Suvišno je reći da su tamošnje i susjedne skupštine ubrzo potrošile svoju zalihu časopisa.

U međuvremenu su braća u Istočnoj Njemačkoj uživala u novostečenoj slobodi, iako u početku pomalo oprezno. Wilfried Schröter, koji je istinu upoznao 1972. za vrijeme zabrane, prisjeća se: “Normalno je da smo se prvih nekoliko dana nakon što je Zid pao pomalo bojali da bi se sve moglo iznenada promijeniti.” Nepuna dva mjeseca kasnije prisustvovao je jednom kongresu u Kongresnoj dvorani u Berlinu. Kasnije je o tom kongresu rekao: “Jednostavno sam bio oduševljen što sam se mogao družiti s tako mnogo braće. Kad smo pjevali pjesme Kraljevstva, u očima su mi bile suze, baš kao što su bile i mnogim drugima. Bili smo izuzetno radosni zbog toga što smo mogli prisustvovati ‘kongresu uživo’.”

Slične izraze cijenjenja iznio je i Manfred Tamme. Za vrijeme zabrane sastanci su se održavali u manjim grupama i ozvučenje nije bilo potrebno. Ali sada on kaže: “Iako sam preko 30 godina bio specijalni pionir, sada sam prvi put u životu govorio preko mikrofona. Još se sjećam kako sam se uplašio kad sam čuo svoj glas koji je dolazio iz zvučnika.” Unatoč tome, on kaže da je “bilo divno odjednom sjediti s cijelom skupštinom u iznajmljenoj dvorani”.

A bilo je lijepo čuti i neke druge glasove, kao što je glas koji je Manfred čuo nekoliko mjeseci kasnije. On priča: “Jednom sam prilikom u siječnju 1990. iz zdravstvenih razloga otišao u saunu. Tamo sam sreo bivšeg službenog agenta Državne policije. U toku prijateljskog razgovora rekao je: ‘Manfrede, sada vidim da smo se borili protiv pogrešnih ljudi.’”

Obilje duhovne hrane!

“Ne živi čovjek o samom hljebu, no o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božijih.” Jehovinim svjedocima diljem svijeta dobro je poznata ova temeljna istina koju je Isus Krist citirao iz nadahnutih Hebrejskih pisama (Mat. 4:4; 5. Mojs. 8:3). Zahvaljujući ljubaznoj pomoći međunarodnog bratstva, Svjedoci u Istočnoj Njemačkoj čak su i u godinama kad je djelo bilo zabranjeno dobivali duhovnu hranu, ali u ograničenim količinama. Kako su samo čeznuli za time da im bude dostupno duhovno obilje koje su imala braća u drugim zemljama!

Čim je Berlinski zid pao, neki su Svjedoci počeli dopremati sa sobom zalihe literature kad bi putovali za Istočnu Njemačku. Oko četiri mjeseca kasnije, 14. ožujka 1990, Jehovini svjedoci službeno su bili priznati u Njemačkoj Demokratskoj Republici. Sada je Društvo moglo direktno isporučivati literaturu. Dana 30. ožujka kamion s 25 tona duhovne hrane napustio je kompleks u Seltersu i krenuo u pravcu istoka. Publikacija 1991 Britannica Book of the Year kasnije je izvijestila: “U samo dva mjeseca podružnica Društva Watchtower u Zapadnoj Njemačkoj isporučila je 275 tona biblijske literature i 115 000 Biblija samo u Istočnu Njemačku.”

Nekako u to vrijeme, jedan je brat iz Leipziga pisao Svjedoku u Zapadnoj Njemačkoj: “Prije samo tjedan dana tajno smo unosili hranu u malim količinama; uskoro ćemo istovarivati kamion s četiri tone literature!”

Heinz Görlach iz Chemnitza prisjeća se: “Prva pošiljka literature stigla je tako brzo da nas je zatekla pomalo nespremne. Nakon što je stigla prva pošiljka, jedva sam mogao doći do svog kreveta — cijela spavaća soba bila je puna kutija. Osjećao sam se kao da spavam u trezoru.”

Braća u Seltersu također su u malom osjetila što je ta nova situacija značila onima koji su tako dugo bili odsječeni od svega što su Svjedoci na slobodi često uzimali kao nešto samo po sebi razumljivo. Jedan nadglednik u tiskari kaže: “Jedan stariji, skromno obučen brat stajao je promatrajući jedan od tiskarskih strojeva. Njegova grupa već je pošla dalje u obilazak, ali on je zastao i duboko zamišljen promatrao bujicu časopisa koja je najvećom brzinom izlazila iz stroja. Sa suzama u očima, pristupio je jednom bratu; bilo je očito da je bio duboko dirnut. Dok je na lošem njemačkom pokušavao nešto reći, stalno je zapinjao u govoru. No razumjeli smo njegov osmijeh kad je iz unutrašnjeg džepa svog sakoa izvukao nekoliko listova papira, dao nam ih i požurio dalje. Što nam je to dao? Jednu skoro nečitljivu Kulu stražaru na ruskom, koja je bila prepisana na listovima školske bilježnice. Koliko je dugo trebalo da se napravi ovakva kopija časopisa? To nismo mogli saznati, no sigurno nekoliko stotina puta duže od djelića sekunde, koliko je nama potrebno da na tiskarskom stroju proizvedemo časopis.”

Svjedoci se na svojim studijskim grupama više nisu morali snalaziti proučavajući iz nekoliko primjeraka časopisa manjeg formata ili rukom pisanih časopisa koje su mogli zadržati samo nekoliko dana. Sada je svatko imao svoj osobni primjerak — s ilustracijama u boji — i još dodatne primjerke za službu propovijedanja.

Prilagođavanje na slobodu vjeroispovijedi

Veća je sloboda donijela i specifične izazove. Propovijedanje pod vladinom zabranom zahtijevalo je hrabrost. Oni koji su u njemu sudjelovali također su naučili potpuno se oslanjati na Jehovu. No, nakon što je zabrana bila ukinuta, Ralf Schwarz, kršćanski starješina iz Limbach-Oberfrohna, rekao je: “Moramo biti još pažljiviji kako nas materijalizam i životne brige ne bi odvukli s puta.” Nakon što je Istočna Njemačka u listopadu 1990. postala dio Savezne Republike, neke su se obitelji Svjedoka u istočnom dijelu zemlje preselile u skromnije stanove, tako da su, kad su se stanarine povećale, mogle plaćati stanarinu, a da nisu morale raditi prekovremeno i zbog toga propuštati sastanke (Mat. 6:22, 24).

Čak i u teškim godinama pod komunističkom vlašću braća su nastavila sudjelovati u službi propovijedanja. Čak su išla od kuće do kuće — ali oprezno, možda bi svjedočila u jednoj kući u nekoj ulici, a onda bi otišla u drugu ulicu pa bi tamo svjedočila u drugoj kući. Neki su to radili čak i u vrijeme kad je opasnost od zatvaranja bila najveća. Martin Jahn, koji je imao samo 11 godina kad je zabrana stupila na snagu, objasnio je neke promjene s kojima su se sada suočili: “Sva su područja trebala biti prepravljena da bi sada objavitelji mogli obrađivati cijele blokove kuća. Bili smo se navikli na stari sistem rada, što je značilo svjedočiti samo na određenim kućnim brojevima i samo na nekim katovima. To je tako dugo bio uobičajeni način rada da smo morali biti strpljivi s onima kojima je bilo teško prilagoditi se. I objaviteljima i zainteresiranim osobama bilo je novo to što se literatura više nije posuđivala nego se davala. Budući da smo bili navikli raditi drugačije, objavitelji bi ponekad završili službu propovijedanja s više literature u torbi nego što su je imali na početku službe.”

Promijenili su se i stavovi ljudi. U godinama zabrane mnogi su ljudi na Jehovine svjedoke gledali kao na heroje jer su Svjedoci imali hrabrosti braniti svoja uvjerenja. Zbog toga su ih ljudi poštovali. Sad kad su uživali veće slobode, mnogi su s oduševljenjem primali Svjedoke. Međutim, za nekoliko godina, stvari su se promijenile. Ljudi su postali zaokupljeni načinom života koji sa sobom donosi tržišna ekonomija. Neki su počeli smatrati da im Svjedoci svojim posjetama ometaju mir i spokoj, čak i da im dosađuju.

Propovijedanje pod zabranom zahtijevalo je hrabrost. Prilagođavanje novoj situaciji zahtijevalo je isto toliko odlučnosti. Ustvari, mnogi se Svjedoci slažu s onim što je rekao jedan nadglednik iz jedne zapadnoevropske zemlje u kojoj je djelo dugo bilo zabranjeno: “Lakše je propovijedati pod zabranom nego kad je sloboda.”

Protivljenje ne može usporiti djelo

Iako je propovijedanje dobre vijesti u Istočnoj Njemačkoj započelo s obnovljenim entuzijazmom, svećenstvo nazovikršćanstva u početku nije pokazalo veliku zabrinutost. Međutim, kad je postalo očito da ljudi zaista slušaju Jehovine svjedoke, uznemirenost svećenstva počela je rasti. Prema pisanju lista Deutsches Allgemeines Sonntagsblatt, jedan svećenik iz Dresdena, koji sebe smatra stručnjakom na polju religije, tvrdio je da su “Jehovini svjedoci poput komunističke partije”. Tako je sada svećenstvo, umjesto da tvrdi kako su Svjedoci američki špijuni koji se protive komunizmu, kao što je tvrdilo 1950-ih, pokušalo Svjedoke dovesti u vezu s komunistima. Naravno, ljudi koji su znali da su Svjedoci 40 godina bili zabranjeni pod komunističkom vladavinom razumjeli su da je to bilo grubo izvrtanje činjenica.

Što je bila svrha toga? Svećenstvo se nadalo da će Jehovini svjedoci ponovo biti zabranjeni, kao što su bili za vrijeme nacista, a i nakon toga pod komunističkom vlašću. Iako su religiozni elementi, potpomognuti otpadnicima, nastojali spriječiti da Jehovini svjedoci uživaju u ustavom zagarantiranim slobodama, Svjedoci su u potpunosti koristili mogućnosti davanja svjedočanstva, kao što je to Isus Krist zapovjedio (Mar. 13:10).

Neki koji su prihvatili istinu

Među onima koji su se odazvali na poruku Kraljevstva bilo je nekih koji su svim srcem živjeli za stari sistem. Egon je 38 godina bio policajac u Istočnoj Njemačkoj. Nije mu bilo drago kad je njegova supruga počela proučavati s Jehovinim svjedocima. No, zadivilo ga je njihovo prijateljsko, ljubazno i disciplinirano ponašanje, kao i neki aktualni članci u časopisu Probudite se!, koji su mu često donosili. Na danu posebnog sastanka, na koji je došao sa svojom suprugom, šokirao se kada se našao oči u oči s bratom kojeg je jednom prilikom uhapsio. Nije teško zamisliti da mu je bilo neugodno, da, čak se osjećao krivim. Ali unatoč tome što je bilo u prošlosti, među njima se razvilo prijateljstvo. Sada su i Egon i njegova supruga kršteni Svjedoci.

Günter je 19 godina bio pripadnik Službe državne sigurnosti te je došao do čina majora. Ogorčen i razočaran nakon pada sistema za koji je tako dugo radio, prvi se put susreo sa Svjedocima 1991. Zadivilo ga je njihovo vladanje i razumijevanje koje su pokazali za njega i njegove probleme. Započet je biblijski studij i on se, unatoč tome što je bio ateist, konačno uvjerio da Bog ipak postoji. Godine 1993. bio je spreman za krštenje. Danas radosno sudjeluje u djelu kojim podupire Božje Kraljevstvo.

Jedan drugi čovjek, koji nije vjerovao u Boga i koji je bio potpuno uvjeren da je komunizam jedina nada za čovječanstvo, nije se ustručavao uvući u Jehovinu organizaciju u namjeri da Službi državne sigurnosti prenosi informacije o aktivnosti Svjedoka. Nakon što se “krstio” 1978, deset je godina živio dvostrukim životom. Ali sada priznaje: “Ponašanje Jehovinih svjedoka, koje sam osobno promatrao, te proučavanje knjiga Stvaranje i Otkrivenje — veličanstveni vrhunac uvjerilo me da većina onog što su protivnici govorili o Svjedocima nije istina. Postoji obilje dokaza o postojanju Stvoritelja.” Malo prije nego što je Berlinski zid pao, stajao je pred teškom odlukom: da nađe nekakav izgovor i napusti Jehovin narod te nastavi podupirati sistem u koji više nije vjerovao ili da prizna da je izdajica pa da se onda potrudi postati pravi Jehovin sluga. Izabrao je ovo drugo. Njegovo iskreno pokajanje dovelo je do biblijskog studija i do drugog krštenja, koje se ovog puta temeljilo na točnoj spoznaji i istinskom predanju.

Sada su mogli pričati o tome

Nakon što je zabrana bila ukinuta, Svjedoci iz istočnog dijela zemlje mogli su slobodnije pričati o onome što su proživljavali pod komunističkom vlašću. Na svečanom otvorenju ureda Jehovinih svjedoka u Berlinu 7. prosinca 1996, nekoliko starješina koji su odigrali značajnu ulogu u održavanju stada u Istočnoj Njemačkoj duhovno jakim prisjetilo se prošlosti.

Wolfgang Meise, koji je 50 godina Svjedok, prisjetio se nečeg što se dogodilo u lipnju 1951, kad je imao 20 godina. Na insceniranom suđenju o kojem se puno govorilo bio je osuđen na četiri godine zatvora. Dok su njega i još neku drugu osuđenu braću izvodili iz sudnice, okružilo ih je oko 150 Svjedoka koji su također prisustvovali suđenju, rukovali su se s njima i počeli pjevati pjesme Kraljevstva. Na svim prozorima zgrade Suda pojavili su se ljudi koji su pokušavali vidjeti što se događa. To baš nije bio utisak kakvog su vlasti htjele ostaviti u mislima ljudi. Tim su događajem bila okončana takva inscenirana suđenja Svjedocima.

Egon Ringk sjeća se da se početkom zabrane svaki članak Kule stražare pretipkavalo u šest do devet kopija preko indiga. “U namjeri da skupštinama osigura duhovnu hranu, jedan brat iz Zapadnog Berlina, vozač kamiona koji je vozio na relaciji između Zapadnog Berlina i Istočne Njemačke, stavio se na raspolaganje. ‘Hrana’ se brzo prebacivala — za samo tri ili četiri sekunde — koliko je trebalo da se dva jednako velika plišana medvjeda prebace iz jednog vozila u drugo. Nakon što bi došli kući, njihov bi se stomak ‘ispraznio’ te bi se tako došlo do važnih poruka i informacija o novim imenovanjima. (Usporedi Ezehijela 3:3.)

Pričala su se iskustva hrabrih kurira koji su, prije nego što je zid bio podignut, pribavljali literaturu iz Zapadnog Berlina i krišom je unosili u Istočnu Njemačku. Naravno, postojala je mogućnost da ulazak u Zapadni Berlin jednog dana bude zabranjen. Određeni broj braće iz Istočne Njemačke bio je 25. prosinca 1960. pozvan na sastanak da bi se razmotrila upravo takva mogućnost. “To je očito bilo Jehovino vodstvo”, rekao je brat Meise, “jer kad je 13. kolovoza 1961. zid iznenada bio sagrađen, naša je organizacija bila spremna.”

Hermann Laube ispričao je da je prvi put došao u kontakt s istinom kao ratni zarobljenik u Škotskoj. Vrativši se kući u Istočnu Njemačku, nakon što je zabrana stupila na snagu, uvidio je potrebu da se braću opskrbi sa što je moguće više duhovne hrane. Zato su Svjedoci sami započeli s tiskanjem, koristeći improvizirani tiskarski stroj. “Ali bez papira ni najbolji tiskarski stroj nije od velike koristi”, primijetio je brat Laube, prisjećajući se dana kad mu je bilo rečeno da još ima papira samo za sljedeća tri izdanja. Što sada?

Brat Laube je nastavio: “Nekoliko dana kasnije čuli smo da netko kuca po žlijebu kuće. Bio je to jedan brat iz Bautzena koji je rekao: ‘Ti si tiskar. Nekoliko rola novinskog papira, ostataka iz tiskare, nalazi se na smetlištu u Bautzenu, i oni ih namjeravaju spaliti. Da li biste ih mogli upotrijebiti?’”

Braća nisu gubila vrijeme. “Te iste noći okupili smo grupu i krenuli u Bautzen. Ne, tamo nije bilo samo nekoliko rola nego skoro dvije tone papira! Skoro je nevjerojatno da su naši rasklimani automobili mogli dopremiti taj papir, no ipak je za kratko vrijeme sve bilo prevezeno. Nakon toga imali smo dovoljno papira, tako da smo mogli nastaviti s tiskanjem sve dok se Društvo nije pobrinulo da nas snabdijeva publikacijama manjeg formata koje su bile tiskane na tankom papiru za tiskanje.”

Okolnosti su zahtijevale najveći mogući oprez kako bi se identitet pojedinih članova stada zadržao u tajnosti. Rolf Hintermeyer se sjeća: “Jednom sam, nakon sastanka s braćom, bio uhapšen i odveden u neku zgradu na saslušanje. Imao sam nekoliko cedulja na kojima su se nalazile adrese i neke druge informacije. Nakon što smo došli, morali smo se popeti uz neko zavojito stepenište. To mi je pružilo mogućnost da progutam cedulje. No, kako ih je bilo puno, za to mi je trebalo prilično vremena. Na vrhu stepenica policajci su shvatili što radim i zgrabili me za vrat. Ja sam također stavio ruke na vrat i promucao: ‘Evo, napokon sam ih progutao.’ Kad su to čuli, pustili su me, što mi je omogućilo da ih sada, kad su bile manje i vlažne, zaista i progutam.”

Horst Schleussner upoznao je istinu sredinom 1950-ih, u vrijeme najtežih progonstava, tako da je znao što govori kad je rekao: “Sigurno je Jehova Bog s puno ljubavi štitio svoje sluge tijekom skoro 40 godina, koliko su djelovali pod zabranom.”

Proslava slobode u Berlinu

Nakon što su tolike godine komunističkog ugnjetavanja bile iza njih, braća su to jednostavno morala proslaviti. Iznad svega, željela su da na javnom skupu izraze svoju zahvalnost Jehovi za mogućnost koja im se sada pružila, a to je da mu služe s većom slobodom.

Čim je u studenom 1989. Berlinski zid pao, Vodeće tijelo dalo je uputstva da se počne planirati održavanje međunarodnog kongresa u Berlinu. Brzo se pristupilo organizaciji kongresa. Sastanak na kojem se trebalo razgovarati o pripremama za održavanje kongresa bio je zakazan za večer, 14. ožujka 1990. Helmut Martin još pamti kako ga je imenovani nadglednik kongresa, Dietrich Förster, zamolio da okupljenoj braći objavi da je tog dana službeno priznato djelo Jehovinih svjedoka u Istočnoj Njemačkoj. Da, zabrana je službeno bila ukinuta!

Budući da se relativno kasno počelo s planiranjem kongresa, više nije bilo slobodnih termina za korištenje Olimpijskog stadiona preko vikenda. Zato je bilo određeno da se kongres održi od utorka, 24, do petka, 27. srpnja. Kad su dobila objekt na raspolaganje, braća su imala samo jedan dan da ga urede i pripreme svu opremu i samo nekoliko sati nakon kongresa da sve raspreme i očiste.

Tako su u ponedjeljak, 23. srpnja, već u pet sati ujutro stotine dobrovoljaca bile na stadionu. Gregor Reichart, član betelske obitelji u Seltersu, prisjeća se da su “oni iz Istočne Njemačke prionuli na posao s takvim užitkom, kao da su to radili već godinama”. Jedan je službenik kasnije napomenuo da mu se svidjelo to što je “stadion prvi put bio temeljito očišćen”.

Da bi doputovali na kongres, oko 9 500 Svjedoka iz Istočne Njemačke unajmilo je 13 vlakova. Drugi su došli u 200 unajmljenih autobusa. Jedan starješina izvještava da je, ugovarajući unajmljivanje jednog od vlakova, službeniku na željeznici rekao da su planirana tri vlaka samo s područja Dresdena. Službenik je u čudu širom otvorio oči i upitao: “Zar u Istočnoj Njemačkoj stvarno ima tako puno Jehovinih svjedoka?”

Za one koji su putovali unajmljenim vlakovima kongres je počeo i prije nego su došli u Berlin. “Našli smo se na željezničkom kolodvoru u Chemnitzu kako bismo se ukrcali na vlak koji je bio rezerviran za nas”, prisjeća se Harald Pässler, jedan starješina iz Limbach-Oberfrohna. “Putovanje u Berlin bilo je nezaboravno. Nakon mnogih godina zabrane, u kojima smo svoju aktivnost obavljali tajno u malim grupama, odjednom je bilo moguće vidjeti istovremeno toliku braću. Za vrijeme cijelog putovanja išli smo od kupea do kupea, razgovarajući s braćom koju nismo vidjeli godinama, pa čak i desetljećima. Radost ponovnog susreta bila je neopisiva. Svi su bili nekoliko godina stariji, ali su pokazali vjernu ustrajnost. Bili smo dočekani na željezničkoj stanici Berlin-Lichtenberg i preko zvučnika upućeni na različita sabirna mjesta, na kojima su nas braća iz Berlina čekala s velikim natpisima. To je za nas bio potpuno novi doživljaj — naš izlazak iz anonimnosti! Osobno smo doživjeli ono o čemu smo dotad samo čitali i slušali: Mi uistinu jesmo veliko međunarodno bratstvo!”

Zaista, mnogim je Svjedocima ovo bio prvi kongres. “Svi smo bili uzbuđeni kad smo dobili poziv”, sjeća se Wilfried Schröter. Budući da se predao Bogu 1972, dok je djelo bilo zabranjeno, možemo razumjeti njegove osjećaje. “Tjednima prije bili smo u grozničavom iščekivanju. Nikada prije nisam doživio nešto slično, kao što to nisu ni mnoga druga braća. Jednostavno je bilo nezamislivo da ćemo vidjeti međunarodno bratstvo okupljeno na velikom stadionu.”

Kako li su često braća iz Istočnog Berlina čeznula da otputuju par kilometara dalje, u drugi dio grada gdje su se njihova braća okupila na kongresu! A sada su to napokon mogla.

Prisutno je bilo skoro 45 000 osoba iz 64 zemlje. Među njima je bilo sedam članova Vodećeg tijela. Došli su se radovati ovoj izuzetno značajnoj prigodi zajedno sa svojom kršćanskom braćom iz Istočne Njemačke. Upravo je na tom stadionu Treći Reich nastojao iskoristiti Olimpijske igre 1936. da bi impresionirao svijet svojim uspjesima. Sada je stadionom ponovo odjekivao gromoglasni aplauz, iako ovog puta ne u čast sportašima ili zbog nacionalnog ponosa. Sada su tu bili pripadnici istinski sretne međunarodne obitelji Jehovinog naroda, a njihov je aplauz bio znak zahvalnosti Jehovi i znak cijenjenja za dragocjene istine iz njegove Riječi. Tom je prilikom bilo 1 018 kandidata za krštenje u vodi, većinom osoba koje su istinu upoznale za vrijeme zabrane u Istočnoj Njemačkoj.

Možda je 4 500 oduševljenih delegata iz Poljske, susjedne zemlje Istočne Njemačke, najbolje od svih prisutnih moglo razumjeti osjećaje braće iz Istočne Njemačke. Oni su također ustrajali služeći godinama pod zabranom i tek su nedavno, nakon dugo godina, održali svoj prvi veliki kongres. Jedan Svjedok iz Poljske kasnije je napisao: “Braća iz Poljske jako cijene požrtvovni duh svojih susjeda sa zapada, koji su im pružili besplatan smještaj, hranu te prijevoz do mjesta održavanja kongresa i natrag kući, jer bi bez toga mnogima od nas bilo nemoguće doći.”

Braću iz Zapadne Njemačke, kojoj je slobodno održavanje kongresa bila uobičajena stvar, ovaj je kongres ipak duboko dojmio. “Dirljivo je bilo vidjeti brojnu stariju vjernu braću — među njima neke koji su bili progonjeni ne samo tijekom 40 godina komunističke vladavine nego i tijekom Trećeg Reicha — kako sjede na rezerviranom dijelu tribine na kojem su nekada sjedili Adolf Hitler i drugi nacistički veledostojnici”, komentirao je Klaus Feige, član betelske obitelji u Seltersu. Taj najbolji sektor stadiona s ljubavlju je bio rezerviran za starije i nemoćne. Kakvog li izrazitog obilježja Božjeg Kraljevstva, koje sada trijumfira nad političkim silama koje su se urotile u namjeri da zaustave njegov marš do konačne pobjede!

Osigurati mjesta za sastajanje

Odmah nakon ukidanja zabrane u Istočnoj Njemačkoj poduzelo se korake kako bi tamošnja braća izvlačila koristi iz redovitog programa sastanaka pokrajine, u kojem uživaju Jehovini sluge širom svijeta. Čak i prije nego što su pokrajine bile u potpunosti reorganizirane, skupštine su bile pozvane da na skupove kao što su dan posebnog sastanka i pokrajinski sastanak odlaze u Zapadnu Njemačku. U početku je među prisutnima bio podjednak broj objavitelja iz Zapadne Njemačke i onih iz Istočne Njemačke. To je ojačalo bratske veze i ujedno pružilo priliku braći iz Istočne Njemačke da radeći sa svojim zapadnonjemačkim suradnicima nauče organizirati poslove vezane uz kongres.

Kad su se formirale pokrajine, objavitelji iz istočnog dijela zemlje bili su pozvani da koriste Kongresne dvorane koje su već postojale u Zapadnoj Njemačkoj. Pet njih — u Berlinu, Münchenu, Büchenbachu, Möllbergenu i Trappenkampu — bilo je dovoljno blizu bivšoj granici, pa su ih ovi objavitelji mogli koristiti. Unatoč tome, čim je to bilo moguće, započelo se s izgradnjom jedne Kongresne dvorane u Istočnoj Njemačkoj. Nalazi se u Glauchauu, u blizini Dresdena, a bila je svečano otvorena 13. kolovoza 1994. Sa svojih 4 000 sjedala, to je zasad najveća Kongresna dvorana Jehovinih svjedoka u Njemačkoj.

Pažnja se posvetila i gradnji Dvorana Kraljevstva. One nisu bile dozvoljene u Njemačkoj Demokratskoj Republici, ali sada su bile potrebne kako bi se zbrinule potrebe više od 20 000 Svjedoka s ovog područja. Način na koji je obavljena izgradnja zapanjio je one koji su to promatrali.

O izgradnji Dvorane Kraljevstva u Stavenhagenu jedne su novine napisale: “Način gradnje i brzina kojom je građevina podignuta već su zapanjili mnoge znatiželjne promatrače. (...) Zgradu je podiglo 240 iskusnih graditelja, majstora 35 različitih struka, a svi su ti dobrovoljci Jehovini svjedoci. To sve rade preko vikenda, bez novčane naknade.”

Neke su druge novine pisale o izgradnji dvorane u Sagardu, na baltičkom otoku Rügenu: “Oko 50 žena i muškaraca, marljivih poput pčela, pripremaju temelje zgrade. Ali nema žurbe. Atmosfera je neobično opuštena i prijateljska. Usprkos očitoj brzini kojom rade, nitko ne izgleda uzrujan i među radnicima nema grubih riječi, kao što je to slučaj na većini drugih gradilišta.”

Krajem 1992. već je bilo izgrađeno sedam Dvorana Kraljevstva, koje je koristilo 16 skupština. Daljnjih 30-ak dvorana bilo je u fazi planiranja. Godine 1998. više od 70 posto skupština u bivšoj Istočnoj Njemačkoj već se sastajalo u vlastitim Dvoranama Kraljevstva.

Uzbudljivi međunarodni kongresi

Kako su u Istočnoj Evropi u jednoj zemlji za drugom vlade ukidale ograničenja, Vodeće je tijelo organiziralo da se u tim zemljama održe kongresi. To su bile prilike za duhovno izgrađivanje, prilike u kojima se braću hrabrilo da ostanu pomno usredotočena na djelo za koje je Bog opunomoćio svoje sluge (Mat. 6:19-24, 31-33; 24:14). Budući da se dugi niz godina većina Svjedoka u tim zemljama mogla sastajati samo u malim grupama, ti su im kongresi omogućili da upoznaju druge Svjedoke i da budu ohrabreni dokazima da Jehova blagoslivlja njihovu vjernu ustrajnost. Pozvani su i delegati iz drugih zemalja kako bi braća mogla u što većoj mjeri doživjeti međunarodno bratstvo kojem i sama pripadaju. Među njima je bilo mnogo delegata iz Njemačke. Veliki broj njih prisustvovao je međunarodnim kongresima koji su se između 1989. i 1993. održali u Poljskoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj i bivšem Sovjetskom Savezu.

Dan prije nego što je 1991. u Pragu (današnja Češka Republika) započeo međunarodni kongres “Ljubitelji božanske slobode”, list Lidové noviny izvijestio je o zadivljujućem poslu koji je obavio tim od oko 40 Svjedoka postavivši “opremu za ozvučenje koju su im posudila ‘braća iz Njemačke’”. Ali braća iz Njemačke nisu samo posudila opremu za ozvučenje nego su ujedno bila dio tima koji ju je postavljao. Bila su sretna što su na taj način braća iz Češke mogla imati koristi od njihovog dugogodišnjeg iskustva u radu na kongresima. Iako je broj delegata iz Njemačke na međunarodnim kongresima uglavnom bio ograničen na nekoliko stotina, na ovaj ih je kongres u Pragu bilo pozvano 30 000. I kakav je to samo kongres bio!

Dieter Kabus, koji je 1955. služio kao oblasni nadglednik u Čehoslovačkoj, a na ovaj je kongres došao kao delegat iz Njemačke, napisao je: “Kad je najavljeno izdanje prijevoda Novi svijet [sada tiskanog na tiskarskim strojevima Društva], svi su prisutni ustali i cijelim se stadionom prolomio spontani aplauz, te je izgledalo kao da nikad neće prestati. Svi smo se grlili; tisuće su bez ustručavanja plakale od sreće. Sjetili smo se vremena kad je nas 16-ero braće u zatvoreničkom logoru imalo samo jednu Bibliju. Mnogi su ostali još sat ili duže nakon završetka programa, pjevajući i uživajući u divnom druženju.”

Sljedeće godine, 1992, delegati iz Njemačke prisustvovali su i međunarodnom kongresu u Sankt Peterburgu (Rusija). Neki se možda sjećaju da nije sve išlo glatko, barem što se tiče smještaja delegata iz Njemačke. Ali čak je i to poslužilo kao svjedočanstvo. Kad je jedna grupa delegata dobila obavijest da se u kratkom vremenskom roku mora preseliti iz jednog hotela u drugi, 50-godišnja Ruskinja, koja je prevodila toj grupi, bila je tako impresionirana vladanjem Svjedoka da je uskliknula: “Vi niste normalni; ne vičete i niste uzrujani!” Međutim, ono što je više zanimalo te delegate bio je duh koji su pokazala njihova draga ruska braća i sestre. Nakon kongresa jedna je delegatkinja iz Njemačke napisala: “Riječima se ne može opisati koliko su braća cijenila program. Iako nisu imala Biblije i pjesmarice [kojih u to vrijeme u Rusiji još uvijek nije bilo u dovoljnoj količini], s puno su iščekivanja i pažnje slušala ono što im je Jehova imao reći.”

Sljedeće je godine preko 1 200 Svjedoka iz Njemačke prisustvovalo međunarodnim kongresima u Moskvi (Rusija) i Kijevu (Ukrajina). Kakve li su uzbudljive priče mogli ispričati nakon što su se vratili kući! Među tim delegatima bio je Titus Teubner, putujući nadglednik od 1950, koji je rekao: “Svojoj sam supruzi obećao da ću, ako se ikada otvori polje rada u istočnim zemljama, biti među onima koji će prisustvovati prvom kongresu u Moskvi.” Nakon što je 1993. to i učinio, rekao je: “To što sam na Crvenom trgu mogao dijeliti časopise koji govore o božanskoj vladavini graniči s čudom.” Jedna je druga delegatkinja napisala: “Na taj smo kongres došli da bismo ohrabrili rusku braću — i bez sumnje smo to i uradili. Ali istina je da su i oni nas ohrabrili. Naša su nas ruska braća na divan način ohrabrila svojim primjerom ljubavi, zahvalnosti, vjernosti i cijenjenja.”

Članovi betelske obitelji u Seltersu bili su od srca zahvalni na prednosti što mogu služiti tako vjernoj braći i sestrama. Tu su prednost još više cijenili nakon što su im betelski vozači kamiona, vrativši se s puta na kojem su isporučivali literaturu i humanitarnu pomoć drugim zemljama, pričali o gorljivosti s kojom su bili dočekani, o radosti s kojom su braća sudjelovala u istovarivanju pošiljaka čak do kasno u noć te o zajedničkim molitvama koje su braća uputila prije nego su mahanjem ispratila one koji su im dopremili pomoć.

Daljnja izgradnja — da bi se udovoljilo hitnim potrebama

Zabrana djela ukidala se u mnogim dijelovima Istočne Evrope. Održavani su veliki kongresi. Ubrzavalo se djelo propovijedanja dobre vijesti. Potražnja za biblijskom literaturom, kojom bi se udovoljilo potrebama tog područja, naglo je rasla. Kako joj se moglo udovoljiti? Podružnica u Njemačkoj zamoljena je za daljnju suradnju.

Već 1988, prije nego što je srušen Berlinski zid, Vodeće tijelo odobrilo je 50-postotno proširenje objekata podružnice u Njemačkoj. U početku je Odboru podružnice bilo teško razumjeti zašto je potrebno toliko proširenje. Samo četiri godine ranije bio je svečano otvoren veliki, potpuno novi kompleks. Braća su ipak podnijela zahtjev lokalnim organima uprave. Brat Rudtke se prisjeća: “Kad smo im iznijeli svoje planove, povjerenik za poslove izgradnje u Seltersu rekao mi je skoro šapćući: ‘Savjetovao bih vam da sagradite što god više možete, jer vam vlasti više nikad neće dati dozvolu za daljnje proširenje.’ To nas je natjeralo da razmislimo.” Zanimljivo je da smo za nekoliko mjeseci dobili sve administrativne dozvole, a prvobitno predloženo proširenje od 50 posto povećalo se na 120 posto!

Gradnja je započela u siječnju 1991. Međutim, očito nisu sva braća bila uvjerena da je proširenje potrebno, što se vidjelo po slabom odazivu nakon obavijesti da su potrebni stručni radnici koji bi sudjelovali u projektu, kao i po ograničenoj financijskoj potpori. Što se moglo učiniti?

Očito su braća trebala biti samo bolje informirana, pa su se zato 3. listopada 1991. u svim Kongresnim dvoranama u Njemačkoj održali posebni sastanci koje su vodili izabrani starješine. Bilo je objašnjeno da je u proteklih deset godina proizvodnja knjiga u njemačkoj podružnici porasla skoro tri puta. Zabrane djela bile su ukinute u Poljskoj, Mađarskoj, Istočnoj Njemačkoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Ukrajini i Sovjetskom Savezu. Literaturom su se opskrbljivale zemlje daleko od njemačke granice. Objavitelji u ovim zemljama vapili su za literaturom. Selters je bio zamoljen da preuzme vodeću ulogu u pribavljanju literature. Kad su braća jasno sagledala potrebu, njihova je potpora bila velikodušna.

Ustvari, početni slab odaziv pretvorio se u blagoslov. Kako? Umjesto da se osloni samo na dobrovoljce iz Njemačke, podružnica je odlučila okoristiti se programom koji je 1985. načinilo Vodeće tijelo. Te je godine bio uveden Međunarodni dobrovoljni građevinski program. Prije nego što je rad na njemačkoj podružnici bio završen, tamo je, zajedno s betelskom obitelji, služio 331 dobrovoljac iz 19 zemalja.

Bilo je i mnogo Svjedoka iz Njemačke koji su pomogli u poslu; većina je pomagala za vrijeme svog godišnjeg odmora. Među njima je bilo oko 2 000 objavitelja iz bivše Istočne Njemačke, od kojih većina tijekom godina zabrane vjerojatno nije ni sanjala da bi jednog dana mogli raditi u Betelu.

Vikend svečanog otvorenja

Bilo fizičkim radom bilo financijskom podrškom bilo svojim molitvama, svi Jehovini svjedoci u Njemačkoj sudjelovali su u tom građevinskom projektu. Selters je bio njihov Betel, veoma prošireni kompleks zgrada koji su oni sada željeli posvetiti Jehovi. Tako se, puno prije nego što je izgradnja privedena kraju, organiziralo da se cijelo bratstvo iz Njemačke i mnogi gosti iz inozemstva okupe zajedno na proslavi.

Program je započeo u subotu ujutro, 14. svibnja 1994, naglašavajući činjenicu da se u Istočnoj Evropi otvaraju “velika vrata koja vode u aktivnost” (1. Kor. 16:9, NW). Vjera sviju bila je ojačana izvještajima braće iz tih zemalja koja su iz prve ruke govorila o već postojećem odličnom porastu te o izgledima za daljnji porast. Oduševljenje 3 658 prisutnih tog dana u Seltersu nastavilo se i u nedjelju. Svi Jehovini svjedoci u Njemačkoj bili su pozvani da se okupe na šest stadiona unajmljenih za tu priliku — u Bremenu, Kölnu, Gelsenkirchenu, Leipzigu, Nürnbergu i Stuttgartu.

Deseci tisuća osoba utihnuli su u iščekivanju kad je istovremeno na svih šest lokacija započeo program. Nakon kratkog osvrta na subotnji program svečanog otvorenja u Seltersu, nastavilo se s dirljivim izvještajima stranih delegata. Vrhunac programa bili su govori koje su održali članovi Vodećeg tijela prisutni u Gelsenkirchenu, Leipzigu i Stuttgartu. Ti su se govori prenosili putem telefona da bi i slušatelji na ostale tri lokacije mogli izvući korist iz njih. Svi prisutni, njih 177 902, bili su potaknuti da ostanu jaki u vjeri i da se odupru svemu čime bi ih se pokušalo usporiti. Sada je bilo vrijeme za akciju! Jehova je neočekivano otvorio vrata za širenje djela u Istočnoj Evropi i nije se smjelo dopustiti da bilo što spriječi potpuno obavljanje tog djela. Prije nego što su pognuli glave u zahvalnoj molitvi Jehovi, prisutni su se udružili u pjevanju: “Mirjade mirjada braće,/ Na mojoj strani su./ Kao svjedoci vjerni,/ Čistoću čuvaju.” Rijetko se kada moglo vidjeti veličanstvenije očitovanje jedinstva i odlučnosti karakterističnih za Jehovin narod.

Iako je veličanstveni vikend svečanog otvorenja završio, rad na proširenju nastavio se. Rano sljedećeg jutra građevinski radnici ponovo su bili aktivni. Novi sistem skladištenja literature, koji je tek nedavno uvelo Društvo kako bi izbjeglo nepotrebno povećanje posla i troškova, zahtijevao je dodatni prostor za ekspedit u Seltersu.

Godine 1975. u njemačkoj se podružnici proizvelo 5 838 095 knjiga i 25 289 120 časopisa. Dvadeset godina kasnije, tijekom 1998. službene godine, proizvodnja je porasla na 12 330 998 knjiga, 199 668 630 časopisa i 2 656 184 audiokasete. Do ovog je ogromnog porasta došlo uglavnom zahvaljujući potrebama braće iz zemalja Istočne Evrope.

Kako su postupno ukidane zabrane, tako je Selters počeo isporučivati literaturu još nekim zemljama Istočne Evrope. Ustvari, 68 posto literature koja je proizvedena u Seltersu u periodu od svibnja 1989. do kolovoza 1998, a to su 58 793 tone, bilo je poslano u 21 zemlju Istočne Evrope i Azije. Ta količina odgovara koloni od 2 529 kamiona u kojoj bi svaki kamion bio natovaren s 23 tone literature.

Gradnja, ali i propovijedanje

Od 1975. naovamo Jehovini svjedoci sagradili su puno objekata. Poput Noe, koji je osim što je bio graditelj bio i ‘propovjednik pravde’, Svjedoci nastoje uravnotežiti svoje odgovornosti (2. Petr. 2:5). Oni uviđaju da je danas građevinska djelatnost jedan od važnih činilaca pravog obožavanja. U isto vrijeme oni svoj pogled jasno usmjeravaju na važnost i hitnost propovijedanja dobre vijesti.

Ustvari, Službeni je odjel zapazio da je dodatna aktivnost na poslovima izgradnje u Seltersu čak vodila do povećanog udjela u službi propovijedanja. Naravno, gradnja objekata za potrebe teokracije bila je svjedočanstvo sama po sebi. Brzo građene Dvorane Kraljevstva i Kongresne dvorane uvijek su predmet divljenja promatrača. Tako građevinski pothvati koje Jehovini svjedoci obavljaju s puno žara i revnosti pomažu u tome da se pažnju usmjeri na dobru vijest koju propovijedaju. Iskreni ljudi žele saznati koja je to snaga koja motivira Jehovine svjedoke na način koji se ne može vidjeti ni kod jedne druge religiozne grupe.

Što se dogodilo s Magdeburgom?

Jedna od Dvorana Kraljevstva koja je bila svečano otvorena tijekom ovog perioda nalazi se u Magdeburgu. Davne 1923. godine Društvo je svoj ured u Njemačkoj preselilo iz Barmena u Magdeburg. Tamo je 1927/28. bila izgrađena impresivna Kongresna dvorana s oko 800 sjedala. U znak cijenjenja za knjigu Harfa Božja, koju je izdalo Društvo Watch Tower, braća su je nazvala Dvorana harfe. Njen stražnji zid bio je ukrašen reljefom koji je prikazivao kralja Davida kako svira harfu.

U lipnju 1933. nacisti su konfiscirali posjed Društva u Magdeburgu, zatvorili tiskaru te su na zgradi izvjesili zastavu s kukastim križem. Nakon drugog svjetskog rata, posjed je vraćen Svjedocima, ali ne zadugo. U kolovozu 1950. oduzele su ga komunističke vlasti.

Godine 1993, nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke, glavnina posjeda vraćena je Društvu, a za većinu preostalog dijela bila je plaćena odšteta. U dijelu koji je bio vraćen nalazila se bivša Dvorana harfe. Nakon nekoliko mjeseci renoviranja posjeda, Magdeburg je imao prikladnu i potrebnu Dvoranu Kraljevstva.

“Ovo je treći put kako se ovi objekti svečano otvaraju — prvi put 1920-ih, zatim 1948. i sada ponovo 1995”, objasnio je Peter Konschak tijekom svečanog otvorenja. Willi Pohl, predstavnik Odbora njemačke podružnice, održao je govor povodom svečanog otvorenja. On je kao mladić služio u Betelu u Magdeburgu. Ustvari, kad je 1947. Hayden Covington, iz svjetske centrale, posjetio braću i održao govor baš u toj dvorani, brat Pohl služio je kao prevodilac. “Možete zamisliti kako se osjećam dok iznosim ovaj govor”, priznao je gostima, kojih je bilo 450.

Danas je nekoliko magdeburških skupština, koje se redovito sastaju u bivšoj Dvorani harfe, živi dokaz istinitosti Jehovinih riječi koje je uputio svojim slugama, a koje je zapisao Izaija pred više od 2 700 godina: “Neće uspjeti oružje protiv tebe skovano.” Ili kao što je kralj Ezehija jednom prilikom podsjetio svog vojvodu: “S nama je Gospodin Bog naš da nam pomože i da bije naše bojeve” (Iza. 54:17, St; 2. Dn. 32:8).

Prevodilački odjel

Značajan aspekt rada koji se obavlja u njemačkoj podružnici uključuje i posao prevođenja. Njemački Prevodilački odjel premješten je 1956. iz Berna (Švicarska) u Wiesbaden. U to vrijeme u odjelu su bile samo četiri osobe. Alice Berner i Erika Surber, koje su bile dio tog odjela, vjerno su služile u njemu sve do svoje smrti. Anny Surber, jedna od prvobitnih četiriju članova, još uvijek služi u tom odjelu. Tijekom godina odjel se povećao, tako da sada Svjedoci u Njemačkoj, u većini slučajeva, osim časopisa Kula stražara i Probudite se! dobivaju i uvezane knjige na svom jeziku u isto vrijeme kad se one objavljuju na engleskom.

Osim prevođenja na njemački, u Njemačkoj se od 1960-ih ujedno obavlja jedan dio prevođenja na ruski i poljski. Ovaj dio posla nadgledavao je Službeni odjel za strane zemlje, koji se brinuo za djelo u nekoliko zemalja u kojima je ono bilo zabranjeno, uključujući Istočnu Njemačku, Poljsku i Sovjetski Savez.

Kad je to postalo moguće, neki iskusni prevodioci iz Poljske te nekoliko potencijalnih prevodilaca iz Sovjetskog Saveza bili su pozvani u Selters. Tamo su imali potrebnu opremu, kao i ugodnu radnu sredinu, što im je pomoglo da se nadalje osposobljavaju za svoj posao. Također im je koristilo iskustvo njemačkih prevodilaca, koji su im dali korisne prijedloge o tome kako rješavati probleme s kojima se suočavaju svi prevodioci, bez obzira na jezik. Članovi betelske obitelji u Seltersu uskoro su jako zavoljeli te prevodioce.

Naravno, taj program školovanja bio je privremen. Nakon nekog vremena, prevodioci su se trebali vratiti u zemlje iz kojih su došli. Tako su se, nakon što je 1992. bio svečano otvoren novi betelski kompleks u blizini Varšave (Poljska) te nakon što su prevodioci završili jedan veliki projekt, poljski prevodioci koji su bili u Njemačkoj pridružili ostatku poljskog prevodilačkog tima u Poljskoj.

Međutim, prije nego što su otišli, daljnji potencijalni prevodioci — Rusi i Ukrajinci — počeli su dolaziti na školovanje. Prvih pet pojavilo se 27. rujna 1991, a ostali su došli kasnije. Ukupno ih je došlo više od 30.

U siječnju 1994. ruski su prevodioci otišli kako bi se nastanili u Betelu koji se tada gradio u Solnječnom, u blizini Sankt Peterburga. Ukrajinski prevodioci u vrijeme dok ovo pišemo očekuju skoro preseljenje u novi Betelski dom koji je planiran za Ukrajinu. Povremeno su i drugi prevodilački timovi radili u Seltersu i izvukli korist iz pomoći koja im je bila pružena. Sve to služi kao stalan podsjetnik na Jehovin naum da sakupi narod “od svakoga jezika i koljena i naroda i plemena”, s ciljem da od njega stvori “novu zemlju”, temelj ljudskog društva posvećenog za službu jedinom pravom Bogu, Jehovi (Otkr. 7:9, 10; 2. Petr. 3:13).

Mjesto za održavanje međunarodnih seminara

Zbog svoje prikladne lokacije, podružnica u Njemačkoj privlači mnoge posjetioce. Za Frankfurt se tvrdi da je najveće stjecište puteva kontinentalne Evrope kamo putnici stižu preko aerodroma Rhein-Main. Budući da od frankfurtskog aerodroma do Seltersa nema ni 65 kilometara, mnogi Svjedoci, čak i oni koji su samo na proputovanju, rado dođu u kratak posjet kako bi razgledali objekte i kratko vrijeme uživali u gostoprimstvu betelske obitelji.

Pokazalo se da je Selters ujedno dobro mjesto za održavanje međunarodnih seminara i sastanaka, na kojima predstavnici iz raznih podružnica mogu izmjenjivati svoja iskustva. Tako je 1992. Izdavački odbor Vodećeg tijela organizirao da se predstavnici 16 evropskih podružnica na četiri dana sastanu s braćom iz Brooklyna. Njihov je cilj bio da usklade svoj rad kako bi se osiguralo da sve podružnice u Evropi, uključujući i one u zemljama koje su u ekonomski nepovoljnom položaju, budu opskrbljene dovoljnom količinom duhovne hrane.

Čak i prije tog sastanka, Jehovini svjedoci u Njemačkoj besplatno su nudili biblijsku literaturu na čitanje svim osobama koje su pokazale interes. To zasigurno pobija optužbe protivnika kojima tvrde da Društvo Watch Tower prodaje literaturu da bi zaradilo novac.

Nakon seminara u Seltersu, taj je način nuđenja literature proširen na cijelu Evropu. To se pokazalo naročito korisnim u Istočnoj Evropi, gdje veliki broj ljudi pokazuje glad za duhovnim stvarima, ali mnogi od njih žive u oskudici. Kako se onda pokrivaju troškovi svijetom raširenog djela Kraljevstva? Dobrovoljnim prilozima Jehovinih svjedoka i drugih ljudi koji pokazuju cijenjenje. A zašto daju dobrovoljne priloge? Neki to čine jer vide koliko je vrijedno svakome pružiti mogućnost da nauči kako primjena biblijskih načela može već sada poboljšati njegov život (Iza. 48:17; 1. Tim. 4:8). Drugi su motivirani željom da na taj način omoguće da se s dobrom viješću o Božjem Kraljevstvu dopre do ljudi u svim zemljama prije nego Bog okonča sadašnji zli sustav stvari (Mat. 24:14).

Na drugom seminaru, koji se održao krajem 1992, razmatrao se prijedlog da podružnica u Njemačkoj direktno otprema literaturu pojedinim skupštinama diljem evropskih zemalja umjesto da je šalje podružnicama na daljnju otpremu, kao što je dotada bila praksa. Na trećem seminaru, u travnju 1993, bile su poduzete mjere da se u ovaj program uključi šest zemalja srednje Evrope. U veljači 1994. bio je u Beču (Austrija) održan seminar za istočnoevropske zemlje na kojem je dogovoreno da se u taj program uključi i dodatnih 19 zemalja.

Prednosti ovog sistema rada bile su očite. Troškovi su smanjeni jer nije potrebno skladištiti literaturu u svakoj pojedinoj podružnici; stoga više nisu bili potrebni veliki ekspediti u svakoj zemlji. Zbog prelaska na ovaj sistem rada, u nekim zemljama nije trebalo proširivati postojeće betelske objekte. I kad se grade novi betelski domovi, oni više ne moraju biti ogromni, budući da se skladištenje, pakiranje i otprema literature obavlja u Njemačkoj.

Dok je 1989. podružnica u Njemačkoj imala na zalihi primjerke oko 2 000 različitih publikacija na 59 jezika, 1998. imala ih je 8 900 na 226 jezika. Do travnja 1998. podružnica u Seltersu već je snabdijevala potrebnom literaturom 742 144 objavitelja u 8 857 skupština iz 32 zemlje.

Mržnja prema pravim kršćanima — ne samo u prošlosti

Posljednje večeri prije svoje smrti Isus Krist rekao je svojim apostolima: “Kako nijeste od svijeta, nego vas ja od svijeta izbrah, zato mrzi na vas svijet. (...) Ako mene izgnaše [“ako su mene progonili”, St], i vas će izgnati” (Ivan 15:19, 20). Zbog toga se nije moglo očekivati da će nakon pada Hitlerovog Trećeg Reicha potpuno prestati proganjanje Jehovinih svjedoka u Njemačkoj. Jednako tako, u područjima gdje su bile ukinute zabrane koje su nametnuli komunistički režimi ljudi su općenito imali veću osobnu slobodu, no proganjanje Jehovinih svjedoka nije prestalo. Jednostavno je dobilo drugi oblik (2. Tim. 3:12).

Sada su, umjesto bivših progonitelja Jehovinog naroda, otpadnici počeli udarati svoje bivše kršćanske drugove (Mat. 24:48-51). Kasnih 1980-ih te ranih 1990-ih ti su otpadnici postali glasniji, a njihove lažne optužbe brojnije i zlobnije. Producenti nekih televizijskih talk show emisija predstavili su otpadnike kao “eksperte” po pitanju Jehovinih svjedoka. Ipak, neki su se iskreni ljudi pitali koliko je mudro prosuđivati Svjedoke na temelju izjava tih nezadovoljnih bivših članova. Nakon jedne takve televizijske emisije, jedan je mladić nazvao ured Društva u Seltersu te objasnio da je nekoliko godina ranije proučavao Bibliju s bivšim Svjedokom koji je bio intervjuiran. Zbog nekih osobnih razloga, mladić je prestao proučavati. Ali nakon što je pogledao tu televizijsku emisiju i prepoznao svog bivšeg učitelja, mladić se jako uznemirio. Pitao se: “Kako može govoriti takve stvari? On zna da to što govori o Svjedocima nije istina.” Rezultat toga bio je da je mladić ponovo počeo proučavati Bibliju, ovaj put sa starješinom iz obližnje skupštine.

Naravno, ima puno ljudi koji bez pogovora prihvaćaju ono što čuju na televiziji ili pročitaju u novinama. S obzirom na učestalost napada na Jehovine svjedoke putem sredstava javnog informiranja, Društvo je pripremilo brošuru s 32 stranice, koja je posebno namijenjena borbi protiv te poplave obmanjujuće propagande. Njen je naslov Jehovas Zeugen, Menschen aus der Nachbarschaft — Wer sind sie? (Jehovini svjedoci, ljudi iz vašeg susjedstva — tko su oni?).

U brošuri se nalaze informacije koje se temelje na činjenicama, a dobivene su ispitivanjem provedenim 1994, u kojem je učestvovalo otprilike 146 000 Svjedoka iz Njemačke. Rezultati ispitivanja na lak su način pobili mnoge krive predodžbe koje su ljudi imali o Svjedocima. Je li to religija starih žena? Četrdeset posto Svjedoka u Njemačkoj su muškarci, a prosječna dob Svjedokâ je 44 godine. Je li to religija ljudi kojima je mozak ispiran još od djetinjstva? Pedeset i dva posto njih postali su Svjedoci kao odrasle osobe. Je li to religija koja razara obitelj? Devetnaest posto Svjedoka nije u braku, 68 posto ih je u braku, 9 posto je onih kojima je umro bračni drug, dok je samo 4 posto Svjedoka razvedeno, a velik broj njih razveo se prije nego što su postali Svjedoci. Je li to religija koja se protivi rađanju djece? Skoro četiri petine Svjedoka koji su u braku imaju djecu. Je li to religija koju sačinjavaju ljudi čije su mentalne sposobnosti ispod prosjeka? Trećina Svjedoka govori barem jedan strani jezik, a 69 posto redovito se informira o tekućim događajima. Je li to religija koja svojim članovima zabranjuje uživati u životu? Svaki Svjedok provede u razonodi prosječno 14,2 sata tjedno. U isto vrijeme, prednost daje duhovnim stvarima, provodeći prosječno 17,5 sati tjedno u religioznim aktivnostima.

Jedna tema u brošuri koja je privukla posebnu pažnju govorila je o “malom Oliveru”. Nedugo nakon njegovog rođenja 1991, liječnici su mu na srcu otkrili neku malu šupljinu. Oliverova majka pravovremeno se pobrinula za operaciju, te je u skladu sa svojim religioznim uvjerenjima pronašla liječnike koji su pristali da operaciju izvedu bez upotrebe krvi. No protivnici su, u pokušaju da dovedu Jehovine svjedoke na loš glas, izokrenuli priču. Čak nakon što je operacija bila uspješno izvedena bez transfuzije krvi, novine su taj događaj objavile na naslovnoj stranici, sugerirajući da je Oliver, unatoč protivljenju “fanatične” majke, sada spašen zahvaljujući tome što mu je dana ‘krv koja spašava život’. Ta je očita laž bila opovrgnuta u brošuri.

Brošura je u početku bila namijenjena samo onima koji su postavljali pitanja u vezi s lažnim optužbama podignutim protiv Svjedokâ. Međutim, 1996. naslovna je stranica bila promijenjena, a na poleđinu je stavljena ponuda besplatnog biblijskog studija na domu te je širom Njemačke bilo podijeljeno 1 800 000 primjeraka brošure.

Pružanje točnih informacija sredstvima javnog informiranja

Te iste godine učinjen je još jedan korak kako bi se izašlo na kraj s upornim pokušajima protivnika da iskoriste sredstva javnog informiranja za prikazivanje iskrivljene slike o Jehovinim svjedocima. Walter Köbe bio je imenovan za predsjedavajućeg u odboru koji nadgledava rad Informativne službe. On objašnjava: “Ogromna kampanja koju su pokrenuli protivnici prisilila nas je da službeno odgovorimo i učinimo informacije što dostupnijima.” Pronađeni su pojedinci koji imaju smisla za rad na području odnosa s javnošću. Održani su seminari na kojima ih se školovalo. Država je bila prikladno podijeljena na 22 regije te je 1998. bilo već stotine osposobljenih suradnika Informativne službe koji su se brinuli za potrebe na tim područjima. Oni posebnu pažnju posvećuju osobnom kontaktu s izdavačima i novinarima.

U vezi s poslom koji ovaj odjel obavlja, učinjeni su koraci za javno prikazivanje videofilma Jehovini svjedoci stoje čvrsto pod nasrtajem nacizma. Svjetska premijera njemačkog izdanja videofilma Čvrst stav održala se 6. studenog 1996. u memorijalnom centru koncentracionog logora u Ravensbrücku, u kojem su bili zatvoreni mnogi Jehovini svjedoci. Među prisutnima su bili i predstavnici tiska te istaknuti povjesničari.

Do 1. rujna 1998. već se okupilo mnoštvo od gotovo 269 000 osoba na 331 javnom prikazivanju videofilma. Među prisutnima nisu bili samo Jehovini svjedoci već i predstavnici tiska, državni funkcionari te građanstvo. Stotine novina komentiralo je ova prikazivanja u člancima, koji su, ukupno gledano, bili napisani u pozitivnom tonu. Sto sedamdeset šest prikazivanja tog videofilma bilo je popraćeno i izložbom, čija je tema bila proganjanje Jehovinih svjedoka od nacista.

Predstavnici sredstava javnog informiranja u sve većem broju dijele mišljenje jednog novinara koji je u studenom 1993. napisao za Meissner Zeitung: “Oni koji misle da Jehovini svjedoci slijepo i lakovjerno slijede nerealno biblijsko učenje iznenadit će se kad saznaju kako oni dobro poznaju svoj Uzor, Isusa Krista, te kako tu spoznaju pretvaraju u smislen život.”

Nakon pola stoljeća, još uvijek stoje čvrsto

Prošlo je više od pola stoljeća otkada su Jehovini svjedoci u Njemačkoj bili pušteni iz koncentracionih logora. Ali povijesne činjenice koje govore o njihovoj besprijekornosti nisu pale u zaborav. Putem njih još uvijek se daje snažno svjedočanstvo svijetu. Neki koji su zbog svoje beskompromisne vjere bili u koncentracionim logorima još su uvijek živi dok ovo pišemo, a danas su jednako revni u Jehovinoj službi kao što su bili tada. Njihov hrabar stav svjedoči u prilog tome da Jehova može sačuvati svoj narod. Obratite pažnju na ono što kažu neki koji su preživjeli koncentracione logore, govoreći u ime stotina onih koji su doživjeli slične stvari, i zapazite njihove godine (početkom 1998) koje su navedene u zagradama:

Heinrich Dickmann (95): “U Sachsenhausenu sam bio prisiljen gledati pogubljenje svog brata Augusta naočigled čitavog logora. Imao sam mogućnost da odmah budem oslobođen ako se odreknem svoje vjere. Budući da sam odbio napraviti kompromis, zapovjednik logora rekao je: ‘Dobro razmisli i vidi koliko ćeš dugo još živjeti.’ Pet mjeseci kasnije, mrtav je bio on, a ne ja. Moje geslo bilo je: ‘Uzdaj se u Jehovu svim svojim srcem.’ To je još uvijek geslo kojeg se držim.”

Änne Dickmann (89): “Na to [iskustvo iz koncentracionog logora] gledam kao na školovanje koje mi je pomoglo sačuvati besprijekornost prema velikom Stvoritelju i Davatelju života, Jehovi. Sva ta iskustva obogatila su moj život i približila me Bogu. Vjera u Boga i ljubav prema njemu bile su ono što me motiviralo sve ove godine. Nikad me se nije prisiljavalo.”

Josef Rehwald (86): “Osvrćem se s osjećajem zadovoljstva na ta teška vremena kušnji, jer sam unatoč pritisku i stradanju sačuvao kršćansku vjeru i neutralnost. Uvjeren sam da sam preživio samo uz pomoć Svemogućeg Boga, Jehove! Moje kršćansko uvjerenje još je snažnije sada nego što je bilo onda, i želja mi je da i dalje ostanem beskompromisno na Božjoj strani.”

Elfriede Löhr (87): “Kada se sjetim onog što sam proživjela tijekom osam godina zatočeništva pod Hitlerom, moram reći da to nije bilo ništa neočekivano. Bilo mi je jasno da, s jedne strane, put istine znači borbu i progonstvo, ali s druge strane, radost i pobjedu. Ne smatram da sam to vrijeme potratila ili da nisam iz toga izvukla korist.”

Maria Hombach (97): “To što znam da sam imala jedinstvenu prednost dokazati svoju ljubav i zahvalnost Jehovi pod najokrutnijim okolnostima ispunjava me velikom radošću. Nitko me na to nije prisilio! Baš suprotno, oni koji su nas pokušali prisiliti bili su naši neprijatelji, koji su nas zastrašivanjem pokušali navesti na to da se više pokoravamo Hitleru nego Bogu. No nisu u tome uspjeli! Budući da sam imala čistu savjest, bila sam sretna čak i unutar zatvorskih zidova.”

Gertrud Poetzinger (86): “Bila sam osuđena na tri i po godine samice. Dok su me nakon izricanja presude vraćali u ćeliju, zatvorski čuvar je rekao: ‘Hvala vam. Ohrabrili ste me da opet vjerujem u Boga. Ostanite tako hrabri, pa nećete imati problema preživjeti te tri i po godine.’ Kako li je to bilo točno! Baš tada, dok sam bila u samici, naročito sam iskusila Jehovinu ljubav i snagu koju on daje.”

Da, oni koji su preživjeli koncentracioni logor i dalje stoje čvrsto. Danas, nakon više od pola stoljeća nakon što su oslobođeni iz logora, stav besprijekornosti tih Svjedoka još uvijek služi kao svjedočanstvo svijetu i na slavu Jehovi. Kakvog li ohrabrenja za sve Božje sluge!

U Njemačkoj još nije došao kraj propovijedanju dobre vijesti. Od kraja drugog svjetskog rata ovdje se preko 800 000 000 sati posvetilo govorenju ljudima o Božjem Kraljevstvu. U isto vrijeme, služba Jehovinih svjedoka u Njemačkoj utjecala je na živote ljudi u mnogim drugim zemljama. Oni sebe ne vide kao odvojenu nacionalnu grupu, već kao dio globalne obitelji koju sačinjavaju obožavatelji Jehove.

Snažan dokaz tog međunarodnog jedinstva bio je vidljiv 1998. kad su 217 472 osobe bile prisutne na pet međunarodnih kongresa “Božanski životni put” koji su održani u Njemačkoj. Došli su delegati iz mnogih zemalja; cijeli se program iznosio na 13 jezika. Kongresi su naglasili potrebu da se ostane vjeran i da se ustraje u propovijedanju dobre vijesti. Jehovini svjedoci u Njemačkoj odlučni su da, uz Jehovinu pomoć, nastave lojalno ići božanskim životnim putem.

[Karta na stranici 79]

(Vidi publikaciju)

ZAPADNA NJEMAČKA

Hamburg

Meckenheim

Selters

Frankfurt

Wiesbaden

Reutlingen

München

ISTOČNA NJEMAČKA

Berlin

Magdeburg

Glauchau

[Slika preko cijele stranice 66]

[Slika na stranici 69]

Međunarodni kongres “Pobjedonosno Kraljevstvo” u Nürnbergu 1955.

[Slike na stranici 73]

Njemački svjedoci pomogli su mnogim doseljenicima da izvlače korist iz biblijske istine

[Slika na stranici 88]

Kompleks Betela u Wiesbadenu 1980.

[Slika na stranici 90]

Odbor podružnice (slijeva nadesno). Prvi red: Günter Künz, Edmund Anstadt, Ramon Templeton, Willi Pohl. Iza: Eberhard Fabian, Richard Kelsey, Werner Rudtke, Peter Mitrega

[Slike na stranici 95]

Neke od deset Kongresnih dvorana koje se koristi u Njemačkoj

1. Glauchau

2. Reutlingen

3. München

4. Meckenheim

5. Berlin

[Slika na stranici 99]

Martin i Gertrud Poetzinger

[Slike na stranicama 100 i 101]

Objekti podružnice u Seltersu

[Slike na stranici 102]

Neka braća iz Njemačke koja služe kao misionari u stranim zemljama: (1) Manfred Tonak, (2) Margarita Königer, (3) Paul Engler, (4) Karl Sömisch, (5) Günter Buschbeck

[Slike na stranici 110]

Nakon što su zabrane bile ukinute, velike pošiljke literature bile su otpremljene u Istočnu Evropu

[Slike na stranici 118]

Kongres u Berlinu, 1990.

[Slike na stranici 124]

Prva Dvorana Kraljevstva izgrađena u bivšoj Istočnoj Njemačkoj

[Slike na stranicama 132 i 133]

Program svečanog otvorenja — u Seltersu (slika gore), a potom na šest stadiona širom Njemačke

[Slika na stranici 139]

Sredstva kojima se suprotstavilo poplavi krivih informacija

[Slike na stranicama 140 i 141]

Iako su bili zatvoreni u koncentracionim logorima (u kojima su Jehovini svjedoci bili označeni ljubičastim trokutom), ovi lojalni kršćani (slika ih prikazuje u Brandenburgu 1995) ostali su čvrsti u vjeri

[Slike na stranici 147]

Suprotna stranica, u smjeru kazaljke na satu: Heinrich Dickmann, Änne Dickmann, Gertrud Poetzinger, Maria Hombach, Josef Rehwald, Elfriede Löhr