Biblija — izvor pouzdane povijesti?

ONI su prekoravali vladare. Osuđivali su ponašanje svećenika. Ukoravali su običan narod zbog njegove zloće. Čak su svoje propuste i grijehe javno obznanjivali. Bili su progonjeni, a neki su čak i ubijeni zbog toga što su govorili i pisali istinu. O kome je riječ? O biblijskim prorocima, od kojih su mnogi sudjelovali u pisanju Svetog pisma (Matej 23:35-37).

U svojoj knjizi The Historian and History, Page Smith piše: “[Hebreji] nisu imali samilosti ni prema svojim junacima ni prema zlikovcima, ni prema sebi ni prema svojim protivnicima jer su pisali pod budnim Božjim okom, tako da izvrtanjem činjenica nisu imali niti što dobiti niti puno izgubiti.” Smith je isto tako napisao da “u usporedbi sa zamornim iznašanjem događaja iz života kraljeva-ratnika Sirije ili Egipta, izvještaj o nevoljama i uspjesima Božjeg izabranog naroda (...) predstavlja pravu uzbudljivu priču. Hebrejski kroničari ukazali su na jedan od najvažnijih elemenata u bilježenju povijesnih događaja — učesnici su stvarni ljudi, sa svim svojim pogreškama i manama.”

Pisci Biblije ujedno su bili izrazito precizni. Nakon analiziranja Biblije u svjetlu povijesti i arheologije, pisac Werner Keller rekao je u uvodu svoje knjige The Bible as History: “Kad uzmem u obzir obilje vjerodostojnih i provjerenih dokaza koji nam sada stoje na raspolaganju, (...) u mojim mislima stalno odzvanja jedna te ista rečenica: ‘Biblija je ipak u pravu!’”

Većina biblijskih pisaca bili su obični ljudi — ratari, pastiri, ribari. Pa ipak, ono što su zapisivali kroz vremensko razdoblje od nekih 1 600 godina utječe na više ljudi nego bilo koji drugi drevni ili suvremeni zapisi. Osim toga, ono što su zapisali napadano je sa svih strana, no bez ikakvog uspjeha (Izaija 40:8; 1. Petrova 1:25). Danas se Bibliju, cijelu ili neke njene dijelove, može čitati na otprilike 2 200 jezika — po čemu daleko premašuje sve druge knjige! Zašto Biblija zauzima tako istaknuto mjesto među knjigama? Sljedeći reci pomažu nam odgovoriti na ovo pitanje.

“Sve je Pismo nadahnuto od Boga i korisno za poučavanje, za ukoravanje, za ispravno postavljanje stvari, za odgajanje u pravednosti, da Božji čovjek bude posve sposoban, potpuno opremljen za svako dobro djelo” (2. Timoteju 3:16, 17).

“Sve što je prije napisano, napisano je nama za pouku, da bismo svojom ustrajnošću i utjehom iz Pisama imali nadu” (Rimljanima 15:4).

“Te su (...) se stvari događale [Izraelcima] kao primjeri, i napisane su za upozorenje nama [kršćanima], na koje su došli krajevi sustavâ stvari” (1. Korinćanima 10:11).

Da, budući da je od Boga nadahnuti sačuvani zapis o stvarnim ljudima — nekima koji su ugađali Bogu i nekima koji nisu — Biblija je daleko iznad svih drugih knjiga. Ona nipošto nije samo suhoparno nabrajanje naredbi i zabrana ili zbirka zanimljivih pričica za djecu. Istina je da je Bog pisanje povjerio ljudima, no to je samo povećalo privlačnost Biblije budući da je time dobila određenu notu topline koja iz generacije u generaciju dira srca čitatelja. Arheolog William Albright navodi: “Duboke moralne i duhovne spoznaje koje nalazimo u Bibliji, kojima se Bog na jedinstven način otkriva putem ljudskog iskustva, jednako su pouzdane danas kao i prije dvije ili tri tisuće godina.”

Da bismo prikazali kako Biblija ne zastarjeva prolaskom vremena, vratimo se na sam početak ljudske povijesti — gdje nas samo Biblija može odvesti — i razmotrimo neke ključne pouke koje se nalaze u Prvoj knjizi Mojsijevoj.

Prva Mojsijeva otkriva između ostalog i pojedinosti vezane uz sam nastanak ljudske obitelji — imena i ostale detalje. Nijedno drugo povijesno djelo ne pruža tako konkretne detalje u vezi s ovom temom. ‘No, kakva nam je danas korist od toga što znamo tko su naši praroditelji?’ mogli biste se pitati. Korist je neizmjerna jer rasvjetljavanjem činjenice da svi ljudi — neovisno o boji kože ili plemenu i narodu kojima pripadaju — potječu od istih roditelja, Prva Mojsijeva uklanja svaki temelj za rasizam (Djela apostolska 17:26).

Prva Mojsijeva također pruža smjernice u pogledu moralnosti. Ona sadrži izvještaj o Sodomi, Gomori i susjednim im gradovima, koje je Bog uništio zbog spolne nastranosti koja je prevladavala među njihovim stanovnicima (1. Mojsijeva 18:20–19:29). U 7. retku biblijske knjige Jude stoji: “Sodoma i Gomora i gradovi oko njih, nakon što su (...) prekomjerno vršili blud i išli za tijelom radi neprirodne upotrebe, postavljeni [su] pred nas kao upozoravajući primjer.” Stanovnici Sodome i Gomore nisu dobili nikakve moralne zakone od Boga; no Bog je u njih, baš kao i u sve druge ljude, usadio savjest. Stoga je Bog mogao ove ljude opravdano smatrati odgovornima za njihova djela (Rimljanima 1:26, 27; 2:14, 15). Jednako će tako i u naše vrijeme Bog sve ljude smatrati odgovornima za njihova djela, prihvatili oni njegovu Riječ, Bibliju, ili ne (2. Solunjanima 1:8, 9).

Reljef na Titovom slavoluku u Rimu prikazuje rimske vojnike kako odnose sveto posuđe iz hrama u Jeruzalemu nakon razorenja tog grada 70. godine n. e. Tom je prilikom ubijeno preko milijun Židova. Međutim, poslušni kršćani preživjeli su zahvaljujući upozorenju koje im je Isus unaprijed dao: “Kad vidite Jeruzalem opkoljen utaborenim vojskama, tada znajte da se približilo njegovo opustošenje. Tada neka oni koji su u Judeji bježe u gore, a oni koji su usred njega neka ga napuste, a oni koji su u selima neka ne ulaze u njega; jer to su dani izvršenja pravde” (Luka 21:20-22).

No nevolja koja je zadesila Jeruzalem nije tek puka drevna povijest, već predslika jedne još veće nevolje koja će uskoro zahvatiti cijeli svijet. No i ovaj će put biti preživjelih. Njih se opisuje kao “veliko mnoštvo (...) iz svih nacija i plemena i naroda i jezika”. Oni ‘izlaze iz velike nevolje’ zbog toga što su iskazali vjeru u Isusovu prolivenu krv — vjeru koja je čvrsto utemeljena na biblijskoj povijesti i biblijskim proročanstvima (Otkrivenje 7:9, 14).

Danas živimo u vremenu prevlasti anglo-američke svjetske sile, posljednje sile koja se spominje u biblijskom proročanstvu. Povijesni događaji govore da i ona, poput svih sila prije nje, mora doći svom kraju. No kako će se to dogoditi? Prema onome što piše u Bibliji ova će sila nestati na uistinu jedinstven način. Ukazujući unaprijed na godinu 1914. n. e., Danijel 2:44 kaže sljedeće o vladajućim političkim silama, odnosno ‘kraljevstvima’: “U vrijeme tih kraljeva Bog će nebeski podignuti kraljevstvo koje se dovijeka neće rasuti, i to se kraljevstvo neće ostaviti drugom narodu; ono će satrti i ukinuti sva ta kraljevstva, a samo će stajati dovijeka.”

Da, Božje Kraljevstvo — njegova nebeska vladavina pod vodstvom Isusa Krista — zbrisat će u Harmagedonu, vrhuncu prije spomenute “velike nevolje”, svaki trag tlačiteljske ljudske vladavine. Nakon toga ovo se Kraljevstvo “neće ostaviti drugom narodu”, što znači da ga nikada nitko neće srušiti ili zamijeniti nekom drugom vladavinom. Vlast tog Kraljevstva prostirat će se “do krajeva zemaljskih” (Psalam 72:8).

Napokon će biti prekinut začarani krug dominacije krive religije, ugnjetavačkih političkih sila i pohlepnih trgovačkih sustava. Psalam 72:7 obećava: “Procvjetaće (...) pravednik i svuda mir dokle teče mjeseca.” Zemljom neće vladati sebičnost i ponos, već najistaknutije Božje svojstvo, ljubav (1. Ivanova 4:8). Isus je rekao: “Ljubite jedan drugoga.” Povjesničar Will Durant rekao je u vezi s time: “Najvažnija pouka koju sam izvukao iz povijesti jednaka je toj Isusovoj pouci. (...) Ljubav je najkorisnije svojstvo na svijetu.”

Ljubav prema ljudima potaknula je Boga da nadahne pisanje Biblije. To je jedina knjiga koja točno rasvjetljava prošlost, sadašnjost i budućnost. Prigrlite njenu životodavnu poruku i odvojite barem dio svog vremena za proučavanje Biblije. Jehovini svjedoci upravo zbog toga u skladu s Isusovom zapovijedi nose svojim bližnjima ‘dobru vijest o kraljevstvu’. Ta dobra vijest uskoro neće biti samo proročanstvo. Ona će postati stvarnost (Matej 24:14).