Barnaba — “sin utjehe”

Kada te je posljednji put utješio neki prijatelj? Sjećaš li se kada si ti posljednji put utješio nekog drugog? Svi mi s vremena na vrijeme trebamo ohrabrenje i kako samo cijenimo one koji nam ga s ljubavlju pružaju! Utješavati znači odvajati vrijeme za slušanje, pokazivanje razumijevanja i pružanje pomoći. Jesi li spreman to učiniti?

Osoba koja je na primjeran način pokazala takvu spremnost bio je Barnaba, “čovjek blag i pun Duha svetoga i vjere” (Djela apostolska 11:24). Zašto se to moglo reći za Barnabu? Čime je zaslužio takav opis?

Velikodušan pomoćnik

Njegovo je pravo ime bilo Josip, no apostoli su mu dali opisni nadimak koji mnogo govori o njegovom karakteru — Barnaba, što znači “sin utjehe”a (Djela apostolska 4:36). Kršćanska je skupština tek bila osnovana. Neki pretpostavljaju da je Barnaba ranije bio Isusov učenik (Luka 10:1, 2). Bez obzira na to je li bio ili nije, ovaj se čovjek pokazao u dobrom svjetlu.

Ubrzo nakon Pentekosta 33. n. e. Barnaba, koji je bio Levit s Cipra, dobrovoljno je prodao nešto zemlje i novac dao apostolima. Zašto je to učinio? Izvještaj iz Djela apostolskih govori nam da se u to vrijeme među kršćanima u Jeruzalemu “davaše (...) svakome kao što ko trebaše”. Barnaba je, po svemu sudeći, uvidio da vlada oskudica i od srca je poduzeo nešto u vezi s tim (Djela apostolska 4:34-37). Možda je bio imućan čovjek, no on je bez oklijevanja stavio na raspolaganje i svoje materijalne posjede i sebe samoga za unapređivanje interesa Kraljevstva.b “Gdje god je naišao na ljude kojima je trebalo pružiti ohrabrenje ili na situacije u kojima je trebalo dati ohrabrenje, Barnaba je dao sve od sebe kako bi ga pružio”, primjećuje izučavatelj F. F. Bruce. To je vidljivo iz jednog drugog događaja u kojem je bio sudionik.

Oko 36. n. e. Savao iz Tarza (budući apostol Pavao), koji je dotada postao kršćanin, pokušavao je stupiti u kontakt s jeruzalemskom skupštinom, no “svi ga se bojahu, jer ne vjerovahu da je učenik”. Kako je mogao uvjeriti skupštinu da je njegovo obraćenje bilo iskreno, a ne tek neka varka kako bi mogao nastaviti razarati skupštinu? “Barnaba ga uze i dovede k apostolima” (Djela apostolska 9:26, 27; Galaćanima 1:13, 18, 19).

U izvještaju se ne govori o tome zašto je Barnaba vjerovao Savlu. U svakom slučaju, time što je saslušao Savla i pomogao mu da se izvuče iz naizgled beznadne situacije, “sin utjehe” postupio je u skladu sa svojim nadimkom. Iako se Savao nakon toga vratio u svoj rodni Tarz, između ta dva čovjeka razvilo se prijateljstvo. U godinama koje su uslijedile, to je imalo važne posljedice (Djela apostolska 9:30).

U Antiohiji

Oko 45. n. e. u Jeruzalem su počele stizati vijesti o neobičnim događajima u Sirijskoj Antiohiji — naime brojni stanovnici tog grada koji su govorili grčki postali su vjernici. Skupština je poslala Barnabu da ispita o čemu se radi i da tamo organizira djelo. Nisu mogli napraviti mudriji izbor. Luka izvještava: ‘Kad je došao i vidio blagodat Božju, obradovao se i molio sve da tvrdim srcem ostanu u Gospodinu; jer je bio čovjek blag i pun svetoga duha i vjere. I mnogi se narod obratio ka Gospodinu’ (Djela apostolska 11:22-24).

No to nije sve što je učinio. Prema izučavatelju Giuseppeu Ricciottiu “Barnaba je bio praktičan čovjek, i odmah je uvidio da je potrebno primiti se posla kako bi nakon takvog obećavajućeg procvata sigurno uslijedila i obilna žetva. Zbog toga su najpotrebniji bili žeteoci.” Budući da je potjecao s Cipra, Barnaba je vjerojatno običavao kontaktirati s ne-Židovima. Možda je smatrao da je posebno osposobljen da propovijeda poganima. No bio je spreman uključiti i druge u ovu uzbudljivu i ohrabrujuću aktivnost.

Barnaba je mislio na Savla. Barnaba je vrlo vjerojatno znao da je u vrijeme Savlovog obraćenja Ananija dobio proročansko otkrivenje da je taj bivši progonitelj ‘izabrani sud da iznese Isusovo ime pred neznabošce’ (Djela apostolska 9:15). Tako je Barnaba krenuo u Tarz — na putovanje dugo nekih 200 kilometara u jednom smjeru — kako bi pronašao Savla. Njih dvojica zajedno su surađivala kao partneri cijelu godinu, i upravo u tom razdoblju “najprije u Antiohiji nazvaše učenike Kršćanima” (Djela apostolska 11:25, 26).

Za vrijeme Klaudijeve vladavine brojne dijelove Rimskog Carstva pogodila je strašna glad. Prema židovskom povjesničaru Josipu, u Jeruzalemu je “mnogo ljudi umrlo jer nisu imali ono što je bilo potrebno da bi pribavili hranu”. Stoga su učenici u Antiohiji ‘odredili, koliko je tko mogao, da pošalju pomoć braći koja su živjela u Judeji. Učinili su to poslavši starješinama preko Barnabine i Savlove ruke.’ Nakon što su do kraja izvršila taj zadatak, njih dvojica vratila su se s Ivanom Markom u Antiohiju, gdje su ih ubrajali među skupštinske proroke i učitelje (Djela apostolska 11:29, 30; 12:25; 13:1).

Poseban misionarski zadatak

Zatim se odigrao jedan izvanredan događaj. “A kad oni služahu Gospodinu i pošćahu, reče Duh sveti: odvojte mi Barnabu i Saula na djelo na koje ih pozvah.” Zamisli samo! Jehovin je duh zapovjedio da ta dvojica dobiju poseban zadatak. “Ovi dakle poslani od Duha svetoga sidjoše u Seleuciju, i odande otploviše u Cipar.” I Barnaba je s pravom mogao biti nazvan apostolom, odnosno onim koji je poslan (Djela apostolska 13:2, 4; 14:14).

Nakon što su proputovali Cipar i obratili Sergija Pavla, rimskog namjesnika tog otoka, nastavili su putovanje do Perge na južnoj obali Male Azije, gdje ih je Ivan Marko napustio i vratio se u Jeruzalem (Djela apostolska 13:13). Izgleda da je Barnaba dotada imao vodeću ulogu, možda zato što je bio iskusniji partner. No otada je Savao (sada poznat kao Pavao) preuzeo vodstvo. (Usporedi Djela apostolska 13:7, 13, 16; 15:2.) Da li je Barnaba bio povrijeđen takvim razvojem događaja? Ne nije, on je bio zreo kršćanin koji je ponizno priznao da Jehova koristi i njegovog partnera na moćan način. Jehova je želio da se preko njih dvojice dobra vijest čuje i u drugim područjima.

Zapravo, prije nego što su Pavao i Barnaba bili protjerani iz Pizidijske Antiohije, cijelo je područje od njih čulo Božju riječ, a brojni su ljudi prihvatili tu poruku (Djela apostolska 13:43, 48-52). U Ikoniji je ‘veliko mnoštvo Židova i Grka povjerovalo’. To je navelo Pavla i Barnabu da ondje ostanu duže vrijeme ‘govoreći slobodno u Gospodinu, koji tvori znake i čudesa njihovim rukama’. Kad su saznali da je skovana zavjera kako bi ih kamenovali, njih su dvojica mudro postupila tako što su pobjegla i nastavila svoje djelo u Likaoniji, u gradovima Listri i Derbi. Usprkos tome što im je u Listri život bio u opasnosti, i Barnaba i Pavao nastavili su ‘utvrđivati duše učenika, savjetujući ih da ostanu u vjeri i da im kroz mnoge nevolje valja ući u carstvo Božje’ (Djela apostolska 14:1-7, 19-22).

Ta dva energična propovjednika nisu dopustila da ih se zaplaši. Naprotiv, vratili su se u mjesta gdje su već bili doživjeli snažno protivljenje kako bi jačali nove kršćane, vjerojatno pomažući osposobljenim muževima da preuzimaju vodstvo u novim skupštinama.

Pitanje obrezanja

Otprilike 16 godina nakon Pentekosta 33. n. e. Barnaba je bio uključen u jedan povijesni događaj što se tiče pitanja obrezanja. “Neki sišavši [u Sirijsku Antiohiju] iz Judeje učahu braću: ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasti.” Barnaba i Pavao su iz iskustva znali da to nije istina i raspravljali su o tom pitanju. Umjesto da se pozivaju na svoj autoritet, oni su uvidjeli da se to pitanje treba riješiti za dobrobit cijele zajednice braće. Stoga su to pitanje uputili vodećem tijelu u Jeruzalemu, gdje su njihovi izvještaji pomogli da se riješi taj problem. Nakon toga su Pavao i Barnaba, opisani kao ‘ljubazni koji su predali svoje duše za ime našeg Gospodina Isusa Krista’, bili među onima koji su dobili zadatak da tu odluku prenesu braći u Antiohiji. Kad je bilo pročitano pismo vodećeg tijela i kad su bili održani govori, skupština se ‘obradovala utjesi [“ohrabrenju”, “NW”]’ i bila je ‘utvrđena’ (Djela apostolska 15:1, 2, 4, 25-32).

‘Žestoka provala gnjeva’

Nakon tolikih pozitivnih izvještaja o Barnabi možda mislimo da nikada ne bismo mogli živjeti po njegovom primjeru. No “sin utjehe” bio je nesavršen baš kao što smo i mi ostali. Kad su on i Pavao planirali svoje drugo misionarsko putovanje kako bi posjetili skupštine, došlo je do nesuglasice. Barnaba je odlučio povesti svog nećaka Ivana Marka, no Pavao je mislio da to ne bi bilo dobro jer se Ivan Marko odvojio od njih na prvom misionarskom putovanju. “Tako postade raspra [“došlo je do žestoke provale gnjeva”, NW] da se oni razdvojiše, i Barnaba uzevši Marka otplovi u Cipar”, dok je ‘Pavao izabrao Silu i otišao’ u drugom pravcu (Djela apostolska 15:36-40).

Kako je to samo tužno! No ipak, taj nam događaj govori još nešto o Barnabinoj osobnosti. “Barnabi će uvijek služiti na čast što je bio spreman preuzeti rizik i drugi put pokloniti povjerenje Marku”, kaže jedan izučavatelj. Kao što kaže taj pisac, po svoj prilici je “povjerenje koje mu je poklonio Barnaba pomoglo Marku da obnovi svoje samopouzdanje i poslužilo kao poticaj da se ponovno angažira”. Kao što se kasnije pokazalo, to je povjerenje bilo potpuno opravdano, jer došlo je vrijeme kad je čak i Pavao priznao da je Marko koristan u kršćanskoj službi (2. Timoteju 4:11; usporedi Kološanima 4:10).

Barnabin nas primjer može potaknuti da odvojimo vrijeme kako bismo slušali, pokazali razumijevanje i ohrabrili malodušne te pružili praktičnu pomoć kad god vidimo da je to potrebno. Izvještaj o njegovoj spremnosti da blago i hrabro služi svojoj braći, kao i izvrsni rezultati koji su iz toga proizišli, već su sami po sebi ohrabrujući. Kakav je samo blagoslov imati ljude poput Barnabe danas u našim skupštinama!

[Bilješke]

[Slika na stranici 23]

Barnaba je bio “čovjek blag i pun Duha svetoga i vjere”