Dela apostolska

Glava XXVII.

27 I kao što bi određeno da idemo u Talijansku, predaše i Pavla i druge neke sužnje kapetanu, po imenu Juliju, od ćesareve čete.

2 A kad uđosmo u lađu Adramitsku da plovimo u Azijska mjesta, otiskosmo se; i s nama bješe Aristarh Maćedonac iz Soluna.

3 I drugi dan dođosmo u Sidon. I Julije držaše Pavla lijepo, i dopusti mu da odlazi k svojijem prijateljima i da ga poslužuju.

4 I odande odvezavši se doplovismo u Kipar, jer vjetrovi bijahu protivni.

5 I preplovivši pučinu Kilikijsku i Pamfilijsku dođosmo u Miru Likijsku.

6 I ondje našavši kapetan lađu Aleksandrijsku koja plovi u Talijansku, metnu nas u nju.

7 I plovivši mnogo dana sporo, i jedva došavši prema Knidu, jer nam vjetar ne dadijaše, doplovismo pod Krit kod Salmone.

8 I jedva se vozeći pored kraja, dođosmo na jedno mjesto koje se zove Dobra pristaništa, kod kojega blizu bješe grad Laseja.

9 A pošto prođe mnogo vremena, i već plovljenje ne bijaše bez straha, jer i post već bješe prošao, svjetovaše Pavle

10 Govoreći im: Ljudi! vidim da će plovljenje biti s mukom i velikom štetom ne samo tovara i lađe nego i duša našijeh.

11 Ali kapetan posluša većma kormanoša i gospodara od lađe nego li Pavlove riječi.

12 A ne budući pristanište zgodno za zimovnik, svjetovahu mnogi da se odvezu odande, ne bi li kako mogli doći do Finika, i ondje da zimuju u pristaništu Kritskom, koje gleda k jugu i k zapadu.

13 I kad dunu jug, mišljahu da im se volja ispuni, i podignuvši jedra plovljahu pokraj Krita.

14 Ali ne zadugo po tom dunu na suprot njemu buran vjetar koji se zove Evroklidon.

15 A kad se lađa ote, i ne mogaše se vjetru protiviti, predadosmo je valovima i nošahu nas.

16 A kad prođosmo mimo jedno ostrvo koje se zove Klauda, jedva mogosmo udržati čamac,

17 Koji izvukavši, svakojako pomagahu, te ga privezasmo odozdo za lađu; a bojeći se da ne udari na prud, spustismo jedra, i tako se plavljasmo.

18 A kad nam veoma dosađivaše bura sjutradan izbacivahu tovare.

19 I u treći dan svojima rukama izbacismo alat lađarski.

20 A kad se ni sunce ni zvijezde za mnogo dana ne pokazaše, i bura ne mala navalila, bijaše propao sav nad da ćemo se izbaviti.

21 I kad se zadugo nije jelo, onda Pavle stavši preda njih reče: Trebaše dakle, o ljudi! poslušati mene, i ne otiskivati se od Krita, i ne imati ove muke i štete.

22 I evo sad vas molim da budete dobre volje: jer ni jedna duša od vas ne će propasti osim lađe;

23 Jer u ovu noć stade preda me anđeo Boga, kojega sam ja i kome služim,

24 Govoreći: ne boj se, Pavle! valja ti doći pred ćesara; i evo ti darova Bog sve koji se voze s tobom.

25 Za to ne bojte se, ljudi; jer vjerujem Bogu da će tako biti kao što mi bi rečeno.

26 Ali valja nam doći na jedno ostrvo.

27 A kad bi četrnaesta noć, i mi se u ponoći plavljasmo po Adrijanskoj pučini, pomisliše lađari da se približuju k nekakvoj zemlji.

28 I izmjerivši dubinu nađoše dvadeset hvati; i prošavši malo opet izmjeriše, i nađoše petnaest hvati.

29 Onda bojeći se da kako ne udare na prudovita mjesta baciše sa stražnjega kraja lađe četiri lengera, pa se moljasmo Bogu da svane.

30 A kad lađari gledahu da pobjegnu iz lađe, i spustiše čamac u more izgovarajući se kao da hoće s prednjega kraja da spuste lengere,

31 Reče Pavle kapetanu i vojnicima: Ako ovi ne ostanu u lađi, vi ne možete živi ostati.

32 Tada vojnici odrezaše uža na čamcu i pustiše ga te pade.

33 A kad šćaše da svane, moljaše Pavle sve da jedu, govoreći: Četrnaesti je dan danas kako čekate i ne jedući živite ništa ne okusivši.

34 Za to vas molim da jedete: jer je to za vaše zdravlje. A ni jednome od vas dlaka s glave ne će otpasti.

35 I rekavši ovo uze hljeb, i dade hvalu Bogu pred svima, i prelomivši stade jesti.

36 Onda se svi razveselivši i oni jedoše.

37 A u lađi bijaše nas duša svega dvjesta i sedamdeset i šest.

38 I nasitivši se jela, oblakšaše lađu izbacivši pšenicu u more.

39 A kad bi dan ne poznavahu zemlje; nego ugledaše nekakav zaliv s pijeskom, na koji se dogovoriše, ako bude moguće, da izvuku lađu.

40 I podignuvši lengere, vožahu se po moru, i odriješivši uža na krmama, i raširivši malo jedro prema vjetriću koji duhaše, vožasmo se kraju.

41 A kad dođosmo kao na jedan jezik, gdje se more kao razdjeljuje, nasadi se lađa; i prednji kraj, koji se nasadi, osta tvrd da se ne može pomaknuti, a krma se razbijaše od sile valova.

42 A vojnici se dogovoriše da pobiju sužnje, da koji ne ispliva i ne uteče.

43 Ali kapetan želeći sačuvati Pavla zabrani njihov dogovor, i zapovjedi onima koji znadu plivati da iskoče najprije, i da iziđu na zemlju;

44 A ostali jedni na daskama a jedni na čemu od lađe. I tako iziđoše svi živi na zemlju.