Ugrađivanje kršćanske osobnosti u našu djecu
WANDINA majka, koju je napustio suprug, naporno je radila kako bi u svoju kćerku ugradila kršćanske osobine. Kad je Wanda imala 12 godina, to poučavanje je stavljeno na ispit. Tada je Wanda, zajedno sa mlađim bratom i sestrom, bila prinuđena napustiti svoju majku i živjeti neko vrijeme s ocem. Budući da otac nije bio vjernik, kako će Wanda postupati bez majčinog nadzora?
Jedna mogućnost s kojom se suočavaju svi kršćanski roditelji je vrijeme kad njihova djeca moraju sama donositi odluke, ispitujući tako svoju vjeru. Djeca mogu biti odvojena od svojih kršćanskih roditelja, kao što je to bio slučaj s Wandom. Mogu se suočiti sa pritiskom vršnjaka u školi da pogrešno postupaju. Ili se mogu suočiti sa snažnim iskušenjima. Kršćanski roditelji se nadaju i mole se da bi njihova djeca, kad dođe vrijeme za to, imala kršćansku osobnost dovoljno snažnu da izdrži ispit.
Kako roditelji mogu ugraditi snažne kršćanske osobine u svoju djecu? Prije nego saznamo što se dogodilo s Wandom, pogledajmo kako nam Biblija pomaže odgovoriti na to pitanje. Temelj odgovora nalazi se u riječima apostola Pavla upućenim kršćanima u Korintu: “Nitko, naime, ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist. Zida li tko na ovom temelju zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvetom, sijenom, slamom, svačije će djelo izići na vidjelo. To će pokazati onaj Dan, jer će se očitovati vatrom, a ta će vatra otkriti kakvo je čije djelo” (1. Korinćanima 3:11-13, St).
Temelj
Zašto je Pavao napisao ove riječi? On je započeo program izgradnje kršćanskih osobnosti u Korintu, no taj je program zapao u teškoće. Naravno, Pavlov program izgradnje nije uključivao njegovu vlastitu tjelesnu djecu. Uključivao je one koji su postali kršćani kroz njegovo propovijedanje. Ali on ih je smatrao duhovnim potomstvom, a ono što je rekao vrijedilo je i za roditelje (1. Korinćanima 4:15).
Nedugo nakon što je došao u Korint, Pavao je tamo utemeljio kršćansku skupštinu. Oni koji su se odazvali na njegovo propovijedanje poduzimali su velike promjene u svojoj osobnosti. Neki su prije bili nemoralne osobe, lopovi, idolopoklonici i pijanice (1. Korinćanima 6:9-11). No, bili su u stanju promijeniti se i kršćanski razmišljati zato što je Pavao, možemo reći, položio dobar temelj. Što je bio taj temelj? “Nitko (...) ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist” (1. Korinćanima 3:11, St).
Kako je Pavao položio taj temelj dok je poučavao te nove vjernike u Korintu? On nam kaže: “I ja, kad dođoh k vama, braćo, da vam navijestim svjedočanstvo Božje, ne dođoh s visokim govorom ili s mudrošću, jer ne držih zgodnim među vama išta drugo znati osim Isusa Krista, i to razapetoga” (1. Korinćanima 2:1, 2, St; Djela apostolska 18:5). On nije usmjerio pažnju na samog sebe ili dotjerao istinu kako bi joj dao površinsku intelektualnu privlačnost. Umjesto toga, usmjerio je pažnju na Isusa Krista i na način na koji ga je upotrijebio Bog.
Ustvari, Isus je veličanstveno snažan temelj za izgradnju kršćana. On je pružio otkupnu žrtvu. Sada je on nebeski Kralj, a kao takav će uskoro u Harmagedonu uništiti Božje neprijatelje. Zatim će primjenjivati Božju pravednost tijekom tisućgodišnje vladavine i, kao Božji Prvosvećenik, postupno će podizati čovječanstvo do savršenstva. Koji bi drugi temelj netko mogao poželjeti?
Dakle, u ugradnji kršćanske osobnosti u našu djecu, dobro je da oponašamo Pavla i uvjerimo se da ona cijene te presudne činjenice. Trebali bismo našu djecu od ranog djetinjstva poučavati da ljube Isusa zbog onoga što je učinio i što još uvijek čini za nas (1. Petrova 1:8).
Izgradnja
Međutim, iako je Pavao položio taj dobar temelj, djelo izgradnje je pretrpjelo neke zastoje nakon što je on otišao (1. Korinćanima 3:10). Problem se nije mnogo razlikovao od onoga što danas doživljavaju mnogi roditelji. Oni podižu svoju djecu u kršćanskoj vjeri i uvjereni su da njihova djeca znaju što je istina. No, kad odrastu, djeca odlutaju ili odbace vjeru. U čemu je problem? Često je to zbog građevnog materijala koji je bio korišten.
Pavao je rekao da osobnosti mogu biti izgrađene vrijednim materijalima: zlatom, srebrom i dragocjenim kamenjem. Ili mogu biti izgrađene lošim materijalima: drvetom, sijenom i strnjikom (1. Korinćanima 3:12). Ako graditelj koristi zlato, srebro i dragocjeno kamenje, on mora podizati uzvišeno zdanje koje je od izvanredne vrijednosti. A graditelj koji koristi drvo, sijeno i strnjiku gradi samo nešto što je nužno, privremeno i slabo.
Izgleda da su u Korintu bili korišteni slabi duhovni materijali. Onaj tko je slijedio nakon Pavlovog polaganja temelja gradio je slabo, ne podižući snažna, otporna zdanja. Korinćani su počeli gledati na čovjeka, tako da je među njima vladalo nejedinstvo, ljubomora i svađe (1. Korinćanima 1:10-12; 3:1-4). Kako se to moglo spriječiti? Njihovim korištenjem kvalitetnijih, otpornih materijala.
Ti materijali predstavljaju vrijedna obilježja koja su neophodna za kršćansku osobnost. Koja su to obilježja? Apostol Petar je spomenuo jedno: “Vrijednost vaše vjere, dragocjenija od propadljivog zlata” (1. Petrova 1:6, 7, St). Kralj Salamun je spomenuo dva daljnja obilježja: mudrost i razumijevanje, posjedovanje kojih je bolje “nego steći srebro” (Izreke 3:13-15, St). A kralj David nas je podsjetio da strah Jehovin i cijenjenje njegovih zapovijedi treba biti “poželjnije od zlata” (Psalam 19:9, 10, NW).
Ti i drugi vrijedni materijali mogu biti ugrađeni u osobnost kršćana kako bi pomogli našoj djeci održati se u ispitima. Ipak, kako možemo biti sigurni da gradimo takvim materijalima? Poklanjanjem pažnje srcu, kako djece tako i nas samih.
Uspješno djelo gradnje
Koju ulogu igra srce roditelja u tom djelu gradnje može se vidjeti iz zapovijedi koju je Jehova dao roditeljima u drevnoj naciji Izrael: “Ove riječi koje ti ja danas zapovijedam moraju biti u tvom srcu.” Zatim je rekao: “I moraš ih usaditi u svog sina” (5. Mojsijeva 6:6, 7, NW). Dakle, prije nego možemo izgrađivati druge, moramo izgraditi sebe. Naša djeca trebaju vidjeti kroz ono što govorimo i činimo da je naša osobnost sačinjena od ispravnih materijala (Kološanima 3:9, 10).
Zatim naše poučavanje treba dostići njihovo srce. Isus, najuspješniji graditelj kršćanskih osobnosti, dopirao je do srca koristeći usporedbe i pitanja (Matej 17:24-27; Marko 13:34). Roditelji nalaze da su te iste metode poučavanja vrlo djelotvorne. Oni koriste usporedbe kako bi postigli da kršćanska istina djeluje na srce njihove male djece, a osim toga koriste dobro promišljena pitanja kako bi razabrali što ustvari misle njihova starija djeca, kako prosuđuju u svom srcu (Priče Salamunove 20:5).
Kad je Mojsije pokušavao ugraditi u Izraelce želju da ostanu vjerni, rekao je: “Da držiš Jahvine zapovijedi i njegove zakone (...) za tvoje dobro” (Ponovljeni zakon 10:13, St). Isto tako, roditelji čine dobro ako, pored toga da razumljivo objasne svojoj djeci koja su Božja mjerila, uvjerljivo pokažu zašto su stvari kao što su iskrenost, moralna čistoća i dobro društvo za njihovo dobro.
Konačno, Isus je rekao: “Ovo znači vječni život: da spoznaju tebe, jedinog istinitog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista” (Ivan 17:3, NW). Kad djeca u ranoj dobi osobno upoznaju Jehovu, nauče kako razgovarati s njim o svojim problemima i dožive da im on odgovara na molitve, ona razvijaju najvažniji dio kršćanske osobnosti: osobni odnos sa svojim Stvoriteljem.
Vatra
Pavao je utvrdio da su se kod nepravilne gradnje u Korintu ukorijenila svjetovna obilježja, kao što su sektaštvo i nesloga. To je bilo opasno jer, kao što je objasnio, “vatra [će] otkriti kakvo je čije djelo” (1. Korinćanima 3:13, St).
Što je vatra? To može biti svaki ispit koji Sotona nanosi kršćaninu. Može to biti pritisak vršnjaka, tjelesno iskušenje, materijalizam, progonstvo, čak i podgrizajući utjecaj sumnji. Takvi će ispiti sigurno doći. “Svačije će djelo izići na vidjelo. To će pokazati onaj Dan, jer će se očitovati vatrom.” Mudri roditelji izgrađuju osobnost svoje djece u očekivanju da će djeca potpasti pod ispit. Ali oni su uvjereni da će njihova djeca, uz Jehovinu pomoć, prebroditi ispit. Ako roditelji imaju takav stav, bit će bogato blagoslovljeni.
Nagrada
Pavao je rekao: “Onaj kome ostane što je nadozidao primit će nagradu” (1. Korinćanima 3:14, St). Apostol Pavao je primio nagradu. Kršćanima u gradu Solunu, gdje je također vršio djelo gradnje, pisao je: “Jer što je naša nada ili radost ili kruna veselja — pa niste li to uistinu vi — pred našim Gospodinom Isusom za njegove prisutnosti? Doista, vi ste naša slava i radost” (1. Solunjanima 2:19, 20, NW).
Wandina majka je primila tu nagradu. Kad se 12-godišnja Wanda našla odvojenom od svoje majke, u početku je plačući odlazila na spavanje. Tada se sjetila savjeta svoje majke da o svom problemu razgovara s Jehovom u molitvi. Molila se i uskoro je došla na ideju da potraži u telefonskom imeniku ima li u blizini ikoga od Jehovinih svjedoka. Stupila je s njima u vezu i saznala da jedna obitelj živi na kraju ulice u kojoj se nalazi kuća njenog oca. “Kako sam bila sretna!”, kaže Wanda.
Ohrabrena od te obitelji, Wanda je uredila da se njen mlađi brat i sestra vrate kršćanskim aktivnostima. “Bila sam odgovorna da se pripremimo za sastanke”, objašnjava ona. “Trebala sam oprati našu odjeću, počešljati nas i pobrinuti se da smo čisti i pristojni.” To je bio naporan posao za tu mladu djevojku, ali je ona to učinila. Jednom ih je otac pokušao spriječiti da prisustvuju sastanku, no djeca su ga molila, te ih je pustio.
Kasnije su djeca bila ponovno s majkom. Kad je Wanda imala 15 godina, postala je krštena kršćanka i izrazila želju da bude misionarka. Da, djelo Wandine majke prošlo je ispit. Ona se radovala nagradi da vidi svoju kćerku kako sama zauzima čvrst stav za istinu. Neka bi svi kršćanski roditelji imali isti uspjeh dok rade na ugradnji kršćanske osobnosti u svoju djecu.
[Okvir na stranici 27]
Dok roditelji, kao što pokazuje ovaj članak, ustrajno nastoje ugraditi kršćansku osobnost u svoju djecu, i sama djeca imaju odgovornost. Ona, poput svih kršćana, moraju izgrađivati sama sebe (Efežanima 4:22-24). Iako roditelji imaju divnu priliku da im u tome pomažu, konačno svaki pojedinac mora donijeti odluku hoće li on ili ona služiti Jehovi.