Trojstvo

Odakle potječe vjerovanje u Trojstvo?

U djelu The New Encyclopaedia Britannica stoji: “Ni riječ ‘Trojstvo’ ni neki takav izričiti nauk ne pojavljuje se u Novom zavjetu. Osim toga ni Isus ni njegovi sljedbenici nisu namjeravali proturječiti Šemi, zapisanoj u Starom zavjetu, koja glasi: ‘Čuj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedan!’ (5. Mojs. 6:4). (...) Taj se nauk razvijao postepeno kroz više stoljeća i uz mnoge sukobe mišljenja. (...) Tek u četvrtom stoljeću (...) nauk o Trojstvu poprimio je formu koju je u osnovi zadržao sve do danas” (Micropaedia, 1976, svezak X, stranica 126).

Katolička enciklopedija kaže: “Formulacija ‘jedan Bog u tri Osobe’ nije se posve afirmirala i zasigurno se nije u potpunosti uklopila u kršćanski život i ispovijest vjere sve do kraja četvrtog stoljeća. No upravo je ta formulacija prva dobila naziv dogma o Trojstvu. Takav način razmišljanja i takvo gledište bili su potpuno strani apostolskim ocima” (New Catholic Encyclopedia, 1967, svezak XIV, stranica 299).

U djelu The Encyclopedia Americana možemo pročitati: “Kršćanstvo potječe od judaizma, a judaizam je isključivo unitaristička religija [zastupa vjerovanje da je Bog jedna osoba]. Put koji je vodio od Jeruzalema do Niceje nipošto nije bio bez prepreka. Vjerovanje u Trojstvo iz četvrtog stoljeća nije točno odražavalo ranokršćansko učenje o Božjoj naravi. Naprotiv, ono je odstupalo od tog učenja” (1956, svezak XXVII, stranica 294L).

Prema djelu Nouveau Dictionnaire Universel, “platonsko trojstvo, koje je u biti samo preoblikovanje starijih trojstava koja su štovali stariji narodi, po svoj je prilici racionalno filozofsko trojstvo osobina, koje je dovelo do nastanka tri hipostaze, odnosno božanske osobe, koje se štuju u kršćanskim crkvama. (...) Takvo shvaćanje tog grčkog filozofa [Platona, četvrto stoljeće pr. n. e.] može se pronaći u svim starim [poganskim] religijama” (urednik Maurice Lachâtre, Pariz, 1865-1870, svezak 2, stranica 1467).

Isusovac John McKenzie u svom biblijskom rječniku kaže: “Tri osobe, a jedna narav — u toj se definiciji koriste izrazi ‘osoba’ i ‘priroda’ kao grčki filozofski izrazi koji se zapravo ne pojavljuju u Bibliji. Definicije trojstva pojavile su se kao posljedica dugotrajnih polemika u kojima su neki teolozi pogrešno koristili te i druge izraze, kao što su ‘bit’ i ‘supstancija’, kako bi opisali Boga” (Dictionary of the Bible, New York, 1965, stranica 899).

Premda se, kao što priznaju i sami zagovornici Trojstva, niti riječ “Trojstvo” niti ijedan navod iz dogme o Trojstvu ne nalaze u Bibliji, mogu li se u njoj ipak pronaći ideje koje su sadržane u toj dogmi?

Uči li Biblija da je “Sveti Duh” osoba?

Ako se neki biblijski reci koji govore o svetom duhu gledaju izdvojeno, može se steći dojam da se u njima govori o osobi. Tako se, naprimjer, o svetom duhu govori kao o pomoćniku (grčki: parákletos; “Utješitelj”, Ša, 2006; “Branitelj”, JB) koji “poučava”, “svjedoči”, “govori” i “čuje” (Ivan 14:16, 17, 26; 15:26; 16:13). No neki drugi biblijski reci kažu da su se ljudi “ispunili” svetim duhom te da su neki bili “kršteni” ili “pomazani” njime (Luka 1:41; Mat. 3:11; Djela 10:38), što se sigurno ne može odnositi na osobu. Da bismo razumjeli što Biblija u cjelini uči, potrebno je razmotriti sve te biblijske retke. Koji logičan zaključak možemo izvući? Prva skupina navedenih redaka sadrži govornu figuru u kojoj se Božjem svetom duhu, odnosno sili kojom se Bog služi, pridaju svojstva živog bića. U Bibliji se na sličan način prikazuje mudrost, grijeh, smrt, voda i krv. (Vidi i stranice 78 i 79, pod temom “Duh”.)

Biblija nam otkriva osobno ime Oca, koje glasi Jehova. Iz nje smo naučili da se Sin zove Isus Krist. No nigdje u njoj ne možemo naći ime svetog duha.

U Djelima apostolskim 7:55, 56 izvještava se da je Stjepan dobio viziju u kojoj je vidio nebo i “Isusa kako stoji zdesna Bogu”. No nije spomenuo da je vidio sveti duh. (Vidi i Otkrivenje 7:10; 22:1, 3.)

Katolička enciklopedija priznaje: “Veći dio Novog zavjeta o Božjem duhu govori kao o nečemu, a ne kao o nekomu. To se posebno primjećuje u paralelizmu duha i Božje moći” (New Catholic Encyclopedia, 1967, svezak XIII, stranica 575). Osim toga, u tom djelu stoji: “Apologeti [grčki kršćanski pisci iz drugog stoljeća] govorili su o Duhu prilično neodlučno, a usporedimo li to s kasnijim crkvenim učenjem, moglo bi se čak reći da o njemu zapravo i nisu govorili kao o osobi” (svezak XIV, stranica 296).

Slaže li se Biblija s onima koji naučavaju da Otac i Sin nisu odvojene i različite osobe?

Mat. 26:39, JB: “I ode [Isus Krist] malo dalje, pade ničice moleći: ‘Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.’” (Kad Otac i Sin ne bi bili dvije različite osobe, takva bi molitva bila besmislena. Tada bi se Isus molio sam sebi, a njegova bi volja obavezno bila i Očeva volja.)

U Ivanu 8:17, 18 (JB) zapisano je što je Isus odgovorio židovskim farizejima: “U vašem zakonu piše da je svjedočanstvo dvojice istinito. Ja svjedočim za sebe, a svjedoči za mene i onaj koji me posla, Otac.” (Dakle, nema sumnje u to da je Isus o sebi govorio kao o osobi sasvim odvojenoj i različitoj od Oca.)

Vidi i stranicu 137, pod temom “Jehova”.

Uči li Biblija da su sve “tri božanske osobe” za koje se kaže da su dio Trojstva vječne i da nemaju početka?

Kol. 1:15, 16, JB: “On [Isus Krist] je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji.” U kom je smislu Isus Krist “Prvorođenac svakog stvorenja”? (1) Oni koji zastupaju vjerovanje u Trojstvo kažu da “Prvorođenac” ovdje označava najistaknutiju i najugledniju osobu. Prema tom shvaćanju, Krist se ne bi ubrajao u stvorenja, nego bi bio najistaknutija osoba u odnosu na one koji su stvoreni. Ako je to točno i ako je učenje o Trojstvu istinito, zašto se onda i za Oca i za sveti duh ne kaže da su prvorođenci svakog stvorenja? No u Bibliji se taj izraz koristi samo za Sina. Prema uobičajenom značenju riječi “prvorođenac”, Isus je najstariji sin u Jehovinoj obitelji. (2) Prije nego što se spominju u Kološanima 1:15, izrazi kao što su “prvorođenac” ili “prvorođeno” mnogo se puta pojavljuju u Bibliji i svaki put kad se odnose na stvorenja znače isto — prvorođenac je dio neke grupe. “Prvorođenac Izraelov” je jedan od Izraelovih sinova, “prvorođenac faraonov” je član faraonove obitelji, a “prvorođeno od životinje” je stvorenje koje je i samo životinja. Zašto onda neki pridaju tom izrazu drugačije značenje u Kološanima 1:15? Je li to zbog načina na koji se on koristi u Bibliji ili zbog onoga u što oni već vjeruju i što žele dokazati? (3) Da li riječi iz Kološanima 1:16, 17 (JB) “u njemu je sve stvoreno (...) sve je po njemu i za njega stvoreno” znače da sam Isus nije bio stvoren? Grčka riječ koja je ovdje prevedena “sve” glasi pánta, a to je deklinirani oblik riječi pas. U Luki 13:2 (St) ta je riječ prevedena “svih ostalih” (slično i Ru, Ša, 2006). (Vidi i Luku 21:29 u Ša, 2006 [vidi i u Ru i u St, gdje je to 30. redak]. Vidi također Filipljanima 2:21 u Ru, St.) U skladu sa svim onim što Biblija govori o Sinu, NS pridaje izrazu pánta u Kološanima 1:16, 17 isto značenje. U 17. retku dodana je riječ “ostalog”, pa redak glasi: “On je prije svega ostalog i preko njega je sve nastalo”. To pokazuje da je i on bio stvoren, da je bio dio Božjeg stvaralaštva.

Otkr. 1:1; 3:14, JB: “Otkrivenje Isusa Krista: njemu ga dade Bog. (...) ‘I anđelu Crkve u Laodiceji napiši: “Ovo govori Amen, Svjedok vjerni i istiniti, Početak [grčki: arkhé] Božjeg stvorenja.”’” (St i NS imaju sličan prijevod.) Je li taj prijevod točan? Neki smatraju da te riječi znače da je Sin bio ‘začetnik Božjeg stvaranja’, odnosno da je on bio njegov ‘prvobitni izvor’. No u Grčko-hrvatskom rječniku Novoga zavjeta kao prvo značenje riječi arkhé naveden je izraz “početak” (Rudolf Amerl, Hrvatsko ekumensko biblijsko društvo, Zagreb, 2000, stranica 31). Logično je zaključiti da je onaj o kome se govori u Otkrivenju 3:14 stvorenje, prvo Božje djelo stvaranja, i da ima početak. Usporedi Mudre izreke 8:22, gdje se, s čime se slažu mnogi izučavatelji Biblije, govori o Sinu kao o personificiranoj mudrosti. Prema JB i Ša, 2006, onaj o kome se govori u tom retku bio je stvoren.

U Miheju 5:2 (podjela prema NS) zapisano je proročanstvo o Mesiji u kojem se (u JB 1. redak) kaže da je njegov “iskon od davnina, od vječnih vremena”. U Ša, 2006 (1. redak), stoji: “Njegov je početak iz davne davnine, iz danâ vječnosti.” Izjednačuju li te riječi Mesiju s Bogom? Zanimljivo je primijetiti da NS ne prevodi hebrejski tekst s “dani vječnosti”, nego “dani pradavni”. S obzirom na prije navedeno objašnjenje Otkrivenja 3:14, riječi iz Miheja 5:2 ne dokazuju da je Isus bez početka.

Uči li Biblija da nijedna od “tri božanske osobe” koje navodno sačinjavaju Trojstvo nije veća ni manja od druge dvije, da su sve one jednake i svemoguće?

Mar. 13:32, JB: “O onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.” (To, naravno, ne bi bilo tako da su Otac, Sin i Sveti Duh ravnopravne osobe koje čine jedno Božanstvo. A ako je, kao što neki tvrde, Sin bio djelomično ograničen u znanju zbog svoje ljudske prirode, postavlja se pitanje zašto to nije znao Sveti Duh.)

Mat. 20:20-23, JB: “Tada mu [Isusu] pristupi mati sinova Zebedejevih. (...) Kaže mu: ‘Reci da ova moja dva sina u tvome kraljevstvu sjednu uza te, jedan tebi zdesna, drugi slijeva.’ Isus odgovori: (...) ‘Čašu ćete moju doduše piti, ali sjesti meni zdesna ili slijeva — to nisam ja vlastan dati, to je onih kojima je pripravio moj Otac.’” (Ova bi izjava bila vrlo neobična kad bi Isus doista bio Bog, kao što se tvrdi! Je li Isus ovdje odgovarao majci Zebedejevih sinova imajući u vidu samo one ovlasti koje je imao kao čovjek? Ako je Isus doista bio, kao što kažu zagovornici Trojstva, “Bogočovjek” — dakle, i Bog i čovjek, a ne samo jedno ili drugo — da li bi onda bilo logično objašnjavati to na taj način? Zar Matej 20:23 jasno ne pokazuje da Sin nije jednak Ocu i da je Otac neka prava zadržao isključivo za sebe?)

Mat. 12:31, 32, JB: “Svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali rekne li tko bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti. I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem.” (Kad bi Sveti Duh bio osoba i kad bi bio Bog, ovaj bi redak bio u potpunoj suprotnosti s učenjem o Trojstvu jer bi značio da je Sveti Duh na neki način veći od Sina. Umjesto toga, Isusove riječi pokazuju da je Otac, kojem pripada “Duh”, veći od Isusa, Sina Čovječjega.)

U Ivanu 14:28 (JB) Isus je rekao: “Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene.”

1. Kor. 11:3, JB: “Htio bih da znate: svakomu je mužu glava Krist, glava ženi muž, a glava Kristu Bog.” (Očito je da Krist nije Bog i da Bog ima viši položaj od Krista. Zanimljivo je da su te riječi zapisane oko 55. n. e., dakle otprilike 22 godine nakon Isusovog povratka na nebo. Prema tome, ovdje iznesena istina govori o tome u kakvom su odnosu Bog i Krist na nebu.)

1. Kor. 15:27, 28, JB: “[Bog] sve podloži nogama njegovim [Isusovim]. A kad veli: Sve je podloženo, jasno — sve osim Onoga koji mu je sve podložio. I kad mu sve bude podloženo, tada će se i on sam, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio da Bog bude sve u svemu.”

Hebrejska riječ šadaj i grčka riječ pantokrátor prevedene su “Svemogući”. Obje se riječi u izvornim jezicima uvijek odnose na Jehovu, Oca (2. Mojs. 6:3; Otkr. 19:6). Nijednom se ne odnose na Sina ni na sveti duh.

Uči li Biblija da su sve “tri božanske osobe” koje navodno čine Trojstvo i same po sebi Bog?

Isus je u molitvi rekao: “Oče, (...) ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao — Isusa Krista” (Ivan 17:1-3, JB; kurziv dodan). (Otac ne bi mogao biti “jedini istinski Bog” kad bi postojale još dvije osobe koje su Bog u jednakoj mjeri kao i on, zar ne? Svi drugi o kojima se govori kao o “bogovima” zapravo su ili lažni bogovi ili samo odraz pravoga Boga.)

1. Kor. 8:5, 6, JB: “Sve kad bi i bilo nazovibogova ili na nebu ili na zemlji — kao što ima mnogo ‘bogova’ i mnogo ‘gospodara’! — nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve, a mi za njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu.” (Ove riječi prikazuju Oca kao “jednog Boga” svih kršćana, koji zauzima drugačiji položaj od Isusa Krista.)

1. Petr. 1:3, JB: “Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista.” (Čak i nakon Isusovog uzašašća na nebo, u Bibliji se na više mjesta o Ocu govori kao o Bogu Isusa Krista. U Ivanu 20:17 [JB] Isus je nakon svog uskrsnuća govorio o Ocu kao o “Bogu svomu”. Kasnije, kad je bio na nebu, opet je, prema Otkrivenju 3:12, rekao to isto. No nigdje u Bibliji nije zapisano da je Otac za svoga Sina rekao “moj Bog”, niti da su Otac ili Sin to rekli za sveti duh.)

Objašnjenja biblijskih redaka kojima neki pokušavaju dokazati da je Krist Bog možeš pronaći na stranicama 123-127, pod temom “Isus Krist”.

U djelu Schriften zur Theologie isusovac Karl Rahner priznaje: “Izraz Θεός [Bog] nikada se ne koristi za Duh”, i: “Izraz ὁ θεός [Bog, s određenim članom] ne koristi se u Novom zavjetu kad se govori o πνεῦμα ἅγιον [svetom duhu]” (Zürich, 1954, svezak I, stranice 156, 162).

Da li ijedan od biblijskih redaka koje zagovornici Trojstva koriste kako bi potvrdili svoje vjerovanje daje čvrst temelj za tu dogmu?

Onaj tko uistinu želi saznati istinu o Bogu neće pretraživati Bibliju s namjerom da pronađe retke koje će moći uklopiti u svoja unaprijed prihvaćena vjerovanja. On želi saznati što sama Božja Riječ kaže. Možda će naići na neke retke koji se po njegovom mišljenju mogu razumjeti na više načina, ali kad ih usporedi s drugim biblijskim izvještajima koji govore o istoj temi, razumjet će njihovo značenje. Na samom početku zanimljivo je primijetiti da većina biblijskih redaka koji se koriste kao “potvrda” Trojstva zapravo spominju samo dvije osobe, a ne tri. Dakle, čak i kad bi objašnjenja tih redaka koja nude zagovornici Trojstva bila točna, ona opet ne bi dokazivala da Biblija naučava Trojstvo. Razmotrimo sljedeće primjere:

Biblijski reci u kojima se neka titula koja inače pripada Jehovi odnosi na Isusa Krista ili se samo tvrdi da se odnosi na njega

Alfa i omega: Tko ima pravo na tu titulu? (1) U Otkrivenju 1:8 stoji da ona pripada Svemogućem Bogu. (2) Mnogi prevoditelji Otkrivenja na hebrejski prepoznali su da je u 8. retku opisan Jehova, pa su onamo vratili Božje vlastito ime. Vidi NS, izdanje s bilješkama i dodacima (nije objavljeno na hrvatskom). (3) U Otkrivenju 21:6, 7 govori se o tome da će kršćani koji pobijede u duhovnom ratu postati “sinovi” onoga koji je opisan kao Alfa i Omega. Takvo što nikada se ne kaže za odnos duhom pomazanih kršćana i Isusa Krista. Isus je o njima govorio kao o svojoj “braći” (Hebr. 2:11; Mat. 12:50; 25:40). No o toj Isusovoj “braći” govori se kao o “sinovima Božjim” (Gal. 3:26; 4:6; JB). (4) U Otkrivenju 22:13 (JB) kaže se da je Alfa i Omega ujedno “Prvi i Posljednji”, a isti se izraz u Otkrivenju 1:17, 18 koristi za Isusa. Slično tome, izraz “apostol” koristi se za Isusa Krista, ali i za neke njegove sljedbenike. No sigurno se slažete da to ne dokazuje da su oni ista osoba ili da zauzimaju isti položaj (Hebr. 3:1). Dakle, navedeni dokazi navode nas na zaključak da se titula “Alfa i Omega” odnosi na Svemogućeg Boga, Oca, a ne na Sina.

Spasitelj: Boga se u Bibliji često naziva Spasiteljem. U Izaiji 43:11 Bog je čak rekao: “Osim mene nema spasitelja.” Budući da se i o Isusu govori kao o Spasitelju, jesu li Bog i Isus ista osoba? Nipošto! U Titu 1:3, 4 (JB) govori se o “Spasitelju našem, Bogu”, a zatim se spominju obojica, “Bog i Krist Isus, Spasitelj naš”. Dakle, obojica su spasitelji. U Judi 25 (JB) opisan je njihov odnos: “Bogu, Spasitelju našemu, po Isusu Kristu, Gospodinu našemu” (kurziv dodan). (Vidi i Djela apostolska 13:23.) U Sucima 3:9 koristi se ista hebrejska riječ (mošia, prevedena “spasitelj” ili “izbavitelj”) kao i u Izaiji 43:11, a odnosi se na Otniela, izraelskog suca, no to sigurno ne znači da je Otniel Jehova, zar ne? Izvještaj iz Izaije 43:1-12 pokazuje da 11. redak znači da je samo Jehova donio spasenje, odnosno izbavljenje, Izraelu. To spasenje nije došlo ni od kojeg boga okolnih naroda.

Bog: U Izaiji 43:10 (JB) Jehova je rekao: “Prije mene nijedan bog nije bio načinjen i neće poslije mene biti.” Budući da je u proročanstvu zapisanom u Izaiji 9:5 (JB; 6. redak u NS) Isus Krist nazvan “Bog silni”, znači li to da je Isus ustvari Jehova? Kontekst ponovno pokazuje da nije tako! Nijedan idolopoklonički, neznabožački narod nije mogao načiniti boga prije Jehove, jer nitko nije postojao prije Jehove, a ni u budućnosti neće moći načiniti pravog, živog boga koji bi mogao proricati (Iza. 46:9, 10). No to ne znači da Jehova nije nikada stvorio osobu koju bi se s pravom moglo nazvati bogom (Psal. 82:1, 6; Ivan 1:1). U Izaiji 10:21 (JB) o Jehovi se govori kao o “Bogu jakome”, a u Izaiji 9:5 (JB; 6. redak u NS) slično se kaže za Isusa. No samo se za Jehovu kaže da je “Bog Svesilni”, odnosno Bog Svemogući (1. Mojs. 17:1, JB).

Ako se pojedina titula ili neki opis koriste na više mjesta u Bibliji, ne treba odmah zaključiti da se uvijek moraju odnositi na istu osobu. Takvo bi razmišljanje dovelo do zaključka da je Nebukadnezar zapravo Isus Krist, jer se obojicu naziva “kralj kraljeva” (Dan. 2:37; Otkr. 17:14; JB) te da su Isusovi učenici ustvari Isus Krist, jer se i za njih i za Isusa kaže da su “svjetlost svijeta” (Mat. 5:14; Ivan 8:12; JB). Uvijek trebamo uzeti u obzir kontekst retka i druga mjesta u Bibliji na kojima se pojavljuje isti izraz.

Reci iz hebrejskog dijela Biblije koji se očito odnose na Jehovu, a nadahnuti biblijski pisci primjenjuju ih na Isusa Krista

Zašto su u Ivanu 1:23 citirane riječi iz Izaije 40:3 i primijenjene na ono što je Ivan Krstitelj učinio pripremivši put Isusu Kristu, kad se u Izaiji 40:3 jasno govori o pripremanju puta Jehovi? Zato što je Isus predstavljao svog Oca. On je došao u ime svog Oca i njegov mu je Otac obećao da će uvijek biti s njim, jer je činio ono što je Ocu po volji (Ivan 5:43; 8:29).

Zašto su u Hebrejima 1:10-12 citirane riječi iz Psalma 102:25-27 (reci 26-28 u JB) i primijenjene na Sina, kad u psalmu stoji da su one upućene Bogu? Zato što je posredstvom Sina Bog stvorio sve ono što je psalmist opisao. (Vidi Kološanima 1:15, 16; Mudre izreke 8:22, 27-30.) Zanimljivo je primijetiti da su u Hebrejima 1:5b citirane riječi iz 2. Samuelove 7:14 i da se one primjenjuju na Sina Božjeg. Iako su se te riječi prvobitno odnosile na Salamuna, njihova kasnija primjena na Isusa Krista ne znači da su Salamun i Isus jedna te ista osoba. Isus je veći Salamun i čini djela koja je Salamun svojim djelima tek nagovijestio (Luka 11:31).

Biblijski reci u kojima se zajedno spominju Otac, Sin i Sveti Duh

Matej 28:19 i 2. Korinćanima 13:14 (13. redak u JB) neki su od tih redaka. Nijedan od tih redaka ne kaže da su Otac, Sin i Sveti Duh ravnopravni, jednako vječni ili da su svi oni Bog. Biblijski dokazi izneseni na stranicama 375-379 govore protiv takvog objašnjavanja tih redaka.

McClintockovo i Strongovo djelo Cyclopedia of Biblical, Theological, and Ecclesiastical Literature zagovara vjerovanje u Trojstvo, no u vezi s Matejem 28:18-20 ipak priznaje: “Ovi reci sami po sebi ne potvrđuju izričito da su sva tri spomenuta subjekta osobe, a niti da su jednaki ili da su božanske prirode” (ponovljeno izdanje 1981, svezak X, stranica 552). O drugim recima u kojima se ta tri subjekta također spominju zajedno, Cyclopedia priznaje da ti reci sami po sebi “nisu dovoljni” da bi se dokazalo Trojstvo. (Usporedi 1. Timoteju 5:21, gdje se Bog i Krist spominju zajedno s anđelima.)

Reci u hebrejskom dijelu Biblije u kojima se na Boga ukazuje imenicom u množini

U 1. Mojsijevoj 1:1 titula “Bog” prijevod je hebrejskog izraza Elohim, koji je u množini. Zagovornici Trojstva smatraju da to ukazuje na Trojstvo. Osim toga, oni smatraju da riječi iz 5. Mojsijeve 6:4 (JB) ukazuju na jedinstvo osoba koje čine Trojstvo, jer ondje stoji: “Jahve je Bog [Elohim] naš, Jahve je jedan!”

Hebrejski izraz ovdje je u množini kako bi se naglasilo veličanstvo ili moć. (Vidi Praktični biblijski leksikon, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997, stranica 79; vidi i Rječnik biblijske kulture, AGM, Zagreb, 1999, stranica 47.) On ne prenosi misao o više osoba koje bi činile jedno božanstvo. Slično tome, u Sucima 16:23 govori se o krivom bogu Dagonu, a koristi se oblik titule elohim. Uz nju se nalazi glagol u jednini, koji pokazuje da se radi o samo jednom bogu. U 1. Mojsijevoj 42:30 za Josipa se kaže da je “gospodar” (adone, množina za naglašavanje veličanstva) Egipta.

U grčkom ne postoji množina kojom se izražava veličanstvo. Stoga su u 1. Mojsijevoj 1:1 prevoditelji u Septuaginti kao prijevod izraza elohim koristili izraz ho Theós (“Bog”, jednina). U Marku 12:29, gdje je zapisan Isusov odgovor u kojem je citirao 5. Mojsijevu 6:4, također se koristi grčki izraz ho Theós u jednini.

U hebrejskom tekstu 5. Mojsijeve 6:4 dvaput se nalazi tetragram, pa bi taj tekst trebao glasiti: “Jehova, Bog naš, jedan je Jehova.” Izraelski narod, kojem su bile upućene ove riječi, nije vjerovao u Trojstvo. Babilonci i Egipćani obožavali su trijade bogova, ali Izraelcima je bilo jasno rečeno da je Jehova drugačiji.

Reci koji se mogu razumjeti na više načina, ovisno o prijevodu Biblije koji netko koristi

Ako se, gramatički gledano, neki redak može prevesti na više načina, koji je prijevod točan? Onaj koji je u suglasnosti s ostatkom Biblije. Ako netko zanemari druge dijelove Biblije i gradi svoje vjerovanje na omiljenom prijevodu određenog retka, onda je moguće da se njegovo vjerovanje ne temelji na Riječi Božjoj, nego na njegovim vlastitim idejama i na zamislima drugih nesavršenih ljudi.

Ivan 1:1, 2:

U JB stoji: “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga.” (I ostali prijevodi kažu slično.) Međutim, u NS stoji: “U početku bila je Riječ i Riječ je bila kod Boga i Riječ je bila bog. On je u početku bio kod Boga.”

Koji prijevod Ivana 1:1, 2 odgovara kontekstu? U Ivanu 1:18 (JB) stoji: “Boga nitko nikada ne vidje.” U 14. retku istog prijevoda stoji: “Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu.” Osim toga, u 1. i 2. retku tog prijevoda kaže se da je Riječ u početku bila “u Boga”, odnosno “kod Boga”, kako kaže St. Može li netko biti kod nekoga, a istovremeno biti ta ista osoba? U Ivanu 17:3 (JB) Isus je nazvao svog Oca “jedinim istinskim Bogom”, pa možemo zaključiti da je Isus “bog” samo u tom smislu što odražava božanske osobine svog Oca (Hebr. 1:3).

Da li pravila grčke gramatike dopuštaju prijevod “bog”, odnosno da se taj izraz prevede imenicom pisanom malim početnim slovom? Neki priručnici odlučno zastupaju mišljenje da grčki tekst treba glasiti: “Riječ je bila Bog.” No s tim se ne slažu svi. Philip Harner je u svom članku “Kvalitativne predikatne imenice bez člana: Marko 15:39 i Ivan 1:1” rekao da rečenični dijelovi poput ovoga u Ivanu 1:1, “gdje predikatna imenica bez člana prethodi glagolu, prvenstveno imaju kvalitativno značenje. Oni pokazuju da logos ima prirodu theosa.” Stoga sugerira: “Taj dio rečenice mogao bi se prevesti: ‘Riječ je bila iste prirode kao i Bog’” (Journal of Biblical Literature, 1973, stranice 85, 87). Dakle, vrlo je važno to što u grčkom tekstu ovog retka riječ theós, kad se pojavljuje drugi put u rečenici, nema ispred sebe određeni član (ho) i što stoji ispred glagola. Zanimljivo je primijetiti da prevoditelji koji tvrde da Ivana 1:1 treba prevoditi: “Riječ je bila Bog”, ne prevode na isti način druge biblijske retke u kojima ispred glagola stoji imenica u jednini u službi imenskog predikata. Tako se, naprimjer, u Ivanu 6:70 i u JB i u St za Judu Iskariota kaže da je “đavao”, a u Marku 11:32 za Ivana se kaže da je “prorok”.

Isusovac John McKenzie u svom biblijskom rječniku kaže: “Iv 1:1 trebalo bi prevesti isključivo: ‘Riječ je bila s Bogom [=Ocem] i riječ je bila božansko biće’” (Dictionary of the Bible, New York, 1965, stranica 317; zagrade su njegove; objavljeno s nihil obstatom i imprimaturom).

U skladu s gore navedenim, neki engleski prijevodi Biblije kažu: “Riječ je bila božanska” (The Bible—An American Translation, John Powis Smith i Edgar Goodspeed, 1935) ili: “Logos je bio božanske prirode” (A New Translation of the Bible, James Moffatt, 1934). Nijemac Ludwig Thimme u svom prijevodu Biblije izrazio se ovako: “Riječ je bila svojevrsni Bog.” Govoriti o Riječi (koja je postala Isus Krist) kao o “bogu” odgovara načinu na koji se taj izraz koristi u ostalom dijelu Biblije. Tako se, naprimjer, u Psalmu 82:1-6 o ljudskim sucima u Izraelu govori kao o “bogovima” (hebrejski: elohim; grčki: theoí, u Ivanu 10:34), jer su oni predstavljali Jehovu i trebali su provoditi njegov zakon.

Vidi i 9. dodatak u prijevodu Novi svijet, 1697. stranica.

Ivan 8:58:

U JB stoji: “Reče im Isus: ‘Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam [grčki: egó eimí]!’” (Ru, St, Ša, 2006, kažu također “ja jesam”. Neki prijevodi, poput St, čak se služe velikim početnim slovima [“Ja Jesam”] jer taj izraz tumače kao titulu. Na taj način prevoditelji pokušavaju taj izraz povezati s riječima iz 2. Mojsijeve 3:14, gdje, prema njihovom prijevodu, Bog sam sebe naziva titulom “Ja sam” odnosno “Ja jesam”.) Međutim, u NS zadnji dio Ivana 8:58 glasi: “Prije nego što se Abraham rodio, ja sam postojao.”

Koji prijevod odgovara kontekstu? Pitanje koje su Židovi postavili Isusu (57. redak) i na koje je on odgovorio odnosilo se na njegove godine, a ne na identitet. Stoga je logično da se i Isusov odgovor odnosio na godine njegova života, odnosno na njegovu dob. Zanimljivo je primijetiti da izraz egó eimí nitko nije pokušao koristiti kao titulu za sveti duh.

U priručniku A Grammar of the Greek New Testament in the Light of Historical Research, autora Archibalda Robertsona, stoji: “Glagol [eimí] ponekad izražava misao o postojanju i stoji u službi predikata kao i bilo koji drugi glagol, naprimjer u izrazu [egó eimí] (Iv 8:58)” (Nashville, Tennessee, SAD; 1934, stranica 394).

Vidi i dodatak 6F u prijevodu Novi svijet — izdanje s bilješkama i dodacima (nije objavljen na hrvatskom). Vidi i brošuru Trebaš li vjerovati u Trojstvo?, stranica 26.

Djela apostolska 20:28:

U JB stoji: “Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom.” (I Ru, St, Ša, 2006, slično prevode taj redak.) No u NS posljednji dio retka glasi: “Krvlju svojega Sina”.

Koji je prijevod u skladu s riječima iz 1. Ivanove 1:7 (JB), gdje stoji: “Krv Isusa, Sina njegova [Božjeg], čisti nas od svakoga grijeha”? (Vidi i Otkrivenje 1:4-6.) Je li Bog, prema riječima iz Ivana 3:16, poslao na Zemlju svog jedinorođenog Sina ili je on sam došao kao čovjek kako bismo mi dobili život? Krv koja je bila prolivena nije bila Božja, nego njegovog Sina. U bilješci za Dj 20:28 u JB piše: “‘Koju steče krvlju svoga Sina.’ Budući da se ‘krvlju svojom’ ne može odnositi na Boga, onda ‘svojom’ treba shvatiti imenički: ‘krvlju svoga vlastitoga (Sina)’.”

Vidi i dodatak 6C u prijevodu Novi svijet — izdanje s bilješkama i dodacima (nije objavljen na hrvatskom).

Rimljanima 9:5:

U JB stoji: “Njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen.” (St kaže slično.) Ru kaže: “Oni imaju patrijarhe, i od njih potječe Krist tjelesno, koji je nad svim kao Bog i slavljen zauvijek. Amen.” Međutim, u NS drugi dio retka glasi: “Od njih je po tijelu potekao Krist. Neka je Bog, koji je iznad svega, blagoslovljen u svu vječnost! Amen.” (Ša, 2006, ovaj redak prevodi slično kao NS.)

Govori li ovaj redak da je Krist “iznad svega” i da je zato Bog? Ili govori o Bogu i Kristu kao o dvije različite osobe te kaže da je Bog “iznad svega”? Koji je prijevod Rimljanima 9:5 u skladu s Rimljanima 15:5, 6, gdje se najprije pravi razlika između Boga i Isusa Krista, a zatim potiče čitatelja da “slavi Boga i Oca našega Gospodina Isusa Krista”? (Vidi i 2. Korinćanima 1:3 te Efežanima 1:3.) Razmotrimo što piše u nastavku 9. poglavlja Rimljanima. Reci 6-13 pokazuju da ispunjenje Božjeg nauma ne ovisi o nasljeđivanju po tijelu, nego o Božjoj volji. U recima 14-18 spominje se poruka koju je Bog uputio faraonu, prema 2. Mojsijevoj 9:16, kako bi se naglasila činjenica da je Bog iznad svega. U recima 19-24 Božja je nadmoćnost prikazana usporedbom o lončaru i glinenoj posudi koju on izrađuje. Stoga su uistinu prikladne riječi zapisane u 5. retku: “Neka je Bog, koji je iznad svega, blagoslovljen u svu vječnost! Amen” (NS).

U djelu Theologische Begriffslexikon zum Neuen Testament stoji: “Rim. 9:5 redak je o kojem se puno raspravlja. (...) Vrlo je lako i lingvistički savršeno moguće taj rečenični dio povezati s Kristom. Redak bi tada glasio: ‘Neka je Krist, koji je Bog iznad svega, blagoslovljen u svu vječnost. Amen.’ No čak i u tom slučaju Krist ne bi bio u potpunosti izjednačen s Bogom, nego bi samo bio prikazan kao biće koje ima božansku narav, jer riječ theos nema ispred sebe član. (...) Puno je vjerojatnije objašnjenje da je ova izjava zapravo doksologija upućena Bogu” (Studien-Ausgabe, Wuppertal, 1977, svezak I, stranica 606).

Vidi i dodatak 6D u prijevodu Novi svijet — izdanje s bilješkama i dodacima (nije objavljen na hrvatskom).

Filipljanima 2:5, 6:

U JB stoji: “Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom.” (St kaže: “On, božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom.”) Međutim, u NS taj dio retka glasi: “Koji, iako je bio u Božjem obličju, nije pomišljao na otimanje [grčki: harpagmón] — da bude jednak Bogu.”

Koji se prijevod uklapa u kontekst? U 5. retku kršćane se savjetuje da oponašaju Krista u onome o čemu se ondje govori. Je li moguće da se kršćane poticalo na to da “jednakost s Bogom” smatraju svojim pravom, a ne “otimačinom”, odnosno prisvajanjem nečega na što zapravo nemaju pravo? Nipošto! Upravo suprotno, oni su mogli oponašati Krista u tome što on “nije pomišljao na otimanje — da bude jednak Bogu” (NS). (Usporedi 1. Mojsijevu 3:5.) Takav prijevod odgovara riječima samog Isusa Krista, koji je rekao: “Otac je veći od mene” (Ivan 14:28).

U djelu The Expositor’s Greek Testament stoji: “Ne postoji nijedan biblijski redak u kojem [harpázo] ili bilo koja njegova izvedenica [uključujući i harpagmón] ima smisao ‘posjedovati’, ‘zadržati’. Izgleda da taj pojam uvijek znači ‘zgrabiti’, ‘ščepati’. Prema tome, nedopustivo je udaljiti se od pravog značenja ‘uhvatiti’ i dati mu sasvim drugačije značenje ‘držati’” (urednik William Robertson Nicoll, Grand Rapids, Michigan, SAD, 1967, svezak III, stranice 436, 437).

Kološanima 2:9:

U JB stoji: “U njemu [Kristu] tjelesno prebiva sva punina božanstva [grčki: theótetos].” (Ovaj je redak slično preveden i u Ru, St, Ša, 2006.) Međutim, u NS stoji: “U Kristu utjelovljena prebiva sva punina božanske naravi.” (Usporedi 2. Petrovu 1:4.)

Istina je da Kološanima 2:9 ne tumače svi na isti način. No koje je tumačenje u skladu s ostatkom nadahnutog pisma upućenog Kološanima? Prebiva li nešto u Kristu zato što je on Bog, dio Trojstva? Ili je “punina” koja prebiva u njemu nešto što je dobio jer je tako odlučio netko drugi? U Kološanima 1:19 (JB) stoji da sva punina prebiva u Kristu zato što se tako “svidjelo Bogu”.

Pogledajmo što kažu reci koji prethode Kološanima 2:9. U 8. retku Pavao je potaknuo čitatelje neka paze da ih ne bi tko zaveo mudrovanjem i ljudskim predajama. Usto im je rekao da su u Kristu “sva bogatstva mudrosti i spoznaje skrivena” te ih je savjetovao da “u njemu žive” i da budu “ukorijenjeni i nazidani na njemu i učvršćeni vjerom” (reci 3, 6, 7, JB). Dragocjena “punina” ne prebiva u začetnicima ili učiteljima ljudske mudrosti i filozofije, nego u Kristu. Je li apostol Pavao rekao da je Krist Bog zbog “punine” koja u njemu prebiva? Nipošto, jer se u Kološanima 3:1 za Krista kaže da “sjedi zdesna Bogu”.

Prema Grčko-hrvatskom rječniku Novoga zavjeta Rudolfa Amerla, theótes (imenica u nominativu od koje je izveden oblik theótetos) može osim “bog; Bog” značiti i “božanstvo, božanstvenost”. To što je Isus pravo “božanstvo” ili što ga karakterizira “božanstvenost”, odnosno što ima osobine božanstva, ne znači da je on kao Božji Sin jednak svom Ocu ni da je jednako vječan, baš kao što činjenica da svi ljudi imaju ljudske značajke ili ljudsku prirodu ne znači da su svi jednaki ili da su iste dobi.

Titu 2:13:

U JB stoji: “Iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista.” (Slično piše i u ostalim hrvatskim prijevodima.)

Kako objasniti ovaj redak da bi bio u skladu s Titom 1:4 (JB), gdje se govori o “Bogu i Kristu Isusu, Spasitelju našemu”? Premda se u Bibliji i o Bogu govori kao o Spasitelju, u Titu 1:4 pravi se jasna razlika između njega i Isusa Krista, preko kojega je Bog omogućio ljudima spasenje.

Neki tvrde da Titu 2:13 ukazuje na to da je Krist i Bog i Spasitelj. No zanimljivo je primijetiti da se u mnogim recima u kojima se u izvornom grčkom tekstu koristi slična gramatička konstrukcija, naprimjer u 1. Timoteju 5:21 i 1. Timoteju 6:13, pravi jasna razlika između Boga i Isusa. Henry Alford je u svom djelu The Greek Testament rekao: “Smatram da [prijevod koji pravi jasnu razliku između Boga i Krista u Titu 2:13] udovoljava svim gramatičkim zahtjevima rečenice: strukturalno je i kontekstualno vjerojatniji i više odgovara Apostolovom načinu pisanja” (Boston, SAD, 1877, svezak III, stranica 421).

Vidi i dodatak 6E u prijevodu Novi svijet — izdanje s bilješkama i dodacima (nije objavljen na hrvatskom).

Hebrejima 1:8:

U JB stoji: “Za Sina [kaže]: Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova.” (I ostali prijevodi kažu slično.) Međutim, u NS stoji: “A za Sina kaže: ‘Bog je prijestolje tvoje u svu vječnost.’”

Koji prijevod odgovara kontekstu? Prethodni reci kažu da Bog govori, a ne da se netko obraća njemu. Osim toga, u sljedećem retku koristi se izraz “Bog, Bog tvoj”, što pokazuje da te riječi nisu bile upućene Svevišnjem Bogu, nego nekom Božjem štovatelju. U Hebrejima 1:8 citirane su riječi iz Psalma 45:6 (7. redak u JB), koje su prvobitno bile upućene jednom izraelskom kralju. Biblijski pisac koji je napisao taj psalam sigurno nije mislio da je dotični ljudski kralj Svemogući Bog. Stoga je Psalam 45:6 u nekim engleskim prijevodima preveden na sljedeći način: “Tvoje božansko prijestolje” (Revised Standard Version, drugo izdanje, 1971); “Tvoje je prijestolje poput Božjeg prijestolja” (The New English Bible, 1970); “Prijestolje tvoje koje ti je dao Bog” (7. redak u The Holy Scriptures According to the Masoretic Text, Jewish Publication Society of America, 1917). Slično tome, Gru ima: “Bog vjekova na prijestolje te je posadio.” Za kralja Salamuna, kojem su vjerojatno prvobitno bile upućene riječi iz 45. psalma, bilo je rečeno da je sjeo “na Jahvino prijestolje” (1. Ljet. 29:23, JB). U skladu s činjenicom da je Bog “prijestolje”, odnosno da od njega potječe Kristova kraljevska vlast i da ga on podupire, iz Danijela 7:13, 14 i Luke 1:32 može se vidjeti da je on dao Isusu tu vlast.

U Hebrejima 1:8, 9 citiran je Psalam 45:6, 7, a bibličar Brooke Westcott ovako je rekao za prijevod tog psalma u Septuaginti (LXX): “LXX. dopušta dva načina prevođenja: [ho theós] može se na oba mjesta razumjeti kao vokativ (Prijestolje je tvoje, Bože... stoga te, Bože, Bog tvoj...) ili se može razumjeti kao subjekt (ili predikat) na prvom mjestu (Bog je prijestolje tvoje, ili: Tvoje prijestolje je Bog...) i apozicija [ho theós sou] na drugom mjestu (Stoga te Bog, tvoj Bog...). (...) Gotovo je nemoguće da bi se [Elohim] u izvornom tekstu mogao odnositi na kralja. Dakle, taj zaključak ne ide u prilog vjerovanju da je [ho theós] vokativ u LXX. Uzevši sve to u obzir, izgleda da je prvi dio rečenice najbolje prevesti ovako: Bog je prijestolje tvoje (ili: Tvoje prijestolje je Bog), odnosno: ‘Tvoje kraljevstvo utemeljeno je na Bogu, nepomičnoj Stijeni’” (The Epistle to the Hebrews, London, 1889, stranice 25, 26).

1. Ivanova 5:7, 8:

U nekim izdanjima Šarićevog prijevoda stoji: “Jer su trojica, što svjedoče [u nebu: Otac, Riječ i Duh Sveti; i ova su trojica jedno. I troje je, što svjedoči na zemlji]: Duh, voda, i krv; i ovo je troje jedno” (uglate zagrade nalaze se u tiskanom tekstu). Međutim, NS nema dio retka “u nebu: Otac, Riječ i Duh Sveti; i ova su trojica jedno. I troje je, što svjedoči na zemlji”. (I velika većina drugih hrvatskih prijevoda ne sadrži taj tekst.)

Tekstualni kritičar Frederick Scrivener napisao je o dijelu tog biblijskog retka koji podupire Trojstvo sljedeće: “Ne trebamo se ustručavati iznijeti svoje uvjerenje da te osporavane riječi nije napisao sv. Ivan: one su prvobitno bile u Africi unesene u latinske prijepise s margina, na koje su bile stavljene kao pobožan i pravovjeran komentar 8. retka. Zatim su se iz latinskih prijepisa uvukle u dva ili tri kasnija grčka rukopisa, a potom i u tiskani grčki tekst, na mjesto koje im ne pripada” (A Plain Introduction to the Criticism of the New Testament, treće izdanje, Cambridge, 1883, stranica 654).

Vidi i bilješku za 7. redak u JB i dodatak 6B u prijevodu Novi svijet — izdanje s bilješkama i dodacima (nije objavljen na hrvatskom).

Drugi biblijski tekstovi u kojima su, prema riječima zagovornika Trojstva, izraženi neki elementi te njihove dogme

Vrijedi zapaziti da prvi od tih tekstova govori samo o Sinu, drugi reci govore o Ocu i Sinu, a nijedan od njih ne spominje zajedno Oca, Sina i Sveti Duh niti kaže da oni čine jednog Boga.

Ivan 2:19-22:

Je li Isus tim riječima htio reći da će sam sebe uskrsnuti od mrtvih? Znači li to da je Isus Bog, jer u Djelima apostolskim 2:32 (JB) stoji: “Toga Isusa uskrisi Bog”? Nipošto! To bi bilo u suprotnosti s Galaćanima 1:1, gdje se uskrsnuće Isusa pripisuje Ocu, a ne Sinu. Koristeći isti način izražavanja, u Luki 8:48 (JB) citirane su Isusove riječi koje je uputio jednoj ženi: “Vjera te tvoja spasila.” Je li ta žena spasila, odnosno izliječila, samu sebe? Nije, no budući da je imala vjeru, izliječila ju je Božja sila koja je djelovala preko Krista (Luka 8:46; Djela 10:38). Isto tako, time što je kao čovjek bio savršeno poslušan, Isus je osigurao moralnu osnovu za to da ga Otac uskrsne od mrtvih i tako ga prizna za svog Sina. Zbog vjernosti koju je pokazivao cijeli život, za Isusa bi se s pravom moglo reći da si je sam omogućio uskrsnuće.

Dr. Archibald Robertson u svom djelu Word Pictures in the New Testament kaže: “Pogledajmo [Ivana] 2:19, gdje je Isus rekao: ‘Ja ću ga u tri dana podići.’ On nije htio reći da će sam sebe uskrsnuti od mrtvih, bez sudjelovanja svog Oca (Rim. 8:11)” (New York, 1932, svezak V, stranica 183).

Ivan 10:30:

Je li Isus mislio da su on i Otac jednaki kad je rekao: “Ja i Otac jedno smo” (JB)? Neki zagovornici Trojstva tvrde da je upravo to mislio. No u Ivanu 17:21, 22 (JB) Isus se molio za svoje sljedbenike: “Da svi budu jedno”, a zatim je dodao: “Da budu jedno kao što smo mi jedno.” Isus je na svim mjestima gdje je kazao “jedno” koristio istu grčku riječ (hen). Isusovi učenici sigurno nisu trebali postati dio Trojstva. No oni su trebali biti jedinstveni s Ocem i Sinom u svojim ciljevima i namjerama, a isto takvo jedinstvo veže Boga i Krista.

U kakav položaj dovodi učenje o Trojstvu one koji vjeruju u njega?

Dovodi ih u veliku opasnost. Postoje neoborivi dokazi da se dogma o Trojstvu ne može pronaći nigdje u Bibliji i da nije u skladu s onim što Biblija uči. (Vidi prethodne stranice.) Ona prikazuje pravog Boga u potpuno krivom svjetlu. S druge strane, Isus Krist je rekao: “Dolazi čas, i već je tu, kad će pravi štovatelji štovati Oca duhom i istinom, jer Otac traži takve da ga štuju. Bog je Duh i koji ga štuju moraju ga štovati duhom i istinom” (Ivan 4:23, 24). Tako je Isus jasno rekao da oni koji ne štuju Boga “istinom”, odnosno čije štovanje nije u skladu s istinom iznesenom u Božjoj Riječi, nisu “pravi štovatelji”. Židovskim vjerskim vođama u prvom stoljeću Isus je rekao: “Dokinuste riječ Božju radi svoje predaje. Licemjeri, dobro prorokova o vama Izaija: Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke — uredbe ljudske” (Mat. 15:6-9, JB). Te se riječi jednako tako odnose na današnje crkve kršćanstva koje naučavaju ljudske predaje umjesto jasnih biblijskih istina.

Prema Atanazijevom vjerovanju, Trojstvo je “nedostupno samom razumu”. Oni koji naučavaju to vjerovanje često kažu da je Trojstvo “sveta tajna”. Isus sigurno nije mislio na takvog trojednog Boga kad je rekao: “Mi štujemo ono što poznamo” (Ivan 4:22). Da li doista poznaješ Boga kojega štuješ?

Svima nam se nameću ozbiljna pitanja: Da li iskreno ljubimo istinu? Želimo li doista biti u dobrom odnosu s Bogom? Ne može se reći da svi ljudi iskreno ljube istinu. Mnogima je važnije odobravanje rođaka i poznanika od ljubavi prema istini i prema Bogu (2. Sol. 2:9-12; Ivan 5:39-44). No Isus je u iskrenoj molitvi svom nebeskom Ocu rekao nešto važno: “Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao — Isusa Krista” (Ivan 17:3, JB). A u Psalmu 144:15 zapisane su istinite riječi: “Sretan je narod kojemu je Bog Jehova!” (NS).

‘Vjerujete li u Trojstvo?’

Možeš reći: ‘Mnogi ljudi danas vjeruju u Trojstvo. No jeste li znali da Isus i njegovi učenici nisu naučavali to vjerovanje? Zato mi štujemo onog Boga kojeg je Isus rekao da treba štovati.’ Zatim možeš nastaviti: (1) ‘Kad je Isus poučavao, rekao je da je najveća ova zapovijed, zapisana u Marku 12:28-30: (...).’ (2) ‘Isus nikada nije tvrdio da je jednak Bogu. Rekao je riječi zapisane u Ivanu 14:28: (...).’ (3) ‘Odakle onda potječe vjerovanje u Trojstvo? Zapazite što o tome kažu neke poznate enciklopedije. (Vidi stranice 372 i 373.)’

Možeš reći i ovako: ‘Ne, ne vjerujem. Znate, postoje biblijski reci koje nikako ne uspijevam uklopiti u to vjerovanje. Ovo je jedan od njih (Mat. 24:36). Možda mi ga vi možete objasniti.’ Zatim možeš nastaviti: (1) ‘Ako je Sin jednak Ocu, kako to da Otac zna nešto što Sin ne zna?’ Ako osoba odgovori da su se te riječi odnosile na Isusa samo dok je bio čovjek, mogao bi je upitati: (2) ‘Zašto onda to ne zna ni sveti duh?’ (Ako osoba pokaže iskreno zanimanje za istinu, pročitaj joj što Biblija kaže o Bogu [Psal. 83:18; Ivan 4:23, 24].)

Druga mogućnost: ‘Mi vjerujemo u Isusa Krista, ali ne i u Trojstvo. Zašto? Zato što vjerujemo u ono u što je vjerovao i apostol Petar u vezi s Kristom. Zapazite što je on rekao, a zapisano je u Mateju 16:15-17: (...).’

Dodatni prijedlog: ‘Primijetio sam da ljudi imaju različita mišljenja o tome što je Trojstvo. Možda bih vam mogao bolje odgovoriti na pitanje kad bih znao što vi podrazumijevate pod Trojstvom.’ Zatim možeš nastaviti: ‘Hvala vam na objašnjenju. No ja vjerujem samo u ono što uči Biblija. Jeste li igdje u Bibliji naišli na riječ “Trojstvo”? (...) (Osvrni se na “Kazalo riječi biblijskog teksta” u svojoj Bibliji.) No da li se u Bibliji govori o Kristu? (...) Da, i mi vjerujemo u njega. Pogledajte, u Kazalu je pod pojmom “Krist” naveden i Matej 16:16. (Pročitaj.) U to ja vjerujem.’

Možeš reći i ovako (ako osoba posebno naglašava Ivana 1:1): ‘Poznat mi je taj redak. U većini prijevoda Biblije kaže se da je Isus “Bog”, dok neki prijevodi pišu tu riječ malim slovom “bog”, odnosno kažu da je božanske prirode. Zašto je tako?’ (1) ‘Da li možda zato što sljedeći redak kaže da je Isus bio “kod Boga”?’ (2) ‘Ili je to možda zbog riječi zapisanih u Ivanu 1:18?’ (3) ‘Jeste li se ikada pitali da li Isus nekoga štuje kao Boga? (Ivan 20:17).’

‘Vjerujete li da je Krist bog?’

Možeš reći: ‘Da, vjerujem. No možda vi i ja ne mislimo na istu stvar kad govorimo o tome da je Krist bog.’ Zatim možeš nastaviti: (1) ‘Zašto to kažem? Pa, u Izaiji 9:6 (5. redak u JB) za Isusa Krista kaže se da je “Bog Moćni”, no u Bibliji se samo za njegovog Oca kaže da je Svemogući Bog.’ (2) ‘Zapazite da je u Ivanu 17:3 Isus rekao za svog Oca da je “jedini pravi Bog”. Dakle, Isus je u najboljem slučaju samo odraz pravoga Boga.’ (3) ‘Što se od nas zahtijeva da bismo ugodili Bogu? (Ivan 4:23, 24).’