Istina o Isusu

NAKON što je od svojih apostola saznao što ljudi misle o njemu, Isus ih je upitao: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” Matejevo Evanđelje bilježi odgovor apostola Petra: “Ti si Krist, Sin živog Boga” (Matej 16:15, 16). I ostali su imali isto mišljenje. Natanael, koji je kasnije postao jedan od apostola, rekao je Isusu: “Rabbi, ti si Sin Božji, ti si kralj Izraela” (Ivan 1:49). A i sam je Isus kasnije govorio o važnosti svoje uloge: “Ja sam put i istina i život. Nitko ne dolazi Ocu osim preko mene” (Ivan 14:6). U raznim je prilikama sebe nazvao ‘Sinom Božjim’ (Ivan 5:24, 25; 11:4). A tu je tvrdnju dokazao čineći čuda — čak je oživljavao mrtve.

No možemo li doista vjerovati da je prikaz Isusa u Evanđeljima istinit? Prikazuju li ona Isusa onakvim kakav je doista bio? Pokojni Frederick F. Bruce, profesor biblijske kritike i egzegeze na mančesterskom sveučilištu (Engleska), izjavio je: “Na osnovi povijesnih argumenata obično nije moguće ispitati istinitost svakog detalja nekog starog spisa, bilo biblijskog bilo ne-biblijskog. Dovoljno je imati razumno povjerenje u piščevu pouzdanost; ako se to ustanovi, onda se a priori može prihvatiti da su i detalji o kojima piše točni. (...) Iako je za kršćane Novi zavjet ‘svet’, to nije razlog da ga se smatra manje povijesno pouzdanim.”

Nakon što je ispitao sumnje u vezi s Isusom kakvog prikazuju Evanđelja, James R. Edwards, profesor religije na koledžu u Jamestownu (Sjeverna Dakota, SAD), napisao je: “S pouzdanjem možemo potvrditi da je u Evanđeljima sačuvan raznolik i značajan skup dokaza o pravoj istini o Isusu. (...) Najlogičniji odgovor na pitanje zašto Evanđelja opisuju Isusa na način kako ga opisuju glasi: Zato što je Isus zapravo i bio takav. Evanđelja vjerno prenose dojam koji je Isus ostavio na svoje sljedbenike — da ga je Bog stvarno poslao i opunomoćio kao svoga Sina i Slugu.”a

Što je s izvanbiblijskim izvorima koji spominju Isusa Krista? Kako gledati na njih? Na Isusa se ukazuje na brojnim mjestima u djelima Tacita, Svetonija, Josipa, Plinija Mlađeg i nekih drugih klasičnih pisaca. The New Encyclopædia Britannica (1995) o tome kaže: “Ti neovisni izvještaji pokazuju da u antičko doba čak ni protivnici kršćanstva nisu sumnjali u to da je Isus bio povijesna ličnost, što se prvi put, i to neutemeljeno, osporavalo na kraju 18, tokom 19. i početkom 20. stoljeća.”

Nažalost, čini se da su suvremeni izučavatelji u svojoj potrazi za “pravim” i “povijesnim” Isusom prikrili njegov pravi identitet mnoštvom spekulacija, besmislenih sumnji i neutemeljenih teoretiziranja. Na neki način krivi su za stvaranje mita, za što su lažno optužili pisce Evanđelja. Neki od njih toliko su željni slave i spominjanja njihovog imena uz neku novu spektakularnu teoriju da ne žele pošteno ispitati činjenice o Isusu. I tako pretvaraju “Isusa” u lik kakvog vidi njihova učenjačka mašta.

Ipak, svi oni koji žele pronaći pravog Isusa mogu ga pronaći u Bibliji. Luke Johnson, profesor Novog zavjeta i povijesti ranog kršćanstva na Bogoslovnom fakultetu Candler Sveučilišta Emory, zaključuje da se u većini istraživanja o Isusu ne uzima u obzir cilj koji ima Biblija. On kaže da možda i jest zanimljivo istraživati društveni, politički, antropološki i kulturni kontekst Isusovog života i njegovog vremena. Ali dodaje da otkrića koja učenjaci nazivaju povijesnim Isusom “nisu baš ono na što cilja Biblija”, koja “više stavlja naglasak na opis Isusove osobnosti”, njegovu poruku i ulogu kao Otkupitelja. A kakva je zapravo bila Isusova osobnost i poruka?

Evanđelja — četiri biblijska izvještaja o Isusovom životu — opisuju Isusa kao izrazito suosjećajnog čovjeka. Sažaljenje i samilost potakli su Isusa da pomogne ljudima koji su patili zbog bolesti, sljepoće i drugih nevolja (Matej 9:36; 14:14; 20:34). Smrt njegovog prijatelja Lazara i bol koju su zbog nje osjećale Lazarove sestre dirnule su Isusa tako da je ‘zajecao i pustio suze’ (Ivan 11:32-36). Ustvari, Evanđelja otkrivaju širok spektar Isusovih osjećaja — naklonost prema gubavcu, radost zbog uspjeha svojih učenika, ogorčenost prema formalistima tvrda srca i žalost zbog toga što je Jeruzalem odbacio Mesiju.

Kad bi učinio čudo u korist neke osobe, Isus bi često usmjerio pažnju na njenu ulogu u tome: “Vjera te tvoja ozdravila” (Matej 9:22). Pohvalio je Natanaela kao “pravog Izraelca, u kojem nema prijevare” (Ivan 1:47). A kad su neki mislili da je poklon kojim je jedna žena htjela iskazati zahvalnost preskup, Isus je stao na njenu stranu te je rekao da će se njena velikodušnost dugo pamtiti (Matej 26:6-13). Svojim je sljedbenicima dokazao da je pravi prijatelj i privržen suradnik, ‘ljubeći ih do kraja’ (Ivan 13:1; 15:11-15).

Evanđelja pokazuju i to da se Isus brzo uživljavao u situaciju većine ljudi koje je sretao. Bilo da je razgovarao sa ženom na zdencu, vjerskim učiteljem u vrtu ili ribarom kod jezera, znao ih je odmah dirnuti u srce. Nakon što bi čuli prve Isusove riječi, mnogi od tih ljudi otkrivali su mu svoje najdublje misli. Znao ih je potaknuti na pozitivnu reakciju. Iako su ljudi u njegovo vrijeme obično izbjegavali one koji su imali određeni autoritet, oko Isusa su se skupljali. Ljudi su voljeli biti s Isusom; osjećali su se ugodno u njegovom društvu. I djeca su rado bila s Isusom; a kad je koristio dijete kao primjer, nije ga samo stavio pred svoje učenike — ‘zagrlio ga je’ (Marko 9:36; 10:13-16). Doista, Evanđelja opisuju Isusa kao čovjeka koji je imao takvu karizmu da jednom prilikom narod nije išao kući tri dana, samo da bi slušao njegove privlačne riječi (Matej 15:32).

Iako je bio savršen, Isus nije bio prekritičan ili arogantan i ohol prema nesavršenim, grijesima opterećenim, ljudima među kojima je živio i propovijedao (Matej 9:10-13; 21:31, 32; Luka 7:36-48; 15:1-32; 18:9-14). Isus nije bio prezahtjevan. Ljude nije dodatno opterećivao. Umjesto toga, rekao je: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni (...) i ja ću vas okrijepiti.” Njegovi učenici zapazili su da je “blage ćudi i ponizna srca”; njegov je jaram bio ugodan i njegov teret lak (Matej 11:28-30).

Opis Isusove osobnosti u Evanđeljima zvuči izrazito istinito. Četiri pojedinca nisu mogla tek tako izmisliti jednu izuzetnu osobu i nakon toga je dosljedno opisati u četiri različita izvještaja. Bilo bi gotovo nemoguće da četiri različita pisca opišu istu osobu i da skladno predoče istu sliku ako ta osoba zapravo nikad nije postojala.

Povjesničar Michael Grant postavlja pitanje koje potiče na razmišljanje: “Kako je moguće da u cjelokupnoj evanđeoskoj predaji, bez ikakve iznimke, susrećemo izrazito jasno oslikani portret privlačnog mladog čovjeka koji se sasvim slobodno kreće u društvu svih vrsta žena, između ostalog i onih na definitivno lošem glasu, a da pri tome ne pokazuje ni traga čuvstvenosti, neprirodnosti ili prividne čednosti, ostajući u svakom trenutku čestit?” Logičan je odgovor da je takav čovjek zaista postojao i postupao onako kako se to izvještava u Bibliji.

Osim što daje stvarnu sliku o Isusu dok je bio na Zemlji, Biblija ukazuje na to da je on postojao i prije nego što se rodio kao čovjek, i to kao jedinorođeni Božji Sin, “prvorođenac svega stvorenja” (Kološanima 1:15). Bog je prije dvije tisuće godina prenio život svog nebeskog Sina u utrobu jedne djevice Židovke kako bi se rodio kao čovjek (Matej 1:18). Tokom svoje službe na Zemlji Isus je objavljivao Božje Kraljevstvo kao jedinu nadu za napaćeno čovječanstvo i obučavao svoje učenike da nastave to propovjedničko djelo (Matej 4:17; 10:5-7; 28:19, 20).

Isusa su 14. nisana (oko 1. travnja) 33. n. e. uhapsili, izveli pred sud, osudili i na osnovi lažne optužbe za pobunu pogubili (Matej 26:18-20, 48–27:50). Isusova smrt služi kao otkupnina, jer ljude koji pokazuju vjeru oslobađa njihovog grešnog stanja. Ona tako otvara put u vječni život svima koji iskazuju vjeru u Isusa (Rimljanima 3:23, 24; 1. Ivanova 2:2). Isus je 16. nisana uskrsnuo i kratko vrijeme nakon toga uzašao natrag na nebo (Marko 16:1-8; Luka 24:50-53; Djela apostolska 1:6-9). Kao Jehovin imenovani kralj, uskrsnuli Isus ima potpunu vlast da izvrši Božji prvobitni naum s čovjekom (Izaija 9:6, 7; Luka 1:32, 33). Da, Biblija prikazuje Isusa kao ključnu osobu u ispunjenju Božjih nauma.

U prvom stoljeću mnogo ljudi prihvatilo je Isusa zbog onoga što je on bio — obećani Mesija, ili Krist, poslan na Zemlju da opravda Jehovin suverenitet i umre za otkup čovječanstva (Matej 20:28; Luka 2:25-32; Ivan 17:25, 26; 18:37). Teško je povjerovati da bi ljudi koji nisu sigurni u identitet Isusa imali želju postati njegovim učenicima i time se izvrgnuti žestokom progonstvu. Učenici su se hrabro i revno prihvatili zadatka koji im je dao — ‘načiniti učenike od ljudi iz svih naroda’ (Matej 28:19).

Danas su milijuni iskrenih kršćana koji dobro znaju što vjeruju uvjereni da Isus nije ličnost iz neke legende. Oni ga prihvaćaju kao ustoličenog kralja Božjeg Kraljevstva uspostavljenog na nebu, koji će uskoro preuzeti potpunu kontrolu nad Zemljom i zbivanjima na njoj. Dolazak te Božje vladavine dobrodošla je vijest, budući da ta vladavina obećava da će riješiti svjetske probleme. Pravi kršćani lojalno podupiru od Jehove odabranog Kralja tako što drugim ljudima objavljuju ‘tu dobru vijest o kraljevstvu’ (Matej 24:14).

Oni koji podupiru to Kraljevstvo na čelu s Kristom, Sinom živog Boga, uživat će vječne blagoslove. I ti možeš doživjeti te blagoslove! Izdavači ovog časopisa rado će ti pomoći da saznaš istinu o Isusu.