Pitanja čitalaca

Koliko bi ozbiljno kršćani trebali gledati na zaruke?

Zaruke su razlog za radovanje, no ujedno su i veoma ozbiljan korak. Nijedan zreli kršćanin ne bi smio olako shvaćati zaruke, misleći da ih može raskinuti iz nekakvog hira kad god to poželi. Period zaruka ujedno je i vrijeme da se dvije osobe bolje upoznaju prije nego što stupe u brak.

Kada govorimo o toj temi, trebamo biti svjesni da se društveni običaji vezani za sklapanje braka te koraci koji vode do njega uvelike razlikuju od područja do područja i od razdoblja do razdoblja. Biblija nam to ilustrira.

Dvije Lotove kćeri, “s kojima još čovjek nije imao dodira”, bile su na neki način zaručene s dva muškarca iz mjesta u kojem su živjele. Lotovi ‘budući zetovi namjeravali su uzeti njegove kćeri’, no Biblija nam ne govori ništa o tome zašto je ili kako je došlo do zaruka. Jesu li njegove kćeri tada bile odrasle osobe? Je li njihova riječ bila presudna u odlučivanju za koga će se udati? Jesu li njihove zaruke uključivale i nekakav javni čin? To ne znamo (1. Mojsijeva 19:8-14, St). Međutim, znamo da se Jakov sam s Rahelinim ocem dogovorio da će se vjenčati s Rahelom nakon što sedam godina bude radio za njega. Iako je Jakov govorio o Raheli kao o ‘svojoj ženi’, oni tijekom tih godina nisu imali spolne odnose (1. Mojsijeva 29:18-21, St). Daljnji primjer je David, koji je, da bi se mogao oženiti Saulovom kćeri, trebao izvojevati pobjedu nad Filistejima. Nakon što je udovoljio Saulovom zahtjevu, David se mogao vjenčati s njegovom kćeri Miholom (1. Samuelova 18:20-28). Te su se “zaruke” razlikovale i jedne od drugih i od onoga što je danas uobičajeno u mnogim zemljama.

Mojsijev je zakon sadržavao propise koji su se odnosili na brak i na zaruke. Naprimjer, muškarac je mogao imati više žena; mogao se razvesti na temelju raznih razloga, dočim žena, po svemu sudeći, to nije mogla (2. Mojsijeva 22:16, 17; 5. Mojsijeva 24:1-4). Muškarac koji bi zaveo nezaručenu djevicu morao se oženiti njome ukoliko bi se njen otac s time složio i nikad se nije mogao razvesti od nje (5. Mojsijeva 22:28, 29). Neki drugi zakoni odnosili su se na brak, primjerice zakon koji govori o tome kada se treba suzdržavati od spolnih odnosa (3. Mojsijeva 12:2, 5; 15:24; 18:19). Koji su se propisi odnosili na zaruke?

Zaručena Izraelka imala je po zakonu drugačiji status od nezaručene; nju se u pogledu nekih stvari smatralo udanom (5. Mojsijeva 22:23-29; Matej 1:18, 19). Izraelci se nisu mogli zaručiti niti vjenčati s nekim svojim rođacima. Obično su to bile osobe s kojima su bili u krvnom srodstvu, no u nekim je slučajevima bilo zabranjeno zaručiti se ili sklopiti brak i zbog nasljednih prava (3. Mojsijeva 18:6-20; vidi Kulu stražaru od 1. rujna 1978, stranice 24-6). Potpuno je jasno da Božji sluge nisu smjeli olako shvaćati zaruke.

Izraelci su se morali pridržavati svih tih odredaba Zakona, no kršćani nisu pod tim Zakonom, a to podrazumijeva da ne moraju slijediti njegove odredbe koje se odnose na zaruke ili na brak (Rimljanima 7:4, 6; Efežanima 2:15; Jevrejima 8:6, 13). Ustvari, Isus je naučavao da se kršćanska pravila vezana za brak razlikuju od pravila koja su bila propisana Zakonom (Matej 19:3-9). Ipak, on nije umanjivao ozbiljnost braka, a niti ozbiljnost zaruka. Koliko su onda zaruke ozbiljan korak za kršćane?

U mnogim zemljama pojedinci sami odlučuju s kim će se vjenčati. Kad muškarac i žena obećaju jedno drugom da će sklopiti brak, oni se tada smatraju zaručenima. Obično nije potrebno obaviti nikakve dodatne formalnosti kojima bi se potvrdile zaruke. Istina, u nekim je područjima običaj da muškarac svojoj budućoj ženi pokloni prsten kao znak da su sada zaručeni. Ili je običaj da se zaruke objave rodbini i prijateljima, naprimjer prilikom obiteljskog ručka ili večere ili kad se okupi neko manje društvo. To je stvar osobnog izbora, a ne biblijski zahtjev. Ono što zaruke čini važećim jest dogovor između dvije osobe koje ih sklapaju.a

Kršćanin ne bi trebao nagliti s udvaranjem, zarukama ili brakom. Zajednica objavljuje na Bibliji temeljene publikacije koje mogu pomoći nevjenčanim osobama da odluče da li bi bilo mudro započeti s udvaranjem ili poduzeti korake u pogledu zaruka ili stupanja u brak.b Ključni element tih savjeta jest taj da je kršćanski brak trajna zajednica (1. Mojsijeva 2:24; Marko 10:6-9).

Dvoje bi se kršćana trebalo prilično dobro poznavati prije nego što počne razmišljati o zarukama. Svako od njih može se pitati: ‘Jesam li stvarno siguran u to da je ona druga osoba duhovna i odana Bogu? Mogu li zamisliti da s tom osobom služim Bogu cijeli svoj život? Jesmo li oboje imali prilike dobro upoznati karakterne crte one druge osobe? Jesam li siguran da ćemo se trajno slagati? Da li dovoljno znamo o prijašnjim postupcima i trenutnim okolnostima one druge osobe?’

Kad se dvoje kršćana zaruči, ispravno je da oni, ali i ostali, očekuju da će nakon toga uslijediti vjenčanje. Isus je opomenuo: “Neka bude vaša riječ: da, da; ne, ne” (Matej 5:37). Kršćani koji se zaruče trebali bi to ozbiljno shvatiti. No u rijetkim bi se slučajevima moglo dogoditi da zaručeni kršćanin sazna nešto važno što mu nije bilo rečeno ili mu je pak bilo zatajeno prije zaruka. To bi mogao biti neki važan podatak iz prošlosti druge osobe, možda čak i kriminalna ili nemoralna djela. Kršćanin koji sazna za tako nešto mora odlučiti što će učiniti. Možda će njih dvoje potanko raspraviti tu stvar i složiti se da ostanu zaručeni. Ili mogu zajednički odlučiti da raskinu zaruke. Iako to može biti osobna stvar — nešto u što se drugi ne bi trebali uplitati, što ne bi trebali nagađati ili suditi — ipak se radi o veoma ozbiljnoj odluci. S druge strane, osoba koja sazna za tako ozbiljan problem može se sama osjećati primoranom da raskine zaruke, čak i ukoliko druga osoba to ne želi. (Vidi “Pitanja čitalaca” u Kuli stražari od 15. lipnja 1975 [engl.].)

Postoji dobar razlog zbog kojeg bi se takve probleme trebalo riješiti prije nego što se stupi u brak. Isus je rekao da je porneía, teški spolni nemoral bračnog druga, jedini biblijski temelj za razvod koji osobi omogućava da se ponovo vjenča (Matej 5:32; 19:9). On nije rekao da se legalan brak može okončati razvodom ukoliko jedan od supružnika sazna za neki veoma ozbiljan problem ili prijestup koji je postojao ili je počinjen prije vjenčanja.

Naprimjer, u Isusovim je danima bilo veoma lako zaraziti se gubom. Da je židovski suprug saznao da je njegova supruga (znajući to ili ne) bolovala od gube kad se udala za njega, bi li to bio razlog za razvod? Židov koji je bio pod Zakonom mogao se zbog toga razvesti, no Isus nije rekao da to isto vrijedi i za njegove sljedbenike. Razmotrimo neke suvremene situacije. Muškarac koji je zaražen sifilisom, herpesom genitalisom, HIV-om ili nekom drugom teškom zaraznom bolešću mogao bi se oženiti, a da nije supruzi otkrio tu činjenicu. Možda se zarazio putem spolnog nemorala koji je počinio prije zaruka ili kad je već bio zaručen. Ako žena kasnije sazna za njegovu bolest ili nemoral koji je počinio u prošlosti (čak i za sterilnost ili impotenciju), to ne mijenja činjenicu da su oni sada vjenčani. Njegova ružna prošlost prije vjenčanja nije biblijski razlog za okončanje braka, kao što to ne bi bila ni ženina bolest kojom je već bila zaražena ili čak trudnoća s nekim drugim muškarcem koju je tajila prilikom stupanja u brak. Oni su sada vjenčani i međusobno su se obavezali na predanost.

Istina, takve su žalosne situacije rijetke, no ti primjeri trebaju naglasiti glavnu misao: Zaruke se ne smiju olako shvaćati. I prije i za vrijeme zaruka kršćani trebaju nastojati da se dobro upoznaju. Trebaju iskreno reći ono što druga strana želi ili ima pravo znati. (U nekim zemljama zakon nalaže da parovi izvrše liječnički pregled prije nego što stupe u brak. Neki će možda htjeti izvršiti takav pregled kako bi se osobno upoznali s činjenicama.) Tako će radost i ozbiljnost zaruka služiti časnoj svrsi dok se dvije osobe približavaju još radosnijem i ozbiljnijem koraku, a to je stupanje u brak (Priče Salamunove 5:18, 19; Efežanima 5:33).

[Bilješke]