‘Otplovili su na Cipar’

OVIM riječima u knjizi Djela apostolska počinje izvještaj o doživljajima kršćanskih misionara Pavla, Barnabe i Ivana Marka kad su oko 47. n. e. došli na Cipar (Djela apostolska 13:4). Tada je, kao i danas, Cipar imao vrlo značajan strateški položaj na istočnom Sredozemlju.

Rimljanima je bilo stalo do otoka i on je pod njihovu vlast došao 58. pr. n. e. Prije toga Cipar je imao prilično burnu prošlost. Njime su vladali Feničani, Grci, Asirci, Perzijanci i Egipćani. U srednjem vijeku njime su vladali križari, Franci i Mlečani, a nakon njih Osmanlije. Godine 1914. Britanci su pripojili otok i njime vladali sve do njegove nezavisnosti 1960.

Sada je turizam jedan od glavnih izvora prihoda, no u Pavlovim danima Cipar je imao ogromna prirodna bogatstva koja su Rimljani eksploatirali da bi napunili svoje riznice. Bakar je na Cipru rano otkriven. Procjenjuje se da je do kraja rimskog perioda izvađeno 250 000 tona bakra. Pored toga, zbog proizvodnje bakra (da bi ga se moglo taliti) posječen je dobar dio velike guste šume. Do vremena kad je Pavao došao otok je ostao bez mnogih šuma.

Encyclopædia Britannica navodi da je Julije Cezar, kao i Marko Antonije nakon njega, dao Cipar egipatskim vladarima. Međutim, pod Augustom je otok vraćen Rimu te su njime, kao što je to Luka (pisac Djela apostolskih) precizno zabilježio, upravljali prokonzuli, koji su izravno odgovarali Rimu. U vrijeme kad je Pavao propovijedao na otoku, prokonzul je bio Sergije Pavao (Djela apostolska 13:7).

Pax Romana, mir koji su Rimljani nametnuli ondašnjem svijetu, bio je poticaj razvoju rudarstva i proizvodnje na Cipru, što je dovelo do procvata trgovine. Dodatnu zaradu donosile su rimske legije smještene na otoku i hodočasnici koji su dolazili da bi štovali božicu Afroditu, zaštitnicu ovog otoka. To je dovelo do izgradnje novih puteva, luka i raskošnih javnih građevina. Grčki je ostao službeni jezik. Kult Afrodite, Apolona, Zeusa i, naravno, rimskog cara bio je vrlo rasprostranjen. Ljudi su živjeli u blagostanju te imali bogat društveni i kulturni život.

U takvom se okruženju Pavao nalazio dok je putovao Ciprom i ljude učio o Kristu. Međutim, kršćanstvo je stiglo na Cipar prije Pavlovog dolaska. U Djelima apostolskim čitamo da su nakon smrti prvog kršćanskog mučenika Stjepana neki kršćani pobjegli na Cipar (Djela apostolska 11:19). Barnaba, Pavlov suradnik, bio je rodom s Cipra, i s obzirom na to da je dobro poznavao otok, nesumnjivo je Pavlu poslužio kao izvrstan vodič na ovom propovjedničkom putovanju (Djela apostolska 4:36; 13:2).

Nije lako rekonstruirati tijek Pavlovog putovanja na Cipru. Međutim, arheolozi su prilično dobro upoznati s izvrsnim cestovnim sustavom u vrijeme Rima. Zbog prirodnih obilježja otoka čak i današnje suvremene ceste uglavnom prolaze istim putem kojim su vjerojatno išli ti prvi misionari.

Pavao, Barnaba i Ivan Marko otplovili su iz Seleucije u luku Salaminu. No zašto su odabrali Salaminu kad je glavni grad i najvažnija luka bio Paf? U prvom redu zato što je Salamina bila smještena na istočnoj obali, samo 200 kilometara od Seleucije, koja se nalazila na kopnu. Iako Salamina više nije bila glavni grad (jer su Rimljani za glavni grad izabrali Paf), ona je i dalje bila kulturni, obrazovni i trgovinski centar otoka. U Salamini je postojala prilično velika židovska zajednica, stoga su misionari počeli “objavljivati Božju riječ u židovskim sinagogama” (Djela apostolska 13:5).

Danas su od Salamine ostale samo ruševine. Pa ipak, arheološka otkrića svjedoče o nekadašnjoj slavi i bogatstvu tog grada. Trg, središte političkog i vjerskog života, na glasu je kao vjerojatno najveća rimska agora ikad iskopana na području Sredozemlja. U tim ruševinama, koje datiraju iz vremena Cezara Augusta, pronađeni su podovi od složenih mozaika, gimnaziji, impresivna javna kupališta, stadion i amfiteatar, raskošne grobnice i veliko kazalište koje je moglo primiti 15 000 gledatelja! U blizini su nađene i ruševine velebnog hrama posvećenog Zeusu.

No Zeus nije mogao spriječiti da grad strada u potresima. Jedan snažan potres 15. godine pr. n. e. uništio je veliki dio Salamine, no grad je kasnije August ponovno izgradio. Salaminu je 77. n. e. razorio još jedan potres, nakon kojeg je ona opet sagrađena. U četvrtom stoljeću Salamina je uništena u nizu potresa te više nikad nije dostigla nekadašnju slavu. Do srednjeg vijeka luku je zatrpao mulj i ona je napuštena.

Nigdje se ne govori o tome kako su stanovnici Salamine reagirali na Pavlovo propovijedanje. No Pavao je trebao propovijedati i u drugim mjestima. Nakon Salamine misionari su mogli izabrati tri glavne rute: jednu prema sjevernoj obali kroz planinski lanac Kyreniju; drugu prema zapadu preko nizine Messarije, a prolazi glavninom otoka; i treću koja ide uz južnu obalu.

Tradicija kaže da je Pavao krenuo trećom rutom. Ona prolazi plodnim područjem od karakteristične crvenice. Nakon što ide oko 50 kilometara prema jugozapadu, put prolazi kraj grada Larnake, a zatim zaokreće na sjever prema unutrašnjosti.

Cesta ubrzo stiže pred drevni grad Ledru. Sada na njegovom mjestu leži Nikozija, današnji glavni grad Cipra. Drevnom gradu nestao je svaki trag. Ali unutar zidina koje su u 16. stoljeću podigli Mlečani i koje okružuju središte Nikozije nalazi se uska prometna ulica koja se zove Ledra. Ne znamo je li Pavao bio u Ledri ili nije. Biblija samo kaže da su “prošli cijeli otok” (Djela apostolska 13:6). U djelu The Wycliffe Historical Geography of Bible Lands kaže se da “taj izraz vjerojatno znači da su obišli sve ili gotovo sve židovske zajednice na Cipru”.

Nema sumnje da je Pavao htio doprijeti do što više stanovnika Cipra. Zato je možda išao južnom rutom od Ledre preko Amathusa i Kuriona — dva velika cvatuća kozmopolitska grada.

Kurion se nalazio visoko iznad mora na stijenama koje se gotovo okomito spuštaju na plaže ispod njih. Ovaj veličanstveni grčko-rimski grad zadesio je potres koji je 77. n. e. razorio i Salaminu. U njemu su ruševine hrama posvećenog Apolonu koji potječe iz 100. n. e. Grad je imao i stadion koji je mogao primiti 6 000 gledatelja. Da su mnogi stanovnici Kuriona luksuzno živjeli, može se vidjeti po prelijepim mozaicima koji su ukrašavali podove čak i privatnih vila.

Od Kuriona cesta ide na zapad kroz vinogradarsku regiju, postepeno se uspinje, a onda se, posve neočekivano, naglo spušta prema šljunčanim obalama vijugajući uz litice. Prema grčkoj mitologiji, točno je na tom mjestu božica Afrodita izašla na otok nakon što se rodila u moru.

Od svih grčkih bogova i božica Afrodita je na Cipru bila najomiljenija i gorljivo je se štovalo sve do drugog stoljeća n. e. Paf je bio središte kulta Afrodite. U njenu čast svakog se proljeća održavala velika svečanost. Poklonici iz Male Azije, Egipta, Grčke te čak iz daleke Perzije dolazili su u Paf sudjelovati u svečanosti. Dok je otok bio pod vlašću Ptolemejevića, Ciprani su se upoznali s obožavanjem faraona.

Paf je u vrijeme Rimljana bio glavni grad Cipra i sjedište prokonzula te mu je dana privilegija da kuje bakreni novac. I taj je grad uništen u potresu godine 15. pr. n. e. pa je, kao i u slučaju Salamine, August dao novac za ponovnu izgradnju grada. Iskopavanjima se otkrilo da su u Pafu prvog stoljeća bogataši zaista živjeli luksuzno — na to ukazuju široke ulice, bogato ukrašene privatne vile, muzičke škole, gimnaziji i amfiteatar.

Dakle, tako je izgledao Paf koji su posjetili Pavao, Barnaba i Ivan Marko i u kojem je prokonzul Sergije Pavao — ‘razborit čovjek’ — ‘usrdno tražio da čuje Božju riječ’ unatoč snažnom protivljenju vračara Elime. Prokonzul je bio “zapanjen Jehovinim učenjem” (Djela apostolska 13:6-12).

Nakon što su s uspjehom izvršili svoju propovjedničku službu na Cipru, misionari su nastavili propovijedati u Maloj Aziji. To Pavlovo prvo misionarsko putovanje bilo je prekretnica u širenju pravog kršćanstva. Ono se u knjizi St. Paul’s Journeys in the Greek Orient naziva “pravim početkom kršćanske misije i Pavlovog misionarskog poziva”. U knjizi dalje stoji: “Budući da se nalazi na križanju pomorskih ruta koje vode prema Siriji, Maloj Aziji i Grčkoj, činilo se logičnim da Cipar bude prva stanica na misionarskom putovanju.” No to je bio samo početak. Dvadeset stoljeća kasnije kršćanska misionarska aktivnost se nastavlja, i zaista se može reći da je dobra vijest o Jehovinom Kraljevstvu doslovno doprla “do najudaljenijeg dijela zemlje” (Djela apostolska 1:8).