‘Umoljavati u ljubavi’

OKO 60-61. n. e. odbjegli rob napustio je Rim i uputio se na 1 400 kilometara dugo putovanje kući u Kolose, grad na jugozapadu Male Azije. On je ponio sa sobom rukom napisanu poruku za svog vlasnika, napisanu od samog apostola Pavla. Danas je to pismo dio Biblije i nosi ime svog primaoca, Filemona.

Pismo Filemonu je remek-djelo taktičnog, uvjerljivog izlaganja. No, još važnije je što sadrži mnogo praktičnih pouka za današnje kršćane, jedna od njih je vrijednost umoljavanja jedan drugoga na temelju kršćanske ljubavi. Pogledajmo to kratko ali snažno pismo malo pobliže.

Bjegunac se vraća

Filemon je bio kršćanin, veoma voljen član kološke skupštine (Filemon 4, 5). Tamošnja skupština se sastajala u njegovom domu! (redak 2). Osim toga, Filemon je osobno poznavao apostola Pavla; možda mu je apostol pripomogao da postane kršćanin. Istina, Pavao ukazuje da nije osobno propovijedao u Kolosi (Kološanima 2:1). Međutim, dvije godine je proveo u Efezu gdje je propovijedao u tolikoj mjeri da su “svi stanovnici Azije [što je obuhvaćalo Kolose] mogli čuti riječ Gospodnju” (Djela apostolska 19:10, St). Filemon je vjerojatno bio među prijemljivim slušateljima.

Bilo kako bilo, Filemon je poput mnogih utjecajnih ljudi tog vremena bio vlasnik robova. U drevno doba ropstvo nije bilo uvijek ponižavajuće. Prodati sebe ili članove obitelji u ropstvo, bio je među Židovima prihvaćen način plaćanja dugova (3. Mojsijeva 25:39, 40). The International Standard Bible Encyclopedia komentira u vezi rimske epohe ovako: “Mnogi ljudi su se iz različitih razloga prodavali u ropstvo, prije svega zato da bi vodili život koji je jednostavniji i sigurniji od onog siromašne osobe rođene u slobodi, zatim da bi obavljali posebne poslove i da bi postigli bolji društveni položaj. (...) Mnogi ne-Rimljani su se prodali rimskim građanima s opravdanom nadom, točno utvrđenom rimskim zakonom, da će sami postati rimski građani nakon oslobađanja iz ropstva.”

No, problem se pojavio kad je jedan od Filemonovih robova, po imenu Onezim, napustio Filemona i pobjegao u Rim, možda mu je ukrao čak novac da bi financirao svoj bijeg (redak 18). U Rimu je upoznao apostola Pavla koji je tamo bio zatvorenik.

Taj rob, koji je “negda bio nekorisan” i pobjegao iz ropstva, sada je postao kršćanin. Stavio se na raspolaganje Pavlu i pružio zatvorenom apostolu korisne usluge. Ne iznenađuje da je Onezim našao mjesto u Pavlovom ‘srcu’ i postao Pavlov “dragi brat”! (reci 11, 12, 16, St).

Apostol Pavao je želio da Onezim ostane s njim, no Filemon je kao Onezimov vlasnik imao na njega zakonita prava. Onezim je, dakle, bio obavezan vratiti se u službu svom zakonitom gospodaru. Kako će ga Filemon primiti? Hoće li ljutito tražiti svoje pravo da odmjeri strogu kaznu? Hoće li sumnjati u iskrenost Onezimove tvrdnje da je sukršćanin?

Rješavati stvari u ljubavi

Pavao je bio ponukan da piše Filemonu u vezi Onezima. Pismo je napisao vlastitom rukom, ne pomoću sekretara, što je inače običavao (redak 19). Uzmi si nekoliko minuta vremena da pročitaš kratko pismo Filemonu u cjelini. Primijetit ćeš da je Pavao, nakon što se uveo i poželio Filemonu i njegovom kućanstvu “milost (...) i mir”, pohvalio Filemona za njegovu “ljubav i vjeru (...) prema Gospodinu Isusu i prema svima svetima” (reci 1-7, St).

Pavao se mogao lako pozivati na svoj autoritet kao apostola i ‘narediti Filemonu što je dužan činiti’, no umjesto toga, Pavao ga je ‘molio u ime ljubavi’. Jamčio je za činjenicu da je Onezim zaista postao kršćanski brat koji se pokazao korisnim za Pavla. Apostol je priznao: “Htio sam ga [Onezima] zadržati kod sebe da mi mjesto tebe služi u okovima koje nosim radi Radosne vijesti. Ali”, nastavio je Pavao, “nisam bez tvoga pristanka ništa htio činiti, da tvoje dobročinstvo ne bude kao prisilno, već svojevoljno” (reci 8-14, St).

Apostol je, dakle, pozvao Filemona da prihvati svog bivšeg roba kao brata. “Primi njega kao mene”, pisao je Pavao. To ne znači da je Onezim obavezno trebao biti oslobođen iz ropstva. Pavao nije zagovarao promjenu tada postojećeg društvenog poretka. (Usporedi Efežanima 6:9; Kološanima 4:1; 1. Timoteju 6:2.) Ipak, kršćanskom vezom koja je sada postojala između Onezima i Filemona, odnos rob-gospodar nesumnjivo bi postao bolji. Filemon bi sada gledao Onezima kao ‘više od roba, kao dragog brata’ (reci 15-17, St).

Što je s dugovima koje si je natovario Onezim, možda kao posljedica krađe? Pavao se opet pozvao na svoje prijateljstvo s Filemonom, rekavši: “Ako te je u čemu oštetio ili ti što duguje, to unesi u moj račun.” Pavao je izrazio uvjerenje da će Filemon pokazati duh opraštanja, učinivši više nego što ga Pavao moli. Budući da se Pavao nadao skorom oslobađanju, učinio je pripreme da bi mogao u skoroj budućnosti uživati Filemonovo gostoprimstvo. Nakon što je uručio nekoliko daljnjih pozdrava i poželio Filemonu “milost Gospodina Isusa Krista”, Pavao je zaključio svoje pismo (reci 18-25, St).

Pouke za današnje kršćane

Knjiga Filemonu je puna praktičnih pouka za današnje kršćane. U prvom redu, podsjeća nas na potrebu opraštanja, čak ako nam je suvjernik nanio ozbiljnu štetu. “Jer ako opraštate ljudima grijehe njihove”, rekao je Isus Krist, “oprosti[t]će i vama otac vaš nebeski” (Matej 6:14).

Oni koji su danas na položajima autoriteta u kršćanskoj skupštini mogu izvući posebnu korist iz knjige Filemonu. Pažnje vrijedno je da se Pavao uzdržao upotrijebiti svoj apostolski autoritet da bi naredio Filemonu da čini što je ispravno. Nadalje, Pavao nije zahtijevao da Onezim dobije dozvolu da ostane u Rimu i da mu služi. Pavao je poštivao prava vlasništva drugih. Također je uvidio da bi za Filemona bilo bolje da postupi po svom srcu, iako bi posljedica autoritativnog pristupa bila pokornost. Molio ga je za razumijevanje temeljeno na ljubavi da bi kod njega izazvao iskrenu reakciju.

Stoga, kršćanski starješine danas nikad ne bi trebali ‘gospodariti nad onima koji su Božje nasljedstvo’, zloupotrebljavajući svoju moć ili postupajući sa stadom na grub, autoritativan način (1. Petrova 5:1-3, NW). Isus je rekao: “Znate da knezovi narodni zapovijedaju narodu, i poglavari upravljaju njim. Ali medju vama da ne bude tako” (Matej 20:25, 26). Nadglednici mogu ponajčešće ustanoviti da članovi stada reagiraju mnogo povoljnije na ljubazne molbe nego na naređenja. Oni koji pate od depresije cijene nadglednike koji će si dobrohotno uzeti vremena da saslušaju njihove probleme i pruže savjet pun razumijevanja.

Pavlovo pismo nadalje podsjeća starješine na vrijednost pohvale i taktičnosti. On počinje priznanjem za to što je Filemon “okrijepio srca svetih” (redak 7, St). Ta iskrena pohvala učinila je Filemona nesumnjivo prijemljivije raspoloženim. Slično je danas: preporuka ili savjet može često biti ublažen iskrenom, srdačnom pohvalom. A takav savjet ne bi trebao biti grub ili netaktičan, već plemenit, ‘solju začinjen’, i tako prihvatljiviji za slušatelja (Kološanima 4:6).

Apostol Pavao dalje izražava pouzdanje da će Filemon učiniti ono ispravno kad kaže: “Posve uvjeren u tvoju poslušnost, ovo ti pišem, znajući da ćeš učiniti i više nego što tražim” (redak 21, St). Starješine, izražavate li jednako pouzdanje u svoje sukršćane? Ne pomaže li im to da žele činiti ono što je ispravno?

Zanimljivo je da roditelji često ustanove da izražavanje pouzdanja u njihovu djecu ima dobre učinke. Prepoznavajući vrijednost dobrovoljne poslušnosti — želje učiniti više od očekivanih zahtjeva — roditelji mogu svojoj djeci priznati stanovitu mjeru dostojanstva. Roditeljske naredbe ili zahtjevi trebaju, po mogućnosti, uslijediti prijaznim, ljubaznim tonom glasa. Trebali bi pokazivati uživljavanje, navesti razloge. Roditelji bi trebali srdačno pohvaliti svoju djecu kad zasluže takvu pohvalu i izbjegavati biti suviše kritični s njima, posebno u društvu.

Isto tako mogu i supruzi ispoljavati osobine razboritosti i dobrohotnosti tako što su spremni pohvaliti svoje žene. To čini ženino podvrgavanje zadovoljstvom i izvorom okrepe i radosti! (Priče Salamunove 31:28; Efežanima 5:28).

Ne znamo točno kako je Filemon odgovorio na Pavlovo pismo. Međutim, ne možemo si zamisliti da Pavlovo povjerenje u njega nije bilo na mjestu. Neka bi kršćanski starješine, roditelji i supruzi bili danas jednako uspješni u svojim postupcima, ne natjeravanjem, naređivanjem ili prisiljavanjem, nego ‘umoljavanjem u ljubavi’.

[Slika na stranici 23]

Umjesto da bi se pozivao na svoj autoritet kao apostola, Pavao je umoljavao Filemona na temelju kršćanske ljubavi