Pouka o tome kako izlaziti na kraj s problemima

MALO se ljudi ikada moralo boriti sa svim onim problemima koje je imao Job. U kratkom je vremenu bio shrvan gubitkom bogatstva i sredstava za život, tragičnom pogibijom sve svoje djece te konačno vrlo bolnom bolešću. Izbjegavali su ga prijatelji i rođaci, a žena ga je nagovarala da ‘prokune Boga i umre!’ (Job 2:9, St; 19:13, 14).

Međutim, Job je jedinstven izvor ohrabrenja svakome tko doživljava slične kušnje. Pozitivan ishod njegove kušnje pokazuje da ustrajnost pri suočavanju s nevoljom, kad smo potaknuti iskrenom odanošću Bogu, a ne osobnim interesom, raduje Jehovino srce (Job, 1. i 2. poglavlje; 42:10-17; Priče Salamunove 27:11).

Ovaj biblijski izvještaj također sadrži vrijedne pouke o tome kako izlaziti na kraj s problemima. On pruža izrazite primjere kako nekoga tko se suočava s kušnjama treba — i kako ga ne treba — savjetovati. Osim toga, Jobovo vlastito iskustvo može nam pomoći da reagiramo na uravnotežen način kad se mi sami borimo s nepovoljnim okolnostima.

Pouka o negativnom savjetovanju

Izraz “Jobov tješitelj” postao je sinonim za osobu koja, umjesto da pokazuje suosjećanje u vrijeme nesreće, stavlja sol na ranu. No, usprkos glasu koji su Jobova tri pratioca zasluženo stekla, ne trebamo uzeti za sigurno da su njihovi poticaji bili potpuno loši. Možda su donekle željeli pomoći Jobu, u skladu sa svojim pogrešnim shvaćanjima. Zašto nisu uspjeli? Kako su postali oruđe Sotone, koji je odlučio slomiti Jobovu besprijekornost?

Pa, gotovo sve svoje savjetovanje temeljili su na pogrešnoj pretpostavci: da patnje pogađaju samo one koji griješe. U svom prvom govoru Elifaz je rekao: “Opomeni se, ko je prav poginuo, i gdje su pravedni istrijebljeni? Kako sam ja vidio, koji oru muku i siju nevolju, to i žanju” (Job 4:7, 8). Elifaz je pogrešno vjerovao da su nedužni imuni na nesreću. Budući da su Joba pritisnule ozbiljne nevolje, on je zaključio da je Job morao griješiti protiv Boga.a Isto su tako i Baldad i Sofar inzistirali da se Job pokaje za svoje grijehe (Job 8:5, 6; 11:13-15).

Tri Jobova pratioca dalje su ga obeshrabrivala izražavajući osobne ideje, a ne božansku mudrost. Elifaz je išao tako daleko da je rekao kako Bog “slugama svojim ne vjeruje” i da Jehovi ustvari nije važno da li je Job pravedan ili nije (Job 4:18; 22:2, 3). Teško je zamisliti primjedbu koja više obeshrabruje — ili koja je neistinitija — od ove! Stoga ne iznenađuje što je Jehova kasnije ukorio Elifaza i njegove pratioce zbog ovog huljenja. “Ne govoriste o meni pravo”, rekao je Bog (Job 42:7). Ali, najštetnija tvrdnja tek je slijedila.

Elifaz je na kraju otišao u krajnost izrekavši izravne optužbe. Budući da od Joba nije mogao iznuditi priznanje, poslužio se izmišljanjem grijeha za koje je pretpostavljao da ih je Job morao počiniti. “Nije li zloća tvoja velika? i nepravdama tvojim ima li kraja?”, pitao je Elifaz. “Jer si uzimao zalog od braće svoje ni za što, i svlačio si haljine s golijeh. Umornoga nijesi napojio vode, i gladnome nijesi dao hljeba” (Job 22:5-7). Te su optužbe bile potpuno neosnovane. Sâm Jehova opisao je Joba kao čovjeka koji je ‘dobar i pravedan’ (Job 1:8).

Kako je Job reagirao na te napade na svoju besprijekornost? Razumljivo je da je bio prilično ogorčen i utučen, no odlučniji nego ikada da dokaže kako su te optužbe neistinite. Ustvari, postao je toliko zaokupljen opravdavanjem samog sebe da je, na neki način, počeo kriviti Jehovu za svoju nevolju (Job 6:4; 9:16-18; 16:11, 12). Bila su previđena stvarna sporna pitanja o kojima se radilo, i razgovor je postao isprazna rasprava o tome je li Job pravedan čovjek ili nije. Koje pouke mogu kršćani izvući iz ovog strašnog savjetovanja?

1. Kršćanin pun ljubavi ne pretpostavlja odmah na početku da je neki brat sâm kriv za svoje probleme. Oštra kritika prijašnjih grešaka — bez obzira jesu li stvarne ili izmišljene — može potpuno obeshrabriti osobu koja se napreže da ide dalje. Malodušnog treba ‘utješavati’, a ne prekoravati (1. Solunjanima 5:14). Jehova želi da nadglednici budu “zaklon od vjetra”, a ne “mučni tješioci” poput Elifaza, Baldada i Sofara (Izaija 32:2; Job 16:2, St).

2. Nikad ne smijemo optuživati bez jasnog dokaza. Govorkanje ili pretpostavke — poput Elifazovih — nisu pouzdan temelj za ukoravanje. Naprimjer, ako starješina nekoga krivo optuži, vjerojatno ne bi više mogao biti dostojan povjerenja i prouzročio bi emocionalni stres. Kako se Job osjećao dok je slušao takav pogrešno upućen savjet? Dao je oduška svom bolu ironičnim uzvikom: “Kako si pomogao slabome!” (Job 26:2). Zainteresirani će nadglednik ‘ispraviti oslabljene ruke’, a ne još pogoršavati problem (Jevrejima 12:12).

3. Savjet se treba temeljiti na Božjoj riječi, a ne na osobnim idejama. Argumenti Jobovih pratilaca bili su i netočni i destruktivni. Umjesto da Joba približe Jehovi, doveli su ga do toga da misli kako između njega i njegovog nebeskog Oca postoji barijera koja ih razdvaja (Job 19:2, 6, 8). S druge strane, vješta upotreba Biblije može ispravno postaviti stvari, okrijepiti druge i pružiti stvarnu utjehu (Luka 24:32; Rimljanima 15:4; 2. Timoteju 3:16; 4:2).

Pored toga što pomaže kršćanima prepoznati određene zamke, knjiga o Jobu također pruža korisnu pouku o tome kako dati djelotvoran savjet.

Kako dati savjet

Elijuvov je savjet bio potpuno drugačiji, i u sadržaju i u načinu kako se Elijuv ponašao prema Jobu, od onog koji su dala tri Jobova pratioca. Upotrebljavao je Jobovo ime i govorio je s njim kao prijatelj, a ne kao sudac. “Čuj dakle, Jobe, što ću ti kazati, prikloni uho mojim besjedama. Gle, kao i ti, i ja sam pred Bogom, kao i ti, od gline bjeh načinjen” (Job 33:1, 6, St). Elijuv je također brzo pohvalio Joba zbog njegovog čestitog načina postupanja. “Rado bih opravdao tebe”, jamčio je Jobu (Job 33:32, St). Pored ovog ljubaznog načina savjetovanja, Elijuv je bio uspješan i iz drugih razloga.

Budući da je strpljivo čekao dok drugi nisu završili s govorom, Elijuv je mogao bolje shvatiti sporna pitanja prije davanja savjeta. S obzirom na to da je Job bio pravedan čovjek, zar bi ga Jehova kaznio? “Daleko je od Boga zloća i nepravda od svemogućega”, uzviknuo je Elijuv. “Ne odvraća od pravednika očiju svojih” (Job 34:10; 36:7).

Je li Jobova pravednost zaista bila glavno sporno pitanje? Elijuv je Jobovu pažnju svratio na jedno neuravnoteženo gledište. “Misliš da si pravo rekao: moja je pravda veća od Božije”, objasnio je. “Pogledaj nebo, i vidi; pogledaj oblake, kako su viši od tebe” (Job 35:2, 5). Kao što su oblaci daleko viši od nas, tako su Jehovini putevi viši od naših puteva. Mi nismo u stanju suditi o njegovom načinu postupanja. “Zato ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda”, zaključio je Elijuv (Job 37:24, St; Izaija 55:9).

Elijuvov je razborit savjet Jobu pripremio put da primi dodatnu poduku od samog Jehove. Ustvari, postoji očita paralela između Elijuvovog pregleda ‘čudesa Božjih’ u 37. poglavlju i Jehovinih vlastitih riječi upućenih Jobu, koje su zabilježene u 38. do 41. poglavlju. Elijuv je očito gledao na stvari s Jehovinog stajališta (Job 37:14). Kako kršćani mogu oponašati Elijuvov odličan primjer?

Poput Elijuva, naročito se nadglednici žele uživiti i biti ljubazni, imajući na umu da su i oni nesavršeni. Dobro je da pažljivo slušaju kako bi saznali sve činjenice i razumjeli problem prije davanja savjeta (Priče Salamunove 18:13). Osim toga, upotrebljavajući Bibliju i biblijske publikacije, mogu biti sigurni da prevladava Jehovino gledište (Rimljanima 3:4).

Osim što pruža ove praktične pouke za starješine, knjiga o Jobu uči nas kako da se na uravnotežen način suočavamo s problemima.

Kako ne treba reagirati na nepovoljne okolnosti

Shrvan svojim patnjama i frustriran lažnim tješiteljima, Job je postao ogorčen i utučen. “O, ne bilo dana kad sam se rodio (...) Kad mi je duši život omrznuo”, uzdisao je (Job 3:3; 10:1; St). Budući da nije bio svjestan da je Sotona krivac, pretpostavljao je da je Bog uzrokovao njegove nesreće. Činilo se tako nepravednim da on — pravedan čovjek — treba patiti (Job 23:10, 11; 27:2; 30:20, 21). Ovaj je stav Joba učinio slijepim za druge stvari koje je trebalo uzeti u obzir i doveo ga do toga da kritizira Božje postupanje s čovječanstvom. Jehova je upitao: “Hoćeš li ti uništiti moj sud? hoćeš li mene osuditi da bi sebe opravdao?” (Job 40:3).

Možda je naša trenutna reakcija kad se suočimo s nesrećom da se osjećamo kao žrtva, kao što se Job očito osjećao. Uobičajena je reakcija pitati: ‘Zašto ja? Zašto mogu drugi — koji su daleko lošiji od mene — uživati život razmjerno neopterećen problemima?’ Ovo su negativne misli koje možemo suzbiti meditiranjem o Božjoj riječi.

Za razliku od Joba, mi smo u mogućnosti razumjeti veća sporna pitanja koja su uključena. Znamo da Sotona “kao lav ričući hodi i traži koga da proždere” (1. Petrova 5:8). Kao što nam otkriva knjiga o Jobu, Đavo bi bio radostan kad bi slomio našu besprijekornost uzrokujući nam probleme. Čvrsto je odlučio dokazati svoju tvrdnju da smo Svjedoci Jehove samo u dobru (Job 1:9-11; 2:3-5). Hoćemo li imati hrabrost podržati Jehovinu suverenost i tako dokazati da je Đavo lažac?

Isusov primjer, kao i primjer nebrojenih drugih vjernih Jehovinih slugu, pokazuje da je neki oblik patnje gotovo neizbježan u ovom sustavu stvari. Isus je rekao da njegovi učenici moraju biti spremni ‘uzeti svoj mučenički stup’ ako ga žele slijediti (Luka 9:23, NW). Naš bi osobni “mučenički stup” mogla biti jedna ili više nesreća koje je Job trpio — slabo zdravlje, smrt voljene osobe, depresija, ekonomske poteškoće ili protivljenje nevjernika. Bez obzira s kojom se vrstom problema suočavamo, postoji i pozitivna strana. Na svoje okolnosti možemo gledati kao na priliku da pokažemo svoju ustrajnost i nepokolebljivu privrženost Jehovi (Jakov 1:2, 3).

Na takav su način reagirali Isusovi apostoli. Ubrzo nakon Pentekosta bili su izbičevani zbog toga što su propovijedali o Isusu. Umjesto da budu obeshrabreni, otišli su “radujući se”. Nisu bili radosni zbog same patnje, nego zbog toga što se “udostojiše primiti sramotu za ime Gospodina Isusa” (Djela apostolska 5:40, 41).

Naravno, nisu sve poteškoće koje nas snalaze posljedica služenja Jehovi. Možda smo si sami zadali probleme — barem do određene mjere. Ili je možda, ne našom krivnjom, taj problem utjecao na našu duhovnu ravnotežu. Što god da je slučaj, ponizan stav poput Jobovog omogućit će nam da prosudimo gdje su učinjene greške. Job je priznao Jehovi: “Govorah stoga, ali ne razumjeh” (Job 42:3, St). Vrlo je vjerojatno da će onaj tko na takav način priznaje svoje greške izbjeći slične teškoće u budućnosti. Kao što kaže poslovica, “pametan čovjek vidi zlo i skloni se” (Priče Salamunove 22:3).

Najvažnije od svega jest da nas knjiga o Jobu podsjeća da naši problemi neće vječno trajati. Biblija kaže: “Mi proglašujemo blaženima one koji su ustrajali. Za Jobovu ste strpljivost čuli, a vidjeli ste ishod (njegovim nevoljama) koji mu je Gospodin dao. Jer ‘Gospodin je pun samilosti i milosrđa’” (Jakov 5:11, St). Možemo biti sigurni da će Jehova jednako nagraditi vjernost svojih slugu danas.

Također s veseljem očekujemo vrijeme kad će svi problemi — “stari svijet” — proći (Otkrivenje 21:4, St). Dok ne svane taj dan, knjiga o Jobu služi kao neprocjenjiv vodič koji nam može pomoći da mudro i hrabro izlazimo na kraj s problemima.

[Bilješka]

[Slika na stranici 28]

“Pogledaj oblake, kako su viši od tebe.” Elijuv je tako Jobu pomogao razumjeti da su Božji putevi viši od čovjekovih puteva