Služiti Jehovi samopožrtvovnim duhom
“Ako tko želi za mnom ići, neka se odrekne sebe i uzme svoj mučenički stup i stalno me slijedi” (MATEJ 16:24, NW).
1. Kako je Isus obavijestio svoje učenike o svojoj predstojećoj smrti?
U SJENI snijegom pokrivene gore Hermon, Isus Krist dostiže veliku prekretnicu u svom životu. Preostalo mu je još manje od godinu dana života. On to zna; njegovi učenici ne znaju. Sada je došlo vrijeme da i oni to saznaju. Istina, Isus je i prije davao naznake o svojoj predstojećoj smrti, ali ovo je prvi put da o njoj izričito govori (Matej 9:15; 12:40). Matejev izvještaj glasi: “Otada poče Isus izlagati svojim učenicima da mora ići u Jeruzalem, gdje će mnogo trpjeti od starješina, glavara svećeničkih i književnika, da će biti ubijen i da će uskrsnuti treći dan” (Matej 16:21, St; Marko 8:31, 32).
2. Kakva je bila Petrova reakcija na Isusove riječi o Njegovoj budućoj patnji, i kako je Isus odgovorio?
2 Isusovi su dani odbrojani. No, Petar se ježi na takvu naizgled morbidnu pomisao. On ne može prihvatiti da će Mesija doista biti ubijen. Stoga se Petar usuđuje prekoriti svog Učitelja. Potaknut najboljim namjerama, on ga nepromišljeno nagovara: “Budi dobrohotan prema sebi, Gospodine; takav te udes uopće neće snaći.” Međutim, Isus odmah odbacuje Petrovu pogrešno primijenjenu dobrohotnost, jednako odlučno kao kad bi netko zdrobio glavu zmije otrovnice. “Idi iza mene, Sotono! Kamen si mi spoticanja, jer ne misliš Božje misli, nego ljudske” (Matej 16:22, 23, NW).
3. (a) Kako se Petar nesvjesno učinio Sotoninim zastupnikom? (b) Kako je Petar bio kamen spoticanja na putu samopožrtvovnosti?
3 Petar se nesvjesno učinio Sotoninim zastupnikom. Isusov oštar odgovor jednako je tako odlučan kao kad je odgovorio Sotoni u pustoši. Tamo je Đavo pokušao iskušati Isusa lagodnim životom, kraljevanjem bez trpljenja (Matej 4:1-10). Sada ga Petar pobuđuje da bude blag prema sebi. Isus zna da to nije volja njegovog Oca. Njegov život mora biti život samopožrtvovnosti, a ne život ugađanja samome sebi (Matej 20:28). Petar postaje kamen spoticanja na takvom putu; njegovo dobronamjerno suosjećanje postaje zamkom.a Isus, međutim, jasno vidi da bi, pothranjujući bilo kakvu zamisao o životu bez požrtvovnosti, izgubio Božju naklonost time što bi bio uhvaćen u smrtonosni stisak sotonske zamke.
4. Zašto udoban život ugađanja vlastitim sklonostima nije bio za Isusa i njegove sljedbenike?
4 Petar je, dakle, trebao ispraviti svoje razmišljanje. Njegove riječi upućene Isusu predstavljale su čovjekovu zamisao, a ne Božju. Udoban život ugađanja vlastitim sklonostima, lagodno izbjegavanje patnji, nije bilo za Isusa; niti je to trebao biti život za njegove sljedbenike, jer Isus nadalje govori Petru i ostalim učenicima: “Ako tko želi za mnom ići, neka se odrekne sebe i uzme svoj mučenički stup i stalno me slijedi” (Matej 16:24, NW).
5. (a) Kakav je izazov živjeti kršćanskim životom? (b) Na koje tri neophodne stvari kršćanin mora biti pripravan?
5 Isus se uvijek iznova vraća na tu ključnu temu: izazov življenja kršćanskim životom. Da bi bili Isusovi sljedbenici, kršćani moraju, poput svog Vođe, služiti Jehovi duhom samopožrtvovnosti (Matej 10:37-39). Tako on navodi tri neophodne stvari koje kršćanin mora biti pripravan učiniti: (1) odreći se sebe, (2) uzeti svoj mučenički stup, i (3) stalno Ga slijediti.
“Ako tko želi za mnom ići”
6. (a) Kako se netko odriče samoga sebe? (b) Kome moramo ugađati više nego samome sebi?
6 Što znači odreći se sebe? To znači da netko treba sebe potpuno poreći, neku vrst umiranja samome sebi. Temeljno značenje grčke riječi prevedene “odreći se” jest “reći ne”; a to znači “sasvim poreći”. Prema tome, ako prihvatiš izazov kršćanskog života, dragovoljno napuštaš svoje vlastite ambicije, udobnost, želje, sreću, zadovoljstvo. U biti, sav svoj život i sve što on obuhvaća zauvijek daješ Jehovi Bogu. Odreći se sebe znači više nego uskratiti sebi tu i tamo određena zadovoljstva. Umjesto toga, to znači da osoba vlasništvo nad sobom mora prepustiti Jehovi (1. Korinćanima 6:19, 20). Osoba koja se odrekla sebe ne živi zato da bi ugađala sebi, nego Bogu (Rimljanima 14:8; 15:3). To znači da u svakom trenutku u svom životu govori ne sebičnim željama a da Jehovi.
7. Što je mučenički stup kršćanina, i kako ga on nosi?
7 Uzeti svoj mučenički stup, prema tome, znači nešto ozbiljno. Nošenje stupa predstavlja breme i simbol je smrti. Kršćanin je spreman trpjeti ako je potrebno, ili biti osramoćen ili mučen ili čak usmrćen zato što je sljedbenik Isusa Krista. Isus je rekao: “Tko god ne prihvati svoj mučenički stup i ne slijedi me, nije mene dostojan” (Matej 10:38, NW). Ne nose svi koji pate mučenički stup. Bezbožnici imaju mnoge “muke”, ali ne i mučenički stup (Psalam 32:10). Međutim, život kršćanina život je nošenja mučeničkog stupa u požrtvovnoj službi Jehovi.
8. Kakav je životni obrazac postavio Isus za svoje sljedbenike?
8 Zadnji uvjet koji je Isus spomenuo jest da ga stalno slijedimo. Isus ne zahtijeva samo da prihvatimo ono što je on naučavao i da u to vjerujemo, nego i da cijelog svog života stalno slijedimo obrazac koji nam je postavio. A koja su neka od istaknutih obilježja koja se mogu zapaziti u njegovom životnom obrascu? Kad je svojim sljedbenicima dao zadnje zaduženje, rekao je: “Pođite stoga i učinite učenike (...) učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio” (Matej 28:19, 20, NW). Isus je propovijedao i naučavao dobru vijest o Kraljevstvu. Isto su to radili i njegovi neposredni učenici kao i, uistinu, cijela rana kršćanska skupština. Ta im je revna djelatnost, uz to što nisu bili dio svijeta, donijela mržnju i protivljenje svijeta, što je pak dovelo do toga da je njihov mučenički stup postao još teži za nošenje (Ivan 15:19, 20; Djela apostolska 8:4).
9. Kako se Isus ophodio prema drugim ljudima?
9 Drugi istaknuti obrazac vidljiv u Isusovom životu bio je način na koji se odnosio prema drugim ljudima. Bio je dobrohotan i “blage ćudi i ponizan u srcu”. Zato su se njegovi slušaoci osjećali obnovljenima u duhu i bili su ohrabreni njegovom prisutnošću (Matej 11:29, NW). Nije ih zastrašivanjem nagonio da ga slijede niti je postavljao pravilo za pravilom kako to trebaju činiti; nije im ni usađivao osjećaj krivnje kako bi ih prisilio da budu njegovi učenici. Oni su, usprkos svom životu samopožrtvovnosti, zračili istinskom radošću. U kakvoj je to oštroj suprotnosti s onima koji imaju svjetovni duh ugađanja vlastitim sklonostima koji obilježava ‘posljednje dane’! (2. Timoteju 3:1-4).
Razvijaj i očuvaj Isusov samopožrtvovni duh
10. (a) Kako se, prema Filipljanima 2:5-8, Krist odrekao sebe? (b) Ako smo sljedbenici Krista, kakav misaoni stav moramo ispoljiti?
10 Sam je Isus pružio primjer u odricanju sebe. Uzeo je svoj mučenički stup i stalno ga nosio tako što je vršio volju svog Oca. Pavao je napisao kršćanima u Filipima: “Ovo da se misli medju vama što je i u Kr[i]stu Isusu, koji, ako je i bio u obličju Božijemu, nije se otimao da se isporedi s Bogom; nego je ponizio sam sebe uzevši obličje sluge, postavši kao i drugi ljudi i na oči nadje se kao čovjek. Ponizio sam sebe postavši poslušan do same smrti, a smrti križeve” (Filipljanima 2:5-8). Tko bi se mogao potpunije odreći sebe? Ako pripadaš Kristu Isusu i jedan si od njegovih sljedbenika, moraš zadržati taj isti misaoni stav.
11. Živjeti život samopožrtvovnosti znači živjeti za čiju volju?
11 Drugi nam apostol, Petar, govori da se kršćani, budući da je Isus trpio i umro za nas, trebaju, poput dobro pripremljenih vojnika, naoružati istim duhom kakav je Isus imao. On piše: “Kad dakle Kr[i]st postrada za nas tijelom, i vi se tom misli naoružajte: jer koji postrada tijelom, prestaje od grijeha. Da ostalo vrijeme života u tijelu ne živi više željama čovječijim, nego volji Božijoj” (1. Petrova 3:18; 4:1, 2). Isusov je samopožrtvovni put jasno pokazao kako je on gledao na tu stvar. Bio je iskren u svom predanju, stavljajući uvijek volju svog Oca iznad svoje vlastite, i to do te mjere da je podnio sramotnu smrt (Matej 6:10; Luka 22:42).
12. Je li život samopožrtvovnosti bio mrzak Isusu? Objasni.
12 Iako je Isusov život samopožrtvovnosti bio težak i izazovan put za njega, nije mu bio mrzak. Umjesto toga, Isus je našao zadovoljstvo u tome da se podvrgne vršenju božanske volje. Za njega je obavljanje Očevog djela bilo poput hrane. U njemu je našao pravo zadovoljstvo, baš kao što ga netko nalazi u dobrom jelu (Matej 4:4; Ivan 4:34). Stoga, ako u svom životu želiš osjetiti pravu ispunjenost, ne možeš učiniti ništa bolje nego da slijediš primjer Isusa time da razvijaš njegovo duševno raspoloženje.
13. Na koji je način ljubav poticajna sila koja leži iza duha samopožrtvovnosti?
13 Doista, koja to poticajna sila leži iza duha samopožrtvovnosti? Jednom riječju, ljubav. Isus je rekao: “Ljubi Gospodina Boga svojega svijem srcem svojijem, i svom dušom svojom, i svom misli svojom. Ovo je prva i najveća zapovijest. A druga je kao i ova: ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe” (Matej 22:37-39). Kršćanin ne može biti sebičan a u isto vrijeme poslušan tim riječima. Njegova se sreća i interes moraju u prvom redu i najviše dati voditi njegovom ljubavi prema Jehovi, a zatim i njegovom ljubavlju prema bližnjem. Isus je tako živio, a to očekuje i od svojih sljedbenika.
14. (a) Koje se odgovornosti objašnjavaju u Hebrejima 13:15, 16? (b) Što nas nagoni da revno propovijedamo dobru vijest?
14 Apostol Pavao je razumio taj zakon ljubavi. Napisao je: “Po Isusu, dakle, uvijek ‘prinosimo Bogu žrtvu hvale’, to jest ‘plod usana’ koje hvalom slave njegovo ime! Ne zaboravljajte dobro činiti i dijeliti svoja dobra s drugima, jer se takvim žrtvama ugađa Bogu!” (Hebrejima 13:15, 16, St). Kršćani ne prinose Jehovi životinjske ili slične žrtve; stoga im nisu potrebni ljudski svećenici u doslovnom hramu da bi vršili službu u njihovom obožavanju. Naša se žrtva hvale prinosi po Kristu Isusu. A mi u prvom redu posredstvom te žrtve hvale, tog javnog objavljivanja njegovog imena, pokazujemo ljubav prema Bogu. Posebno nas naš nesebičan duh, ukorijenjen u ljubavi, nagoni da revno propovijedamo dobru vijest, trudeći se da uvijek budemo spremni Bogu ponuditi plod svojih usana. Na taj način pokazujemo i ljubav prema bližnjemu.
Samopožrtvovnost donosi bogate blagoslove
15. Kakva si probna pitanja u vezi sa samopožrtvovnošću možemo postaviti?
15 Stani na trenutak i razmisli o sljedećim pitanjima: Pokazuje li moj sadašnji obrazac života da slijedim put samopožrtvovnosti? Ukazuju li moji ciljevi na takav život? Da li članovi moje obitelji žanju duhovni dobitak iz mojeg primjera? (Usporedi 1. Timoteju 5:8.) Što je sa siročadi i udovicama? Da li i oni imaju koristi iz mog samopožrtvovnog duha? (Jakov 1:27). Mogu li više vremena odvojiti za svoju javnu žrtvu hvale? Mogu li posegnuti za prednošću pionirske, betelske ili misionarske službe, ili mogu li se preseliti da bih služio u području gdje je veća potreba za objaviteljima Kraljevstva?
16. Kako bi nam dosjetljivost mogla pomoći da vodimo život samopožrtvovnosti?
16 Ponekad je potrebno samo malo dosjetljivosti da bismo postigli svoj puni potencijal u služenju Jehovi samopožrtvovnim duhom. Naprimjer, Janet, opća pionirka iz Ecuadora, radila je na svjetovnom poslu puno radno vrijeme. Ubrzo je došlo do toga da joj je zbog dnevnog rasporeda bilo teško radosna duha postizati broj sati koji se zahtijeva od općeg pionira. Odlučila je svoj problem razložiti svom poslodavcu i zatražila je da joj se smanji broj sati na poslu. Budući da on nije bio spreman smanjiti joj radno vrijeme, sljedeći je puta povela sa sobom Mariu, koja je tražila posao sa skraćenim radnim vremenom kako bi mogla biti pionir. Ponudile su da svaka radi pola dana, te tako zajednički odrade cijeli radni dan. Poslodavac je prihvatio taj prijedlog. Sada su obje sestre opće pionirke. Videći taj divni ishod stvari, Kaffa, koja je također bila iscrpljena radeći puno radno vrijeme za istu tvrtku i boreći se da ispuni svoju pionirsku kvotu, povela je sa sobom Magali i dala isti prijedlog. I on je bio prihvaćen. Tako četiri sestre mogu biti pionirke, umjesto dvije koje su razmišljale da napuste punovremenu službu. Dosjetljivost i inicijativa isplatile su se.
17-21. Kako je jedan bračni par preispitao smisao svog života, i s kakvim rezultatom?
17 Nadalje, razmotri put samopožrtvovnosti koji je u zadnjih deset godina slijedila Evonne. U svibnju 1991, napisala je sljedeće riječi upućene Watch Tower Societyu:
18 “U listopadu 1982. moja obitelj i ja bili smo u obilasku bruklinskog Betela. Kad sam to vidjela, zaželjela sam se javiti da tamo radim. Pročitala sam molbu, a tamo je bilo jedno upečatljivo pitanje: ‘Kakav je tvoj prosječni broj sati u službi propovijedanja u zadnjih šest mjeseci? Ako je prosječni broj sati ispod deset, navedi razloge.’ Nisam se mogla dosjetiti nikakva valjana razloga zašto sam imala niski broj sati, pa sam si zato postavila cilj i dostigla ga za pet mjeseci.
19 Mada sam mogla naći nekoliko razloga zašto ne bih mogla biti pionir, kad sam pročitala 1983 Yearbook of Jehovah’s Witnesses (Godišnjak Jehovinih svjedoka za 1983) uvjerila sam se da su drugi prevladali veće zapreke nego što su moje kako bi bili pioniri. Tako sam 1. travnja napustila svoj unosni posao s punim radnim vremenom i postala pomoćni pionir, a 1. rujna 1983. ušla sam u redove općih pionira.
20 U travnju 1985, na svoju sam se radost udala za jednog uzoritog slugu pomoćnika. Tri godine kasnije, govor na oblasnom kongresu o pionirskoj službi potakao je mog supruga da me šaptom upita: ‘Vidiš li bilo koji razlog zašto ja 1. rujna ne bih započeo s pionirskom službom?’ Sljedeće dvije godine priključio mi se u toj službi.
21 Moj je muž također dva tjedna dobrovoljno radio kao građevinski radnik u bruklinskom Betelu i dao molbu za Međunarodni program gradnje. Tako smo u svibnju 1989. otišli u Nigeriju na mjesec dana da bismo pomagali pri izgradnji podružnice. Sutra putujemo za Njemačku, gdje će nas čekati vize za ulazak u Poljsku. Uzbuđeni smo što ćemo biti uključeni u tako značajan, povijesni program gradnje i što ćemo biti dio te nove grane punovremene službe.”
22. (a) Kako bismo mi, poput Petra, mogli nesvjesno postati kamen spoticanja? (b) O čemu ne ovisi služenje Jehovi samopožrtvovnim duhom?
22 Ako sam nisi u stanju biti pionir, možeš li ohrabriti one koji su u punovremenoj službi da ustraju u svojoj prednosti i možda im čak pomoći u tome? Ili ćeš biti poput nekih dobronamjernih članova obitelji i braće koji, poput Petra, možda kažu nekom punovremenom sluzi neka se štedi, bude dobrohotan prema sebi, ne shvaćajući pritom kako to može biti kamen spoticanja? Istina, ako je zdravlje pionira ozbiljno ugroženo ili ako zanemaruje kršćanske obaveze, možda će na neko vrijeme morati napustiti punovremenu službu. Služenje Jehovi samopožrtvovnim duhom ne ovisi o nekoj etiketi, kao što je to pionir, betelski radnik ili drugo. Umjesto toga, to ovisi o tome kakvi smo kao osobe — kako razmišljamo, što radimo, kako se odnosimo prema drugima, kako živimo svoj život.
23. (a) Kako možemo i nadalje imati radost u tome što smo Božji suradnici? (b) Kakvo jamstvo nalazimo u Jevrejima 6:10-12?
23 Ako doista imamo samopožrtvovan duh, imat ćemo radost da budemo Božji suradnici (1. Korinćanima 3:9). Imat ćemo zadovoljstvo u tome što znamo da radujemo Jehovino srce (Priče Salamunove 27:11). A imamo i jamstvo da nas Jehova neće nikada zaboraviti ili nas napustiti sve dok mu ostajemo vjerni (Jevrejima 6:10-12).
[Bilješke]
a Na grčkom je “kamen spoticanja” (σκάνδαλον, skándalon) izvorno bio “naziv dijela zamke na koji se pričvrstila meka, dakle, sama zamka ili stupica” (Vine’s Expository Dictionary of Old and New Testament Words).
Što misliš?
◻ Kako je Petar nesvjesno postao kamen spoticanja na putu samopožrtvovnosti?
◻ Što znači odreći se sebe?
◻ Kako kršćanin nosi svoj mučenički stup?
◻ Kako razvijamo i čuvamo samopožrtvovni duh?
◻ Koja poticajna sila leži iza duha samopožrtvovnosti?
[Slika na stranici 10]
Jesi li spreman odreći se sebe, uzeti svoj mučenički stup i stalno slijediti Isusa?