Ako se Stvoritelj brine za nas, zašto ima toliko mnogo patnji?

DOK tvoj sat otkuca 60 sekundi, preko 30 ljudi umre od zaraznih bolesti, 11 ih izgubi bitku protiv raka i 9 ih padne kao žrtve srčanih bolesti. A poznato ti je da su to samo neke od bolesti koje pogađaju ljude; mnogi pate i umiru uslijed drugih uzroka.

Godine 1996. sat postavljen u predvorju zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku u simboličnom je smislu kucao za svaku bebu koja se rodi u nekoj siromašnoj obitelji — 47 puta u minuti. Gledajući iz druge perspektive, svaki put kada se Zemlja okrene oko svoje osi, 20 posto njezinih stanovnika odlazi u krevet gladno. A što bi tek ustanovio kad bi pokušao utvrditi stupanj kriminala u području u kojem živiš?

Moramo se suočiti s činjenicom da u današnjem svijetu koji nas okružuje patnji ima u izobilju.

“Pa ipak”, kaže jedan bivši policajac, “mnogi od nas u svom srcu ostaju ravnodušni prema nepravdama koje se događaju posvuda oko nas.” Međutim, utisak da smo ravnodušni trajat će vjerojatno samo tako dugo dok u pitanje ne dođe naš život ili život neke nama drage osobe. Naprimjer, stavi se u položaj Masako, koja je njegovala svoju majku i oca dok su oboje bolovali od raka. Gledajući ih kako gube na težini i stenju od bola, Masako je bila obuzeta osjećajem bespomoćnosti. Ili pomisli u kakvom se očaju nalazila Sharada, djevojčica iz Azije kojoj je bilo devet godina kada ju je njezin otac prodao za 14 američkih dolara. Nakon što je iz svog sela odvedena u nepoznat grad, bila je prisiljena pružati seksualne usluge šestorici muškaraca na dan.

Zašto takvih patnji ima toliko mnogo? I zašto Stvoritelj ne stane tome na kraj? Mnogi uslijed takvih patnji okreću leđa Bogu. Majka gore spomenutog bivšeg policajca postala je žrtvom jednog psihopata. On objašnjava svoju reakciju: “Pomisao na suverenog Boga punog ljubavi koji upravlja svemirom nikada nije bila dalje od mojih misli.” I ti se možda pitaš: ‘Zašto?’ Da, zašto postoje takve patnje? Što je njihov uzrok i pokazuje li Stvoritelj zanimanje za njih?

Milijuni ljudi diljem zemaljske kugle vjeruju da je čovjekova prošlost uzrok patnji; da patnje koje netko sada doživljava predstavljaju kaznu za ono što je činio u nekom prošlom životu. “Ljudske patnje usljeđuju kao posljedica toga što smo vezani karmom, jer svi mi, čim se rodimo, nosimo težak teret karme iz prošlog života.”a Takvo je gledište iznio Daisetz T. Suzuki, filozof koji se bavio popularizacijom zena u zapadnom društvu. Hinduistički mudraci izumili su “zakon karme”, pokušavajući pronaći objašnjenje za ljudske patnje. No je li njihovo objašnjenje o tome zašto postoje patnje razumno ili uistinu zadovoljavajuće?

Jedna je budistkinja rekla: “Činilo mi se da nema nikakvog smisla u tome što moram patiti zbog nečega s čim sam se rodila, ali o čemu ništa ne znam. Morala sam to prihvatiti kao svoju sudbinu.” Takvo objašnjenje o postojanju patnji nju nije zadovoljilo. Možda je to i kod tebe slučaj. Iako predodžba o ponovnom rađanju možda nije uvriježena u području u kojem ti živiš, ona se temelji na učenju koje se može pronaći diljem svijeta kršćanstva, a i drugdje — učenju da ljudi imaju besmrtnu dušu koja nadživljava tijelo. Za tu se “dušu” kaže da je povezana s patnjama — bilo da se radi o sadašnjem životu bilo o nekom zagrobnom životu.

Takve su predodžbe vrlo raširene, no postoje li dokazi koji potvrđuju njihovu valjanost? Kad su u pitanju tako važne stvari, nije li mudrije dati se voditi onim što kaže naš Stvoritelj? Dok ljudi mogu biti u zabludi što se tiče svojih predodžbi i snažnih uvjerenja, vidjeli smo da su Božje izjave pouzdane.

Kao što smo naveli u prethodnom poglavlju, grijeh naših ljudskih praroditelja uzrokovao je najveću nevolju čovječanstva — smrt. Stvoritelj je upozorio Adama: “U onaj dan u koji [budeš neposlušan, ili zgriješiš], zacijelo ćeš umrijeti!” (1. Mojsijeva 2:17, St; 3:19). Bog nije ništa rekao o tome da Adam ima besmrtnu dušu; on je bio čovjek. U biblijskoj terminologiji to znači da je on bio duša. Stoga, kada je on umro, tada je umrla duša po imenu Adam. Nakon toga on nije bio ničega svjestan niti je patio.

Naš Stvoritelj ne promiče učenja o karmi, ciklusima ponovnog rađanja ili besmrtnoj duši koja bi mogla trpjeti patnje u budućem životu, niti se slaže s takvim učenjima. No ako shvatimo kakve je posljedice imao Adamov grijeh, moći ćemo bolje razumjeti zašto u današnje vrijeme postoje patnje.

Iako je teško obuhvatiti čitavo područje koje uključuje ljudske patnje, od pomoći nam pritom može biti korištenje odgovarajućeg instrumenta. Baš kao što nam korištenje dalekozora pomaže da jasnije vidimo udaljene objekte, korištenje Biblije omogućava nam da ustanovimo što je uzrok patnji.

U prvom redu, Biblija nas upozorava na činjenicu da “vrijeme i nepredviđena zgoda” može zadesiti sve ljude (Propovjednik 9:11, NW). Naprimjer, Isus se osvrnuo na jednu vijest o događaju iz svog vremena — vijest da je poginulo 18 ljudi kada se na njih srušila jedna kula. On je jasno dao do znanja da ti ljudi koji su pali kao žrtve nisu bili veći grešnici od drugih ljudi (Luka 13:1-5). Poginuli su zato što su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme. No, Biblija ide dalje od toga, pružajući zadovoljavajuće informacije vezane za primarni uzrok patnji. O kakvim se informacijama radi?

Nakon što su prvi ljudi počinili grijeh, božanski Sudac, Jehova, odredio je da oni time gube svako pravo da nastave živjeti. Tijekom vremena koje je prošlo dok nisu stvarno umrli, Adam i Eva su u znatnoj mjeri proživljavali patnje. Bile su to patnje koje su sami sebi nanijeli — posljedice starenja i bolesti, borba za preživljavanje u teškim uvjetima i tuga zbog toga što su morali gledati kako njihovu obitelj razdire ljubomora i nasilje (1. Mojsijeva 3:16-19; 4:1-12). Važno je zadržati na umu tko je prvenstveno snosio krivnju za sve te patnje. Oni su ih sami uzrokovali. Pa ipak, kako možemo razumjeti zašto se patnje nastavljaju sve do dan-danas?

Iako bi se mnogi usprotivili tome da ih se smatra grešnicima, Biblija opisuje činjenično stanje u pravom svjetlu, navodeći sljedeće: “Kroz jednog čovjeka dodje na svijet grijeh, i kroz grijeh smrt, i tako smrt udje u sve ljude, jer svi sagriješiše” (Rimljanima 5:12). Prvi je ljudski par požnjeo posljedice vlastitog štetnog postupanja, no to je imalo štetan učinak i na njegove potomke (Galaćanima 6:7). Njihovo je potomstvo naslijedilo nesavršenost koja vodi do smrti. Nekima to djeluje razumljivije kada razmisle o znanstvenoj činjenici da djeca čak i u današnje vrijeme od svojih roditelja mogu naslijediti bolesti ili anomalije. To može biti u slučaju hemofilije, talasemije (mediteranske anemije), bolesti koronarnih arterija, jednog oblika dijabetesa te čak u slučaju raka dojke. Djeca sama po sebi nisu kriva za to, no ona možda ipak pate zbog onoga što su naslijedila.

Naši genetski preci, Adam i Eva, odlučili su odbaciti Jehovin način vladanja nad čovječanstvom.b Iz povijesti ti je poznato da su ljudi isprobavali sve moguće oblike vladavina u svom nastojanju da vladaju Zemljom. Neki muškarci i žene koji su imali udjela u takvim nastojanjima činili su to s dobrim namjerama. Pa ipak, kako bi ti procijenio rezultate postignute čovjekovim samostalnim vladanjem? Jesu li patnje koje doživljavaju ljudi uglavnom otklonjene? Ne bi se baš moglo reći. Baš naprotiv, mnogo su puta politika i državni ratovi intenzivirali patnje. Prije neke 3 000 godina jedan je mudri vladar zapazio: “Kad vlada čovjek nad čovjekom na zlo [je] njegovo” (Propovjednik 8:9).

Smatraš li da je situacija danas znatno drugačija, možda bolja? Većina ljudi odgovorila bi negativno. Mnogi muškarci, žene i djeca pate ne samo zbog naslijeđenog grijeha i nesavršenosti već i zbog onoga što čine oni sami ili onoga što čine drugi ljudi. Pomisli na čovjekovo loše gospodarenje Zemljom, koje se često može pripisati pohlepi. Ljudi isto tako snose krivnju zbog toga što su prouzročili zagađivanje, izazvali siromaštvo i doprinijeli tome što vlada glad ili epidemije bolesti. Čak i za neke elementarne nepogode, koje mnogi pripisuju višoj sili, odgovornost snosi čovjek. Međutim, postoji još jedan veliki uzrok patnji koji se obično previđa.

Jedna biblijska knjiga otkriva mnoštvo informacija o tome što je primarni uzrok patnji i zašto ih Stvoritelj koji se brine za nas dozvoljava. Ta knjiga, knjiga o Jobu, može razjasniti svaku zamagljenu sliku o postojanju patnji. To čini tako što nam pruža uvid u nevidljivo područje, gdje su se odigrali izvjesni događaji koji su od presudne važnosti.

Prije nekih 3 500 godina, nešto ranije nego što je Mojsije napisao prve biblijske knjige, na području današnje Arabije živio je čovjek po imenu Job. Izvještaj otkriva da je Job bio čestit, dobrohotan i vrlo cijenjen čovjek. Posjedovao je veliko bogatstvo u obliku stoke te je čak glasio kao “najveći od svijeh ljudi na istoku”. Na osobnom planu, Job je imao sretnu obitelj — ženu, sedam sinova i tri kćeri (Job 1:1-3; 29:7-9, 12-16). Jednog dana k njemu je žurno stigao jedan glasnik noseći vijest da je neka pljačkaška banda otela neka od Jobovih dragocjenih stada. Uskoro je drugi javio gubitak Jobovih stada ovaca. Zatim su mu Kaldejci odveli 3 000 deva, pobivši sve osim jednog sluge. Na kraju je stigla i najgora vijest. Vjetar neobične snage razorio je kuću njegovog prvorođenog sina, te su poginula sva Jobova djeca koja su se tamo okupila. Proživljavajući takve patnje, je li Job okrivio Boga? Kako bi se ti osjećao da si se nalazio na njegovom mjestu? (Job 1:13-19).

Međutim, to nije bio kraj nevoljama. Joba je pogodila užasna bolest od koje su mu tijelo prekrili zloćudni čirevi.c Bio je toliko bolestan i izazivao je takvo gađenje da je njegova žena za to okrivila Boga. “Prokuni Boga i umri!” rekla je ona. Job nije znao zašto pati, no on ipak nije htio optužiti Boga kao uzročnika toga. Iz izvještaja doznajemo: “U svemu tome Job nije sagriješio svojim usnama” (Job 2:6-10, St).

Čuvši za Jobove muke, k njemu su došla trojica poznanika. “Kada su zatrti bili pravednici?” upitao je Elifaz, koji je polazio od pretpostavke da je Job sigurno činio zla djela (Job 4, 5. poglavlje, St). Optužio je Joba za tajne grijehe, čak i da je odbio dati kruha onima koji su bili u nevolji te da je tlačio udovice i siročad (Job 15, 22. poglavlje). Druga dvojica lažnih tješitelja također su grdili Joba, tvrdeći da je sam odgovoran za svoje patnje. Jesu li bili u pravu? Ni u kom slučaju.

Knjiga o Jobu pomaže nam da prepoznamo korijenski uzrok Jobovih patnji te da shvatimo zašto ih je Bog dozvolio. Prvo i drugo poglavlje otkrivaju ono što se kratko vrijeme prije toga odigralo na nevidljivom nebu, u duhovnom području. Buntovničko duhovno stvorenje nazvano Sotonad došlo je zajedno s drugim duhovnim stvorenjima na okupljanje kojem je prisustvovao i Bog. Kada je bio spomenut Jobov besprijekoran način postupanja, Sotona je to osporio, govoreći: “Eda li se uzalud Job boji Boga? (...) Pruži ruku svoju i dotakni se svega što ima, psovaće te u oči” (Job 1:9-12).

Drugim riječima, Sotona je optužio Boga da potkupljuje Joba. To je drsko duhovno stvorenje tvrdilo da će Job, ako mu se oduzme njegovo bogatstvo i zdravlje, prokleti Jehovu. Gledano u širem smislu, Sotona je tvrdio da niti jedan čovjek neće voljeti Boga i biti mu lojalan kada se suoči s patnjama. Učinak tog izazova bio je globalnog i trajnog karaktera. Sporna pitanja koja je potaknuo Sotona morala su se riješiti. Stoga je Bog dao Sotoni slobodu da poduzme korake protiv Joba, pa je Sotona stoga uzrokovao različite oblike patnji koje su tog čovjeka zadesile.

Razumljivo, Job nije znao, niti je mogao znati, za univerzalno sporno pitanje koje je bilo potaknuto na nebu. A Sotona je tako uredio stvari da je izgledalo kao da je Bog taj koji Jobu nanosi sve te nevolje. Naprimjer, kada je grom udario u Jobova stada ovaca, preživjeli sluga zaključio je da je to bio “oganj Božji”. Iako Job nije znao zašto se sve to dešava, on ipak nije prokleo niti odbacio Jehovu Boga (Job 1:16, 19, 21).

Analizirajući okolnosti koje su stajale u pozadini Jobovog iskustva, ustanovit ćeš da sporno pitanje glasi: Hoće li ljudi služiti Jehovi iz ljubavi, usprkos nevoljama? Job je pomogao da se pruži odgovor na to pitanje. Jedino iskrena ljubav prema Bogu može potaknuti čovjeka da ostane vjeran Jehovi, a upravo je to Job učinio. Kakvog li svjedočanstva koje je pobilo Sotonine lažne optužbe! Međutim, taj slučaj nije započeo, a ni završio u Jobovo vrijeme; on se nastavio tijekom stoljećâ. Mi smo također uključeni.

Kako mnogi ljudi reagiraju kada promatraju patnje ili kada se suoče s njima, neovisno o tome što je njihov uzrok? Možda ne znaju za sporna pitanja koja su potaknuta u Jobovo vrijeme ili možda ne vjeruju da Sotona uopće postoji. Stoga je često slučaj da sumnjaju u to da postoji Stvoritelj ili pak smatraju da je on kriv za patnje. Što ti misliš o tome? Sudeći na temelju onoga što znaš o Stvoritelju, ne bi li se složio s onim što je iznio biblijski pisac Jakov? On je, usprkos patnjama, bio uvjeren u sljedeće: “Ni jedan kad se kuša da ne govori: Bog me kuša; jer se Bog ne može zlom iskušati, i on ne kuša nikoga” (Jakov 1:13).

Postoji nešto što nam može biti dragocjena pomoć u stjecanju takvog mudrog gledišta. To je razmatranje Isusovog primjera. Poznato nam je da se Isusa cijeni zbog njegove pronicljivosti, spoznaje i sposobnosti kao učitelja. Kakav je bio njegov stav što se tiče Sotone i patnji? Isus je bio siguran i u to da Sotona Đavo postoji i u to da može uzrokovati patnje. Sotona, koji je pokušao slomiti Jobovu besprijekornost, otvoreno je pokušao isto to učiniti i u slučaju Isusa. Pored toga što to predstavlja dokaz da je Sotona stvarna osoba, iz toga je vidljivo da je izazov upućen u Jobovo vrijeme i dalje bio aktualan. Kao i Job, Isus se pokazao vjernim Stvoritelju čak i po cijenu bogatstva i moći, premda mu je to uzrokovalo fizičke patnje i smrt na mučeničkom stupu. Isusov primjer pokazuje da je Bog još uvijek dozvoljavao da ljudi dokažu hoće li mu unatoč problemima biti lojalni (Luka 4:1-13; 8:27-34; 11:14-22; Ivan 19:1-30).

Da bismo razumjeli zašto postoje patnje, mora nam biti jasno da su slučajnosti, grešne ljudske sklonosti, čovjekovo loše gospodarenje Zemljom i Sotona Đavo ono što uzrokuje patnje. Međutim, samo znati što stoji iza patnji nije dovoljno. Kada ih čovjek proživljava, tada je vrlo lako osjećati se poput drevnog proroka Habakuka, koji je rekao: “Dokle ću, Gospodine, vapiti a ti ne ćeš da čuješ? dokle ću ti vikati: nasilje! a ti ne ćeš da izbaviš? Za što puštaš da vidim bezakonje, i da gledam muku i grabež i nasilje pred sobom, i kako podižu svadju i raspru?” (Habakuk 1:2, 3). Da, zašto Jehova ‘gleda na muku’ a da, čini se, ništa ne poduzima? Budući da je Svemoćni, on ima potrebnu moć i ljubav prema pravdi da bi okončao patnje. Stoga, kada će to i učiniti?

Kao što je bilo ranije spomenuto, kada je prvi ljudski par izabrao potpunu neovisnost, Stvoritelj je bio siguran u to da će neki od njihovih potomaka postupati drugačije od njih. Jehova je mudro dozvolio da prođe vrijeme. Zašto? Zato da bi dokazao da vladanje neovisno o Stvoritelju vodi jedino do nesreće, a da je, nasuprot tome, ispravno živjeti u skladu sa Stvoriteljem i da to donosi sreću.

Bog se, u međuvremenu, brinuo da Zemlja ostane relativno ugodna sredina. Apostol Pavao naveo je sljedeće obrazloženje: “U prošavšijem naraštajima bješe pustio sve narode da idu svojijem putovima: i opet ne ostavi sebe neposvjedočena, čineći dobro, dajući nam s neba dažd i godine rodne, puneći srca naša jelom i veseljem” (Djela apostolska 14:16, 17). Očigledno je da Stvoritelj ne uzrokuje patnje, ali ih dozvoljava kako bi se riješila sporna pitanja koja su od najveće važnosti.

Ustvari, sama činjenica da ljudskih patnji ima sve više pokazuje da je blizu vrijeme kada će one biti okončane. Zašto se to može reći? Biblija otkriva što se dogodilo u nevidljivom području u Jobovo vrijeme, a to je ponovno slučaj i kad se radi o našem vremenu. Njezina posljednja knjiga, Otkrivenje, usredotočuje se na jedan sukob koji se odigrao na nebu. Kakve su bile posljedice tog sukoba? Sotona je, zajedno sa svojim demonskim hordama, bio ‘zbačen na zemlju’. “Za to”, kaže se dalje u toj biblijskoj knjizi, “veselite se nebesa i vi koji živite na njima. Teško vama koji živite na zemlji i moru, jer djavo sidje k vama, i vrlo se rasrdio, znajući da vremena malo ima” (Otkrivenje 12:7-12).

Detaljno razmatranje biblijskih proročanstava upućuje na ovo stoljeće kao na vrijeme kada se odigrao taj događaj. Kao što ti je možda poznato, ugledni povjesničari priznaju da je 1914. označila veliku prekretnicu u povijesti, kada je započeo prvi svjetski rat.e Otada su se patnje i nevolje povećale. Isus je ukazao na isti taj vremenski period kada su ga njegovi bliski učenici upitali za “znak [njegove] prisutnosti i svršetka sustava stvari”. Isus je rekao: “Ustaće narod na narod i carstvo na carstvo; i zemlja će se tresti vrlo po svijetu, i biće gladi i pomori i strahote i veliki znaci biće na nebu” (Matej 24:3-14, NW; Luka 21:5-19). Te se riječi, koje ukazuju na velike patnje, prvi put u povijesti u potpunosti ispunjavaju.

Biblija te događaje opisuje kao uvod u ‘veliku nevolju kakve nije bilo od postanka svijeta dosad niti će biti’ (Matej 24:21). To će predstavljati Božju odlučnu intervenciju kojom će se umiješati u ljudska zbivanja. On će stupiti u akciju s ciljem da okonča zao sustav stvari koji već stoljećima uzrokuje patnje. No, to ne znači da će to biti ‘kraj svijeta’ izazvan nuklearnim holokaustom koji će uništiti čovječanstvo. Božja Riječ jamči nam da će biti preživjelih. “Narod mnogi (...) od svakoga jezika i koljena i naroda i plemena” preživjet će tu nevolju i izaći iz nje (Otkrivenje 7:9-15).

Da bi stekao cjelokupnu sliku o tome, pogledaj što Biblija kaže da će nakon toga uslijediti. Bit će obnovljen dom sličan vrtu, kakav je prvobitno bio namijenjen da bude boravište čovječanstva (Luka 23:43). Tamo nećeš naći beskućnike. Izaija je napisao: “Gradit će kuće i stanovat u njima, saditi vinograde i uživati rod njihov. (...) Vijek naroda moga bit će ko vijek drveta, izabranici moji dugo će uživati plodove ruku svojih. Neće se zalud mučiti i neće rađati za smrt preranu, jer će oni s potomcima svojim biti rod blagoslovljenika Jahvinih. (...) Vuk i jagnje zajedno će pasti, lav će jesti slamu k’o govedo. (...) Nitko neće činiti zla ni štete na svoj Svetoj gori mojoj — govori Jahve” (Izaija 65:21-25, St).

Što je s patnjama koje osobno doživljavamo? Neće biti rata, nasilja ni kriminala (Psalam 46:8, 9; Priče Salamunove 2:22; Izaija 2:4). Čovjekov Tvorac i Davatelj života pomoći će poslušnim ljudima da postanu potpuno zdravi i uživaju u tome (Izaija 25:8; 33:24). Više neće biti gladi, jer će Zemlja biti obnovljena i dovedena u ekološku ravnotežu, te će davati obilan urod (Psalam 72:16). Doista, izvori patnji koje vidimo danas bit će stvar prošlosti (Izaija 14:7).

To se sasvim sigurno može nazvati najboljim vijestima. No ipak, neki bi mogli smatrati da bi još uvijek prijetila, nazovimo to tako, dva mračna oblaka. Vrijeme tijekom kojeg bi netko uživao u tim blagoslovima bilo bi ograničeno ukoliko bi morao računati na to da će nakon samo 70 ili 80 godina umrijeti. I zar ne bi osjećao tugu zbog voljenih osoba koje su umrle prije nego što je Stvoritelj okončao ljudske patnje? Što je rješenje za to?

Stvoritelj ima rješenje za to. On je Tvorac svemira i ljudskog života ovdje na Zemlji. On može činiti stvari koje nadilaze ljudske sposobnosti ili za koje ljudi tek počinju uviđati da su moguće. Razmotri samo dva primjera koja to pokazuju.

Mi raspolažemo potencijalom za beskonačno dug život.

Biblija sasvim jasno stavlja u izgled mogućnost da se dobije vječni život od Boga (Ivan 3:16; 17:3). Nakon što je proučavao gene u stanicama ljudskog tijela, dr. Michael Fossel izvijestio je da muške spolne stanice starenjem ne gube na kvaliteti. “Geni koje već posjedujemo, uz ispravno prenošenje njihovih informacija, mogu naše stanice sačuvati od starenja.” To se slaže s onim što smo vidjeli u 4. poglavlju, da naš mozak raspolaže kapacitetom koji gotovo da ostaje nedirnut tijekom sadašnjeg životnog vijeka; čini se da je konstruiran tako da može beskonačno funkcionirati. To su, dakako, tek popratni argumenti koji nadopunjuju ono što Biblija direktno kaže — Jehova će nam omogućiti da živimo vječno bez patnji. Zapazi što on obećava u posljednjoj knjizi Biblije: “Bog će otrti svaku suzu od očiju njihovijeh, i smrti ne će biti više, ni plača, ni vike, ni bolesti ne će biti više” (Otkrivenje 21:4).

Stvoritelj ima sposobnost pomoći nekome tko je patio i umro — time da ga vrati u život, uskrsne ga.

Lazar je bio jedna od uskrsnutih osoba (Ivan 11:17-45; vidi stranice 158-60). Govoreći o tome, profesor Donald MacKay poslužio se primjerom jedne kompjuterske datoteke. Napisao je da uništenje kompjutera ne mora nužno značiti da je zauvijek izgubljena neka matematička jednadžba ili neki program koji se nalazio u tom kompjuteru. Ista ta jednadžba ili program mogli bi se ubaciti u neki novi kompjuter i tamo obrađivati, “ukoliko matematičar to želi”. Profesor MacKay je nastavio: “Što se tiče mehanicističkog poimanja mozga, praktički se jednako tako nema što prigovoriti kad se radi o nadi u vječni život o kojoj se govori u [Bibliji], s karakterističnim naglaskom koji ona stavlja na ‘uskrsnuće’.” Ako neki čovjek umre, Stvoritelj ga kasnije može vratiti u život, kao što je to učinio u slučaju Isusa, a Isus u slučaju Lazara. MacKay je zaključio da smrt neke osobe ne bi predstavljala prepreku njezinom ponovnom vraćanju u život u novom tijelu, “ukoliko bi naš Stvoritelj to želio”.

Da, konačno rješenje leži u rukama našeg Stvoritelja. Samo on može u potpunosti ukloniti patnje, poništiti posljedice grijeha i odstraniti smrt. Isus Krist je svojim učenicima ispričao kakav nam izvanredan razvoj događaja još predstoji. Rekao je: “Ide čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas sina Božijega. I izići će” (Ivan 5:28, 29).

Zamisli samo to! Suvereni Vladar svemira spreman je i u stanju vratiti život onima koji se nalaze u njegovom sjećanju. Njima će se pružiti prilika da se pokažu dostojnima da prime “pravi život” (1. Timoteju 6:19, St; Djela apostolska 24:15).

No, da li se od nas očekuje da nešto poduzmemo sada dok čekamo posvemašnje oslobođenje od ljudskih patnji? I ako je tako, može li to naš život već sada učiniti smislenijim? Da vidimo.