Na rubu smrti
DOK sam promatrao svoju ženu u bolesničkom krevetu, razmišljao sam o tome kako se sve ovo brzo odigralo. Njeni su očni kapci bili tako sljepljeni, da ih s ostatkom snage svoga tijela nije mogla ni pomaknuti. Koža joj je bila bijela poput krede; izblijedile su i njene pjege. Rano ujutro liječnik je rekao: “Danas će sigurno umrijeti”. Jedna je medicinska sestra pomislila: “Neće izdržati niti do podneva.”
Zašto se Boni našla u tom beznadnom stanju? Kako je radosni dolazak bebe mogao prouzročiti takovu po život opasnu situaciju? Želio bih sada ispričati kako je došlo do toga da se moja žena našla u toj teškoj situaciji.
Kad smo saznali da je Boni zatrudnila, s jedne strane smo se radovali, no s druge smo bili zabrinuti. Brinuli smo zato jer je naša desetogodišnja kćerka Ashley rođena carskim rezom, a Boni je u međuvremenu imala dva spontana pobačaja. Neovisno o tim uznemiravajućim činiocima, postojala je i mogućnost da iskrsne problem oko transfuzije krvi. Mi smo uvjereni da je naš Stvoritelj s dobrim razlogom zapovijedio prema Djelima apostolskim 15:29 slijedeće: “Uzdržavajte se od krvi.”
Iznenadne komplikacije
Nedostajalo je samo još pet tjedana do datuma predviđenog da se Boni porodi, kad smo 28. veljače 1987. posjetili zoološki vrt u San Diegu. Nismo ni slutili da će za manje od 24 sata doći na svijet beba. Kad se slijedećeg jutra Boni probudila s krvarenjem, nestalo je našeg duševnog mira. Odmah smo o tome obavijestili liječnika i kroz nekoliko minuta već smo bili na putu za bolnicu.
Liječnik je bio upoznat s našom odlukom u vezi transfuzije krvi, pa je odlučio svakako izvršiti carski rez. Krenuli smo u operacionu dvoranu i ubrzo potom liječnik je predao sestri našu malu kćerkicu. Sestra je na kratko pokazala Boni bebu, a zatim je odnijela na odjel za dojenčad. Ja sam otišao u čekaonicu, jer mi je rečeno da ću za sat i pol moći razgovarati sa svojom ženom u sobi za postoperativne pacijente.
U međuvremenu u čekaonici su se našli i neki od naših prijatelja. Misleći da je sve u redu, krenuo sam k njima i rekao im da smo dobili malu kćerkicu. Međutim, ja nisam znao da je liječnik za vrijeme carskog reza ustanovio da mora kod Boni poduzeti uklanjanje maternice. Za otprilike dva sata stigao je liječnik i obavijestio me što je učinio. Objasnio mi je da je Boni u početku poroda imala vrijednost hemoglobina od 12,5, no tada je opao na 6,1. Za kratko vrijeme nalazila se između života i smrti, no prema njegovu mišljenju sve je trebalo dobro završiti. Ali, ubrzo nakon toga zaredali su problemi.
Samo 15 minuta nakon razgovora s liječnikom bio sam preko razglasa pozvan na odjel za dojenčad. Tamo su mi rekli da je naša kćerkica poplavila i prestala disati. Ipak, oživjeli su je i dali joj kisik. Sada je trebalo izvršiti niz pretraga, koje bi mogle izazvati ozbiljne komplikacije. Morao sam potpisati suglasnost za te pretrage, a također sam potpisao izjavu kojom ne dozvoljavam primjenu krvi.
Nakon nekoliko sati konačno sam mogao vidjeti svoju suprugu i razgovarati s njom. Bila je vesela i pouzdana. Oboje smo bili zahvalni Jehovi da je sve, kako je izgledalo, dobro prošlo. Nisam joj rekao da s bebom nije nešto u redu, jer je nisam želio uznemiravati.
Bonino stanje se pogoršalo
Još istog dana, a bila je nedjelja, Bonino stanje se pogoršalo. Zadnja pretraga je pokazala da je vrijednost hemoglobina pala na 2,5. Nastupilo je unutrašnje krvarenje. Pao joj je tlak, a svi znakovi života bivali su sve slabijima, teško je disala. U ponedjeljak ujutro Boni je bila zbunjena, na trenutke potpuno odsutna. Liječnik se cijelu noć savjetovao sa specijalistima, čak se raspitivao bi li došla u obzir upotreba umjetne krvi. Na kraju se zaključilo kako se jedina mogućnost da joj se spasi život, sastoji u udisanju kisika pod jakim pritiskom.
U Probudi se! od 22. kolovoza 1979. (na njemačkom) bio je opisan taj postupak. Tijelo se izlaže čistom kisiku i to pod pritiskom jačim od našeg atmosferskog. Tim se jakim pritiskom tkivo organizma obogaćuje kisikom u mnogo većoj koncentraciji od normalne. Isti se postupak primjenjuje u slučaju velikog gubitka krvi, teških opekotina, pa čak i opasnih infekcija. No, sada je trebalo prebaciti Boni u Memorial Center u Long Beach, koji raspolaže odgovarajućim pokretnim aparatima i osposobljenim tehničarima.
Boni se nalazila u kritičnom stanju, bila je preslaba za 30 minutnu vožnju u bolničkim kolima. Stoga je prebačena helikopterom — let je trajao samo četiri minute. Jedna medicinska sestra, član helikopterske ekipe, kad je čula od bolnice da je kod Boni vrijednost hemoglobina pala na 2,2, rekla je: “To mora da je neka zabuna. Ona je već trebala umrijeti!”
U ponedjeljak navečer započelo je udisanje kisika pod pritiskom. Postupak je ponavljan cijele noći — sat i pol u komori, dva sata izvan nje. Nakon prva dva postupka Boni je naizgled živnula, vratila joj se energija. Ali, skučenost prostora pod staklenom kupolom izazvala je kod nje uzbuđenje. Tada sam se poslužio napravom za govor, kojom raspolaže komora, da bih je umirio. Govorio sam joj o rajskoj zemlji koju obećaje Biblija u skladu s 21. poglavljem Otkrivenja, te 35. i 65. poglavljem knjige Izaije, ukazujući time na Jehovinu ljubaznu brigu za nas. Tako sam doprinio tome da se ona u komori osjećala bolje.
Pritisak da uzme krv
U utorak popodne došao je k meni liječnik s pitanjem ne bih li još jednom razmislio o svom stajalištu obzirom na krv. Rekao je da iz Bonine rane lagano teče crvena tekućina, što je znak da ona još uvijek krvari. Ali, mi smo čvrsto odlučili: bez krvi, čak ako bi se radilo o životu ili smrti. Nismo željeli povrediti Jehovina pravedna mjerila. Tada je liječnik rekao da će poviti rez specijalnim pjenastim zavojem, kako bi zaustavio krvarenje, što mu je izgleda i uspjelo.
U tom trenutku počeli su rođaci koji nisu Jehovini svjedoci, vršiti na nas pritisak da pristanemo na transfuziju krvi. To je bilo shvatljivo s njihove strane, jer su gotovo svi liječnici govorili: “Mogli bismo joj spasiti život, samo ako pristanete na transfuziju krvi.” Jedan je rođak tražio puta i načina da joj se prisilno dade krv, stupivši čak u vezu s policijom, odvjetnikom i nekim novinama.
Sada se uprava bolnice prestrašila da bi je sud mogao tužiti ako Boni ne preživi uslijed odbijanja uzimanja transfuzije krvi. Stoga je dogovorena konferencija kojoj je prisustvovala jedna namještenica, također Jehovin svjedok. Ona je 45 minuta govorila bolničkoj upravi o biblijskom stanovištu prema krvi. Očito ih je zadovoljila, jer su nakon toga pokazali spremnost da u potpunosti udovolje našoj želji.
Na rubu smrti
Bonino stanje se u međuvremenu pogoršavalo. U srijedu ujutro bila je dugo vremena zbunjena. Puls joj je bio 170, daleko iznad normalne vrijednosti od 70. Tlak je stalno oscilirao. Vrijednost hemoglobina iznosila je 2,2 a hematokrit (postotak crvenih krvnih tjelešaca u krvi) iznosio je 6 — što je znak za uzbunu. Normalna vrijednost se kreće između 40 i 65.
Tu srijedu ujutro neću nikada zaboraviti. Liječnici koji su se savjetovali uz Bonin bolesnički krevet, tražili su razgovor sa mnom. “Došao je kraj”, rekli su. “Neka sada uđu svi rođaci i prijatelji. Boni će danas sigurno umrijeti. Mi ne možemo više ništa učiniti. Ona će umrijeti ili od infarkta ili od moždanog udara. U ovom trenutku niti trasfuzija ne bi više pomogla. Prekasno je. Ocijenili smo da, ako joj u tom stanju padne tlak, ne treba poduzimati više nikakvo liječenje, niti ćemo pokušati s oživljavanjem.”
Otada posjeti nisu više bili ograničeni samo na rodbinu. Desetine braće u vjeri, koji su dugo sjedili u čekaonici, smjeli su još jednom vidjeti Boni, prije nego umre. Nakon što su se svi oprostili s njom, liječnik joj je dao pavulon, lijek koji dovodi pacijenta u stanje uzetosti. Taj lijek onemogućava pokretanje bilo kojeg mišića. Dotični upada u stanje dubokog sna. Boni je izgledala kao da se nalazi u komi. U takvom stanju, ona u slučaju srčanog infarkta ne bi osjetila nikakvu bol, bila bi to lagana smrt. Bonini su kapci bili tako slijepljeni da ih s ostatkom snage svoga tijela nije mogla ni pomaknuti.
Prvi puta smo moja kćerka Ashley i ja krenuli kući da temeljito počistimo i pospremimo i da se malo odmorimo, što nam je bilo bezuvjetno potrebno. Stigavši kući zajedno smo kleknuli i zaplakali, tada smo izlili Jehovi svoja srca. Sve u kući podsjećalo nas je na Boni. Duboko u nutrini bili smo svjesni koliko nam je bila dobra majka i supruga. Nabrajali smo što je sve radila za nas, a što ćemo sada morati sami obavljati. Znali smo, da ostanemo li vjernima, možemo biti sigurni u ponovno viđenje kad Bog uništi stari sustav i nadomjesti ga jednim novim.
U srijedu navečer opet smo krenuli u bolnicu, iako nismo mogli učiniti ništa drugo negoli čekati. Nikada nismo bili sami, uz nas su se uvijek našli rođaci i braća u vjeri, koji su nas tješili. Prošla je srijeda, i na zaprepaštenje liječnika Boni je u četvrtak još bila na životu. Kasno popodne došao je liječnik i rekao mi da će opet pokušati s metodom udisanja kisika pod jakim pritiskom. Postupak je bio ponavljan cijele noći.
Njeno stanje se poboljšalo
U petak ujutro, dok sam zadrijemao u čekaonici, iznenada su me probudili liječnici i odmah mi rekli da imaju za mene dobru, a ne lošu vijest. Bonino stanje se znatno stabiliziralo. “Mislim da imamo razloga nadati se”, rekao je jedan liječnik. “Ako joj i padne tlak, ne bi bilo ispravno prekinuti liječenje. Stoga sam već promijenio upute na njenom bolesničkom listu. Vi ne smijete jedno zaboraviti: Ovo je za nas nepoznata stvar, jer još nikada nismo radili ništa bez krvi.”
U subotu navečer stajao sam s medicinskom sestrom uz Bonin bolesnički krevet. Iznad Bonine glave objesili smo sliku naše bebe, iako ona još uvijek nije otvarala oči. Učinili smo to zato da bi, kad ponovno otvori oči, mogla vidjeti sliku naše bebe. Nadali smo se da će joj to dati potrebnu snagu, da nastavi borbu za život. Tada sam rekao sestri da će slijedećeg dana biti 18-godišnjica našeg braka. Kad je to čula, obrisala je suze s očiju.
Nedjelja je bila dobar dan, jer je Bonin hematokrit porastao na 11. Više joj nisu davali pavulon i tako je bila oslobođena stanja uzetosti u kojem se nalazila četiri dana. No, liječnik me upozorio: “Ne smijete gajiti prevelika očekivanja, jer u svakom trenutku može nešto krenuti nizbrdo. Tek u slučaju da se hematokrit popne na 20, bit će razloga za slavlje.”
Ipak, moje su nade rasle. Kad sam vidio svoju ženu ponovo otvorenih očiju nakon četiri dana, izgledalo mi je kao da se u nju vraća novi život. Boni nije mogla razgovarati, jer je bila priključena na aparat za disanje, također je bila jako slaba. Poželio sam joj sve dobro za godišnjicu braka. Pokretala je ustima, ali joj se glas nije čuo. Bila je toliko slaba da nije mogla držati olovku u ruci, a kamoli da bi mogla pisati.
Sada su učinjene pripreme da se naša beba dopremi u Long Beach, kako bi je Boni mogla vidjeti u naravi, a ne samo na slici. Kad su bebu donijeli u stanicu za intenzivnu njegu, bolničarka ju je pokazala Boni. Izbrojile su joj prstiće na nogama i rukama, a Boni ju je pregledala sa svih strana. Tako se mogla uvjeriti da je zdrava i da se normalno razvija. Na sreću, s našom je kćerkicom opet bilo sve u redu.
Međutim, liječnik je bio u pravu kad je rekao da se prerano ne veselimo. Boni je dobila dvije vrste upale pluća, lijevo plućno krilo joj je djelomično smalaksalo. Pregled zbog legionarske bolesti dao je pozitivan rezultat. Bilo koja od tih komplikacija mogla je za nju značiti smrt. Ali, na sreću i to je nadvladala. Boni je 15 godina služila kao pionir, tako se naime nazivaju punovremeni propovjednici Jehovinih svjedoka. Zbog puno kretanja u službi propovijedanja i redovitog vježbanja aerobika, ona je imala odličnu kondiciju, što joj je nesumnjivo davalo snage da preživi to teško vrijeme.
Nakon svega što je preživjela — izgubila je 80% svoje krvi, provela 28 dana u bolnici, od toga 22 dana na intenzivnoj njezi i 58 puta bila pod aparatom za kisik — konačno je mogla kući. Liječnik je zadivljeno rekao: “Ona izgleda veličanstveno. To je čudo, ništa drugo ne mogu reći na sve to.”
Unatoč teškom i mučnom vremenu, bilo je u svemu tome i nečeg dobrog. Liječnicima, medicinskim sestrama, bolničkoj upravi, ljudima drugačijeg vjerskog uvjerenja i medijima informiranja, na taj je način pomognuto da bolje razumiju gledište u vezi krvi. Oni su također bili svjedocima neuzdrmane vjere.
Nakon samo dva mjeseca tih strašnih muka, Boni je opet djelovala u javnoj službi propovijedanja, u djelu koje je obavljala s puno radosti. A dodatnu radost sada je predstavljala činjenica da ima novu partnericu za pionirsku službu — našu malu kćerkicu Allie Lauren. (Ispričao Steven M. Beaderstadt.)
[Istaknuta misao na stranici 11]
Medicinska sestra, član helikopterske ekipe rekla je: “Ona je već trebala umrijeti!”
[Istaknuta misao na stranici 13]
Liječnik je rekao: “Ovo je za nas nepoznata stvar, jer još nikada nismo išli tako daleko da radimo bez krvi”
[Slika na stranici 12]
Moja je supruga udisala kisik pod jakim pritiskom, kako je prikazano na ovoj slici
[Slika na stranici 14]
Moja supruga i naša kćerkica nakon oporavka