Dela apostolska

Glava XXVIII.

28 I kad iziđoše srećno iz lađe, tada razumješe da se ostrvo zove Melit.

2 A divljaci činjahu nam ne malu ljubav, jer naložiše oganj i primiše nas sve zbog dažda koji iđaše, i zbog zime.

3 A Pavle zgrabivši gomilu granja naloži na oganj, i izišavši zmija od vrućine skoči mu na ruku.

4 I kad vidješe divljaci zmiju gdje visi o ruci njegovoj, govorahu jedan drugome: Jamačno je ovaj čovjek krvnik, kojega izbavljena od mora sud Božij ne ostavi da živi.

5 A on otresavši zmiju u oganj ne bi mu ništa zlo.

6 A oni čekahu da on oteče ili u jedan put da padne mrtav. A kad zadugo čekaše, i vidješe da mu ništa zlo ne bi, promijeniše se, i govorahu da je on Bog.

7 A naokolo oko onoga mjesta bijahu sela poglavara od ostrva, po imenu Poplija, koji nas primi i ugosti ljubazno tri dana.

8 A dogodi se da otac Poplijev ležaše od groznice i od srdobolje, kojemu ušavši Pavle pomoli se Bogu i metnu ruke svoje na nj i iscijeli ga.

9 A kad to bi, dolažahu i drugi koji bijahu bolesni na ostrvu onome, i iscjeljivahu se.

10 I poštovahu nas velikijem častima; i kad pođosmo, spremiše nam što je od potrebe.

11 A poslije tri mjeseca odvezosmo se na lađi Aleksandrijskoj, koja je bila prezimila na ostrvu, i bijahu na njoj napisani Dioskuri.

12 I doplovivši u Sirakuzu ostasmo ondje tri dana.

13 A odande otplovivši dođosmo u Rigiju; i poslije jednoga dana kad dunu jug, dođosmo drugi dan u Potiole.

14 Ondje nađemo braću, i oni nas zamole te ostanemo kod njih sedam dana; i tako pođosmo u Rim.

15 I odande čuvši braća za nas iziđoše nam na susret tja do Apijeva pazara i tri krčme. I kad ih vidje Pavle, dade hvalu Bogu, i oslobodi se.

16 A kad dođosmo u Rim, kapetan predade sužnje vojvodi. Ali se Pavlu dopusti da živi gdje hoće s vojnikom koji ga čuvaše.

17 A poslije tri dana Pavle sazva starješine Čivutske. I kad se oni skupiše, govoraše im: Ljudi braćo! ja ništa ne učinih protivno narodu ili običajima otačkijem; i Jerusalimljani predaše me kao sužnja u ruke Rimljanima.

18 Koji izvidjevši za mene šćahu da me puste, jer se ne nađe na meni ni jedna smrtna krivica.

19 Ali kad Judejci govorahu na suprot, natjera me nevolja da se ištem pred ćesara, ne kao da bih svoj narod imao što tužiti.

20 Toga radi uzroka zamolih vas da se vidimo i da se razgovorimo; jer nada radi Izrailjeva okovan sam u ovo gvožđe.

21 A oni mu rekoše: Mi niti primismo pisma za te iz Judeje; niti dođe ko od braće da javi ili da govori što zlo za tebe.

22 Nego molimo da čujemo od tebe šta misliš; jer nam je poznato za ovu jeres da joj se svuda na suprot govori.

23 I odredivši mu dan dođoše k njemu u gostionicu mnogi; kojima kazivaše svjedočeći carstvo Božije i uvjeravajući ih za Isusa iz zakona Mojsijeva i iz proroka od jutra do samoga mraka.

24 I jedni vjerovahu onome što govoraše a jedni ne vjerovahu.

25 A budući nesložni među sobom, odlažahu kad reče Pavle jednu riječ: Dobro kaza Duh sveti preko proroka Isaije ocevima našijem

26 Govoreći: idi k narodu ovome i kaži: ušima ćete čuti i ne ćete razumjeti; i očima ćete gledati i ne ćete vidjeti.

27 Jer odrveni srce ovoga naroda, i ušima teško čuju, i očima svojijem zažmuriše da kako ne vide očima, i ušima ne čuju, i srcem ne razumiju, i da se ne obrate da ih iscijelim.

28 Da vam je dakle na znanje da se neznabošcima posla spasenije Božije, oni će i čuti.

29 I kad on ovo reče, otidoše Čivuti prepirući se među sobom.

30 A Pavle ostade pune dvije godine o svome trošku, i dočekivaše sve koji mu dolažahu,

31 Propovijedajući carstvo Božije, i učeći o Gospodu našemu Isusu Hristu slobodno, i niko mu ne branjaše.