52. knjiga Biblije — 1. Solunjanima

 1. (a) Kako je Pavao odlučio napisati Prvu Solunjanima? (b) Kada je knjiga napisana i po čemu se ističe?

OTPRILIKE 50. n. e. apostol Pavao je na svom drugom propovjedničkom putovanju posjetio makedonski grad Solun i ondje osnovao kršćansku skupštinu. Za nepunu godinu dana, dok je bio u Korintu sa Silvanom (u Djelima apostolskim naziva ga se Sila) i Timotejem, Pavao je odlučio napisati prvu poslanicu Solunjanima kako bi ih utješio i ojačao u vjeri. Bilo je to vjerojatno krajem 50. n. e. Ta je knjiga istaknuta po tome što je to prva Pavlova poslanica koja je postala dio biblijskog kanona, a ujedno je i gotovo najstarija knjiga grčkog dijela Biblije (vjerojatno je starije samo Matejevo Evanđelje).

 2. Kako se može utvrditi tko je napisao Prvu Solunjanima i što dokazuje da je ona nadahnuti dio Biblije?

² Postoji uistinu mnogo dokaza koji potvrđuju nadahnutost i vjerodostojnost ove poslanice. Pavao je sebe naveo kao pisca, a sama je poslanica u potpunom skladu s ostalim knjigama Božje Riječi (1. Sol. 1:1; 2:18). Poslanica se po imenu spominje u mnogim najstarijim popisima nadahnutih biblijskih knjiga, uključujući i Muratorijev fragment.a Mnogi ranocrkveni pisci citiraju iz Prve Solunjanima ili ukazuju na nju, među ostalima i Irenej (drugo stoljeće n. e.), koji je spominje po imenu. Papirus Chester Beatty br. 2 (P⁴⁶), otprilike iz 200. n. e., sadrži Prvu Solunjanima, a jedan drugi papirus iz trećeg stoljeća (P³⁰), koji se nalazi u Gentu (Belgija), sadrži ulomke iz Prve i Druge Solunjanima.b

 3, 4. Do čega je dovelo Pavlovo uspješno propovijedanje u Solunu?

³ Kratak pregled povijesti skupštine u Solunu, do vremena pisanja ove poslanice, pokazuje zašto je Pavao bio jako zabrinut za braću u tom gradu. Od samog početka skupština se suočila s okrutnim progonstvom i protivljenjem. U 17. poglavlju Djela apostolskih Luka je napisao da su Pavao i Sila došli u Solun, “gdje je bila židovska sinagoga”. Pavao je ondje tri subote propovijedao Židovima, raspravljajući s njima na temelju Pisama, a postoje naznake da je ondje ostao i dulje, jer je imao dovoljno vremena da otvori vlastiti obrt te, što je najvažnije, da osnuje i organizira skupštinu (Djela 17:1; 1. Sol. 2:9; 1:6, 7).

⁴ Izvještaj iz Djela apostolskih 17:4-7 zorno opisuje kako su ljudi u Solunu reagirali na Pavlovo propovijedanje. Židovi su postali ljubomorni na uspjeh koji je Pavao imao u službi propovijedanja, pa su okupili svjetinu i uzbunili grad. Nasrnuli su na Jasonovu kuću i odvukli njega i drugu braću pred gradske poglavare, vičući: “Oni ljudi koji su pobunili sav svijet došli su i ovamo, a Jason ih je ugostio. Svi oni rade protiv carskih odredbi, govoreći da ima drugi kralj — Isus.” Jason i ostali bili su prisiljeni platiti jamčevinu da bi bili pušteni. Radi braće u skupštini, a i radi vlastite sigurnosti, Pavao i Sila bili su po noći poslani u Bereju. No dotad se skupština u Solunu već učvrstila.

 5. Kako je Pavao pokazao da se brine za skupštinu u Solunu i da mu je istinski stalo do braće u toj skupštini?

⁵ Židovi iz Soluna koji su se žestoko protivili Pavlu došli su za njim u Bereju, pa je postojala mogućnost da mu onemoguće daljnje propovijedanje u tom gradu. Stoga je otišao u Atenu, u Grčku. No cijelo je vrijeme želio saznati kako se njegova braća u Solunu nose s teškim okolnostima. Dvaput je pokušao ponovno doći k njima, ali svaki put ga je ‘Sotona spriječio’ (1. Sol. 2:17, 18). Brinući se za tu mladu skupštinu, svjestan teških nevolja koje su ta braća doživljavala, Pavao je poslao Timoteja u Solun da utješi braću i da ih ojača u vjeri. Pavao se obradovao kad se Timotej vratio s dobrim vijestima, naime da su Solunjani ostali nepokolebljivi i vjerni Bogu unatoč žestokom progonstvu. Zbog svoje vjernosti i ljubavi postali su uzor vjernicima po svoj Makedoniji i Ahaji (1:6-8; 3:1-7). Pavao je zahvaljivao Jehovi Bogu za njihovu vjernost i ustrajnost, ali bio je svjestan toga da će im s vremenom, kako budu duhovno sazrijevali, trebati daljnje upute i savjeti. Zato je, dok je bio u Korintu s Timotejem i Silvanom, napisao svoju prvu poslanicu Solunjanima.

 6. Za što je Pavao pohvalio Solunjane?

⁶ Solunjani su uzor drugim vjernicima (1:1-10). Pavao je svoje pismo Solunjanima započeo srdačnom pohvalom za njihova djela potaknuta vjerom, za njihov trud potaknut ljubavlju i za njihovu ustrajnost koja je proizlazila iz nade. Dobra vijest koju su im bili propovijedali Pavao i njegovi suradnici nije došla k njima samo s riječima nego ‘i sa snagom i s dubokim uvjerenjem’. Ugledavši se na Pavla i njegove suradnike, Solunjani su prihvatili riječ “s radošću koja dolazi po svetom duhu”, te su postali uzor svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji, a i u drugim zemljama. Oni su u potpunosti bili ostavili svoje idole da bi ‘robovali Bogu živome i pravome i čekali da s nebesa dođe njegov Sin’ (1:5, 6, 9, 10).

 7. Kako su se Pavao i njegovi suradnici odnosili prema Solunjanima i na što su ih poticali?

⁷ Pavao se s ljubavlju brine za Solunjane (2:1–3:13). Nakon što su bili neprijateljski dočekani u Filipima, Pavao i njegovi suradnici odvažili su se propovijedati u Solunu. Dok su propovijedali, nisu to činili kao da ugađaju ljudima niti su se služili laskavim riječima, a nisu ni tražili slavu od ljudi. Naprotiv, Pavao kaže: “Bili smo blagi prema vama, kao majka koja hrani i njeguje svoju djecu. Tako smo, puni ljubavi prema vama, bili spremni dati vam ne samo dobru vijest Božju nego i svoj život, jer smo vas zavoljeli” (2:7, 8). Poticali su Solunjane, kao što otac potiče svoju djecu, da žive životom dostojnim Boga koji ih poziva u svoje kraljevstvo i slavu.

 8. Kako su Solunjani postali Pavlova radost i što je on molio za njih?

⁸ Pavao ih je pohvalio za to što su spremno prihvatili dobru vijest kao ono što ona uistinu jest — “kao riječ Božju”. Oni nisu bili jedini koje su progonili njihovi sunarodnjaci, jer su i prvi kršćani u Judeji trpjeli slično progonstvo od Židova. Zabrinut za Solunjane, Pavao je u dva navrata želio doći k njima, ali Sotona ga je spriječio u tome. Pavlu i njegovim suradnicima braća u Solunu bila su kruna kojom će se ponositi pred Kristom, bila su im “slava i radost” (2:13, 20). Ne mogavši više izdržati to što nije imao nikakvih vijesti o njima, Pavao je poslao Timoteja u Solun da ih ojača u vjeri i da ih utješi. Timotej se zatim vratio s dobrim vijestima o njihovom duhovnom napretku i ljubavi, a to je Pavla utješilo i obradovalo. Pavao je za to zahvaljivao Bogu i molio se da im Gospodin omogući da jedni prema drugima rastu i obiluju u ljubavi te da im srca budu “besprijekorna u svetosti” pred Bogom i Ocem i da takvi dočekaju prisutnost Gospodina Isusa (3:13).

 9. Što je Pavao savjetovao o svetosti i međusobnoj ljubavi?

⁹ Služiti u svetosti i časti (4:1-12). Pavao je pohvalio Solunjane za to što žive životom koji je ugodan Bogu te ih potaknuo da u tome još više napreduju. Svatko od njih trebao je ‘znati ovladati svojim tijelom u svetosti i časti, a ne u neobuzdanoj spolnoj požudi’. Pritom nitko nije smio zadirati u prava svojega brata. Jer Bog ih, piše Pavao, ‘nije pozvao da bi živjeli nečisto, nego da budu sveti. Prema tome, tko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka, nego Boga’ (4:4, 5, 7, 8). Pavao je zatim pohvalio Solunjane za to što ljube jedni druge te ih potaknuo da to čine još više i da se trude mirno živjeti, baviti se svojim poslom i raditi svojim rukama, kako bi se dolično ponašali “pred onima koji su izvan skupštine” (4:12).

10. U što su braća trebala biti uvjerena s obzirom na one koji su umrli?

¹⁰ Nada u uskrsnuće (4:13-18). Pavao je rekao braći da ne smiju tugovati za onima koji su umrli kao što to čine drugi, koji nemaju nade. Objasnio im je da ako vjeruju da je Isus umro i uskrsnuo, trebaju vjerovati i da će Bog uskrsnuti i one koji su umrli u zajedništvu s Isusom. Kad Gospodin bude prisutan, sići će s neba sa zapovjedničkim pozivom i “najprije će ustati oni koji su mrtvi u zajedništvu s Kristom”. Zatim će oni koji tada budu živi biti ‘odneseni u oblacima da se sretnu s Gospodinom u zraku’, kako bi zauvijek bili s njim (4:16, 17).

11. Zašto su Solunjani trebali bdjeti i što su osim toga trebali činiti?

¹¹ Bdjeti jer se bliži dan Jehovin (5:1-28). “Dan Jehovin dolazi baš kao lopov u noći”, napisao je Pavao. Kad ljudi budu govorili: “Mir i sigurnost!” tada će ih iznenada zadesiti uništenje. Stoga je Pavao poručio Solunjanima, koji su bili “sinovi svjetla i sinovi dana”, neka budu trezveni i neka ‘na prsa navuku oklop vjere i ljubavi i stave kacigu — nadu u spasenje’ (5:2, 3, 5, 8). Savjetovao im je da se međusobno tješe i da izgrađuju jedni druge. Svi su trebali ‘s ljubavlju osobito cijeniti’ one koji su se trudili među njima i predvodili ih. S druge strane, trebali su opominjati one koji neuredno žive, pomagati slabima i biti dugotrpljivi sa svima. “Uvijek nastojte činiti dobro jedni drugima i svima ostalima”, potaknuo ih je Pavao (5:13, 15).

12. Koje je važne savjete Pavao dao u zaključku i kako je završio poslanicu Solunjanima?

¹² Pavao je u zaključku dao mnogo važnih savjeta: ‘Uvijek se radujte! Neprestano se molite i za sve zahvaljujte! Duh ne gasite! Proroštva poštujte! Sve ispitujte da se u to uvjerite i držite se onoga što je dobro! Klonite se svakoga zla!’ (5:16-22). Zatim je izrazio želju da ih sam Bog mira potpuno posveti i da njihov duh, duša i tijelo ostanu besprijekorni do vremena prisutnosti Gospodina Isusa Krista. Poslanicu je završio srdačnim, ohrabrujućim riječima te obavezao braću da se pobrinu da se to pismo pročita svoj braći.

13. U čemu su Pavao i njegovi suradnici bili uzor i kako iskazivanje ljubavi utječe na braću u skupštini?

¹³ Ovom je poslanicom Pavao pokazao da se s ljubavlju brine za svoju braću. S pravom se može reći da su on i njegovi suradnici bili uzor u pokazivanju ljubavi, jer su svojoj voljenoj braći u Solunu bili spremni dati ne samo dobru vijest Božju nego i svoj život. Svi bi nadglednici trebali razviti takvu ljubav prema svojoj skupštini! Kad braća vide njihovu ljubav, to će ih sve potaknuti da ljube jedni druge, kao što je Pavao rekao: “A vama neka Gospodin omogući da jedni prema drugima i prema svima rastete i obilujete u ljubavi, kao što i mi obilujemo u ljubavi prema vama.” Takva ljubav koju spremno iskazuju svi pripadnici Božjeg naroda svima donosi ohrabrenje. Ona omogućava da nam srca budu ‘čvrsta, besprijekorna u svetosti pred našim Bogom i Ocem i da takvi dočekamo prisutnost našega Gospodina Isusa sa svim njegovim svetima’. Ona odvaja kršćane od pokvarenog i nemoralnog svijeta kako bi mogli živjeti u svetosti i takvim životom ugoditi Bogu (3:12, 13; 2:8; 4:1-8).

14. Što iz Prve Solunjanima možemo naučiti o tome kako treba savjetovati braću?

¹⁴ Pavao je ovom poslanicom na izvrstan način pokazao što znači taktično i s ljubavlju savjetovati braću u skupštini. Iako su braća u Solunu bila revna i vjerna, neke su stvari ipak trebala ispraviti. No, prije svakog savjeta Pavao je pohvalio braću za njihova dobra svojstva. Naprimjer, kad ih je htio upozoriti na moralnu nečistoću, najprije ih je pohvalio što svojim životom ugađaju Bogu, a zatim ih je pobudio da u tome ‘još više napreduju’ te da svatko vlada svojim tijelom u svetosti i časti. Zatim ih je, nakon što ih je pohvalio za njihovu bratsku ljubav, potaknuo da to ‘čine još više’ te da se bave svojim poslom i da se dolično ponašaju pred onima koji su izvan skupštine. Pavao je taktično savjetovao svojoj braći da ‘nastoje činiti dobro jedni drugima i svima ostalima’ (4:1-7, 9-12; 5:15).

15. Što ukazuje na to da je Pavao u Solunu revno propovijedao o nadi u Kraljevstvo i koje je dobre savjete dao u vezi s tom nadom?

¹⁵ Pavao je četiri puta spomenuo “prisutnost” Isusa Krista. Izgleda da je novoobraćene kršćane u Solunu jako zanimalo to učenje. Dok je bio u njihovom gradu, Pavao je nesumnjivo odvažno propovijedao o Božjem Kraljevstvu u kojem će vladati Krist, na što ukazuje optužba koja je bila iznesena protiv njega i njegovih suradnika: “Svi oni rade protiv carskih odredbi, govoreći da ima drugi kralj — Isus” (Djela 17:7; 1. Sol. 2:19; 3:13; 4:15; 5:23). Braća u Solunu uzdala su se u Kraljevstvo i s vjerom u Boga čekala su da “s nebesa dođe njegov Sin, Isus, kojega je podignuo iz mrtvih” i da ih izbavi od srdžbe što dolazi. Isto tako i danas svi koji se uzdaju u Božje Kraljevstvo trebaju poslušati izvrsne savjete iz Prve Solunjanima, naime obilovati u ljubavi i biti čvrsti te besprijekorni u srcu, kako bi ‘živjeli životom dostojnim Boga koji ih poziva u svoje kraljevstvo i slavu’ (1. Sol. 1:8, 10; 3:12, 13; 2:12).