Kako se naša obitelj ponovo ujedinila

NJIHOVA kuća izgleda kao i svaki dom bilo koje sretne obitelji u Danskoj. To je udobna kuća s lijepim vrtom, smještena u jednom mirnom selu. U kući se, na jednom zidu, vidi velika fotografija koja prikazuje zdravu i nasmijanu djecu te obitelji.

Otac, Lars, starješina je u jednoj skupštini Jehovinih svjedoka. Njegova žena, Judith, služi kao pionir (punovremeni propovjednik). Oni su sretan par, no nije uvijek bilo tako. Lars i Judith iskusili su tugu i gorčinu zajedničkog života koji je okončan razvodom i razdvajanjem obitelji. Međutim, obitelj je sada ponovo ujedinjena. Kako je to moguće? Sami će nam objasniti što se dogodilo.

Lars i Judith nemaju ništa protiv toga da nam ispričaju što je u njihovom braku krenulo po zlu i kako su se ponovo ujedinili. Oni misle da bi njihovo iskustvo moglo biti od pomoći drugima.

Lars: “Na samom početku braka, u travnju 1973, našoj sreći nije bilo kraja. Činilo nam se da cijeli svijet čeka samo na nas. Nismo poznavali ni Bibliju ni Jehovine svjedoke, no bili smo uvjereni da bi se na ovom svijetu moglo puno bolje živjeti kad bismo se svi dovoljno trudili i radili na tome. Stoga smo se uključili u mnoge političke aktivnosti. Naša je sreća sve više rasla kako nam se obitelj povećavala za tri zdrava i živahna dječačića — Martina, Thomasa i Jonasa.”

Judith: “Bila sam na rukovodećem položaju u jednoj državnoj službi. Istovremeno sam bila politički aktivna i angažirana u radničkom sindikatu. Postepeno sam i tu došla do vodećeg položaja.”

Lars: “Ja sam pak radio u jednom velikom radničkom sindikatu, u kojem sam s vremenom napredovao i došao do utjecajnog položaja. Naše su karijere bile u vrtoglavom usponu i činilo se da ništa ne može poremetiti našu idilu.”

Lars: “Međutim, oboje smo toliko bili zaokupljeni različitim aktivnostima da smo sve manje i manje vremena provodili zajedno. Radili smo za istu političku stranku, no u različitim sferama njenog djelovanja. Za naše su se sinove brinuli drugi, bilo kod kuće bilo u dječjem vrtiću. Kako smo oboje mislili samo na sebe i svoje poslove, naš se obiteljski život poremetio. Ako bi se desilo da smo oboje kod kuće, često bi izbijale bučne prepirke. Počeo sam tražiti utjehu u alkoholu.”

Judith: “Naravno, i dalje smo voljeli jedno drugo i djecu, no svoju ljubav nikad nismo njegovali onako kako to treba činiti; izgledalo je kao da vene. Postali smo veoma negativno raspoloženi jedno prema drugom, a djeca su ispaštala zbog toga.”

Lars: “U očajničkom pokušaju da ponovo uspostavimo dobre odnose u obitelji odlučio sam napustiti posao. Godine 1985. napustili smo grad i doselili se u selo u kojem danas živimo. Stvari su krenule malo nabolje, no žena i ja i dalje smo bili koncentrirani svaki na svoje obaveze. Na kraju je u veljači 1989, nakon 16 godina zajedničkog života, naš brak okončan razvodom. Obitelj nam se raspala.”

Judith: “Bilo je užasno gledati kako nam se obitelj raspada i kako djeca pate zbog toga. Toliko smo bili ogorčeni da se nismo mogli dogovoriti ni oko toga da dijelimo pravo na čuvanje i odgoj naših sinova, pa je to pravo u slučaju sva tri djeteta pripalo meni.”

Lars: “Judith i ja već smo u nekoliko navrata prije toga pokušali održati na okupu našu obitelj koja se raspadala, no svi su pokušaji djelovali pomalo smušeno. Čak smo se molili Bogu za pomoć. No o Bogu smo znali tako malo.”

Judith: “Molitve su nas ostavile u uvjerenju da nas Bog ne sluša. Sretni smo što smo u međuvremenu uvidjeli da Bog doista sluša molitve.”

Lars: “Nismo shvaćali da se trebamo naprezati i mijenjati se. Tako je razvod postao žalosna stvarnost.”

Lars: “Dok sam živio sam kod mene je došlo do potpuno neočekivanog obrata događaja. Jednog sam dana uzeo dva časopisa od Jehovinih svjedoka. Prije toga bez razmišljanja sam odbijao Svjedoke. No kad sam pregledao časopise, vidio sam da Svjedoci zapravo vjeruju i u Boga i u Isusa Krista. To je bilo veliko iznenađenje. Nisam imao pojma da su kršćani.

Nekako u to vrijeme počeo sam živjeti s jednom poznanicom. Ispostavilo se da je ona nekada bila Jehovin svjedok. Kad sam je počeo ispitivati o njima, pokazala mi je u Bibliji da je Jehova Božje ime. To znači da ‘Jehovini svjedoci’ znači ‘Božji svjedoci’!

Ta se žena pobrinula da prisustvujem javnom predavanju koje se održavalo u jednoj Kongresnoj dvorani Jehovinih svjedoka. Ono što sam tamo vidio pobudilo je moj interes. Posjetio sam Dvoranu Kraljevstva kako bih saznao još više, pa je sa mnom uspostavljen biblijski studij. Nije mi trebalo dugo da shvatim kako je moj način života pogrešan, pa sam se odselio od te žene i otišao živjeti sam u svoj rodni grad. Pošto sam neko vrijeme oklijevao, stupio sam u kontakt s Jehovinim svjedocima u tom gradu i nastavio proučavati Bibliju.

Međutim, još uvijek sam gajio neke sumnje. Jesu li Jehovini svjedoci zaista Božji narod? Što je sa svim onim što sam naučio kao dijete? Budući da sam odgajan kao adventist sedmog dana, stupio sam u kontakt s jednim adventističkim propovjednikom. Dogovorili smo se da sa mnom proučava svake srijede, dok su Jehovini svjedoci to činili svakog ponedjeljka. Želio sam da mi obje grupe pruže jasne odgovore na četiri konkretna pitanja: o povratku Krista, uskrsnuću, doktrini o Trojstvu i o tome kako treba biti organizirana skupština. Trebalo mi je svega nekoliko mjeseci da uklonim sve sumnje. Na svakom od ta četiri područja — kao i na svim ostalima — jedino su se vjerovanja Jehovinih svjedoka potpuno temeljila na Bibliji. Zbog toga sam radosno počeo sudjelovati u svim skupštinskim aktivnostima i ubrzo se predao Jehovi. Krstio sam se u svibnju 1990.”

Judith: “U vrijeme kad je naš brak dospio u najveću krizu ponovo sam počela ići u crkvu. Kad sam čula da Lars želi postati Jehovin svjedok, nimalo se nisam obradovala. Naš najmlađi sin, desetogodišnji Jonas, povremeno je posjećivao oca, no Larsu sam zabranila da ga vodi na bilo kakve sastanke Svjedoka. Lars se žalio nadležnim organima, no oni su stali na moju stranu.

Počela sam se viđati s jednim čovjekom. Ujedno sam se još više angažirala u političkim i raznim društvenim aktivnostima. Da mi je itko u to vrijeme govorio o mogućnosti ponovnog ujedinjenja naše obitelji, to bi mi se činilo nemogućim.

U potrazi za materijalom protiv Jehovinih svjedoka otišla sam do župnika, koji mi je otvoreno priznao da o Jehovinim svjedocima ne zna ništa i da o njima ne posjeduje nikakvu literaturu. Jedino što mi je mogao reći bilo je da ih se klonim. To naravno nije promijenilo moj negativan stav prema Jehovinim svjedocima. No tada sam bila prisiljena upoznati ih na jedan posve neočekivan način.

Moj brat, koji živi u Švedskoj, postao je Jehovin svjedok i pozvao me na svoje vjenčanje u Dvoranu Kraljevstva! Taj je događaj iz korijena promijenio moj stav prema Jehovinim svjedocima. Na moje zaprepaštenje, to nisu bili dosadni ljudi kakvima sam ih ja uvijek zamišljala. Bili su ljubazni i sretni, a imali su čak i smisla za humor.

U međuvremenu se moj bivši muž Lars potpuno promijenio. Postao je odgovorniji, bavio se djecom, bio je prijazan, pazio je kako se izražava, a nije ni neumjereno pio kako je to nekada činio. Njegova je osobnost bila tako privlačna! Sada je bio upravo onakav čovjek kakvog sam oduvijek željela. Zaista me frustrirala pomisao da više nisam njegova žena i da će se možda jednog dana neka druga žena vjenčati s njim!

Tada sam isplanirala lukav ‘napad’. Jednom, dok je Jonas bio kod oca, uredila sam stvari tako da sa svoje dvije sestre posjetim Jonasa i Larsa pod izlikom da dvjema tetkama treba omogućiti da vide nećaka. Našli smo se u jednom lunaparku. Dok su se tetke brinule o dječaku, Lars i ja pronašli smo jednu klupu i sjeli.

Čim sam se dotaknula naše budućnosti Lars je, na moje iznenađenje, izvadio iz džepa jednu knjigu. Naslov te knjige bio je Obiteljski život učiniti sretnim.a Pružio mi ju je i predložio da pročitam poglavlja o ulozi muža i žene u obitelji. Naročito mi je preporučio da pročitam navedene biblijske retke.

Kad smo Lars i ja ustali s klupe, htjela sam ga uhvatiti za ruku, no on je to na lijep način odbio. Lars nije želio ulaziti ni u kakvu vezu sa mnom dok ne sazna kakvo je moje mišljenje o njegovoj novoj vjeri. Bila sam pomalo uvrijeđena, no tada sam shvatila da je njegov stav prilično razuman i da bi bilo za moje dobro ako bih ikad ponovo imala Larsa za muža.

Sve je to tako djelovalo na mene da su me Jehovini svjedoci zaintrigirali kao nikad dotad. Sljedećeg sam dana potražila jednu ženu za koju sam znala da je Svjedok, pa smo se dogovorile da će mi ona i njen muž reći sve što želim znati o njihovoj religiji. Na sva su moja brojna pitanja imali biblijske odgovore. Imala sam priliku uvjeriti se da se sva učenja Jehovinih svjedoka čvrsto temelje na Bibliji. Svaki put kad bismo razgovarali o nekoj temi, morala sam priznati da je to istina.

Tijekom tog perioda istupila sam iz Evangeličke luteranske crkve i prestala sa svim političkim aktivnostima. Čak sam i prestala pušiti. To mi je bilo najteže od svega. Moj biblijski studij započeo je u kolovozu 1990, a u travnju 1991. krstila sam se kao Jehovin svjedok.”

Judith: “Sada smo oboje bili kršteni Svjedoci. Mada su nam se u prošlosti putevi razišli, oboje smo proučavali Bibliju. Zahvaljujući njenim divnim poukama, sada smo bili drugačiji. Još uvijek smo se voljeli, a moguće je da je ta ljubav bila čak i nekako dublja nego ranije. Sada nas ništa nije sprečavalo da se ponovo vjenčamo — što smo i učinili. Po drugi smo put dali bračni zavjet, no ovaj put u Dvorani Kraljevstva Jehovinih svjedoka.”

Lars: “Dogodilo se nemoguće — naša se obitelj ponovo ujedinila! Kakvu li smo samo sreću i radost sada osjećali!”

Judith: “Vjenčanju su prisustvovali naši sinovi, brojna rodbina te mnogi novi i stari prijatelji. Bio je to divan događaj. Među uzvanicima bili su i neki koji su nas poznavali dok smo još prvi put bili u braku; bilo im je drago što nas ponovo vide zajedno te su se iznenadili kad su vidjeli kakva iskrena radost vlada među Jehovinim svjedocima.”

Lars: “Nakon našeg krštenja radovali smo se i odluci koju su donijela dva naša sina, a to je da predaju svoj život Jehovi.”

Judith: “Jonas je prihvatio biblijsku istinu još kad je kao dječak došao u kontakt s njom odlazeći u posjet ocu. Imao je samo deset godina kad mi je rekao da želi živjeti s ocem jer, kako je objasnio, “tata slijedi Bibliju”. Jonas se krstio kad je imao 14 godina. Završio je školu i sada je punovremeni propovjednik.”

Lars: “Naš najstariji sin, Martin, sada ima 27 godina. Promjene koje je vidio na nama navele su ga na razmišljanje. Otišao je od kuće i nastanio se u drugom dijelu zemlje. Prije dvije godine povezao se sa skupštinom Jehovinih svjedoka u mjestu gdje živi i počeo proučavati Bibliju. Nakon samo pet mjeseci bio je spreman za krštenje. Sada radi na dostizanju odličnih ciljeva koje si je postavio u svom kršćanskom životu.

Naš srednji sin, Thomas, zasad nije Jehovin svjedok. Naravno, mi ga i dalje volimo i u dobrim smo odnosima s njim. Sretan je zbog promjene do koje je došlo u našoj obitelji. I svi se slažemo s time da ponovno ujedinjenje naše obitelji možemo zahvaliti načelima koje smo mi roditelji naučili iz Biblije. Kako smo samo sretni što se sada čitava obitelj često može sastati pod istim krovom, sva tri sina i oba roditelja na okupu!”

Lars: “Ne želimo reći da smo postali savršeni. No nešto smo naučili — a to je da su ljubav i međusobno poštovanje ključni za uspješan brak. Temelj na kojem je sada sazidan naš brak uvelike se razlikuje od onog prijašnjeg. Sada smo se oboje podložili autoritetu koji je viši od nas samih jer znamo da živimo za Jehovu. Judith i ja osjećamo da smo uistinu ujedinjeni i s povjerenjem gledamo u budućnost.”

Judith: “Mislim da smo mi živi dokaz da je Jehova najbolji bračni i obiteljski savjetnik koji postoji.”