Babilon Veliki optužen

U SERIJI kongresa održanih širom svijeta 1988-1989, milijuni Jehovinih svjedoka pristali su uz rezoluciju koja je izražavala njihov prezir prema ponašanju Babilona Velikog, svjetskog carstva krive religije — a posebno njegovom predstavniku, tzv. kršćanstvu. Neke bi iskrene osobe mogle zapitati: Nije li to preoštro? Ne, nimalo! Kad pogledamo kako su proroci starog Izraela neustrašivo žigosali idolopoklonstvo svog vremena, i kakvim je snažnim riječima Isus razotkrio religiozno licemjerstvo svog vremena, mi kao Jehovini svjedoci vjerujemo da je takav stav potpuno opravdan. Njega čak zahtijeva i Bog (Izaija 24:1-6; Jeremija 7:16-20; Matej 23:9-13, 27, 28, 37-39).

Zašto mi osjećamo prezir, gnušanje prema ponašanju Babilona Velikog? Kakve povijesne dokaze imamo o propustu religije u odavanju časti istinitom Suverenom Gospodaru svemira, Jehovi?

Današnji Babilon prezire ime

Suvereni Gospodar svemira nije bezimen. On se sam u Bibliji identificirao preko 7000 puta kao Jehova. On svom imenu pridaje vitalno značenje. Treća od Deset zapovijedi glasi: “Ne smiješ uzeti ime Jehove Boga svoga na nedostojan način, jer Jehova neće nekažnjenog ostaviti onog koji na nedostojan način uzima njegovo ime.” Isus je također osvijetlio ime svog Oca u Gospodinovoj molitvi, gdje je molio: “Neka se sveti ime tvoje.” (2. Mojsijeva 20:7, NS; Matej 6:9, NS)

Žalostan je izvještaj koji pokazuje kako tzv. kršćanstvo ne poštuje Božje ime. Čak i Biblija ‘King James’ iz 1611. samo sedam puta sadrži Jehovino ime, samo ili u kombinacijia. Drugi su prijevodi potpuno izbacili ime. Većina religija mu ne odaje čast. Umjesto toga su iznad Boga Biblije uzdigli svoje “sveto” Trojstvo i, u nekim slučajevima, Mariju, takozvanu Majku Božju. Dozvolilo se da Jehovino dragocjeno ime skoro nestane iz upotrebe.b

Pohvalno je da Islam, u skladu sa svojom svetom knjigom Kuranom, priznaje jednog Boga, koga nazivaju Alahom. Međutim, oni ne upotrebljavaju njegovo ime Jehova, kako je prvo bilo otkriveno u Bibliji, najmanje dvije tisuće godina prije nastanka Kurana. Hindusi obožavaju milijune bogova i božica, no, Jehove nema među njima.

Judaizam zauzima istaknuto mjesto među onima koji vrijeđaju Božje ime. Židovi su tisućama godina tvrdili da su Božji narod, a ipak su zbog svoje tradicije potpuno prestali upotrebljavati pravo Božje ime.

Zbog toga mi, kao svjedoci Suverenog Gospodina Jehove, moramo izraziti svoje gnušanje zbog zanemarivanja Božjeg svetog imena od strane Babilona Velikog.

Zašto preziremo babilonska učenja

Milijuni ljudi bili su iskorištavani i držani u stranu zbog babilonskog učenja da čovjek ima besmrtnu dušu. Lažna je religija još od davnih vremena iskorištavala strah od vječnih muka u vatrama pakla, u koje bi možda nakon smrti mogla zapasti duša. Kao rezultat profinjenijeg dotjerivanja tog učenja proizišlo je učenje o privremenim patnjama u vatrama čistilišta. Iskreni ljudi plaćaju mise za pokojnike, ali nikada ne znaju kada plaćanje više nije potrebno! Ove bogohulne doktrine nemaju biblijsku osnovu. (Usporedi Jeremija 7:31.)

Biblija, ustvari, naučava da je čovjek živa, smrtna duša. Adam zbog svoje neposlušnosti nije bio kažnjen paklenom vatrom ni čistilištem, već smrću. Jednostavno rečeno, “plaća je grijeha smrt” (Rimljanima 6:23; 1. Mojsijeva 2:7, 17; 3:19). Biblijska nada za mrtve ne zasniva se na besmrtnoj duši, već na Božjem obećanju uskrsenja u savršeni život, na rajskoj Zemlji (Ivan 5:28, 29; Otkrivenje 21:1-4).

Drugo babilonsko učenje je “sveto” Trojstvo. Ovo učenje o tri osobe u jednom Bogu nije nikada bilo dio vjere starih Hebreja (5. Mojsijeva 5:6, 7; 6:4). Isus, i sam Židov, sigurno nije nikada vjerovao ni naučavao da je on svemogući Bog. On nije polagao pravo ni na jedan dio trijade koju naučava babilonska doktrina ili dogma (Marko 12:29; 13:32; Ivan 5:19, 30; 14:28; 20:17).

Dakle, mi odbacujemo babilonske bogohulne doktrine koje naučavaju krive religije svijeta. Mi obožavamo jedinog pravog Boga, Jehovu, kroz njegovog Sina, koji je postao ‘otkupna žrtva’, ne samo za grijehe pomazanih kršćana, već i za čitavo čovječanstvo (1. Ivanova 2:2).

Zašto odbacujemo filozofije protivne Bogu

Pape i svećenstvo tzv. kršćanstva nariču zbog navale ateizma, a mnogi je upotrebljavaju kako bi opravdali svoju podršku desnoj politici. Ipak, treba se postaviti pitanje: Tko je prelazio preko nepravdi i nejednakosti koje su potakle taj porast ateizma, a posebno u posljednjem stoljeću? To se na izraziti način dešavalo u svijetu tzv. kršćanstva. Na primjer, ruska pravoslavna crkva združila se sa carevima koji su okrutno tlačili narod. Nedostatak pravih kršćanskih vrijednosti u onima koji su se predstavljali kao predstavnici Boga doprinio je stanju koje je stvorilo plodno tlo za rast ateizma.

Religije tzv. kršćanstva također su prigrlile učenje o evoluciji, na sramotu Stvoritelju. Oni složenost i različitosti preko milijuna životnih oblika pripisuju slijepim prirodnim silama. Ustvari, oni govore da se takva raznolikost razvila nizom sretnih slučajeva. Takva filozofija čini Boga suvišnim, a čovjeka nikome odgovornim. Etika postaje predmetom osobnog izbora (Psalam 14:1). Jedna posljedica toga je ta da sada svake godine ima desetke milijuna abortusa — i to u zemljama koje tvrde da su religiozne!

Mi odbacujemo te filozofije i postupke protivne Bogu. Mi obožavamo Jehovu, ‘Onog koji živi u svu vječnost, koji je stvorio nebo i sve što je na njemu, zemlju i sve što je na njoj, more i sve što je u njemu’ (Otkrivenje 10:6; 19:6).

Zašto preziremo plodove Babilona Velikog

Kršćanstvo se nije obaziralo na upozorenja sedmerim skupštinama koja su izložena u 2. i 3. poglavlju Otkrivenja. To su savjeti protiv sektaštva, idolopoklonstva, bluda, te protiv mlakosti i nehaja.

Posjeta skoro svakom mjestu obožavanja otkriva koliko je religioznih ljudi uzdiglo stvorenje iznad Stvoritelja. Kako? Odavanjem poštovanja kipovima i ikonama, obožavanjem “svetaca”, Madona i križeva. (Usporedi Psalam 115:2-8; 1. Korinćanima 5:7; 1. Ivanova 5:21.)

U njihovom slučaju ispunjenje nalaze Pavlove riječi: “Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu... poludješe, i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca, i gmazova” (Rimljanima 1:21-23, Duda-Fućak)

Zašto osuđujemo nemoral Babilona

Homoseksualnost je u prošlih 20 godina dobila opravdanje i priznata je kao alternativni stil života. Milijuni homoseksualaca izašli su iz svojih sobica, paradiraju ulicama i razmeću se svojim “ponosom homoseksualaca”. Kako Bog gleda na njihovu homoseksualnost?

Biblija je već pred oko 3 500 godina jasno rekla: “S muškarcem ne lezi kao sa ženom, gadno je” (3. Mojsijeva 18:22). Pavao je skoro 2 000 godina kasnije pokazao da se Božja mjerila nisu promijenila kada je pisao: “Zbog toga ih je predao sramotnim strastima: žene njihove zamijeniše naravno općenje protunaravnim; jednako muškarci, ostavivši prirodno općenje sa ženom, usplamtješe pohotom jedan za drugim, vršeći — muškarci s muškarcima — sramotne stvari i na sebi primajući pravednu plaću za svoje zablude” (Rimljanima 1:26, 27, ST; 1. Korinćanima 6:9, 10; 1. Timoteju 1:10).

Ipak, među svećenstvom tzv. kršćanstva toliko je mnogo homoseksualaca da im je pošlo za rukom da osnuju snažne homoseksualne grupe u mnogim većim religijama. Oni zahtijevaju da se prizna njihov način života, te da im bude odobren svećenički status. U središtu pažnje je slučaj najveće kanadske protestantske denominacije, Ujedinjene crkve Kanade, čiji su vođe 24. augusta 1988. glasali 205 prema 160 u korist primanja homoseksualaca u svećeničku službu.

Zašto preziremo duhovnu prostituciju Babilona

Otkrivenje razotkriva blud Babilona sa ‘kraljevima zemlje’, političkim vladarima. Bludnica je oslikana kao da sjedi “na mnogim vodama”, koje označavaju “puke i mnoštva i narode i jezike” (Otkrivenje 17:1, 2, 15, NS). Svojim prisnim odnosom s političkim vladarima kriva je religija tokom stoljeća, prikriveno ili otvoreno, upotrebljavala svoj utjecaj u tlačenju i iskorištavanju običnih ljudi.

Primjeri ove dominacije su konkordati, ili sporazumi, koje je Vatikan potpisao sa nacističkim i fašističkim vođama u ovom, 20. stoljeću. Kao posljedica, crkveni utjecaj nad njihovim stadima je doveo iste do potpune podložnosti nemilosrdnim vladarima. Vatikan je 1929. sklopio sporazum sa fašističkim diktatorom Benitom Mussolinijem. Što je uslijedilo u Njemačkoj? Njemački kardinal Faulhaber, pripisujući slijedeće riječi Piu XI, daje uvid u papino mišljenje o Hitleru: “Ja sam obradovan; on je prvi državnik koji se glasno izjasnio protiv boljševizma.” Faulhaber je kasnije dodao: “Moj put u Rim potvrdio je ono što sam mnogo ranije pretpostavljao. U Rimu nacional-socijalizam i fašizam smatraju jedinim spasenjem od komunizma i boljševizma.”

Katolički biskupi Njemačke opirali su se nacističkoj filozofiji prije 1933. Međutim, kako tvrdi njemački pisac Klaus Scholder u svojoj knjizi The Churches and the Third Reich (Crkve i Treći rajh), vatikanski ambasador u Njemačkoj, kardinal Pacelli, zapovijedio je biskupima da revidiraju svoj stav prema nacionalsocijalizmu. Što je dovelo do te promjene? Očekivanje sporazuma između Trećeg rajha i Vatikana, koji je i zaključen 20. jula 1933.

Klaus Scholder izvještava: “Na izborima i plebiscitu 12. novembra [1933] Hitler je ubrao plodove tog konkordata, dobivši iznenađujuće mnogo glasova ‘za’, iznad svega zahvaljujući pretežno katoličkim krugovima biračkog tijela.”

Iako je nekolicina protestantskih vođa izrazila protivljenje stupanju nacista na vlast 1933, njihovi su se glasovi uskoro izgubili u masovnom valu nacionalizma. Schelder objašnjava: “U protestantskoj crkvi postojala je jasna rastuća spremnost za odbacivanjem opreza kojeg su se držali u prošlosti, te konačno za uključivanjem u nacionalni entuzijazam... Po prvi puta su se pojavile službene crkvene izjave koje su bez rezerve iskazivale podršku novom Rajhu”. Ustvari, protestantizam se prodao nacističkom nacionalizmu, postajući njegovom služavkom, kao što je to uradila i Katolička crkva.

Povijesni zapisi pokazuju da je kriva religija kroz stoljeća pristala uz moćnu vladajuću elitu, podupirajući svoj ugled na štetu običnih ljudi. Svjetski religijski vođe, koji su gladno težili za moći, vlasništvom i bogatstvom, nisu odražavali ‘Kristov duševni stav’. Kao Jehovini svjedoci, mi osjećamo gnušanje prema takvoj duhovnoj prostituciji (Ivan 17:16; Rimljanima 15:5; Otkrivenje 18:3).

Zašto se gnušamo krivnje za krv Babilona

U knjizi Otkrivenje, Babilon Veliki je optužen za ogromno krvoproliće: “I vidio sam da je žena bila pijana od krvi svetih i od krvi Isusovih svjedoka. I u njemu se našla krv proroka i svetih i svih koji su pobijeni na zemlji” (Otkrivenje 17:6, 18:24, NS).

Povijest krive religije je povijest mržnje i krvoprolića, a najkrvavije je tzv. kršćanstvo. Dva su svjetska rata započela u svijetu takozvanih kršćanskih nacija. “Kršćanski” politički vođe posegli su za oružjem 1914. i 1939, a svećenstvo ih je blagoslovilo u svim zaraćenim nacijama. The Columbia History of the World navodi slijedeće u vezi I svjetskog rata: “Obezvrijeđena je bila i istina i život, skoro bez i jednog glasa protesta. Ratnim zborom upravljali su čuvari Božje riječi. Totalni rat postao je totalna mržnja.” (Naglašeno od nas.) Vojni kapelani su patriotskim žarom poticali vojnike, dok su mladi na obje strane postajali hranom za topove. Ista povijesna knjiga kaže: “Sistematsko trovanje ljudskih umova napadajima nacionalizma... još je više omelo težnju za mirom.”

Krive religije širom svijeta i dalje stvaraju mržnju dok bjesne sukobi između Židova i muslimana, hindusa i Sikha, katolika i protestanata, muslimana i hindusa, budista i hindusa. Da, kriva religija nastavlja doprinositi krvavoj kupki “svih koji su pobijeni na zemlji” (Otkrivenje 18:24).

U svjetlu svega izloženog, Jehovini svjedoci smatraju rezoluciju iz 1988. odgovarajućom i pravodobnom. Mi razotkrivamo krivu religiju kao bludnicu, Babilon Veliki, krivu za krv. Mi svijetu objavljujemo jedini pravi put do mira i pravog obožavanja — okrenuti se Suverenom Gospodaru svemira, Jehovi Bogu, kroz Onoga koga je poslao na Zemlju, Krista, ili Mesiju, Isusa. To znači prihvatiti Božje Kraljevstvo kao pravednu, vječnu vladavinu koja jedina može zadovoljiti potrebe čovječanstva. To također znači da je sada vrijeme poslušati zapovijed: “Iziđite iz nje [Babilona Velikog], narode moj, ako ne želite imati udjela u njenim grijesima i ako ne želite primiti dio njenih nevolja” (Otkrivenje 18:4, NS); Danijel 2:44; Ivan 17:3).

[Bilješke]