Govorenje jezicima

Kaže li Biblija da će svi oni koji imaju Božji duh “govoriti drugim jezicima”?

1. Kor. 12:13, 30: “Doista, jednim duhom svi smo kršteni da budemo jedno tijelo. (...) Zar svi imaju dar liječenja? Zar svi govore drugim jezicima?” (Vidi i 1. Korinćanima 14:26.)

1. Kor. 14:5: “Želio bih da vi svi govorite drugim jezicima, ali još bih više želio da proričete. Jer ako onaj tko govori drugim jezicima to ne prevodi kako bi se skupština izgrađivala, onaj tko proriče veći je od njega.”

Dokazuje li ekstatično govorenje jezikom koji osoba nikada nije učila da ona ima sveti duh?

Može li sposobnost “govorenja jezicima” potjecati od nekog drugog, a ne od pravog Boga?

1. Ivan. 4:1: “Ljubljeni, ne vjerujte svakoj izjavi koju je navodno nadahnuo Bog [“Ne vjerujte svakom duhu”, JB], nego ispitajte potječu li takve izjave od Boga!” (Vidi i Mateja 7:21-23; 2. Korinćanima 11:14, 15.)

U naše vrijeme pentekostalci, baptisti, pa i rimokatolici, episkopalisti, metodisti, luterani i prezbiterijanci tvrde da imaju čudesni dar govorenja stranim jezicima. Isus je rekao da će njegove učenike sveti duh “uputiti u svu istinu” (Ivan 16:13). Da li pripadnici svake od tih crkava vjeruju da su i pripadnici drugih crkvi koji također “govore jezicima” upućeni “u svu istinu”? Je li to uopće moguće kad nisu jedinstveni? Koji im duh omogućava da “govore jezicima”?

U zajedničkoj izjavi vjerskog pokreta Fountain Trust i evangeličkog vijeća Anglikanske crkve priznalo se: “Svjesni smo činjenice da do sličnih pojava može doći i pod okultnim/demonskim utjecajem” (Gospel and Spirit, travanj 1977, stranica 12). U knjizi koja govori o današnjim vjerskim pokretima na američkom kontinentu stoji da je na Haitiju “govorenje jezicima” karakteristično i za pentekostalne i za vudu religije (Religious Movements in Contemporary America, urednici Irving Zaretsky i Mark Leone, citirana izjava Luthera Gerlacha, Princeton, New Jersey, SAD, 1974, stranica 693). (Vidi i 2. Solunjanima 2:9, 10.)

Je li današnje “govorenje jezicima” jednako onom u kršćanskoj skupštini u prvom stoljeću?

U prvom su stoljeću čudesni darovi duha, među ostalim i sposobnost govorenja raznim jezicima, bili dokaz da je Bog odbacio židovsku religiju, a prihvatio novoosnovanu kršćansku skupštinu (Hebr. 2:2-4). Treba li se to isto ponovno dokazivati i u naše vrijeme, budući da su ti darovi ispunili svoju svrhu u prvom stoljeću?

Sposobnost “govorenja jezicima” dala je u prvom stoljeću jak poticaj širenju dobre vijesti u raznim zemljama, za što je Isus zadužio svoje sljedbenike (Djela 1:8; 2:1-11; Mat. 28:19). Koriste li svoju sposobnost s istim ciljem i oni koji u naše vrijeme “govore jezicima”?

Kad su u prvom stoljeću kršćani “govorili jezicima”, razumjeli su ih ljudi koji su znali te jezike (Djela 2:4, 8). Međutim, ne javlja li se u naše vrijeme “govorenje jezicima” najčešće u obliku ekstatičnog nerazumljivog govora?

Biblija otkriva da su skupštine u prvom stoljeću trebale ograničiti broj osoba koje su na pojedinom sastanku “govorile jezicima” na samo dvije ili tri. Trebale su govoriti “po redu”, ali ako nije bilo prevoditelja, morale su šutjeti (1. Kor. 14:27, 28). Je li i danas tako?

Vidi i stranice 79 i 80, pod temom “Duh”.

Mogu li karizmatici pod vodstvom svetog duha činiti nešto što nadilazi ono što je zapisano u Bibliji?

2. Tim. 3:16, 17: “Sve je Pismo nadahnuto od Boga i korisno za poučavanje, za ukoravanje, za popravljanje, za odgajanje u pravednosti, da Božji čovjek bude posve sposoban i potpuno opremljen za svako dobro djelo.” (Ako netko tvrdi da ima nadahnutu poruku koja je u suprotnosti s objavama koje je Božji duh dao preko Isusa i njegovih apostola, je li moguće da ona dolazi iz istog izvora?)

Gal. 1:8: “Čak i kad bismo vam mi ili kad bi vam anđeo s neba objavio drugačiju dobru vijest od one koju smo vam već objavili, neka bude proklet!”

Dokazuje li način života pripadnika zajednica koje blagonaklono gledaju na “govorenje jezicima” da imaju Božji duh?

Da li, gledano u cjelini, jasno pokazuju plodove duha kao što su blagost i samosvladavanje? Mogu li te osobine odmah primijetiti ljudi koji dolaze na njihovo bogoslužje? (Gal. 5:22, 23).

Može li se za njih uistinu reći da “nisu dio svijeta”? Jesu li zbog toga potpuno odani Božjem Kraljevstvu ili su uključeni u svjetsku politiku? Jesu li za vrijeme rata ostali čisti od krvi? Da li ih, općenito govoreći, prati glas da se ne upuštaju u nemoralne postupke uobičajene u svijetu? (Ivan 17:16; Iza. 2:4; 1. Sol. 4:3-8).

Je li sposobnost “govorenja jezicima” znak prepoznavanja današnjih pravih kršćana?

Ivan 13:35: “Po tome će svi znati da ste moji učenici, ako budete ljubili jedan drugoga.”

1. Kor. 13:1, 8: “Kad bih govorio jezike ljudske i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili činela što zveči. Ljubav nikada ne prestaje. A darovi proricanja će nestati, jezici će prestati, znanje će nestati.”

Isus je rekao da će sveti duh doći na njegove sljedbenike i da će mu oni biti svjedoci sve do kraja zemlje (Djela 1:8). Poučio ih je da “čine učenike od ljudi iz svih naroda” (Mat. 28:19). Usto je prorekao da će se “dobra vijest o kraljevstvu propovijedati po svemu svijetu za svjedočanstvo svim narodima” (Mat. 24:14). Tko u naše vrijeme izvršava taj zadatak — i pojedinačno i u cjelini kao zajednica? Ne bi li nam, prema Isusovim riječima, upravo to trebao biti dokaz da neka zajednica ima sveti duh?

Treba li se “govorenje jezicima” nastaviti sve dok ne dođe ono što je “potpuno”?

U 1. Korinćanima 13:8 govori se o nekoliko čudesnih darova: proricanju, jezicima i znanju. U 9. retku ponovno se spominju dva dara — znanje i proricanje: “Naše je znanje djelomično i naše je proricanje djelomično.” U 10. retku nastavlja se: “Kada dođe ono koje je potpuno, nestat će ono koje je djelomično.” Izraz “potpuno” prijevod je grčke riječi téleion, koja znači “dovršen, potpuno razvijen, savršen”. Zapazi da se ne kaže za dar jezika da je “djelomičan”, nego za “proricanje” i “znanje”. Drugim riječima, premda su imali te čudesne darove, prvi su kršćani samo djelomično razumjeli Božji naum. No kad se ispune proročanstva, kad se izvrši Božji naum, tada će doći “ono koje je potpuno”. Dakle, u ovim se recima očito ne govori o tome koliko će dugo postojati “dar jezika”.

No Biblija ukazuje na to do kada su kršćani trebali imati “dar jezika”. Prema biblijskom izvještaju, taj dar i drugi darovi duha dobivali su se polaganjem ruku apostola Isusa Krista ili u njihovoj prisutnosti (Djela 2:4, 14, 17; 10:44-46; 19:6; vidi i Djela apostolska 8:14-18). Dakle, kad su umrli apostoli i oni koji su preko njih dobili te darove, više nije bilo čudesnih darova koji su bili posljedica djelovanja Božjeg duha. To je objašnjenje u skladu sa svrhom tih darova, koja je opisana u Hebrejima 2:2-4.

Ne pokazuje li izvještaj iz Marka 16:17, 18 da će se po sposobnosti “govorenja jezicima” prepoznavati pravi vjernici?

Važno je primijetiti da ovi reci ne govore samo o “govorenju jezicima” nego i o držanju zmija u rukama i pijenju otrova. Da li svi oni koji “govore jezicima” čine i ovo drugo?

Objašnjenje o tome zašto ove retke ne smatraju autentičnima svi izučavatelji Biblije možeš pronaći na stranici 184, pod temom “Liječenje”.

‘Vjerujete li da danas neki ljudi pomoću svetog duha govore jezicima?’

Možeš reći: ‘Jehovini svjedoci govore mnoge jezike, ali kod nas nema ekstatičnog govorenja nepoznatih jezika. No mogu li vas nešto upitati: Vjerujete li da je “govorenje jezicima” u naše vrijeme jednako onom koje se događalo među kršćanima u prvom stoljeću?’ Zatim možeš nastaviti: ‘Pronašao sam neke vrlo zanimljive pojedinosti koje se mogu usporediti. (Možda možeš koristiti gradivo sa stranice 104.)’

Možeš reći i ovako: ‘Vjerujemo da su kršćani u prvom stoljeću govorili jezicima i da je tako bila ispunjena svrha koju je taj dar imao. Znate li koja mu je bila svrha?’ Zatim možeš nastaviti: (1) ‘Govorenje jezicima bilo je znak da je Bog odbacio židovsku religiju, a prihvatio novoosnovanu kršćansku zajednicu (Hebr. 2:2-4).’ (2) ‘Bio je to praktičan način da se dobra vijest u kratkom roku proširi među mnogim narodima (Djela 1:8).’