Vraćati cezarove stvari cezaru

“Dajte svima što im pripada” (RIMLJANIMA 13:7, NW).

 1, 2. (a) Kako bi, prema Isusovim riječima, kršćani trebali uravnotežiti svoje obaveze prema Bogu i prema cezaru? (b) Što je prvenstvena briga Jehovinih svjedoka?

U SKLADU s ovim Isusovim riječima, ima stvari koje dugujemo Bogu i stvari koje dugujemo cezaru, odnosno državi. Isus je rekao: “Vratite cezarove stvari cezaru, a Božje stvari Bogu.” S ovih je nekoliko riječi zbunio svoje neprijatelje i sažeto izrazio uravnotežen stav kakav moramo imati u pogledu svog odnosa s Bogom i svog postupanja prema državi. Ne čudi što su mu se njegovi slušatelji ‘počeli diviti’! (Marko 12:17, NW).

² Naravno, prvenstvena je briga Jehovinih slugu da vraćaju Božje stvari Bogu (Psalam 116:12-14). Međutim, čineći to, ne zaboravljaju da je Isus rekao da određene stvari moraju vraćati cezaru. Njihova biblijski školovana savjest zahtijeva da pod molitvom razmotre do koje mjere mogu cezaru vraćati stvari koje on zahtijeva (Rimljanima 13:7). U današnje vrijeme mnogi pravnici priznaju da vlast države ima granice te da ljude i vladavine posvuda veže prirodni zakon.

 3, 4. Koja su zanimljiva objašnjenja dana s obzirom na prirodni zakon, otkriveni zakon i ljudski zakon?

³ Apostol Pavao ukazao je na taj prirodni zakon kad je o ljudima svijeta napisao: “Što se može doznati za Boga poznato je njima: jer im je Bog javio; jer što se na njemu ne može vidjeti, od postanja svijeta moglo se poznati i vidjeti na stvorenjima, i njegova vječna sila i božanstvo, da nemaju izgovora.” Odazovu li se na taj prirodni zakon, on će potaknuti čak i savjest ovih nevjernika. Zato je Pavao dalje rekao: “Kad neznabošci ne imajući zakona sami od sebe čine što je po zakonu, oni zakona ne imajući sami su sebi zakon: oni dokazuju da je ono napisano u srcima njihovijem što se čini po zakonu, budući da im savjest svjedoči” (Rimljanima 1:19, 20; 2:14, 15).

⁴ U 18. stoljeću, ugledni engleski pravnik William Blackstone napisao je: “Ovaj zakon prirode [prirodni zakon], koji je suvremenik čovječanstva [jednako star kao ono] i propisan samim Bogom, naravno je u pogledu svoje obaveznosti uzvišeniji od svakog drugog zakona. Obavezan je diljem zemaljske kugle, u svim zemljama i za sva vremena: svi su ljudski zakoni bezvrijedni ako se s njim kose.” Blackstone je nadalje govorio o “otkrivenom zakonu”, koji se nalazi u Bibliji, te je primijetio: “Na ova dva temelja, zakonu prirode i zakonu otkrivenja, počivaju svi ljudski zakoni; to znači, nikakvim se ljudskim zakonima ne bi smjelo dopustiti da proturječe ovim zakonima.” To je u skladu s onim što je Isus rekao o Bogu i cezaru, kao što je zapisano u Marku 12:17. Očigledno postoje područja na kojima Bog ograničava ono što cezar smije zahtijevati od kršćanina. Sanhedrin je zadro upravo u takvo područje kad je apostolima zapovjedio da prestanu propovijedati o Isusu. Stoga su apostoli ispravno odgovorili: “Moramo slušati Boga kao vladara prije nego ljude” (Djela apostolska 5:28, 29, NW).

“Božje stvari”

 5, 6. (a) Što bi, s obzirom na rođenje Kraljevstva 1914, kršćani trebali imati jasnije na umu? (b) Na koji način kršćanin dokazuje da je Božji sluga?

⁵ Naročito otkako je 1914. Jehova Bog, Svemoćni, počeo vladati kao kralj posredstvom Kristovog Mesijanskog Kraljevstva, kršćani moraju biti sigurni da ne daju Božje stvari cezaru (Otkrivenje 11:15, 17). Kao nikad prije, Božji zakon sada poziva kršćane da ‘ne budu dio svijeta’ (Ivan 17:16, NW). Budući da su predani Bogu, svom Davatelju života, oni moraju jasno pokazivati da više ne pripadaju sebi (Psalam 100:2, 3). Kao što je napisao Pavao, mi ‘pripadamo Jehovi’ (Rimljanima 14:8, NW). Osim toga, kršćanin prilikom svog krštenja postaje postavljeni sluga Božji, tako da zajedno s Pavlom može reći: “[Bog] nas je uistinu odgovarajuće osposobio da budemo sluge” (2. Korinćanima 3:5, 6, NW).

⁶ Apostol Pavao je također napisao: “Hvalim svoju službu” (Rimljanima 11:13). Sasvim sigurno bismo to i mi trebali činiti. Bilo da u toj službi sudjelujemo punovremeno bilo da joj posvećujemo dio svog vremena, imamo na umu da nam je sam Jehova povjerio našu službu (2. Korinćanima 2:17). Budući da neki možda dovode u pitanje naš položaj, svaki predani, kršteni kršćanin mora biti u stanju pružiti jasan i pouzdan dokaz da zaista jest sluga dobre vijesti (1. Petrova 3:15). Njegova bi se služba trebala očitovati i u njegovom vladanju. Kao Božji sluga, kršćanin bi trebao preporučivati i prakticirati čist moral, podržavati jedinstvo obitelji, biti pošten i pokazivati poštovanje prema zakonu i redu (Rimljanima 12:17, 18; 1. Solunjanima 5:15, 16). Odnos kršćanina s Bogom i njegova služba koju mu je povjerio Bog najvažnije su stvari u njegovom životu. On ih se ne može odreći po nalogu cezara. One se očito moraju ubrajati među “Božje stvari”.

“Cezarove stvari”

 7. Kakav glas imaju Jehovini svjedoci s obzirom na plaćanje poreza?

⁷ Jehovini svjedoci znaju da su dužni ‘pokoravati se vlastima’, državnim vladarima (Rimljanima 13:1). Dakle, kad cezar, država, pravovaljano zahtijeva neke stvari, njihova im biblijski školovana savjest dopušta da udovolje tim zahtjevima. Naprimjer, pravi su kršćani među najprimjernijim poreznim obveznicima na svijetu. U njemačkim novinama Münchner Merkur pisalo je o Jehovinim svjedocima: “Oni su najpošteniji i najpedantniji porezni obveznici u Saveznoj Republici.” Talijanske novine La Stampa primjećuju: “Oni [Jehovini svjedoci] su najlojalniji građani kakve se samo može poželjeti: oni ne izbjegavaju plaćanje poreza i ne traže kako bi za vlastitu dobit izigrali neugodne zakone.” Jehovini sluge to čine zbog svoje “savjesti” (Rimljanima 13:5, 6).

 8. Je li ono što dugujemo cezaru ograničeno na novčano davanje?

⁸ Jesu li “cezarove stvari” ograničene na plaćanje poreza? Nisu. Pavao je naveo i druge stvari, kao što su strah i čast. U svom djelu Critical and Exegetical Hand-Book to the Gospel of Matthew (Kritički i egzegetski priručnik Evanđelja po Mateju), njemački bibličar Heinrich Meyer napisao je: “Pod [cezarovim stvarima] (...) ne trebamo podrazumijevati samo državni porez nego sve na što cezar na temelju svoje zakonite vlasti ima pravo.” U svom djelu The Rise of Christianity (Uspon kršćanstva) povjesničar E. W. Barnes izjavio je da su kršćani plaćali poreze ako su bili dužni činiti to i da su “isto tako prihvaćali i sve druge državne obaveze, pod uvjetom da se od njih nije zahtijevalo da cezaru daju one stvari koje pripadaju Bogu”.

 9, 10. Zašto bi kršćanin mogao oklijevati vraćati cezaru ono što mu duguje, no koje bi činjenice trebao imati na umu?

⁹ Koje stvari može država zahtijevati a da ne zadire u stvari koje s pravom pripadaju Bogu? Neki smatraju da mogu cezaru pravovaljano davati novac u obliku poreza ali ništa drugo. Oni se sasvim sigurno ne bi osjećali lagodno dajući cezaru bilo što što bi oduzimalo vrijeme koje bi se moglo utrošiti za teokratske aktivnosti. Ipak, mada je točno da trebamo ‘ljubiti Gospodina Boga svojega svim svojim srcem, dušom, umom i snagom’, Jehova od nas očekuje da utrošimo vrijeme i na stvari koje ne spadaju u našu svetu službu (Marko 12:30; Filipljanima 3:3). Naprimjer, kršćaninu koji je u braku savjetuje se neka odvoji vrijeme kako bi ugađao svom bračnom drugu. Takve djelatnosti nisu pogrešne, no apostol Pavao kaže da su to ‘svjetske’ stvari a ne ‘Gospodinove’ (1. Korinćanima 7:32-34; usporedi 1. Timoteju 5:8).

¹⁰ Osim toga, Krist je odobrio da njegovi sljedbenici ‘vraćaju’ poreze što sasvim sigurno uključuje korištenje vremena koje je posvećeno Jehovi — jer je naš čitav život posvećen njemu. Ako prosječna porezna stopa u nekoj zemlji iznosi 33 posto osobnog dohotka (u nekim je zemljama viša), to znači da prosječni radnik svake godine u državnu blagajnu uplaćuje protuvrijednost od četiri mjesečne zarade. Drugim riječima, na kraju svog radnog vijeka, prosječni je radnik proveo oko 15 godina zarađujući novac za porez koji zahtijeva ‘cezar’. Razmotri i područje obrazovanja. U većini zemalja zakon od roditelja zahtijeva da njihova djeca određeni minimum godina pohađaju školu. Broj godina školovanja različit je od zemlje do zemlje. U većini mjesta to je prilično dugo vrijeme. Istina, takvo je obrazovanje obično korisno, no cezar je taj koji odlučuje koliki dio svog života dijete mora provesti na takav način a kršćanski roditelji udovoljavaju cezarovoj odluci.

Opća vojna obaveza

11, 12. (a) Što u mnogim zemljama zahtijeva cezar? (b) Kako su rani kršćani gledali na vojnu službu?

¹¹ Jedan drugi cezarov zahtjev u nekim zemljama jest opća vojna obaveza. U 20. stoljeću, ova je priprema u većini zemalja uvedena u vrijeme rata a u nekima i u vrijeme mira. U Francuskoj se ova obaveza godinama nazivala danak u krvi, što je značilo da je svaki mladi muškarac morao biti spreman položiti svoj život za državu. Je li to nešto što oni koji su predani Jehovi mogu dobre savjesti učiniti? Kako su kršćani prvog stoljeća gledali na ovu stvar?

¹² Dok su prvi kršćani nastojali biti dobri državljani, njihova im vjera nije dopuštala da drugima oduzimaju život niti da vlastiti život žrtvuju za državu. Encyclopedia of Religion navodi: “Rani crkveni oci, među njima Tertulijan i Origen, potvrdili su da kršćani nisu smjeli oduzimati ljudski život, to im načelo nije dopuštalo da sudjeluju u rimskoj vojsci.” U svojoj knjizi The Early Church and the World (Rana crkva i svijet), profesor Cecil John Cadoux piše: “Barem do vladavine Marka Aurelija [161-180. n. e.], nijedan kršćanin nakon svog krštenja nije postao vojnik.”

13. Zašto većina pripadnika nazovikršćanstva na vojnu službu ne gleda tako kako su na nju gledali rani kršćani?

¹³ Zašto danas članovi crkava kršćanstva nemaju takvo gledište? Zbog radikalnih promjena koje su uslijedile u četvrtom stoljeću. Katoličko djelo A History of the Christian Councils (Povijest kršćanskih koncila) objašnjava: “Mnogi su kršćani (...) pod poganskim carevima imali vjerske skrupule s obzirom na vojnu službu i odlučno su odbijali uzeti oružje, ili su dezertirali. Sinod [u Arlesu, održan 314. n. e.], gdje su se razmatrale promjene koje je uveo Konstantin, obrazložio je da su kršćani obavezni služiti u ratu (...) jer je Crkva u miru (in pace) pod vladarem koji je naklonjen kršćanima.” Kao rezultat takvog napuštanja Isusovih učenja, odonda pa sve do danas, svećenstvo nazovikršćanstva bodri svoja stada da služe u vojskama nacija, iako su neki pojedinci zauzeli stav i uložili prigovor savjesti.

14, 15. (a) Na temelju čega kršćani na nekim mjestima traže oslobođenje od vojne službe? (b) Koja će biblijska načela pomoći kršćaninu donijeti ispravnu odluku po pitanju vojne službe, tamo gdje ne postoji priprema oslobađanja?

¹⁴ Jesu li kršćani danas dužni po tom pitanju slijediti većinu? Nisu. Ako neki predani, kršteni kršćanin živi u nekoj zemlji koja vjerskim slugama odobrava oslobođenje od vojne službe, on se može okoristiti tom pripremom, jer on je uistinu Božji sluga (2. Timoteju 4:5). Nekoliko zemalja, među njima Sjedinjene Države i Australija, odobrava takvo oslobođenje čak i u ratno vrijeme. A mnoge zemlje u kojima postoji opća vojna obaveza odobravaju Jehovinim svjedocima, kao vjerskim slugama, takvo oslobođenje u vrijeme mira. Na taj način mogu nastaviti svojom javnom službom pomagati ljudima.

¹⁵ No, što ako kršćanin živi u nekoj zemlji u kojoj se vjerskim slugama ne odobrava takvo oslobođenje? U tom će slučaju morati donijeti osobnu odluku slijedeći svoju biblijski školovanu savjest (Galaćanima 6:5). Uzimajući u obzir autoritet cezara, pomno će odvagnuti što duguje Jehovi (Psalam 36:9; 116:12-14; Djela apostolska 17:28). Kršćanin će imati na umu da je obilježje pravog kršćanina ljubav prema svim svojim suvjernicima, čak i prema onima koji žive u drugim zemljama ili onima koji pripadaju drugim plemenima (Ivan 13:34, 35; 1. Petrova 2:17). Osim toga, on neće zaboraviti biblijska načela zapisana u recima kao što su Izaija 2:2-4; Matej 26:52; Rimljanima 12:18; 14:19; 2. Korinćanima 10:4 i Jevrejima 12:14.

Civilna služba

16. Kakvu nevojnu službu cezar u nekim zemljama zahtijeva od onih koji ne prihvaćaju vojnu službu?

¹⁶ Međutim, u nekim zemljama država, premda vjerskim slugama ne odobrava oslobođenje, ipak dopušta da neki pojedinci mogu odbiti vojnu službu. Mnoge od tih zemalja čine pripreme kako se pojedince kojima to savjest ne dopušta ne bi prisiljavalo na vojnu službu. Na nekim se mjestima civilna služba koju zahtijeva država, kao što je koristan društveni posao, smatra nevojnom nacionalnom službom. Može li predani kršćanin prihvatiti takvu službu? I u ovom će slučaju predani, kršteni kršćanin morati donijeti vlastitu odluku na temelju svoje biblijski školovane savjesti.

17. Postoji li neki biblijski presedan nevojne civilne službe?

¹⁷ Izgleda da se i u biblijsko vrijeme vršila obavezna služba. U jednoj povijesnoj knjizi piše: “Pored porezâ i pristojbi koji su se utjerivali od stanovnika Judeje, postojala je i tlaka [neplaćen rad koji su zahtijevale državne vlasti]. To je bila drevna praksa na Istoku, koju su helenističke i rimske vlasti i dalje zadržale. (...) I Novi zavjet navodi primjere tlake u Judeji, pokazujući koliko je bila raširena. U skladu s tim običajem, vojnici su prisilili Šimuna iz Cirene da nosi Isusov križ [mučenički stup] (Matej 5:41; 27:32; Marko 15:21; Luka 23:26).”

18. U kakvim nevojnim, nereligioznim društvenim poslovima Jehovini svjedoci često surađuju?

¹⁸ Slično tome, država ili mjesne vlasti nekih zemalja danas od svojih državljana zahtijevaju da sudjeluju u raznim oblicima društvenog posla. Ponekad se radi o nekom specifičnom zadatku, kao naprimjer iskapanju zdenaca ili gradnji cesta; ponekad o obavljanju nekog redovnog posla, kao što je tjedno sudjelovanje u čišćenju ulica, škola ili bolnica. Tamo gdje takva civilna služba služi općem dobru društvene zajednice i nema nikakve veze s krivom religijom niti joj savjest Jehovinih svjedoka iz nekog drugog razloga ima što prigovoriti, Svjedoci joj često udovoljavaju (1. Petrova 2:13-15). To obično rezultira izvrsnim svjedočanstvom i ponekad ušutka one koji lažno optužuju Svjedoke da su protiv države. (Usporedi Mateja 10:18.)

19. Kako bi kršćanin trebao pristupiti stvari ako cezar od njega traži da tijekom određenog razdoblja obavlja nevojnu nacionalnu službu?

¹⁹ No što ako država zahtijeva da kršćanin tijekom određenog vremenskog razdoblja obavlja civilnu službu koja je dio nacionalne službe pod civilnom upravom? Kršćani moraju i u ovom slučaju donijeti vlastitu odluku koja se temelji na poučenoj savjesti. “Svi [ćemo] izići na sud pred Kr[i]sta” (Rimljanima 14:10). Kršćani koji se suočavaju s nekim cezarovim zahtjevom trebaju pod molitvom proučiti stvar i meditirati o njoj.a Isto bi tako bilo mudro da o tome porazgovaraju sa zrelim kršćanima u skupštini. Nakon toga moraju donijeti osobnu odluku (Priče Salamunove 2:1-5; Filipljanima 4:5).

20. Koja pitanja i biblijska načela pomažu kršćaninu prosuditi pitanje nevojne nacionalne civilne službe?

²⁰ Dok se bave takvim istraživanjem, kršćani će razmotriti nekoliko biblijskih načela. Pavao je rekao da moramo biti “poslušni vladavinama i vlastima kao vladarima (...) spremni za svako dobro djelo (...) razumni, pokazujući svu blagost prema svim ljudima” (Titu 3:1, 2, NW). Istovremeno, bilo bi dobro da kršćani ispitaju predloženi civilni posao. Hoće li, ako ga prihvate, moći sačuvati svoju kršćansku neutralnost? (Mihej 4:3, 5; Ivan 17:16). Hoće li se time umiješati u neku krivu religiju? (Otkrivenje 18:4, 20, 21). Hoće li ih obavljanje tog posla sprečavati ili u nerazumnoj mjeri ograničavati u ispunjavanju svojih kršćanskih odgovornosti? (Matej 24:14; Jevrejima 10:24, 25). S druge strane, hoće li i dalje moći duhovno napredovati, možda čak i sudjelovati u punovremenoj službi dok obavljaju službu koja se od njih zahtijeva? (Jevrejima 6:11, 12).

21. Kako bi skupština trebala gledati na brata koji rješava pitanje nevojne nacionalne civilne službe, bez obzira na odluku koju donese?

²¹ Što ako kršćanin, nakon što je iskreno odgovorio na ovakva pitanja, dođe do zaključka da je nacionalna civilna služba “dobro djelo” koje može obavljati pokoravajući se vlastima? To je njegova odluka pred Jehovom. Imenovani starješine i drugi trebali bi u potpunosti poštivati bratovu savjest i smatrati ga i nadalje kršćaninom koji je na dobru glasu. Međutim, ako neki kršćanin smatra da ne može obavljati ovu civilnu službu, njegovo se stajalište isto tako treba poštivati. I on ostaje na dobru glasu i trebala bi mu se pružati pomoć puna ljubavi (1. Korinćanima 10:29; 2. Korinćanima 1:24; 1. Petrova 3:16).

22. Što ćemo nastaviti činiti, bez obzira na to s kakvom se situacijom suočili?

²² Kao kršćani nećemo prestati davati “onome koji traži čast, takvu čast” (Rimljanima 13:7, NW). Poštivat ćemo red i nastojati biti miroljubivi državljani koji slušaju zakon (Psalam 34:14). Možemo se čak i moliti “za careve, i za sve koji su u vlasti” kad su takve osobe pozvane da donesu odluke koje se tiču našeg kršćanskog života i djela. Nadamo se da će naše vraćanje cezarovih stvari cezaru imati za posljedicu “da tihi i mirni život poživimo u svakoj pobožnosti i poštenju” (1. Timoteju 2:1, 2). Prije svega, nastavit ćemo propovijedati dobru vijest o Kraljevstvu kao jedinu nadu čovječanstva, savjesno vraćajući Božje stvari Bogu.

[Bilješke]

Možeš li objasniti?

◻ Što je prvenstvena briga kršćanina, dok uravnotežuje svoj odnos s cezarom i s Jehovom?

◻ Što dugujemo Jehovi a što nikad ne smijemo dati cezaru?

◻ Koje su neke od stvari koje s pravom vraćamo cezaru?

◻ Koji nam citati pomažu donijeti ispravnu odluku po pitanju opće vojne obaveze?

◻ Koje stvari bismo trebali imati na umu ako nas se pozove da obavljamo nevojnu nacionalnu civilnu službu?

◻ Što nastavljamo raditi s obzirom na Jehovu i cezara?

[Slika na stranicama 16 i 17]

Apostoli su rekli Sanhedrinu: “Moramo slušati Boga kao vladara prije nego ljude”