William Tyndale — čovjek s vizijom

William Tyndale rođen je u Engleskoj “na granici Walesa”, vjerojatno u Gloucestershireu, iako se ne može točno utvrditi mjesto i datum rođenja. U listopadu 1994. Engleska je slavila 500. obljetnicu rođenja čovjeka koji “nam je dao našu englesku Bibliju”. Zbog tog djela Tyndale je bio smaknut kao mučenik. Zašto?

WILLIAM TYNDALE bio je odličan student grčkog i latinskog. U srpnju 1515, kad je imao tek 21 godinu, postao je magistar znanosti na oksfordskom sveučilištu. Do 1521. već je bio zaređen kao rimokatolički svećenik. U to je vrijeme katolicizam u Njemačkoj doživljavao previranja zbog djelovanja Martina Luthera. No Engleska je ostala katoličkom zemljom sve dok kralj Henrik VIII nije 1534. konačno prekinuo veze s Rimom.

Iako je u Tyndaleovo vrijeme engleski bio narodni jezik, sve obrazovanje vršilo se na latinskom. Osim toga, latinski je bio jezik crkve i Biblije. Godine 1546. na Tridentskom koncilu bilo je ponovljeno da treba koristiti isključivo Jeronimovu latinsku Vulgatu iz petog stoljeća. Međutim, nju su mogli čitati samo obrazovani ljudi. Zašto engleskom narodu uskratiti Bibliju na engleskom kao i slobodu da je čitaju? “I Jeronim je preveo Bibliju na svoj materinski jezik: zašto onda ne bismo i mi?” sporio se Tyndale.

Korak vjere

Nakon godina provedenih na Oxfordu i možda dodatnih studija na Cambridgeu, Tyndale je dvije godine u Gloucestershireu poučavao male sinove Johna Walsha. Tijekom tog razdoblja gajio je želju da prevede Bibliju na engleski, i nesumnjivo je imao priliku razvijati svoju prevodilačku umješnost uz pomoć Erazmovog novog prijevoda s grčkim i latinskim biblijskim tekstom u paralelnim stupcima. Godine 1523. Tyndale je napustio obitelj Walsh i otputovao u London. Namjeravao je tražiti dopuštenje za svoj prijevod od Cuthberta Tunstalla, londonskog biskupa.

Tunstallovo ovlaštenje bilo je neophodno zbog odredaba sinoda održanog 1408. u Oxfordu, poznatih kao Oksfordske odredbe, koje su uključivale zabranu prevođenja ili čitanja Biblije na narodnom jeziku, osim uz dopuštenje biskupa. Zbog toga što su se usudili ogriješiti o ovu zabranu, mnogi putujući propovjednici, poznati kao lolardi, bili su spaljeni kao heretici. Ti su lolardi čitali i raspačavali Bibliju Johna Wycliffea, engleski prijevod Vulgate. Tyndale je smatrao kako je došlo vrijeme da načini nov, točan prijevod Kršćanskih spisa s grčkog za svoju crkvu i engleski narod.

Biskup Tunstall bio je učen čovjek koji je učinio mnogo kako bi ohrabrio Erazma. Kao dokaz svoje umješnosti, Tyndale je preveo jedan od Izokratovih govora, težak grčki tekst, kako bi dobio Tunstallov pristanak. Tyndale se zaneseno nadao da će Tunstall biti prijatelj te ideje i ponuditi mu zaštitu te da će prihvatiti njegovu ponudu da prevede Pisma. Što je biskup učinio?

Odbijanje — zašto?

Iako je Tyndale imao preporuku, Tunstall ga nije primio. Stoga mu je Tyndale morao pisati, tražeći razgovor. Nije poznato je li se Tunstall na kraju udostojio primiti Tyndalea, no njegova je poruka glasila: ‘U mojoj kući nema mjesta.’ Zašto je Tunstall na tako perfidan način ignorirao Tyndalea?

Lutherova reforma u kontinentalnoj Evropi jako je zabrinjavala Katoličku crkvu, i imala je odjeke u Engleskoj. Godine 1521. kralj Henrik VIII izdao je oštru raspravu kojom je branio papu od Luthera. Papa je iz zahvalnosti Henriku dodijelio titulu “Branitelj vjere”.a Henrikov kardinal Wolsey bio je također aktivan, uništavajući Lutherove ilegalno uvezene knjige. Kao katolički biskup lojalan papi, kralju i njegovom kardinalu, Tunstall je osjećao moralnu obavezu da suzbije svakoga tko bi simpatizirao pobunjenog Luthera. Tyndale je bio jedan od glavnih osumnjičenika. Zašto?

Za vrijeme svog boravka kod obitelji Walsh, Tyndale je neustrašivo govorio protiv neznanja i zadrtosti lokalnog svećenstva. Među njima bio je John Stokesley koji je poznavao Tyndalea još s Oxforda. On je na koncu naslijedio Cuthberta Tunstalla kao londonski biskup.

Protivljenje Tyndaleu jasno je vidljivo i iz sukoba s jednim visokim svećenikom koji je rekao: “Bolje da smo bez Božjeg zakona nego bez papinog.” Tyndale mu je odgovorio znamenitim riječima: ‘Ne pokoravam se ni papi ni ijednom njegovom zakonu. Ako me Bog sačuva na životu, pobrinut ću se da za nekoliko godina mladić za plugom bolje zna Pisma od tebe.’

Tyndale je morao izići pred upravitelja biskupije Worcester zbog lažnih optužbi za herezu. “Ozbiljno mi je prijetio i ponižavao me”, kasnije se prisjećao Tyndale, dodajući da se prema njemu ponašao kao prema “psu”. Ali nisu postojali dokazi na temelju kojih bi se Tyndalea proglasilo krivim za herezu. Povjesničari smatraju da je sve to bilo tajno preneseno Tunstallu kako bi utjecalo na njegovu odluku.

Nakon što je godinu dana proveo u Londonu, Tyndale je zaključio: “U londonskoj palači mog gospodara nije bilo mjesta za prevođenje novog Zavjeta, no (...) nije bilo mjesta da se to učini ni u cijeloj Engleskoj.” Bio je u pravu. Koji bi se tiskar u Engleskoj usudio tiskati Bibliju na engleskom u takvoj atmosferi represije uzrokovane Lutherovim djelovanjem? Tako je 1524. Tyndale prešao Engleski kanal te se nikad više nije vratio.

Odlazak u Evropu i novi problemi

William Tyndale je, zajedno sa svojim dragocjenim knjigama, pronašao utočište u Njemačkoj. Sa sobom je donio 10 funti koje mu je susretljivo poklonio njegov prijatelj Humphrey Monmouth, utjecajan londonski trgovac. U ono je vrijeme taj poklon bio gotovo dovoljan da Tyndaleu omogući tiskanje Grčkih pisama koje je planirao prevesti. Monmouth je kasnije bio uhapšen zbog toga što je pomogao Tyndaleu i zbog toga što je navodno simpatizirao Luthera. Monmouth je bio ispitivan i bačen u londonski Tower, i bio je oslobođen tek nakon što je kardinala Wolseya zamolio za oprost.

Nije točno poznato mjesto u Njemačkoj kamo je Tyndale otišao. Neki podaci ukazuju na Hamburg, gdje je možda proveo godinu dana. Da li se susreo s Lutherom? To se ne može tvrditi sa sigurnošću, iako se u optužbi protiv Monmoutha tvrdilo da ga je sreo. No jedno je sigurno: Tyndale je bio potpuno zaokupljen prevođenjem Grčkih pisama. Gdje je mogao tiskati svoj manuskript? Taj je zadatak povjerio Peteru Quentellu u Kölnu.

Sve je bilo u redu dok protivnik John Dobneck, inače poznat kao Cochlaeus, nije saznao što se zbiva. Cochlaeus je o onome što je saznao odmah obavijestio jednog bliskog prijatelja Henrika VIII koji je hitno isposlovao zabranu da Quentell tiska Tyndaleov prijevod.

Tyndale i njegov pomoćnik William Roye pobjegli su kako bi spasili život, uzevši sa sobom stranice Matejevog Evanđelja koje su bile tiskane. Rijekom Rajnom otplovili su do Wormsa, gdje su dovršili posao. S vremenom je tiskano 6 000 primjeraka prvog izdanja Tyndaleovog Novog zavjeta.b

Uspjeh — usprkos protivljenju

Prevoditi i tiskati bilo je jedno. No dopremiti Biblije u Britaniju bilo je nešto sasvim drugo. Zastupnici crkve i svjetovne vlasti odlučili su spriječiti da pošiljke prijeđu Engleski kanal, no prijateljski raspoloženi trgovci pronašli su način. Skrivene u balama tekstila i druge trgovačke robe, knjige su bile prokrijumčarene do obala Engleske i do Škotske. Tyndale je bio ohrabren, no njegova je borba tek počela.

Kardinal Wolsey se 11. veljače 1526. sastao sa 36 biskupa i drugim crkvenim dostojanstvenicima u blizini Katedrale Sv. Pavla u Londonu “da bi vidio kako se velike košare pune knjiga bacaju u vatru”. Među njima bili su i neki primjerci dragocjenog Tyndaleovog prijevoda. Danas su ostala samo dva primjerka tog prvog izdanja. Jedini kompletan primjerak (nedostaje mu samo naslovna stranica) nalazi se u British Library. Ironično je da je drugi, kojem nedostaje 71 stranica, pronađen u biblioteci Katedrale Sv. Pavla. Nitko ne zna kako je tamo dospio.

Tyndale se nije dao uplašiti i nastavio je tiskati nova izdanja svog prijevoda, koja je englesko svećenstvo sistematski konfisciralo i spaljivalo. Tada je Tunstall promijenio taktiku. Pogodio se s trgovcem Augustineom Packingtonom da ovaj kupi svaku knjigu koju je napisao Tyndale, uključujući i Novi zavjet, kako bi ih spalio. No sve to bilo je dogovoreno s Tyndaleom, s kojim se Packington nagodio. Hallejev Chronicle kaže: “Biskup je imao knjige, Packington zahvalnost a Tyndale novac. Kasnije, kad su tiskani daljnji primjerci Novog zavjeta, oni su brzo i u velikim količinama dospjeli u Englesku.”

Zašto se svećenstvo tako ogorčeno protivilo Tyndaleovom prijevodu? Dok je latinska Vulgata često zamračivala smisao svetog teksta, Tyndaleov je prijevod s izvornog grčkog prvi put prenio biblijsku poruku engleskom narodu na jasnom jeziku. Naprimjer, Tyndale se odlučio da grčku riječ agápe u 13. poglavlju 1. Korinćanima prevede “ljubav” umjesto “milosrđe”. Inzistirao je na “skupštini” umjesto na “crkvi” kako bi istaknuo obožavatelje, a ne crkvene građevine. Međutim, kap koja je prelila čašu strpljenja svećenstva bila je Tyndaleova zamjena riječi “svećenik” sa “starješina” i korištenje izraza “pokajati se” umjesto “činiti pokoru” čime je lišio svećenstvo njihove lažne svećeničke moći. David Daniell u vezi s tim kaže sljedeće: “Čistilište ne postoji; ne postoji usmena ispovijed niti pokora. Srušila su se dva potpornja crkvenog bogatstva i moći” (William Tyndale—A Biography). Bio je to izazov koji je postavio Tyndaleov prijevod, a suvremena znanost u potpunosti potvrđuje točnost njegovog izbora riječi.

Antwerpen, izdaja i smrt

Između 1526. i 1528. Tyndale se preselio u Antwerpen, gdje se mogao osjećati sigurnim među engleskim trgovcima. Ondje je napisao Poredbu o zlom Mamonu, Kršćaninovu poslušnost i Postupke prelatâ. Tyndale je nastavio sa svojim prevodilačkim radom i bio je prvi koji je koristio Božje ime Jehova u nekom engleskom prijevodu Hebrejskih pisama. To se ime pojavljuje preko 20 puta.

Sve dok je bio u Antwerpenu kod svog prijatelja i dobročinitelja Thomasa Poyntza, Tyndale je bio siguran od intriga Wolseya i njegovih špijuna. Tyndale je postao dobro poznat po svojoj brizi za bolesne i siromašne. Konačno je Englez Henry Phillips lukavim laskanjem pridobio Tyndaleovo povjerenje. Kao posljedica toga, Tyndale je 1535. bio izdan i odveden u tvrđavu Vilvorde, deset kilometara sjeverno od Bruxellesa. Ondje je bio utamničen 16 mjeseci.

Ne može se sa sigurnošću utvrditi tko je unajmio Phillipsa, no sumnja pada direktno na biskupa Stokesleya, koji je tada bio zaposlen spaljivanjem “heretikâ” u Londonu. Stokesley se na svojoj samrtnoj postelji 1539. “radovao što je za života spalio pedeset heretika”, kaže W. J. Heaton u knjizi The Bible of the Reformation. U taj je broj bio uključen i William Tyndale, kojeg su u listopadu 1536. zadavili prije nego što su javno spalili njegovo tijelo.

Tri istaknuta doktora bogoslovlja s Katoličkog sveučilišta Louvain, na koji je bio upisan Phillips, bila su u komisiji koja je sudila Tyndaleu. Osim njih, bila su prisutna tri kanonika s Louvaina i tri biskupa zajedno s drugim dostojanstvenicima da bi vidjeli kako je Tyndale osuđen za herezu i kako mu je oduzeta svećenička služba. Svi su se radovali njegovoj smrti u dobi od, pretpostavlja se, 42 godine.

“Tyndale se”, rekao je biograf Robert Demaus prije više od stotinu godina, “uvijek isticao svojim neustrašivim poštenjem.” Tyndale je pisao Johnu Frithu, svom suradniku kojeg je Stokesley spalio u Londonu, sljedeće: “Nikada nisam postupio protiv svoje savjesti i mijenjao ijedno slovce Božje riječi, niti bih to učinio danas, čak ni kad bi mi se ponudilo sve što je na Zemlji, bilo to zadovoljstvo, čast ili bogatstvo.”

Tako je William Tyndale žrtvovao svoj život zbog prednosti da engleskom narodu pokloni Bibliju koju su mogli lako razumjeti. Kakvu li je cijenu platio — ali kakav li je neprocjenjiv poklon dao!

[Bilješke]

[Okvir na stranici 29]

RANI PRIJEVODI

TYNDALEOVO apeliranje da se Biblija prevede na jezik običnog čovjeka nije bilo nerazumno niti bez presedana. Prijevod na anglosaski jezik bio je napravljen u desetom stoljeću. Tiskane Biblije prevedene s latinskog bile su u slobodnom optjecaju u Evropi u drugoj polovini 15. stoljeća: na njemačkom (1466), talijanskom (1471), francuskom (1474), češkom (1475), nizozemskom (1477) i katalonskom (1478). Godine 1522. Martin Luther je izdao svoj Novi zavjet na njemačkom. Tyndale je samo pitao zašto se to isto ne bi dopustilo i u Engleskoj.

[Zahvala na stranici 26]

Biblija u pozadini: © The British Library Board; William Tyndale: Uz ljubaznu dozvolu direktora, uprave i znanstvenikâ Hertford Collegea, Oxford