Traži utjehu od Jehove

“Bog trpljenja i utjehe da vam da da složno mislite medju sobom po Kr[i]stu Isusu” (RIMLJANIMA 15:5).

 1. Zašto je potreba za utjehom svakim danom sve veća?

SVAKI dan sa sobom donosi sve veću potrebu za utjehom. Kao što je zapazio jedan pisac Biblije prije više od 1 900 godina, “sve stvorenje neprestano zajedno uzdiše i u boli je zajednički sve dosad” (Rimljanima 8:22, NW). U naše vrijeme ‘uzdisanja’ i “boli” ima više nego ikada prije. Od prvog svjetskog rata čovječanstvo doživljava krizu za krizom u obliku ratova, kriminala i prirodnih katastrofa koje su često povezane s lošim upravljanjem Zemljom (Otkrivenje 11:18).

 2. (a) Tko snosi najveću krivicu zbog današnjih nevolja čovječanstva? (b) Koja nam činjenica pruža temelj za utjehu?

² Zašto u naše vrijeme ima toliko patnji? Opisujući Sotonino zbacivanje s neba nakon rođenja Kraljevstva 1914, Biblija odgovara: “Teško vama koji živite na zemlji i moru, jer djavo sidje k vama, i vrlo se rasrdio, znajući da vremena malo ima” (Otkrivenje 12:12). Jasni dokazi ispunjenja tog proročanstva znače da smo gotovo stigli do kraja Sotonine zle vladavine. Kako li je utješno znati da će se život na Zemlji uskoro vratiti u mirno stanje u kakvom se nalazio prije negoli je Sotona naveo naše praroditelje na pobunu!

 3. Kada ljudima nije trebala utjeha?

³ Stvoritelj čovjeka je prvom ljudskom paru u početku dao prekrasan park za dom. Nalazio se u području zvanom Eden, što znači “radost” ili “užitak” (1. Mojsijeva 2:8, NW, fusnota). Osim toga, Adam i Eva bili su savršenog zdravlja, s izgledom da nikada ne umru. Zamisli samo na kojim su sve područjima mogli razvijati svoje sposobnosti — na području vrtlarstva, umjetnosti, gradnje, glazbe. Zamisli, također, sva djela stvaranja koja su mogli proučavati dok su izvršavali zadatak da si podlože Zemlju i od nje načine raj (1. Mojsijeva 1:28). Život Adama i Eve zaista je trebao biti ispunjen, ali ne uzdisanjem i boli, nego užitkom i radošću. Njima sigurno ne bi trebala utjeha.

 4, 5. (a) Zašto su Adam i Eva pali na ispitu poslušnosti? (b) Kako je čovječanstvu postala potrebna utjeha?

⁴ Međutim, Adam i Eva trebali su razvijati duboku ljubav i cijenjenje prema svom dobrohotnom nebeskom Ocu. Takva ih je ljubav trebala motivirati da budu poslušni Bogu pod svim okolnostima. (Usporedi Ivana 14:31.) Nažalost, oboje naših praroditelja nije bilo poslušno svom zakonitom Suverenu, Jehovi. Umjesto toga, dopustili su da dođu pod zlu vlast palog anđela, Sotone Đavla. Upravo je Sotona naveo Evu da sagriješi i jede zabranjeni plod. Zatim je sagriješio Adam, jer je i on jeo plod s drveta u vezi s kojim je Bog jasno upozorio: “U koji dan okusiš s njega, umrijećeš” (1. Mojsijeva 2:17).

⁵ Tako je za grešni par počeo proces umiranja. Kad je izricao smrtnu kaznu, Bog je nadalje rekao Adamu: “Zemlja da je prokleta s tebe; s mukom ćeš se od nje hraniti do svojega vijeka; trnje i korov će ti radjati, a ti ćeš jesti zelje poljsko” (1. Mojsijeva 3:17, 18). Tako su Adam i Eva izgubili priliku da neobrađenu zemlju pretvore u raj. Budući da su bili istjerani iz Edena, morali su svu snagu usmjeriti na mukotrpno dobivanje hrane iz zemlje koja je bila prokleta. Njihovim je potomcima, koji su naslijedili to grešno, smrtno stanje, utjeha postala prijeko potrebna (Rimljanima 5:12).

Utješno obećanje ispunjeno

 6. (a) Koje je utješno obećanje dao Bog nakon što je čovječanstvo upalo u grijeh? (b) Koje je proročanstvo u vezi s utjehom izrekao Lameh?

⁶ Osuđujući poticatelja čovjekove pobune, Jehova je dokazao da je ‘Bog utjehe’ (Rimljanima 15:5). Dokazao je to obećavši da će poslati ‘sjeme’ koje će konačno osloboditi Adamovo potomstvo katastrofalnih posljedica Adamove pobune (1. Mojsijeva 3:15). Bog je s vremenom pružio i predsjaj tog spasenja. Naprimjer, nadahnuo je Lameha, dalekog Adamovog potomka po njegovom sinu Setu, da proriče o onome što će učiniti Lamehov sin: “Ovaj će nam pribavljati, u trudu i naporu naših ruku, utjehu iz zemlje koju je Bog prokleo” (1. Mojsijeva 5:29, St). Dječak je, u skladu s ovim obećanjem, dobio ime Noa, a smatra se da ono znači “odmor” ili “utjeha”.

 7, 8. (a) Koja je situacija navela Jehovu da požali zbog stvaranja čovjeka, i što je naumio učiniti kao odgovor na to? (b) Kako je Noa živio u skladu sa značenjem svog imena?

⁷ Sotona je u međuvremenu dobio sljedbenike među nekim nebeskim anđelima. Oni su se materijalizirali kao ljudi i uzimali za žene privlačne Adamove ženske potomke. Te su protuprirodne veze unapređivale pokvareno ljudsko društvo i iz njih je potekao bezbožni rod Nefila, “obarača”, koji su ispunili Zemlju nasiljem (1. Mojsijeva 6:1, 2, 4, 11; Juda 6). “I Gospodin videći da je nevaljalstvo ljudsko veliko na zemlji, (...) pokaja se Gospodin što je stvorio čovjeka na zemlji, i bi mu žao u srcu” (1. Mojsijeva 6:5, 6).

⁸ Jehova je naumio uništiti taj zli svijet općim potopom, no prvo je dopustio Noi da izgradi arku kako bi sačuvao život. Tako su bili spašeni ljudski rod i životinjske vrste. Kakvo li su olakšanje morali osjetiti Noa i njegova obitelj kad su nakon potopa izišli iz arke na očišćenu zemlju! Kako li je bilo utješno vidjeti da je skinuto prokletstvo sa zemlje tako da ju je bilo mnogo lakše obrađivati! Lamehovo se proročanstvo uistinu pokazalo istinitim i Noa je živio u skladu sa značenjem svog imena (1. Mojsijeva 8:21). Budući da je Noa bio Božji vjerni sluga, čovječanstvu je posredstvom njega bila pružena određena mjera “utjehe”. Međutim, zli utjecaj Sotone i njegovih demonskih anđela nije prestao s općim potopom, a čovječanstvo je nastavilo uzdisati pod teretom grijeha, bolesti i smrti.

Netko veći od Noe

 9. Kako se Isus Krist pokazao kao pomoćnik i tješitelj za ljude koji se kaju?

⁹ Konačno, nakon otprilike 4 000 godina ljudske povijesti, pojavilo se obećano Sjeme. Jehova Bog je, potaknut velikom ljubavlju prema čovječanstvu, poslao svog jedinorođenog Sina na Zemlju da bi umro kao otkup za grešno čovječanstvo (Ivan 3:16). Isus Krist donosi veliko olakšanje pokajničkim grešnicima koji iskazuju vjeru u njegovu žrtvenu smrt. Svi oni koji predaju svoj život Jehovi i postanu krštenim učenicima njegovog Sina osjećaju trajnu okrepu i utjehu (Matej 11:28-30; 16:24). Usprkos svojoj nesavršenosti, oni pronalaze duboku radost u služenju Jehovi čiste savjesti. Kako li je za njih utješno znati da će, ako nastave iskazivati vjeru u Isusa, biti nagrađeni vječnim životom! (Ivan 3:36; Jevrejima 5:9). Ako zbog slabosti počine ozbiljan grijeh, oni imaju u uskrsnulom Gospodinu Isusu Kristu pomoćnika, ili tješitelja (1. Ivanova 2:1, 2). Priznajući takav grijeh i poduzimajući biblijske korake kako bi spriječili da im grijeh prijeđe u naviku, oni osjećaju olakšanje jer znaju da je ‘Bog vjeran i pravedan tako da im oprašta njihov grijeh’ (1. Ivanova 1:9; 3:6; Priče Salamunove 28:13).

10. Što učimo iz čuda koja je činio Isus dok je bio na Zemlji?

¹⁰ Dok je bio na Zemlji, Isus je također donosio okrepu, oslobađajući ljude opsjednute demonima, liječeći svakakve bolesti i vraćajući voljene umrle u život. Istina, ta su čuda donosila samo privremenu korist, jer su oni koji su njima bili blagoslovljeni kasnije ostarjeli i umrli. No Isus je time ukazao na trajne buduće blagoslove koje će izliti na cijelo čovječanstvo. Budući da je sada moćni nebeski Kralj, uskoro će učiniti mnogo više nego samo izgoniti demone. Bacit će ih u bezdan, u stanje neaktivnosti, zajedno s njihovim vođom Sotonom. Tada će započeti slavna Tisućugodišnja Kristova Vladavina (Luka 8:30, 31; Otkrivenje 20:1, 2, 6).

11. Zašto se Isus nazvao ‘Gospodarem sabata’?

¹¹ Isus je za sebe rekao da je “Gospodar sabata” i mnoga je iscjeljenja izvršio na sabatni dan (Matej 12:8-13, NW; Luka 13:14-17; Ivan 5:15, 16; 9:14). Zašto je to činio? Pa, Sabat je bio sastavni dio Zakona koji je Bog dao Izraelu i stoga je služio kao “sjen dobara koja će doći” (Jevrejima 10:1). Šest radnih dana u tjednu podsjećaju nas na proteklih 6 000 godina čovječjeg robovanja Sotoninoj tiranskoj vladavini. Sabatni dan na kraju tjedna podsjeća na utješni odmor koji će doživjeti čovječanstvo tijekom Tisućugodišnje Vladavine Većeg Noe, Isusa Krista. (Usporedi 2. Petrovu 3:8.)

12. Koje utješne događaje možemo s radošću očekivati?

¹² Kakvo li će olakšanje osjetiti zemaljski podanici Kristove vladavine kad, napokon, budu potpuno oslobođeni Sotoninog zlog utjecaja! Daljnja će utjeha nastupiti kad dožive izlječenje svojih fizičkih, emocionalnih i mentalnih bolesti (Izaija 65:17). A onda, zamisli samo njihovo oduševljenje kad počnu dočekivati voljene koji se vraćaju iz mrtvih! Tako će Bog “otrti svaku suzu od očiju njihovijeh” (Otkrivenje 21:4). I dok se postupno primjenjuju koristi Isusove otkupne žrtve, poslušni podanici Božjeg Kraljevstva rast će do savršenstva, potpuno se oslobodivši svih loših posljedica Adamovog grijeha (Otkrivenje 22:1-5). Zatim će Sotona biti pušten “na malo vremena” (Otkrivenje 20:3, 7). Svi ljudi koji vjerno podupiru Jehovinu zakonitu suverenost bit će nagrađeni vječnim životom. Zamisli samo neizrecivu radost i olakšanje kad budu potpuno ‘oslobođeni ropstva raspadljivosti’! Tako će poslušno čovječanstvo uživati ‘u slobodi slave djece Božje’! (Rimljanima 8:21, St).

13. Zašto svi pravi kršćani trebaju utjehu koju daje Bog?

¹³ A dotada smo i dalje podložni uzdisanju i boli uobičajenima za sve koji žive usred Sotoninog zlog sustava. Porast fizičkih bolesti i emocionalnih poremećaja pogađa sve vrste ljudi, uključujući i vjerne kršćane (Filipljanima 2:25-27; 1. Solunjanima 5:14). Pored toga, mi kao kršćani često trpimo nepravedno izrugivanje i progonstva kojima nas Sotona obasipa zbog toga što se ‘više pokoravamo Bogu negoli ljudima’ (Djela apostolska 5:29). Dakle, da bismo mogli ustrajati u činjenju Božje volje sve do samoga kraja Sotoninog svijeta, trebamo utjehu, pomoć i snagu koju On pruža.

Gdje pronaći utjehu

14. (a) Koje je obećanje dao Isus u noći uoči svoje smrti? (b) Što je neophodno potrebno da bismo izvukli potpunu korist iz utjehe Božjeg svetog duha?

¹⁴ U noći uoči svoje smrti, Isus je svojim vjernim apostolima jasno dao do znanja da će ih uskoro napustiti i vratiti se svom Ocu. To ih je uznemirilo i rastužilo (Ivan 13:33, 36; 14:27-31). Uvidjevši njihovu potrebu za daljnjom utjehom, Isus je obećao: “Ja ću umoliti oca, i daće vam drugoga utješitelja da bude s vama u vijek” (Ivan 14:16). Isus je ovdje govorio o Božjem svetom duhu, koji je bio izliven na njegove učenike 50 dana nakon njegovog uskrsnuća.a Božji duh ih je, između ostalog, tješio tijekom njihovih kušnji i jačao ih da nastave činiti Božju volju (Djela apostolska 4:31). Međutim, takvu pomoć ne treba smatrati nečim samim po sebi razumljivim. Da bi iz nje izvukao potpunu korist, svaki kršćanin mora stalno moliti za utješnu pomoć koju pruža Bog posredstvom svog svetog duha (Luka 11:13).

15. Koji su neki načini na koje nam Jehova pruža utjehu?

¹⁵ Jedan drugi način na koji Bog pruža utjehu jest putem svoje Riječi, Biblije. Pavao je napisao: “Što se naprijed napisa za našu se nauku napisa, da trpljenjem i utjehom pisma nad imamo” (Rimljanima 15:4). To nam pokazuje potrebu da redovito proučavamo i meditiramo o onome što je zapisano u Bibliji i publikacijama temeljenim na njoj. Osim toga, trebamo redovito prisustvovati kršćanskim sastancima, na kojima se prenose utješne misli iz Božje riječi. Glavna svrha takvih okupljanja jest, između ostalog, da se međusobno hrabrimo (Jevrejima 10:25).

16. Na što nas trebaju motivirati Božje utješne pripreme?

¹⁶ Pavlovo pismo Rimljanima nadalje otkriva koje su dobre posljedice po nas kad se koristimo Božjim utješnim pripremama. “Bog trpljenja i utjehe”, pisao je Pavao, “da vam da da složno mislite medju sobom po Kr[i]stu Isusu, da jednodušno jednijem ustima slavite Boga i oca Gospodina našega Isu[sa Kri]sta” (Rimljanima 15:5, 6). Da, ako se potpuno koristimo Božjim utješnim pripremama, postat ćemo sličnijima našem hrabrom Vođi, Isusu Kristu. To će nas potaknuti da koristimo svoja usta kako bismo slavili Boga u našem djelu svjedočenja, na našim sastancima, u privatnim razgovorima sa suvjernicima i u svojim molitvama.

U vrijeme teške kušnje

17. Kako je Jehova tješio svog Sina, i s kojim rezultatom?

¹⁷ Isusa je uhvatila ‘tjeskoba’ i bio je duboko ‘žalostan’ u noći uoči svoje mučne smrti (Matej 26:37, 38, St). Stoga se malo udaljio od svojih učenika i molio se svom Ocu za pomoć. “Bi utješen po svojoj pobožnosti [“zbog svog božanskog straha”, NW]” (Jevrejima 5:7). Biblija izvještava da se ‘anđeo javio s neba [Isusu] i krijepio ga’ (Luka 22:43). Odvažan i muževan način na koji se Isus nastavio suočavati sa svojim protivnicima jest dokaz da je način na koji je Bog tješio svog Sina bio najdjelotvorniji (Ivan 18:3-8, 33-38).

18. (a) Koje je razdoblje u životu apostola Pavla bilo posebno iskušavajuće? (b) Kako možemo biti na utjehu samilosnim starješinama koji naporno rade?

¹⁸ I apostol Pavao je prolazio kroz razdoblja teških kušnji. Naprimjer, njegovu službu u Efezu obilježile su ‘suze i napasti [“kušnje”, NW] koje su mu se dogodile od Židova koji su mu radili o glavi’ (Djela apostolska 20:17-20). Pavao je na kraju otišao iz Efeza nakon što su obožavatelji božice Artemide dignuli viku u gradu zbog njegove propovjedničke aktivnosti (Djela apostolska 19:23-29; 20:1). Dok je išao na sjever prema gradu Troadi, Pavla je nešto drugo jako brinulo. Jednom prilikom prije nereda u Efezu, primio je uznemiravajuć izvještaj. Mladu skupštinu u Korintu mučio je razdor, a tolerirao se i blud. Zato je Pavao iz Efeza pisao pismo u kojem ih strogo prekorava, nadajući se da će se situacija popraviti. Nije mu to bilo lako učiniti. “Od brige mnoge i tuge srca napisah vam s mnogijem suzama”, otkrio je kasnije u drugom pismu (2. Korinćanima 2:4). Poput Pavla, samilosni starješine smatraju da nije lako dati savjet za popravljanje i ukor, djelomično zbog toga što su oni itekako svjesni vlastitih slabosti (Galaćanima 6:1). Neka bismo zato bili na utjehu onima koji preuzimaju vodstvo među nama tako da spremno prihvaćamo na Bibliji temeljen savjet pun ljubavi (Jevrejima 13:17).

19. Zašto je Pavao otišao iz Troade u Makedoniju, i zašto je na kraju osjetio olakšanje?

¹⁹ Dok je bio u Efezu, Pavao ne samo da je pisao braći u Korintu nego im je još poslao Tita da im pomogne, naloživši mu da mu pošalje izvještaj o njihovoj reakciji na pismo. Pavao se nadao da će Tita sresti u Troadi. Ondje je Pavao bio blagoslovljen odličnim prilikama da čini učenike. No to nije uspjelo ublažiti njegovu tjeskobu zbog toga što Tit još nije stigao (2. Korinćanima 2:12, 13). Zbog toga je otputovao u Makedoniju, nadajući se da će se ondje sresti s Titom. Pavlovu zabrinutost povećalo je snažno protivljenje njegovoj službi. “Kad smo došli u Makedoniju”, objašnjava Pavao, “naše slabo ljudsko biće nije imalo nikakva mira. Naprotiv, u svakom smo pogledu bili u nevolji: izvana borbe — iznutra zebnje. Ali Bog, koji tješi potištene, utješi nas Titovim dolaskom” (2. Korinćanima 7:5, 6, St). Kakvog li olakšanja kad je Tit konačno stigao kako bi rekao Pavlu za pozitivnu reakciju Korinćana na njegovo pismo!

20. (a) Koji je još jedan važan način na koji Jehova pruža utjehu, kao što je to bilo u Pavlovom slučaju? (b) Što će se razmatrati u sljedećem članku?

²⁰ Pavlovo je iskustvo utješno za današnje Božje sluge, od kojih se mnogi također suočavaju s kušnjama zbog kojih su ‘potišteni’ ili ‘depresivni’ (Phillips). Da, ‘Bog utjehe’ zna naše individualne potrebe i može nas koristiti kako bismo tješili jedni druge, upravo kao što je Titov izvještaj o pokajničkom stavu Korinćana utješio Pavla (2. Korinćanima 7:11-13). U sljedećem ćemo članku razmotriti Pavlov srdačan odgovor Korinćanima i kako nam to može pomoći da danas budemo djelotvorni sudionici u Božjoj utjesi.

Sudjelovati u utjesi koju pruža Jehova

“Nadanje vaše tvrdo je za vas. Ako li se utješavamo, za vašu je utjehu i spasenje, znajući da kao što ste zajedničari u našemu stradanju tako i u utjesi [“sudionici u patnjama, tako ćete sudjelovati i u utjesi”, “NW”]” (2. KORINĆANIMA 1:7).

 1, 2. Što su doživjeli mnogi koji danas postaju kršćani?

MNOGI su sadašnji čitatelji Kule stražare odrasli bez spoznaje Božje istine. Možda je to i s tobom slučaj. Ako je tako, prisjeti se kako si se osjećao kad su ti se počele otvarati oči razumijevanja. Naprimjer, zar nisi osjetio olakšanje kad si prvi put saznao da mrtvi ne pate, nego da su bez svijesti? Zar nisi bio utješen kad si čuo o nadi za mrtve, da će milijarde ljudi uskrsnuti u život u Božjem novom svijetu? (Propovjednik 9:5, 10; Ivan 5:28, 29).

² A kako je s Božjim obećanjem o prestanku zla i pretvaranju Zemlje u raj? Kad si čuo za to obećanje, zar te ono nije utješilo i ispunilo nestrpljivim očekivanjem? Kako si se osjećao kad si prvi put čuo za mogućnost da nikada ne umreš nego da preživiš i dođeš u predstojeći zemaljski raj? Nesumnjivo si bio oduševljen. Da, prihvatio si Božju utješnu poruku koju danas diljem svijeta propovijedaju Jehovini svjedoci (Psalam 37:9-11, 29; Ivan 11:26; Otkrivenje 21:3-5).

 3. Zašto i oni koji drugima prenose Božju utješnu poruku trpe nevolju?

³ Međutim, kad si pokušao biblijsku poruku prenijeti drugima, uvidio si i da “vjera nije sviju” (2. Solunjanima 3:2). Možda su ti se neki bivši prijatelji rugali zbog toga što izražavaš vjeru u biblijska obećanja. Možda si čak doživio progonstvo zato što si nastavio proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Možda se protivljenje pojačalo kad si se počeo mijenjati kako bi svoj život uskladio s biblijskim načelima. Počeo si doživljavati nevolje koje Sotona i njegov svijet nanose svima onima koji prihvaćaju Božju utjehu.

 4. Na koje različite načine znaju reagirati novozainteresirane osobe kad se suočavaju s nevoljom?

⁴ Nažalost, baš kao što je prorekao Isus, neki zbog nevolja posrnu i prestanu se družiti s kršćanskom skupštinom (Matej 13:5, 6, 20, 21). Drugi ustraju u nevoljama jer zadržavaju misli usmjerenima na utješna obećanja o kojima uče. S vremenom predaju svoj život Jehovi i krste se kao učenici njegovog Sina, Isusa Krista (Matej 28:19, 20; Marko 8:34). Dakako, nevolja ne prestaje kad se kršćanin krsti. Naprimjer, osoba koja je imala nemoralnu prošlost možda se treba snažno boriti kako bi ostala kreposna. Drugi se moraju boriti sa stalnim protivljenjem članova obitelji koji nisu u vjeri. Bez obzira na nevolju koja ih pogađa, svi oni koji vjerno nastavljaju živjeti odano Bogu mogu biti sigurni u jednu stvar. Osjetit će Božju utjehu i pomoć na vrlo osoban način.

“Bog svake utjehe”

 5. Što je Pavao doživio pored mnogih kušnji koje je podnosio?

⁵ Apostol Pavao je bio čovjek koji je duboko cijenio utjehu koju pruža Bog. Nakon posebno iskušavajućih događaja u Aziji i Makedoniji, osjetio je veliko olakšanje kad je čuo da je korintska skupština dobro reagirala na njegovo ukoravajuće pismo. To ga je potaknulo da im napiše drugo pismo, koje sadrži sljedeći izraz hvale: “Blagosloven Bog i otac Gospodina našega Isu[sa Kri]sta, otac milosti [“nježnih milosrđa”, NW] i Bog svake utjehe, koji nas utješava u svakoj nevolji našoj” (2. Korinćanima 1:3, 4).

 6. Što možemo naučiti iz Pavlovih riječi koje nalazimo u 2. Korinćanima 1:3, 4?

⁶ Te nadahnute riječi mnogo govore. Analizirajmo ih. Kad Pavao u svojim pismima izražava hvalu Bogu, zahvaljuje mu se ili ga moli za nešto, obično možemo primijetiti da ti izrazi uključuju i duboko cijenjenje Isusa, Glave kršćanske skupštine (Rimljanima 1:8; 7:25; Efežanima 1:3; Jevrejima 13:20, 21). Stoga Pavao ovaj izraz hvale upućuje ‘Bogu i ocu Gospodina našega Isusa Krista’ (naglašeno od nas). Nadalje, prvi put u svojim spisima koristi grčku imenicu prevedenu s ‘nježna milosrđa’. Ova imenica dolazi od riječi koja se koristi kako bi se izrazila tuga zbog patnje drugoga. Tako Pavao opisuje Božje nježne osjećaje prema svakom Njegovom vjernom sluzi koji trpi nevolju — nježne osjećaje koji potiču Boga da postupi milosrdno u njihovu korist. I na kraju, Pavao je gledao na Jehovu kao na izvor te poželjne osobine, nazivajući ga ‘Ocem nježnih milosrđa’.

 7. Zašto se može reći da je Jehova “Bog svake utjehe”?

⁷ Zbog Božjih ‘nježnih milosrđa’ onaj tko trpi nevolju osjeća olakšanje. Stoga Pavao dalje opisuje Jehovu kao ‘Boga svake utjehe’. Dakle, na Jehovu možemo gledati kao na izvor svake utjehe koju doživljavamo zbog dobrohotnosti suvjernika. Ne postoji stvarna, trajna utjeha koja ne potječe od Boga. Osim toga, upravo je on stvorio čovjeka po svom obličju i na taj nam način omogućio da budemo tješitelji. A Božji sveti duh je ono što motivira njegove sluge da pokazuju nježno milosrđe prema onima kojima treba utjeha.

Poučeni da budemo tješitelji

 8. Iako Bog nije izvor naših kušnji, kakvo korisno djelovanje može na nas imati ustrajnost u nevolji?

⁸ Iako Jehova Bog dopušta da njegovi vjerni sluge doživljavaju razne kušnje, on nikada nije njihov izvor (Jakov 1:13). Međutim, utjeha koju nam on pruža dok trpimo nevolju može nas poučiti da budemo senzibilniji prema potrebama drugih. S kojim rezultatom? “Da bismo mogli utješiti one koji su u svakoj nevolji utjehom kojom nas same Bog utješava” (2. Korinćanima 1:4). Tako nas Jehova poučava da djelotvorno prenosimo njegovu utjehu suvjernicima i onima koje susrećemo u svojoj službi dok oponašamo Krista i ‘tješimo sve žalosne’ (Izaija 61:2; Matej 5:4).

 9. (a) Što će nam pomoći da ustrajemo u patnjama? (b) Kako su drugi utješeni našom vjernom ustrajnošću u nevolji?

⁹ Pavao je ustrajao u mnogim patnjama zahvaljujući obilnoj utjesi koju je dobio od Boga preko Krista (2. Korinćanima 1:5). I mi možemo osjetiti obilnu utjehu meditirajući o Božjim dragocjenim obećanjima, moleći se za potporu njegovog svetog duha i doživljavajući kako Bog odgovara na naše molitve. Tako ćemo biti ojačani da bismo nastavili podupirati Jehovinu suverenost i dokazivati da je Đavo lažac (Job 2:4; Priče Salamunove 27:11). Kad vjerno ustrajemo u bilo kojoj vrsti nevolje, trebamo poput Pavla svu zaslugu pripisati Jehovi, čija utjeha omogućava kršćanima da ostanu vjerni pod kušnjom. Ustrajnost vjernih kršćana utješno djeluje na bratstvo i druge čini odlučnima da ‘ustraju u istim patnjama’ (2. Korinćanima 1:6, NW).

10, 11. (a) Što je, između ostalog, prouzročilo patnju skupštini u drevnom Korintu? (b) Kako je Pavao tješio korintsku skupštinu, i koju je nadu izrazio?

¹⁰ Korinćane su pogađale iste patnje koje pogađaju sve prave kršćane. Pored toga, trebali su savjet da bi isključili nepokajničkog bludnika (1. Korinćanima 5:1, 2, 11, 13). Budući da nisu poduzeli taj korak i okončali sukob i podjele, nanesena je sramota skupštini. No na kraju su ipak primijenili Pavlov savjet i pokazali iskreno kajanje. Zbog toga ih je srdačno pohvalio i rekao im da ga je utješila njihova dobra reakcija na njegovo pismo (2. Korinćanima 7:8, 10, 11, 13). Izgleda da se i isključeni pokajao. Stoga im je Pavao savjetovao da mu ‘oproste i tješe ga kako ne bi pao u preveliku žalost’ (2. Korinćanima 2:7).

¹¹ Pavlovo drugo pismo zasigurno je utješilo korintsku skupštinu. A to je između ostalog i bila njegova namjera. Objasnio je: “Nadanje vaše tvrdo je za vas. Ako li se utješavamo, za vašu je utjehu i spasenje, znajući da kao što ste zajedničari u našemu stradanju tako i u utjesi [“sudionici u patnjama, tako ćete sudjelovati i u utjesi”, NW]” (2. Korinćanima 1:7). Na kraju svojeg pisma, Pavao ih je bodrio: “Radujte se, (...) utješavajte se (...) i Bog ljubavi i mira biće s vama” (2. Korinćanima 13:11).

12. Koju potrebu imaju svi kršćani?

¹² Kakvu samo važnu pouku možemo izvući iz ovoga! Svi članovi kršćanske skupštine trebaju ‘sudjelovati u utjesi’ koju Bog pruža preko svoje Riječi, svog svetog duha i svoje zemaljske organizacije. Ako su se pokajali i ispravili svoj neispravan način postupanja, čak i isključeni trebaju utjehu. Zbog toga je “vjerni i razboriti rob” načinio milosrdnu pripremu kako bi im pomogao. Jednom godišnje dvojica starješina mogu posjetiti pojedine isključene osobe. Možda više ne pokazuju pobunjenički stav i više ne čine teški grijeh te im je možda potrebna pomoć kako bi poduzeli potrebne korake da bi bili ponovno primljeni (Matej 24:45, NW; Ezehijel 34:16).

Pavlova nevolja u Aziji

13, 14. (a) Kako je Pavao opisao vrijeme teške nevolje koje je proživio u Aziji? (b) Na koji je događaj Pavao vjerojatno mislio?

¹³ Patnja koju je korintska skupština dotada proživjela nije se mogla usporediti s mnogim nevoljama u kojima je Pavao morao ustrajati. Zato ih je mogao podsjetiti: “Ne bismo htjeli, braćo, da ostanete u neznanju u pogledu nevolje što nas zadesi u Aziji i koja nas je opteretila preko svake mjere — iznad naše snage — tako da smo izgubili nadu u život. Čak smo u sebi smatrali sigurnom smrtnu osudu, (ali to bijaše) da se ne bismo uzdali sami u se, nego u Boga koji uskrisuje mrtve. On nas je oslobodio od tolike smrtne pogibli i opet će nas osloboditi. Da, u nj smo postavili nadu da će nas opet osloboditi” (2. Korinćanima 1:8-10, St).

¹⁴ Neki bibličari smatraju da se Pavao osvrnuo na pobunu u Efezu, koja je mogla stajati života Pavla i dvojicu njegovih putujućih suradnika iz Makedonije, Gaja i Aristarha. Ta su dvojica kršćana bila nasilu odvedena u kazalište prepuno svjetine koja je ‘povikala uglas, i vikala oko dva sata: velika je Dijana [Artemida, božica] Efeška!’ Konačno je jedan gradski službenik uspio umiriti gomilu. Pavao je sigurno bio vrlo uznemiren zbog toga što je Gajev i Aristarhov život bio u opasnosti. On je ustvari želio ući unutra i urazumiti fanatičnu svjetinu, no spriječili su ga kako ne bi na taj način riskirao život (Djela apostolska 19:26-40).

15. Koji je ekstreman slučaj možda opisao Pavao u 1. Korinćanima 15:32?

¹⁵ Međutim, Pavao je možda opisivao daleko ekstremniji slučaj od prethodnog događaja. U svom prvom pismu Korinćanima, Pavao je pitao: “Jer ako sam se po čovjeku borio sa zvjerovima u Efezu, kaka mi je korist?” (1. Korinćanima 15:32). To bi moglo značiti da Pavlov život nisu ugrožavali samo zvjerski raspoloženi ljudi nego i doslovne divlje životinje u areni u Efezu. Kriminalce se ponekad kažnjavalo tako da ih se prisiljavalo da se bore s divljim zvijerima, dok je krvožedna gomila to promatrala. Ako je Pavao mislio na to da su mu prijetile doslovne divlje zvijeri, mora da je u posljednjem trenutku na čudesan način bio spašen od okrutne smrti, baš kao što je Danijel bio spašen iz usta doslovnih lavova (Danijel 6:22).

Suvremeni primjeri

16. (a) Zašto se mnogi Jehovini svjedoci mogu poistovjetiti s nevoljama koje je podnosio Pavao? (b) U što možemo biti sigurni u vezi s onima koji su umrli zbog svoje vjere? (c) Kakvo je dobro proizašlo iz toga kad su kršćani jedva izbjegli smrti?

¹⁶ Mnogi današnji kršćani mogu razumjeti nevolje koje je podnosio Pavao (2. Korinćanima 11:23-27). Kršćani su i danas ‘opterećeni preko svake mjere’, a mnogi su se suočili sa situacijama u kojima su ‘izgubili nadu u život’ (2. Korinćanima 1:8, St). Neki su umrli od ruku masovnih ubojica i okrutnih progonitelja. Možemo biti sigurni da im je Božja utješavajuća snaga omogućila da ustraju i da su umrli sa srcem i mislima čvrsto upravljenima na ispunjenje svoje nade, bez obzira na to radi li se o nebeskoj ili zemaljskoj nadi (1. Korinćanima 10:13; Filipljanima 4:13; Otkrivenje 2:10). U drugim je slučajevima Jehova tako vodio stvari da su naša braća bila spašena od smrti. Onima koji su iskusili takvo oslobođenje nesumnjivo je poraslo povjerenje “u Boga koji podiže mrtve” (2. Korinćanima 1:9). Nakon toga mogli su govoriti s još većim uvjerenjem dok su prenosili Božju utješnu poruku drugim ljudima (Matej 24:14).

17-19. Koja iskustva pokazuju da su naša braća u Ruandi bila sudionici u Božjoj utjesi?

¹⁷ Nedavno su naša draga braća u Ruandi doživjela nešto slično onome što su doživjeli Pavao i njegovi suradnici. Mnogi su izgubili život, no propali su Sotonini napori da im uništi vjeru. Umjesto toga, naša su braća u toj zemlji osobno osjetila Božju utjehu na mnogo načina. Za vrijeme genocida nad Tutsijima i Hutuima koji žive u Ruandi, bilo je Hutua koji su riskirali svoj život kako bi zaštitili Tutsije i Tutsija koji su štitili Hutue. Neke su ubili ekstremisti zbog toga što su štitili svoje suvjernike. Naprimjer, Hutu Svjedok po imenu Gahizi bio je ubijen zbog toga što je skrivao duhovnu sestru iz plemena Tutsi po imenu Chantal. Chantalinog supruga Jeana, koji je također Tutsi, skrivala je na drugom mjestu Hutu sestra po imenu Charlotte. Jean i još jedan Tutsi brat sakrivali su se 40 dana u velikom dimnjaku i izlazili su samo nakratko noću. Charlotte im je cijelo vrijeme pribavljala hranu i štitila ih iako je živjela u blizini jednog Hutu vojnog logora. Na ovoj stranici možeš vidjeti sliku Jeana i Chantal, koji su se ponovno sastali i koji su zahvalni što su njihovi Hutu suobožavatelji ‘položili svoje vratove’ za njih, baš kao što su to Priscila i Akvila učinili za apostola Pavla (Rimljanima 16:3, 4).

¹⁸ Jednog drugog Hutu Svjedoka, Rwakabubua, hvalile su novine Intaremara zbog toga što je štitio suvjernike Tutsije.a U njima je pisalo: “Tu je i Rwakabubu, Jehovin svjedok, koji je sakrivao ljude kod svoje braće (tako se suvjernici međusobno oslovljavaju) gdje god bi stigao. Znao je provesti cijeli dan donoseći im hranu i pitku vodu iako je astmatičar. No Bog mu je dao izvanrednu snagu.”

¹⁹ Razmotrimo i primjer jednog zanimljivog Hutu para po imenu Nicodeme i Athanasie. Prije izbijanja genocida, ovaj je bračni par proučavao Bibliju s jednim Tutsi Svjedokom po imenu Alphonse. Riskirajući svoj život, sakrili su Alphonsa u svom domu. Kasnije su shvatili da kuća nije sigurno mjesto, jer su njihovi Hutu susjedi znali za njihovog Tutsi prijatelja. Zbog toga su Nicodeme i Athanasie sakrili Alphonsa u rupu u dvorištu. Bio je to dobar potez, jer su susjedi počeli tražiti Alphonsa gotovo svaki dan. Dok je 28 dana ležao u toj rupi, Alphonse je meditirao o biblijskim izvještajima kao što je onaj o Rahabi, koja je sakrila dvojicu Izraelaca na krovu svoje kuće u Jerihonu (Jozua 6:17). Danas Alphonse služi u Ruandi kao propovjednik dobre vijesti i zahvalan je što su njegovi Hutu interesenti bili spremni riskirati život zbog njega. A što je s Nicodemom i Athanasie? Oni su sada kršteni Svjedoci Jehove i vode preko 20 biblijskih studija sa zainteresiranim osobama.

20. Na koji je način Jehova tješio našu braću u Ruandi, no koju potrebu i dalje imaju mnogi od njih?

²⁰ U vrijeme kad je u Ruandi započeo genocid, u toj je zemlji bilo 2 500 objavitelja dobre vijesti. Iako su stotine njih izgubile život ili su bile primorane pobjeći iz zemlje, broj Svjedoka porastao je na preko 3 000. To je dokaz da je Bog uistinu tješio našu braću. A što je s mnogom siročadi i udovicama među Jehovinim svjedocima? Razumljivo je da oni još uvijek trpe nevolju i da im je potrebna stalna utjeha (Jakov 1:27). Njihove će suze biti potpuno izbrisane tek kad počne uskrsavanje u Božjem novom svijetu. Ipak, zahvaljujući služenju svoje braće kao i zbog toga što obožavaju ‘Boga svake utjehe’, oni mogu izlaziti na kraj sa životnim problemima.

21. (a) U kojim još krajevima naša braća osjećaju veliku potrebu za Božjom utjehom, i na koji im način svi mi možemo pomoći? (Vidi okvir “Utjeha za vrijeme četiri ratne godine”.) (b) Kada će biti potpuno zadovoljena naša potreba za utjehom?

²¹ U mnogim krajevima kao što su Eritreja, Singapur i bivša Jugoslavija, naša braća i dalje vjerno služe Jehovi usprkos nevolji. Pomozimo takvoj braći redovitim usrdnim molitvama kako bi dobila utjehu (2. Korinćanima 1:11). I neka bismo vjerno ustrajali sve do vremena kad će Bog preko Isusa Krista u najpotpunijem smislu “otrti svaku suzu od [naših] očiju”. Tada ćemo u potpunosti osjetiti utjehu koju će Jehova pružiti u svom novom svijetu pravednosti (Otkrivenje 7:17; 21:4; 2. Petrova 3:13).

Utjeha za vrijeme četiri ratne godine

ZA VRIJEME četiri ratne godine na području bivše Jugoslavije mnogi su ljudi podnosili teškoće i teške nestašice. Među njima bile su stotine Jehovinih svjedoka, koje su nastavile vjerno obožavati ‘Boga svake utjehe’ (2. Korinćanima 1:3).

U Sarajevu su ljudi podnosili dodatne teškoće jer su živjeli u velikom gradu koji je cijelo vrijeme rata bio pod opsadom. Nije bilo struje, vode, drva za ogrjev ni hrane. Kako je djelovala sarajevska skupština Jehovinih svjedoka pod tim krajnje teškim uvjetima? Kršćani iz susjednih zemalja riskirali su svoj život kako bi dopremili veliku količinu humanitarne pomoći. (Vidi Kulu stražaru od 1. studenog 1994, na 23-7. stranici.) Pored toga, braća u Sarajevu međusobno su dijelila ono što su imala, stavljajući najveći naglasak na dijeljenje duhovne hrane. Za vrijeme opsade jedan je kršćanski nadglednik iz tog grada dao sljedeći izvještaj:

“Neizmjerno cijenimo naše sastanke. Moja supruga i ja, zajedno s drugih 30 osoba, pješačimo 15 kilometara u jednom smjeru kako bismo stigli na sastanke. Ponekad je stigla obavijest da će voda doći upravo u vrijeme kad su se održavali sastanci. Što su braća učinila? Da li su ostala kod kuće ili su išla na sastanke? Naša su braća radije išla na sastanke. Braća si neprestano međusobno pomažu; dijele sve što imaju. Jedna sestra iz naše skupštine živi u predgrađu, blizu šume; zbog toga nešto lakše dolazi do drva za ogrjev. Osim toga, ona radi u pekari i umjesto plaće dobiva brašno. Kad god može, ona umijesi veliki kruh i donese ga na sastanak. Nakon sastanka, na odlasku, svakome dade komad kruha.

Važno je da se nitko od braće ili sestara nikada ne osjeća napuštenim. Nitko ne može znati tko će od nas sljedeći trebati pomoć u nekoj neugodnoj situaciji. Kad su ceste bile zaleđene mlada, snažna braća vukla su na saonicama na sastanke jednu bolesnu sestru.

Svi sudjelujemo u djelu propovijedanja i Jehova blagoslivlja naš trud. On je vidio našu tešku situaciju u Bosni, ali on nas je i blagoslovio porastom — porastom koji nismo doživjeli prije rata.”

Slično tome, i u drugim ratom pogođenim dijelovima bivše Jugoslavije, Jehovini svjedoci doživljavaju porast usprkos velikim teškoćama. Iz hrvatskog ureda Jehovinih svjedoka stiže ovaj izvještaj o grupi Svjedoka: “Braća koja žive u Velikoj Kladuši morala su izlaziti na kraj s krajnje teškim vremenima. Grad je bio napadnut nekoliko puta. Braća su morala dokazivati svoju neutralnost hrvatskoj, srpskoj i raznim muslimanskim vojskama. Nesumnjivo su morala mnogo pretrpjeti — zatvaranja, batine, glad, smrtnu opasnost. No svi su ostali vjerni i imaju izvanrednu prednost vidjeti kako Jehova blagoslivlja njihove aktivnosti.”

Usprkos tim teškoćama, Jehovini svjedoci u Velikoj Kladuši i susjednom Bihaću doživljavaju porast dok revno prenose Božju poruku utjehe svojim susjedima. Ukupan broj od 26 objavitelja Kraljevstva iz ova dva grada vodi 39 biblijskih studija na domu!