Što kaže Biblija?
‘Ne biti dio svijeta’ — što to znači?
U ČETVRTOM stoljeću n. e. tisuće ljudi koji su se izjašnjavali kao kršćani ostavilo je za sobom svoju imovinu, rodbinu i svoj način života i otišlo živjeti u osamu egipatskih pustinja. Oni su postali poznati kao anahoreti (pustinjaci), od grčke riječi anakhoréo, što znači “povlačim se”. Jedan povjesničar opisuje ih kao one koji se distanciraju od svojih suvremenika. Anahoreti su smatrali da time što se povlače iz ljudskog društva pokazuju poštovanje prema kršćanskom zahtjevu da ‘ne budu dio svijeta’ (Ivan 15:19, NW).
Biblija doista opominje kršćane da se drže ‘neopoganjeno od svijeta’ (Jakov 1:27). Pisma jasno upozoravaju: “Preljubočinci i preljubočinice! ne znate li da je prijateljstvo ovoga svijeta neprijateljstvo Bogu? Jer koji hoće svijetu prijatelj da bude, neprijatelj Božij postaje” (Jakov 4:4). No znači li to da se od kršćana očekuje da postanu pustinjaci, koji se u doslovnom smislu odvajaju od drugih ljudi? Trebaju li se držati na distanci od onih koji ne dijele njihova vjerska uvjerenja?
Kršćani nisu nedruštveni
Ideja o tome da se ne bude dio svijeta razmatra se u brojnim biblijskim izvještajima koji ističu da se kršćani trebaju odijeliti od ljudskog društva, gledanog kao cjelina, koje je otuđeno od Boga. (Usporedite 2. Korinćanima 6:14-17; Efežanima 4:18; 2. Petrovu 2:20.) Stoga pravi kršćani mudro odbacuju stavove, govor i vladanje koje se kosi s Jehovinim pravednim putevima, a to su, naprimjer, pohlepne svjetovne težnje za bogatstvom i ugledom te neobuzdano prepuštanje užicima (1. Ivanova 2:15-17). Također se drže odijeljeno od svijeta tako što ostaju neutralni u pogledu ratovanja i politike.
Isus Krist je rekao da njegovi učenici ‘neće biti dio svijeta’. No on se ujedno molio Bogu: “Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih sačuvaš oda zla” (Ivan 17:4-16). Isus sigurno nije želio da njegovi učenici postanu nedruštveni, da se klone svih kontakata s nekršćanima. Ustvari, kad bi se kršćanin osamljivao, ne bi mogao izvršavati zadatak da propovijeda i uči “javno i od kuće do kuće” (Djela apostolska 20:20, NW; Matej 5:16; 1. Korinćanima 5:9, 10).
Savjet da se drže bez mrlje od svijeta ne daje kršćanima nikakvog temelja da se smatraju superiornima u odnosu na druge ljude. Oni koji se boje Jehove mrze “oholost” (Priče Salamunove 8:13, St). Galaćanima 6:3 kaže da “ako ko misli da je što a nije ništa, umom vara sebe”. Oni koji se smatraju superiornima zavaravaju sami sebe, budući da su ‘svi sagriješili i izgubili slavu Božju’ (Rimljanima 3:23).
‘Nikome ne nanositi uvrede’
U Isusovo vrijeme bilo je ljudi koji su prezirali sve one koji nisu pripadali njihovoj privilegiranoj vjerskoj grupi. Među njima su bili i farizeji. Oni su dobro poznavali Mojsijev zakon kao i najsitnije detalje židovske tradicije (Matej 15:1, 2; 23:2). Ponosili su se time što su pomno slijedili brojne vjerske rituale. Farizeji su se ponašali kao da su superiorni u odnosu na druge naprosto zbog toga što su bili intelektualno napredniji te zbog svog religioznog statusa. Svoj licemjeran i preziran stav izrazili su riječima: “Narod ovaj, koji ne zna zakona, proklet je” (Ivan 7:49).
Farizeji su čak imali ponižavajuć izraz za one koji nisu bili farizeji. Hebrejski izraz ʽam haʼárets isprva se koristio u pozitivnom smislu kao oznaka punopravnih članova zajednice. No s vremenom su nadmeni Judini vjerski vođe promijenili smisao toga ʽam haʼárets u nešto prezrivo. I druge grupe, među kojima su i nominalni kršćani, koriste izraze kao što su “poganin” i “neznabožac” u pogrdnom smislu, označavajući ljude koji imaju drugačija vjerska uvjerenja.
No kako su kršćani prvog stoljeća gledali na one koji nisu prihvatili kršćanstvo? Isusovi učenici bili su savjetovani da se s nevjernicima ophode “s blagošću” i “dubokim poštovanjem” (2. Timoteju 2:25; 1. Petrova 3:15; NW). Apostol Pavao dao je u tome dobar primjer. Bio je pristupačan, a ne nadmen. Umjesto da bi se uzdizao iznad drugih, bio je ponizan i izgrađujuće djelovao na druge (1. Korinćanima 9:22, 23). U svom nadahnutom pismu Titu, Pavao opominje ‘da se nikome ne nanosi uvrede, da se ne svađa, da se bude susretljiv i posve blag prema svim ljudima’ (Titu 3:2, St).
U Bibliji se izraz “nevjernik” ponekad koristi za označavanje onih koji nisu kršćani. Međutim, nema dokaza da se riječ “nevjernik” koristilo kao nekakav službeni naziv ili etiketu. Zasigurno se nije koristila zato da bi se njome omalovažilo ili ponizilo nekršćane, budući da bi se to kosilo s biblijskim načelima (Priče Salamunove 24:9). Današnji Jehovini svjedoci izbjegavaju grubo ili nadmeno ophođenje s nevjernicima. Oni smatraju da je nepristojno nazivati svoje rođake koji nisu Svjedoci ili pak svoje bližnje pogrdnim izrazima. Oni slijede biblijski savjet koji kaže: “Sluga Gospodinov (...) da bude krotak k svima” (2. Timoteju 2:24).
“Činimo dobro svakome”
Važno je imati na umu koliko je opasno biti prisan sa svijetom, a naročito s onima koji otvoreno pokazuju nepoštovanje prema božanskim mjerilima. (Usporedite 1. Korinćanima 15:33.) Pa ipak, kada nas Biblija savjetuje da “činimo dobro svakome”, pod riječi “svakome” podrazumijeva se i one koji ne prihvaćaju kršćanska vjerovanja (Galaćanima 6:10). U nekim su prilikama kršćani prvog stoljeća očito objedovali s nevjernicima (1. Korinćanima 10:27). Stoga se današnji kršćani s nevjernicima ophode uravnoteženo, smatrajući ih svojim bližnjima (Matej 22:39).
Bilo bi neispravno pretpostaviti da je netko nepristojan ili nemoralan samo zato što ne pozna biblijske istine. Okolnosti i ljudi se razlikuju. Stoga svaki kršćanin mora sam odlučiti do koje će mjere održavati veze s nevjernicima. Međutim, bilo bi nepotrebno i nebiblijski da se kršćanin u doslovnom smislu izolira, kao što su to učinili anahoreti, ili pak da se smatra superiornim u odnosu na druge, kao što su to farizeji činili.