Tko će biti priznat od Jehove?

“Nastojte da postignete svoje spasenje. Bog je, naime, onaj koji proizvodi u vama i htjenje i djelovanje da mu se možete svidjeti” (FILIPLJANIMA 2:12, 13, ST).

1, 2. U kojoj je situaciji Isus čuo Boga kako kaže da ga odobrava i zašto bi to i nas trebalo zanimati?

BILA je to prekretnica u povijesti. Ivan Krstitelj je objavljivao Božju vijest i pokajnike krštavao u vodi. A tada mu je pristupio čovjek za koga je Ivan znao da je pravedan; to je bio Isus. On nije učinio nikakav grijeh radi kojeg bi se morao pokajati, a ipak je zamolio da bude kršten, ‘kako bi se ispunila svaka pravda‘ (Matej 3:1-15).

² Ivan je ponizno udovoljio Isusovoj molbi. Kad je Isus izašao iz vode, “otvoriše se nebesa te on vidje Duha Božjega gdje silazi kao golub”. Ali, ne samo to. “I glas s neba reče: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao (koga odobravam, NS)!” (Matej 3:16, 17, ST; Marko 1:11). Kakve li izjave! Za svakoga od nas bilo bi poželjno dopasti se nekome koga poštujemo (Djela apostolska 6:3-6; 16:1, 2; Filipljanima 2:19-22; Matej 25:21). Predstavi si kako bi se ti osjećao kad bi ti Svemogući Bog rekao: ‘Tebe odobravam’!

 3. Što bi nas trebalo zanimati u vezi postizanja Božjeg priznanja?

³ Je li danas moguće steći Božje priznanje? Uzmimo za primjer čovjeka ‘koji je bez nade i bez Boga u ovom svijetu’, nekoga tko je ‘udaljen od života Božjega’ (Efežanima 2:12; 4:18). Može li on promijeniti tu situaciju i doći u blagoslovljeno stanje posjedovanja Božjeg priznanja? Ako može, kako? Da vidimo.

Što su značile njegove riječi?

 4. a) Što znači grčka riječ za “odobriti” spomenuta u Božjoj izjavi? b) Zašto je upotreba te riječi u ovom slučaju posebno značajna?

⁴ U Božjoj izjavi da je “odobrio” Isusa, u evanđelju se pojavljuje grčki glagol eudoke’o (Matej 3:17; Marko 1:11; Luka 3:22). On znači “svidjeti se”, “smatrati dobrim”, “radovati se nečemu” a njegov imenični oblik ima smisao “dobre volje, dopadanja, sklonosti, želje”. Eudoke’o ne označava samo Božje odobravanje. Primjerice, kršćani Makedonije su “dragovoljno” financijski podupirali druge (Rimljanima 10:1; 15:26; 2. Korinćanima 5:8; 1. Solunjanima 2:8; 3:1). No, u Isusovu je slučaju Bog, a ne čovjek, izrazio svoje odobravanje ili priznavanje. Taj se izraz pojavljuje u vezi s Isusom tek nakon njegova krštenja (Matej 17:5; 2. Petrova 1:17). Zanimljivo je da se u Luki 2:52 pojavljuje jedna druga riječ — kha’ris — kad se govori da je Isus kao nekršteni mladić našao “milost” kod Boga i ljudi.

 5. a) Iz čega je vidljivo da nesavršeni ljudi mogu steći Božje priznanje? b) Tko su “ljudi dobre volje”?

⁵ Je li i nama kao nesavršenim ljudima uopće moguće dopasti se Bogu? Na sreću, odgovor glasi “da!” U vezi Isusova rođenja anđeli su rekli: “Slava Bogu gore na visinama, a na zemlji mir među ljudima dobre volje (eudoki’as)” (Luka 2:14, NS). Prema grčkom tekstu anđeli su doslovno govorili o dolazećim blagoslovima za dobronamjerne ljude ili “ljude koje odobrava Bog”.a Profesor Hans Bietenhard piše u vezi upotrebe izraza en anthro’pois eudoki’as: “Izraz se odnosi na ljude koji su Bogu ugodni ... Dakle, ne radi se o dobroj volji ljudi ... Riječ je o suverenoj i milostivoj volji Boga koji si je izabrao narod za spasenje.” Jehovini svjedoci su već objašnjavali kako Luka 2:14 ukazuje da je nesavršenim ljudima moguće kroz predanje i krštenje postati ljudima dobre volje, ili ljudima koji će steći Božje priznanje.b

 6. Što još trebamo znati u vezi Božjeg dopadanja?

⁶ Ti sigurno shvaćaš kakva razlika postoji između ‘Božjih neprijatelja, čije su misli upravljene na zla djela’ i ljudi koji su priznati kao suradnici našeg pravednog i mudrog Boga (Kološanima 1:21; Psalam 15:1-5). Možda si, doduše, s olakšanjem utvrdio da ljudi mogu postići Božje priznanje, no vjerojatno bi želio znati što je sve povezano s time. Mi možemo mnogo naučiti iz Božjeg načina postupanja u prošlosti.

On je srdačno pozivao ljude

 7. Što je u vezi Božjeg stava vidljivo iz 2. Mojsijeve 12:38?

⁷ Stoljećima prije nego je dana izjava iz Luke 2:14, Jehova je srdačno pozivao ljude da dođu i da ga obožavaju. Naravno, radilo se isključivo o njemu predanoj naciji Izrael (2. Mojsijeva 19:5-8; 31:16, 17). Ali, ne zaboravimo što se dogodilo kad su Izraelci bili oslobođeni iz egipatskog ropstva: “A mnogo i drugoga svijeta pođe s njima” (2. Mojsijeva 12:38, ST). Možda su se ti ne-Izraelci družili s Božjim narodom i bili očevicima nesreća koje su se sručile na Egipat. Stoga su i oni odlučili krenuti s Izraelcima. Neki od njih bili su vjerojatno obrezani prozeliti.

 8. Koje su dvije vrste stranaca živjele u zemlji izraelskog naroda i zašto su se Izraelci različito ponašali prema njima?

⁸ U Zakonu saveza dostojno je bio uzet u obzir i položaj ne-Izraelaca u odnosu na Boga i njegov narod. Neki od tih stranaca bili su naseljenici, koji su samo živjeli u zemlji izraelskog naroda, gdje su uvažavali osnovne zakone, primjerice zakon koji je zabranjivao ubojstvo, također propise o držanju Sabata (Nehemija 13:16-21). Izraelac nije te naseljenike smatrao braćom, nego je pokazivao razuman oprez kad je razgovarao ili se družio s njima, obzirom da oni nisu pripadali Božjem narodu. Primjerice, Izraelac nije smio kupiti ni jesti uginulu životinju, budući da nije iskrvarila, dok su to stranci koji nisu bili prozeliti mogli (5. Mojsijeva 14:21; Ezekijel 4:14). Neki od tih stranih naseljenika mogli su konačno jednako postupati kao ostali stranci koji su bili obrezani prozeliti. Tek tada se postupalo s njima kao s braćom u pravom obožavanju, koja su bila obavezna držati cijeli Mojsijev zakon (3. Mojsijeva 16:29; 17:10; 19:33, 34; 24:22). Ruta Maopka i sirijac Naman koji je obolio od gube bili su ne-Izraelci koje je Bog prihvatio (Matej 1:5; Luka 4:27).

 9. Kako je Salamun potvrdio Božji stav prema strancima?

⁹ U vrijeme kralja Salamuna također je bilo uočljivo Božje naklono stajalište prema ne-Izraelcima. Prilikom posvete hrama Salamun se molio: “Pa i tuđinca, koji nije od tvojega naroda izraelskog, nego ‘je stigao iz daleke zemlje radi Imena tvoga... ako dođe i pomoli se u ovom Hramu, usliši ga s neba, gdje prebivaš ... da bi upoznali svi zemaljski narodi Ime tvoje i bojali se tebe kao narod tvoj Izrael” (1. Carevima 8:41-43, ST). Da, Jehova je prihvatio molitve iskrenih stranaca koji su ga tražili. Možda će i oni upoznati njegove zakone, podvrgnuti se činu obrezanja i tada će biti prihvaćeni za članove njegova blagoslovljenog naroda.

10. Kako su se Židovi trebali ponašati prema etiopskom eunuhu i od koje je koristi za njega bilo obrezanje?

¹⁰ Kasnije je jedan od tih ljudi bio rizničar kraljice Kandake iz daleke Etiopije. U vrijeme kad je prvi puta čuo nešto o Židovima i njihovu obožavanju Boga, njegov je način života i religiozno ponašanje bilo vjerojatno neprihvatljivo pred Jehovom. Dakle, Židovi su morali pokazivati određenu mjeru tolerancije dok je taj stranac među njima proučavao Zakon i upoznavao Božje zahtjeve. On je očito napredovao i poduzimao potrebne promjene, tako da je ispunio preduvjete potrebne za obrezanje. Iz Djela apostolskih 8:27 saznajemo da je “došao u Jeruzalem da se moli”, što ukazuje da je bio obrezani prozelit (2. Mojsijeva 12:48, 49). Stoga je mogao prihvatiti Mesiju i postati jednim od njegovih krštenih učenika, što je odgovaralo napredujućoj volji Božjoj.

Nevjernici i kršćanska skupština

11, 12. a) Koja je daljnja promjena nastupila kad je Etiopljanin bio kršten? b) Kako je to bilo u skladu s Filipljanima 2:12, 13?

¹¹ Isus je rekao svojim učenicima: “Pođite stoga i načinite učenike od ljudi iz svih naroda, krsteći ih u ime Oca i Sina i svetog duha, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio” (Matej 28:19, 20, NS). Upravo spomenuti etiopski prozelit već je posjedovao spoznaju o Jehovi i svetom duhu. Kad mu je Filip pomogao da upozna i prihvati Isusa kao mesijanskog Sina Božjeg, mogao je biti kršten. Na taj je način postao jednim od priznatih članova Jehovinog naroda, koji je slijedio Krista. On je naravno bio pred Bogom odgovoran i dužan ‘držati sve što je kršćanima bilo zapovjeđeno’. Ali, s tom je odgovornošću bio povezan i divan izgled: spasenje!

¹² Pavao je kasnije pisao da svi kršćani trebaju ‘sa strahom i drhtanjem postići svoje spasenje’. A to je bilo moguće zato “jer Bog je, naime, onaj koji proizvodi u vama i htijenje i djelovanje da mu se možete svidjeti (eudoki’as)” (Filipljanima 2:12, 13, ST).

13. Kako su se kršćani trebali ponašati prema onima koji se nisu krstili tako brzo kao etiopski enuh?

¹³ Ali, nisu svi koji su dolazili u doticaj s pravim kršćanima pokazali jednaku spremnost kao Etiopljanin, niti su ispunjavali iste preduvjete, da bi se odmah mogli krstiti. Neki koji nisu bili Židovi ili prozeliti posjedovali su vrlo oskudnu ili čak nikakvu spoznaju o Jehovi i njegovim putevima; a njihovi pojmovi morala nisu bili upravljani njegovim mjerilima. Kako se postupalo s takvima? Kršćani su trebali postupati po Isusovom primjeru. On sigurno nije hrabrio na grijeh, niti je prema tome zauzimao popustljivo držanje (Ivan 5:14). No, ipak je bio tolerantan prema grešnicima, jer su se osjećali privučenima k njemu, te su svoje puteve željeli uskladiti s Božjima (Luka 15:1-7).

14, 15. Koji su ljudi osim pomazanih kršćana posjećivali sastanke u Korintu i kako su možda različito napredovali u duhovnom pogledu?

¹⁴ Da su se kršćani ponašali tolerantno prema onima koji su upoznavali Boga proizlazi iz onoga što je Pavao rekao o skupštini Korinta. Nakon što je objasnio upotrebu čudesnih darova duha koji su u početku služili kao znak da je pravo kršćanstvo posjedovalo Božji blagoslov, govorio je o “onima koji vjeruju” i o “onima koji ne vjeruju” (1. Korinćanima 14:22). Oni koji vjeruju bile su osobe koje su prihvatile Krista i bile krštene (Djela apostolska 8:13; 16:31-34). I “mnogi Korinćani koji su slušali Pavla pristupili su vjeri i krštavali se” (Djela apostolska 18:8, ST).

¹⁵ Prema 1. Korinćanima 14:24, sastanke u Korintu posjećivali su i ‘nevjernici ili neupućeni’ kojima se izražavala dobrodošlica.c Oni su, što se tiče studija i primjene Riječi Božje, vjerojatno različito napredovali. Neki su možda još i griješili. Bilo je i takovih koji su već stekli određenu mjeru vjere i poduzeli neke promjene u svom životu, pa su već prije krštenja počeli razgovarati s drugima o naučenome.

16. Od koje je koristi bilo tim osobama nalaziti se među kršćanima na skupštinskim sastancima?

¹⁶ Naravno, nijedan od tih nekrštenih nije bio “u Gospodinu” (1. Korinćanima 7:39). Ako su u prošlosti ozbiljno griješili u moralnom i duhovnom pogledu, razumljivo je da je trebalo nešto vremena za prilagođavanje Božjim mjerilima. Ako se kroz to vrijeme nisu pokazivali zlonamjernima, niti su pokušavali potkopavati vjeru i čistoću skupštine, tada su dobrodošli. Kroz ono što su na sastancima vidjeli i čuli bili su ‘ukoreni’ i tako su se ‘otkrile tajne njihova srca’ (1. Korinćanima 14:23-25; 2. Korinćanima 6:14).

Zadržati Božje priznanje vodi do spasenja

17. Kakvo je u prvom stoljeću bilo ispunjenje Luke 2:14?

¹⁷ Zahvaljujući javnom propovijedanju krštenih kršćana prvog stoljeća tisuće su čule dobru vijest. Oni su povjerovali onome što su čuli, pokajali su se za svoje prijašnje postupke i krstili se, pri čemu su dali ‘javnu izjavu za spasenje’ (Rimljanima 10:10-15; Djela apostolska 2:41-44; 5:14; Kološanima 1:23). Nema sumnje da su ti kršteni tada stekli Jehovino priznanje, jer ih je on pomazao svetim duhom i prihvatio ih za duhovne sinove. Apostol Pavao je pisao: “Odredivši nas unaprijed kroz Isusa Krista sebi na posinaštvo, po ugodnosti [eudoki’an] volje svoje” (Efežanima 1:5). Dakle, još unutar istog stoljeća pokazalo se istinitim ono što su prorekli anđeli povodom Isusova rođenja: “Mir među ljudima dobre volje [ili: ljudima koji posjeduju Božje priznanje]” (Luka 2:14).

18. Zašto pomazani kršćani nisu mogli smatrati Božje odobravanje nečim samo po sebi razumljivim?

¹⁸ Da bi “ljudi dobre volje” mogli sačuvati taj mir trebali su ‘nastojati da sa strahom i drhtanjem postignu svoje spasenje’ (Filipljanima 2:12, ST). To nije bilo lako, jer su oni još uvijek bili nesavršeni. Zbog kušnji i opterećenja mogli su biti navedeni na vršenje nepravde. Ako bi popustili, izgubili bi Božje priznanje. Stoga se Jehova s puno ljubavi pobrinuo za duhovne pastire koji su pomagali skupštinama i štitili ih (1. Petrova 5:2, 3).

19, 20. Koje je pripreme učinio Bog kako bi se kršteni kršćani kao njegovi sluge mogli radovati njegovu priznanju?

¹⁹ Ti skupštinski starješine uzimaju k srcu Pavlov savjet: “Ako i počini čovjek neki grijeh prije nego je toga svjestan, pokušajte vi, duhovno osposobljeni, opet ispraviti takvog čovjeka u duhu blagosti, držeći i sebe samoga na oku, da ne bi i ti bio iskušan” (Galaćanima 6:1, NS). Onaj tko je poduzeo značajni korak krštenja, razumljivo preuzima na sebe veću odgovornost, kao što je to bio slučaj sa strancem koji je postao obrezanim prozelitom u izraelskom narodu. Međutim, kršćanin koji je učinio grešku može naći ljubaznu pomoć u skupštini.

²⁰ Grupa starješina u skupštini može pomoći nekome tko je kriv za ozbiljan prijestup. Juda je pisao: “Nastavite također pokazivati milost nekima koji sumnjaju; spašavajte ih grabeći ih iz vatre. A drugima dalje pokazujte milost, i to sa strahom, mrzeći čak nutarnju haljinu okaljanu tijelom” (Juda 22, 23, NS). Kršteni pripadnik skupštine kome se pomoglo na taj način može se i dalje radovati Jehovinom priznanju i miru o kojem su govorili anđeli prilikom Isusova rođenja.

21, 22. Što će se dogoditi nekome tko se ne pokaje za učinjeni grijeh i kako se ponašaju lojalni članovi skupštine?

²¹ No, događa se, iako vrlo rijetko, da se prestupnik ne kaje. Tada ga starješine moraju isključiti da bi zaštitili čistoću skupštine. To se dogodilo i s jednim krštenim u skupštini Korinta, koji je živio nemoralnim načinom života. Pavao je uputio skupštinu “da se ne družite s bludnicima. To ne znači: općenito s bludnicima ovoga svijeta, ili s lakomcima, ili s razbojnicima, ili s idolopoklonicima, jer biste tada morali izići iz svijeta. Naprotiv, pisao sam vam da se ne družite s onim koji bi, iako se zove brat, bio bludnik, ili lakomac, ili idolopoklonik, ili klevetnik, ili pijanica, ili razbojnik. S takvim ni jesti!” (1. Korinćanima 5:9-11, ST).

²² Taj je Korinćanin učinio značajan korak krštenja, stekao je Božje odobravanje ili priznanje i postao članom skupštine. Stoga je njegovo isključivanje bilo vrlo ozbiljna stvar. Pavao je ukazao da se kršćani ne smiju družiti s njime, jer je on napustio svoj priznati položaj pred Bogom. (Usporedi 2. Ivanova 10, 11.) U vezi tih isključenih Petar je pisao sljedeće: “Njima bi, uistinu, bolje bilo da uopće nisu priznali puta pravednosti, nego da, pošto su ga priznali, okrenu leđa svetoj zapovijedi koja im je predana. Na njima se događa što kaže istinita poslovica: ‘Pas se vraća na svoju bljuvotinu’” (2. Petrova 2:21, 22, ST).

23. Što se može reći za kršćane prvog stoljeća u općenitom, a u vezi zadržavanja Božjeg priznanja?

²³ Jasno je da se te osobe više ne dopadaju Jehovi, jer su kao nepokajnički grešnici isključeni iz skupštine (Jevrejima 10:38; usporedi 1. Korinćanima 10:5). No očito je da su oni kojima se oduzima zajednica u manjini. Većina koja uživa ‘nezasluženu dobrotu i mir od Boga’ i koja ‘je određena na posinaštvo po ugodnosti njegove volje’ ostaje vjernom (Efežanima 1:2, 5, 8-10).

24. Koji još aspekt ove teme zaslužuje našu pažnju?

²⁴ I danas se uglavnom jednako događa. Ali, razmotrimo još kako se ‘nevjernicima i neupućenima’ može danas pomoći da steknu Božje priznanje i što se može učiniti ako u međuvremenu pogriješe. O ovim će pitanjima biti govora u slijedećem članku.

[Bilješke]

Možeš li se sjetiti?

◻ Od kada i na koji način mogu, prema Svetom pismu, ljudi steći Božje odobravanje ili priznanje?

◻ Kako je Bog gledao na doseljenike koji su živjeli među njegovim narodom, no zašto su Izraelci morali biti oprezni, ali i tolerantni?

◻ Što zaključujemo iz činjenice da su i “nevjernici” posjećivali kršćanske sastanke u Korintu?

◻ Kako se Bog pobrinuo da pomogne krštenim kršćanima da i dalje kao njegovi sluge uživaju njegovo odobravanje?