Vršili su Jehovinu volju

Samarićanin dokazuje da je pravi bližnji

U ISUSOVO vrijeme postojalo je očito neprijateljstvo između Židova i ne-Židova. S vremenom je u židovsku Mišnu čak uvršten zakon koji je zabranjivao Izraelkama da pomažu ne-Židovkama za vrijeme poroda, jer bi to doprinijelo jedino dolasku još jednog ne-Židova na svijet (Avoda zara 2:1).

Samarićani su bili i religijski i rasno srodniji Židovima nego ne-Židovi. Ipak, i na njih se gledalo kao na izopćenike. “Židovi [se] ne miješaju sa Samarjanima”, napisao je apostol Ivan (Ivan 4:9). Uistinu, Talmud je učio da je “komad kruha dobiven od Samarićana više nečist od svinjskog mesa”. Štoviše, neki su Židovi izraz “Samarićanin” koristili kao izraz prezira i poniženja (Ivan 8:48).

S obzirom na tu situaciju, Isusove riječi upravljene čovjeku koji je bio upućen u židovski zakon vrlo su poučne. Čovjek je pristupio Isusu i upitao ga: “Učitelju! šta ću činiti da dobijem život vječni?” Odgovarajući, Isus je svratio njegovu pažnju na Mojsijev zakon, koji je zapovijedao da ‘ljube Gospodina Boga svojega svim svojim srcem, dušom, snagom i misli’ i “bližnjega svojega kao samoga sebe”. Poznavatelj zakona tada je upitao Isusa: “A ko je bližnji moj?” (Luka 10:25-29; 3. Mojsijeva 19:18; 5. Mojsijeva 6:5). Prema učenjima farizeja, izraz “bližnji” primjenjivao se samo na one koji su se držali židovskih tradicionalnih običaja — zacijelo ne na ne-Židove ili Samarićane. Ako je taj znatiželjni poznavatelj zakona mislio da će Isus poduprijeti to gledište, ubrzo se iznenadio.

Samilosni Samarićanin

Isus je odgovorio na pitanje tog čovjeka tako što je ispričao jednu parabolu.a “Jedan čovjek”, rekao je on, “silažaše iz Jeruzalema u Jeriho.” Udaljenost između Jeruzalema i Jerihona bila je oko 23 kilometra. Cesta koja je povezivala ta dva grada imala je oštre zavoje i prolazila je između isturenih stijena, olakšavajući tako razbojnicima da se sakriju, napadnu i pobjegnu. Dogodilo se da putnika u Isusovoj paraboli “uhvatiše hajduci, koji ga svukoše i izraniše, pa otidoše, ostavivši ga pola mrtva” (Luka 10:30).

“A iznenada”, nastavlja Isus, “silažaše onijem putem nekakav svećenik, i vidjevši ga prodje. A tako i Levit kad je bio na onome mjestu, pristupi, i vidjevši ga prodje” (Luka 10:31, 32). Svećenici i Leviti bili su učitelji zakona — između ostalog i zakona o ljubavi prema bližnjem (3. Mojsijeva 10:8-11; 5. Mojsijeva 33:1, 10). Sigurno su se oni više od bilo koga drugog trebali osjećati potaknutima da pomognu ozlijeđenom putniku.

Isus nastavlja: “A Samarjanin nekakav prolazeći dođe nad njega.” Spominjanje Samarićanina bez sumnje je povećalo znatiželju tog poznavatelja zakona. Hoće li Isus potvrditi negativno gledište o tom narodu? Naprotiv, vidjevši nesretnog putnika ‘Samarićanin mu se sažalio’. Isus kaže: “I pristupivši zavi mu rane i zali uljem i vinom; i posadivši ga na svoje kljuse dovede u gostionicu, i ustade oko njega.b I sjutradan polazeći izvadi dva groša te dade krčmaru, i reče mu: gledaj ga, i što više potrošiš ja ću ti platiti kad se vratim” (Luka 10:33-35).

Isus je sada upitao svog ispitivača: “Šta misliš dakle, koji je od one trojice bio bližnji onome što su ga bili uhvatili hajduci?” Poznavatelj zakona znao je odgovor, pa ipak nije htio kazati “Samarićanin”. Umjesto toga, samo je odgovorio: “Onaj koji se smilovao na njega.” Tada mu je Isus rekao: “Idi, i ti čini tako” (Luka 10:36, 37).

Pouke za nas

Čovjek koji je ispitivao Isusa učinio je to u nastojanju “da se opravda” (Luka 10:29). Možda je mislio da će Isus pohvaliti njegovo kruto slijeđenje Mojsijevog zakona. Ali taj je uobraženi čovjek trebao naučiti istinitost biblijske izreke: “Svaki se put čovjeku čini prav, ali Gospodin ispituje srca” (Priče Salamunove 21:2).

Isusova parabola pokazuje da je istinski čestita osoba ona koja ne samo da sluša Božje zakone nego i oponaša njegova svojstva (Efežanima 5:1). Naprimjer, Biblija nam govori da “Bog ne gleda ko je ko” (Djela apostolska 10:34). Da li oponašamo Boga u tom pogledu? Isusova dirljiva parabola pokazuje da bi naš stav prema bližnjemu trebao nadilaziti nacionalne, kulturne i religiozne barijere. Doista, kršćani su poučeni da ‘čine dobro svakome’ — ne samo onima koji su istog socijalnog statusa, rase ili nacije, i ne samo suvjernicima (Galaćanima 6:10).

Jehovini svjedoci nastoje slijediti taj biblijski savjet. Naprimjer, kada dođe do prirodnih katastrofa, oni dijele humanitarnu pomoć kako suvjernicima tako i onima koji nisu Svjedoci.c Osim toga, svake godine zajednički provode preko milijardu sati pomažući ljudima da bolje upoznaju Bibliju. Nastoje doprijeti do svakoga s porukom Kraljevstva, jer je Božja volja da se “sve vrste ljudi spase i dođu do točne spoznaje istine” (1. Timoteju 2:4, NW; Djela apostolska 10:35).

[Bilješke]