Kršćansko gledište o autoritetu

“Nema vlasti da nije od Boga” (RIMLJANIMA 13:1).

1. Sa čim je u vezi riječ “autoritet”, i zašto se može reći da je Jehova Vrhovni Autoritet?

AUTORITET je povezan s autorstvom. Riječ “autoritet” u vezi je s riječju “autor”, koja znači “stvaratelj, tvorac ili začetnik”. Vrhovni koji je doveo u postojanje sva djela stvaranja, živa i neživa, jest Jehova Bog. On je neosporno Vrhovni Autoritet. Pravi kršćani dijele osjećaje nebeskih stvorenja koja izjavljuju: “Dostojan si, Gospodine, da primiš slavu i čast i silu; jer si ti sazdao sve, i po volji tvojoj jest i stvoreno je” (Otkrivenje 4:11).

2. Kako su rani ljudski vladari u neku ruku priznali da nemaju prirodno pravo vladati nad drugim ljudima, i što je Isus rekao Ponciju Pilatu?

² Sama činjenica da su mnogi od najranijih ljudskih vladara nastojali legitimirati svoj autoritet, tvrdeći da su bogovi ili zastupnici nekog boga, tiho je priznanje da nijedan čovjek nema naslijeđeno pravo vladati nad drugim ljudimaa (Jeremija 10:23). Jedini legitiman izvor autoriteta jest Jehova Bog. Krist je rekao Ponciju Pilatu, rimskom namjesniku u Judeji: “Ne bi imao vlasti nikakve nada mnom kad ti ne bi bilo dano odozgo” (Ivan 19:11).

“Nema vlasti da nije od Boga”

3. Što je apostol Pavao rekao s obzirom na ‘vlasti’, i koja se pitanja postavljaju s obzirom na Isusovu i Pavlovu izjavu?

³ Apostol Pavao napisao je kršćanima koji su živjeli pod vlašću Rimskog Carstva: “Svaka duša da se pokorava vlastima koje vladaju; jer nema vlasti da nije od Boga, a što su vlasti, od Boga su postavljene [“u svoje uvjetne položaje”, NW]” (Rimljanima 13:1). Što je Isus mislio kad je rekao da je Pilatu njegova vlast dana “odozgo”? I u kojem je pogledu Pavao smatrao da su političke vlasti njegovih dana od Boga postavljene na svoje položaje? Jesu li oni time htjeli reći da je Jehova osobno odgovoran za postavljanje svakog pojedinog političkog vladara ovoga svijeta?

4. Kako su Isus i Pavao nazvali Sotonu, i koju Sotoninu tvrdnju Isus nije porekao?

⁴ Kako bi to moglo biti kad je Isus Sotonu nazvao ‘knezom ovoga svijeta’, a apostol Pavao ga je nazvao ‘bogom svijeta ovoga’? (Ivan 12:31; 16:11; 2. Korinćanima 4:4). Osim toga, kad je kušao Isusa, Sotona mu je ponudio “vlast” nad ‘svim carstvima ovoga svijeta’, tvrdeći da je ta vlast predana njemu. Isus je odbio njegovu ponudu, ali nije porekao da mu je Sotona mogao dati takvu vlast (Luka 4:5-8).

5. (a) Kako trebamo razumjeti Isusove i Pavlove riječi u vezi s ljudskom vlasti? (b) U kom su smislu vlasti ‘od Boga postavljene u svoje uvjetne položaje’?

⁵ Jehova je Sotoni prepustio vladanje nad ovim svijetom, dozvolivši mu da živi i nakon svoje pobune i nakon što je iskušao Adama i Evu i naveo ih na pobunu protiv Njegove suverenosti (1. Mojsijeva 3:1-6; usporedi 2. Mojsijeva 9:15, 16). Isusove i Pavlove riječi, prema tome, moraju značiti da je Jehova, nakon što je prvi ljudski par u Edenu odbacio teokraciju, odnosno vladavinu Boga, otuđenom čovječanstvu dozvolio stvoriti strukture vlasti koje bi im omogućile živjeti u društvu u kojem vlada red. Jehova je od vremena do vremena prouzročio pad određenih vladara i vladavina kako bi ostvario svoj naum (Danijel 2:19-21). Drugima je dozvolio ostati na vlasti. O vladarima čiji opstanak Jehova tolerira može se reći da su ‘od Boga postavljeni u svoje uvjetne položaje’.

Rani kršćani i rimske vlasti

6. Kako su rani kršćani gledali na rimske vlasti, i zašto?

⁶ Rani kršćani nisu udružili snage sa židovskim sektama koje su se urotile i borile protiv Rimljana koji su okupirali Izrael. Utoliko što su rimske vlasti, svojim ustavno-pravnim sustavom, održavale red na kopnu i na moru, gradile mnoge korisne akvadukte, ceste i mostove, i općenito djelovale na opće dobro, kršćani su ih smatrali kao ‘Božjeg slugu njima za dobro’ (Rimljanima 13:3, 4). Javni red i mir stvorili su okolinu koja je kršćanima omogućavala propovijedati dobru vijest nadaleko i naširoko, kako im je zapovjedio Isus (Matej 28:19, 20). Potpuno mirne savjesti mogli su platiti poreze koje su ubirali Rimljani, čak ako se i dio tog novca koristio u svrhe koje Bog ne odobrava (Rimljanima 13:5-7).

7, 8. (a) Što otkriva brižljivo čitanje Rimljanima 13:1-7, i što pokazuje kontekst? (b) Pod kojim okolnostima rimske vlasti nisu postupale kao “Božij sluga”, i koji su stav u tom slučaju zauzeli rani kršćani?

⁷ Brižljivo čitanje prvih sedam redaka 13. poglavlja Rimljanima otkriva da su političke ‘vlasti’ bile “Božij sluga” da bi hvalile one koji čine dobro i kaznile one koji prakticiraju ono što je zlo. Kontekst pokazuje kako Bog, a ne vlasti, određuje što je dobro a što zlo. Ako je dakle rimski car, ili bilo koji drugi politički autoritet, zahtijevao nešto što je Bog zabranio ili, obratno, zabranio nešto što je Bog zahtijevao, onda više nije djelovao kao Božji sluga. Isus je rekao: “Podajte dakle ćesarevo ćesaru, i Božije Bogu” (Matej 22:21). Ako je rimska država zahtijevala nešto što je pripadalo Bogu, kao naprimjer obožavanje ili nečiji život, pravi su kršćani slijedili apostolski savjet: “Većma se treba Bogu pokoravati nego li ljudima” (Djela apostolska 5:29).

⁸ Odbijanje ranih kršćana da prakticiraju obožavanje cara i idolopoklonstvo, da ostavljaju svoje kršćanske sastanke i da prestanu propovijedati dobru vijest, donijelo im je progonstvo. Općenito se smatra da je apostol Pavao smaknut po naredbi cara Nerona. I drugi su carevi, naročito Domicijan, Marko Aurelije, Septimije Sever, Decije i Dioklecijan, progonili rane kršćane. Kad su ti carevi i njima podložne vlasti progonili kršćane, sigurno nisu postupali kao “Božij sluga”.

9. (a) Što ipak ostaje točno s obzirom na političke vlasti, i od koga politička zvijer dobiva moć i autoritet? (b) Što se logično može reći o kršćanskoj podložnosti vlastima?

⁹ Sve to razjašnjava da političke više vlasti, iako u nekim pogledima služe kao po “naredbi Božijoj” za održavanje reda unutar ljudskog društva, ipak ostaju dio svjetovnog sustava stvari čiji je bog Sotona (1. Ivanova 5:19). One su dio svijetom raširene političke organizacije, simbolički prikazane kao “zvijer” u Otkrivenju 13:1, 2. Ta zvijer dobiva svoju moć i autoritet od ‘aždahe velike’, Sotone Đavla (Otkrivenje 12:9). Stoga je logično da je podložnost kršćanina takvim vlastima relativna, a ne apsolutna. (Usporedi Danijel 3:16-18.)

Dolično poštivanje vlasti

10, 11. (a) Kako je Pavao pokazao da se trebamo s poštovanjem vladati prema osobama na položaju autoriteta? (b) Kako i zašto se možemo moliti “za careve, i za sve koji su u vlasti”?

¹⁰ Međutim, to ne znači da kršćani trebaju zauzeti drzak, prkosan stav prema političkim vlastima. Istina, mnoge od tih osoba nisu baš naročito dostojne poštovanja u svom privatnom, ili čak i javnom, životu. Ipak, apostoli su, i primjerom i savjetom, pokazali da se prema osobama na položaju autoriteta treba vladati s poštovanjem. Kad se Pavao pojavio pred rodoskvrnim kraljem Herodom Agripom II, govorio je s njim s doličnim poštovanjem (Djela apostolska 26:2, 3, 25).

¹¹ Pavao je čak objasnio da je prikladno svjetovne vlasti spominjati u svojim molitvama, posebno ako trebaju donijeti odluke koje se tiču našeg života i kršćanskih aktivnosti. Napisao je: “Molim dakle prije svega da se čine iskanja, molitve, moljenja, zahvaljivanja za sve ljude, za careve, i za sve koji su u vlasti, da tihi i mirni život poživimo u svakoj pobožnosti i poštenju. Jer je ovo dobro i prijatno pred spasiteljem našijem Bogom, koji hoće da se svi ljudi spasu, i da dodju u poznanje istine” (1. Timoteju 2:1-4). Naš stav pun poštovanja prema takvim vlastima može dovesti do toga da nam omoguće slobodnije izvršavati naše djelo kojim nastojimo spasiti ‘sve ljude’.

12, 13. (a) Koji je uravnoteženi savjet s obzirom na autoritet dao Petar? (b) Kako možemo djelovati protivno ‘neznanju bezumnijeh ljudi’ koji stvaraju predrasude prema Jehovinim svjedocima?

¹² Apostol Petar je napisao: “Budite dakle pokorni svakoj vlasti čovječijoj, Gospodina radi: ako caru, kao gospodaru; ako li knezovima, kao njegovijem poslanicima za osvetu zločincima, a za hvalu dobrotvorima. Jer je tako volja Božija da dobrijem djelima zadržavate neznanje bezumnijeh ljudi, kao slobodni, a ne kao da biste imali slobodu za pokrivač pakosti, nego kao sluge [“robovi”, NW] Božije. Poštujte svakoga: braću ljubite, Boga se bojte, cara poštujte” (1. Petrova 2:13-17). Kakav je to samo uravnotežen savjet! Bogu dugujemo potpunu podložnost kao njegovi robovi, te iskazujemo relativnu podložnost punu poštovanja političkim vlastima poslanim da kažnjavaju prijestupnike.

¹³ Pokazalo se kako mnoge svjetovne vlasti imaju najčudnije pogrešne predodžbe o Jehovinim svjedocima. I to obično zato što su ih zlobni neprijatelji Božjeg naroda krivo informirali. Ili možda zato što su sve što o nama znaju saznali iz javnih medija, koji nisu baš uvijek nepristrani u svom izvještavanju. Ponekad možemo svojim stavom punim poštovanja i time da, gdje je to moguće, vlastima pružimo ispravnu sliku o djelu i vjerovanjima Jehovinih svjedoka oboriti takve predrasude. Brošura Jehovini svjedoci u dvadesetom stoljeću pruža zaposlenim službenicima jezgrovito objašnjenje. Radi potpunije informacije može im se dati knjiga Jehovah’s Witnesses—Proclaimers of God’s Kingdom (Jehovini svjedoci — objavitelji Božjeg Kraljevstva), divno sredstvo koje zaslužuje da ima svoje mjesto u lokalnim i nacionalnim javnim bibliotekama.

Autoritet u kršćanskim domovima

14, 15. (a) Što je temelj autoriteta unutar kršćanskog kućanstva? (b) Kakav bi stav trebale imati kršćanske supruge prema svojim muževima, i zašto?

¹⁴ Očito je da ako Bog od kršćana zahtijeva da pokazuju dolično poštovanje prema svjetovnim vlastima, oni trebaju isto tako poštivati autoritativnu strukturu koju je Bog uspostavio unutar kršćanskog kućanstva. Apostol Pavao je u kratkim crtama iznio načelo poglavarstva koje postoji unutar Jehovinog naroda. Napisao je: “Hoću da znate da je svakome mužu glava Kr[i]st; a muž je glava ženi; a Bog je glava Kr[i]stu” (1. Korinćanima 11:3). To je načelo teokracije ili vladavine Boga. Što ono uključuje?

¹⁵ Poštivanje teokracije počinje kod kuće. Kršćanska supruga koja ne pokazuje dolično poštovanje prema autoritetu svog muža — bio on suvjernik ili ne — nije teokratična. Pavao je savjetovao kršćane: “Slušajući se medju sobom u strahu Božijemu [“Kristovom”, NW]. Žene! slušajte svoje muževe kao Gospodina. Jer je muž glava ženi kao što je i Kr[i]st glava crkvi, i on je spasitelj tijela. No kao što crkva sluša Kr[i]sta tako i žene svoje muževe u svemu” (Efežanima 5:21-24). Kao što se kršćanski muškarci moraju podložiti Kristovom poglavarstvu, tako trebaju i kršćanske žene priznati da je mudro podložiti se autoritetu svog muža koji mu je dao Bog. To će im donijeti duboko unutarnje zadovoljstvo i, što je još važnije, Jehovin blagoslov.

16, 17. (a) Kako se mogu djeca odgojena u kršćanskim domovima razlikovati od mnogih današnjih mladih, i koji poticaj za to imaju? (b) U kom je pogledu Isus divan primjer današnjim mladima, i na što ih se hrabri?

¹⁶ Teokratična djeca svojim roditeljima rado pokazuju dolično poštovanje. S obzirom na mladu generaciju u posljednjim danima, prorečeno je da će biti ‘nepokorna roditeljima’ (2. Timoteju 3:1, 2). No nadahnuta Riječ Božja kaže kršćanskoj djeci: “Djeco! slušajte roditelje svoje u svačemu; jer je ovo ugodno Gospodinu” (Kološanima 3:20). Poštovanje roditeljskog autoriteta dopadljivo je Jehovi i donosi njegov blagoslov.

¹⁷ To ilustrira Isusov primjer. Lukin izvještaj navodi: “Sidje s njima [sa svojim roditeljima] i dodje u Nazaret; i bijaše im poslušan [“nastavio im je biti podložan”, NW]. (...) I Isus napredovaše u premudrosti i u rastu i u milosti kod Boga i kod ljudi” (Luka 2:51, 52). Isus je tada imao 12 godina i grčki glagolski oblik koji se ovdje upotrebljava naglašava da je “nastavio (...) biti podložan” svojim roditeljima. Dakle, njegova podložnost nije prestala kad je ušao u tinejdžerske godine. Ako vi mladi želite napredovati u duhovnosti i u milosti kod Jehove i boguodanih ljudi, pokazivat ćete poštovanje prema autoritetu unutar i izvan svog doma.

Autoritet unutar skupštine

18. Tko je Glava kršćanske skupštine, i kome je delegirao autoritet?

¹⁸ Govoreći o potrebi za redom unutar kršćanske skupštine, Pavao je napisao: “Bog nije Bog nereda, nego reda. (...) Sve neka bude pristojno i uredno [ili, “prema redu”, NW fusnota]” (1. Korinćanima 14:33, 40, St). Kako bi se sve odigravalo na uredan način, Krist, Glava kršćanske skupštine, delegirao je vjernim muževima autoritet. Čitamo: “On je dao jedne apostole, a jedne proroke, a jedne evangjeliste, a jedne pastire i učitelje, da se sveti priprave za djelo službe (...). Vladajući se po istini u ljubavi da u svemu uzrastemo u onome koji je glava, Kr[i]st” (Efežanima 4:11, 12, 15).

19. (a) Koga je Krist postavio nad svim svojim zemaljskim imanjem, i kome je dao poseban autoritet? (b) Kakvo delegiranje autoriteta usljeđuje u kršćanskoj skupštini, i što to zahtijeva s naše strane?

¹⁹ Krist je u ovo vrijeme kraja postavio kolektivnog ‘vjernog i razboritog roba’ nad “svim svojim imanjem”, odnosno interesima Kraljevstva na Zemlji (Matej 24:45-47, NW). Tog roba, kao i u prvom stoljeću, zastupa vodeće tijelo pomazanih kršćanskih muškaraca kojima je Krist dao autoritet da donose odluke i imenuju druge nadglednike (Djela apostolska 6:2, 3; 15:2). Vodeće tijelo pak delegira autoritet odborima podružnica, oblasnim i pokrajinskim nadglednicima i starješinama u svakoj od preko 73 000 skupština Jehovinih svjedoka širom svijeta. Svi ti odani kršćanski muškarci zaslužuju našu podršku i poštovanje (1. Timoteju 5:17).

20. Koji primjer pokazuje da oni koji ne poštuju sukršćane na položajima autoriteta izazivaju Jehovino negodovanje?

²⁰ S obzirom na poštovanje koje dugujemo onima na položaju autoriteta unutar kršćanske skupštine i podložnost koju dugujemo svjetovnim vlastima, možemo učiniti zanimljivu usporedbu. Kad netko prekrši ljudski zakon koji Bog odobri, kazna koju mu odmjere “vlasti” je, zapravo, indirektan izraz Božje srdžbe “onome koji zlo čini” (Rimljanima 13:3, 4). Ako se Jehova gnjevi kad netko prekrši ljudske zakone i ne pokazuje dolično poštovanje prema svjetovnim vlastima, koliko više mora biti ozlovoljen kad predani kršćanin prezire biblijska načela i pokazuje nepoštovanje prema sukršćanima koji su na položaju autoriteta!

21. Koji ćemo biblijski savjet rado poslušati, i što će se razmatrati u sljedećem članku?

²¹ Umjesto da na sebe navučemo Božje negodovanje zauzimajući buntovan ili neovisan stav, slijedit ćemo Pavlov savjet dan kršćanima u Filipima: “Tako, ljubazni moji, kao što me svagda slušaste, ne samo kad sam kod vas, nego i sad mnogo većma kad nijesam kod vas, gradite spasenje svoje sa strahom i drktanjem. Jer je Bog što čini u vama da hoćete i učinite kao što mu je ugodno. Sve činite bez vike i premišljanja, da budete pravi i cijeli, djeca Božija bez mane usred roda nevaljaloga i pokvarenoga, u kojemu svijetlite kao vidjela na svijetu” (Filipljanima 2:12-15). Za razliku od sadašnjeg nevaljalog i pokvarenog naraštaja koji je sam odgovoran za krizu autoriteta, Jehovin se narod spremno podlaže autoritetu. Na taj način žanje bogate koristi, kao što ćemo vidjeti u sljedećem članku.

[Bilješka]

Ponovimo

◻ Tko je Vrhovni Autoritet, i zašto je njegov autoritet legitiman?

◻ U kom su smislu vlasti ‘od Boga postavljene u svoje uvjetne položaje’?

◻ Kada vlasti prestaju biti “Božij sluga”?

◻ Koja autoritativna struktura postoji unutar kršćanskih obitelji?

◻ Kakvo delegiranje autoriteta postoji unutar kršćanske skupštine?

[Slika na stranici 18]

Isus je rekao: “Podajte dakle ćesarevo ćesaru”