Ekvador — zemlja s obje strane ekvatora
PRVO što je mojoj ženi i meni, kao posjetiocima iz Evrope, zapelo za oko u Ekvadoru bio je ekvator. Istina, riječ je o nevidljivoj liniji, no njen je utjecaj na Ekvador itekako vidljiv.
Ime Ekvador je španjolska riječ za “ekvator”. Neki bi mogli pomisliti da ekvator određuje i klimu u Ekvadoru. Međutim, ubrzo nakon dolaska ustanovili smo da vrućina ili hladnoća imaju više veze s nadmorskom visinom negoli s geografskom lokacijom. Budući da vam na ovim zemljopisnim širinama tokom cijele godine sunce stoji praktički iznad glave, jedan od najboljih načina da odlučite koliko ćete slojeva odjeće staviti na sebe jest da se ravnate po nadmorskoj visini.
Dok ekvator pruža tipičnu sliku Ekvadora, Ande daju toj zemlji jedinstveni biljeg. Prolazeći njenim središnjim dijelom poput kralježnice, to veličanstveno gorje stvara beskonačnu raznolikost krajolika.
Raznolikost boja
Druga stvar koja nas se dojmila u Ekvadoru bile su boje. Jednog jutra, nedugo nakon našeg dolaska, sjedili smo u sjeni nekog velikog drveća. Dočekala nas je vugina dobrodošlica u obliku serenade koja je po zvuku sličila flauti, u obliku upornog cvrkutanja palčića kaktusara i prodornih akorda mravarica koje svuda guraju svoj kljun. No njihove su boje bile čak impresivnije od glasanja.
Uz grimizni bljesak jedna se cinober muharica vinula sa svoje grane kako bi uhvatila komarca. Jato žarkozelenih papigica bučno je svraćalo pažnju na sebe, grdeći crvenoglavog američkog lešinara koji im je lebdio iznad glava. Vuge žarkožute i crne boje te morfo leptiri koji su se prelijevali u plavim nijansama dodali su mrlje svojih boja toj nezaboravnoj slici.
Putujući tom zemljom, uočili smo da se žarke boje ptica i leptira ponavljaju na ekvadorskoj nošnji i ručnom radu. Naprimjer, grimizna boja muharice odgovarala je skerletnim suknjama Indijanki iz Cañara. A živobojne tapiserije otavalskih Indijanaca na neki način ovjekovječuju sve boje koje Ekvador može pokazati.
Raznolika klima
Ekvator i Ande surađuju u kreiranju raznolike ekvadorske klime. U rasponu od svega nekoliko kilometara — zračne, bolje rečeno kondorove, linije — može doći do klimatskog prijelaza iz amazonske vlažne tropske vrućine u snijeg planinskih vrhunaca.
Jednog dana putovali smo iz prigorja u blizini gornjeg toka Amazone u visoko gorje u okolici Quita. Dok se naš automobil kretao uzbrdo, promatrali smo kako tropska kišna šuma postepeno prelazi u maglovitu šumu, koja je na koncu ustuknula pred pustopoljinom, ili paramoom. Zbog dramatičnih promjena krajolika dobili smo dojam da smo u roku od nekoliko sati proputovali od ekvatorijalne Afrike do škotskog visočja.
U Ekvadoru se mnoga mjesta i gradovi nalaze u dolinama skutrenima između planina, za koje se kaže da tokom cijele godine imaju proljetnu klimu. Međutim, mjesta koja se nalaze visoko u Andama mogu u svako doba iskusiti bilo koje od četiri godišnja doba — a ponekad i sva četiri u toku jednog jedinog dana! Prema riječima jednog iskusnog putnika, “najpredvidljiviji aspekt ekvadorskog vremena jest njegova nepredvidljivost”.
Kolibrići i kondori
Različitost klime stvara pravo obilje flore i faune. U Ekvadoru postoji preko 1 500 vrsta ptica, što je dvaput više nego u čitavim Sjedinjenim Državama i Kanadi te čini jednu šestinu svih poznatih vrsta na svijetu. Sve one žive u zemlji koja je manja od Italije.
Nama su se posebno svidjeli sićušni kolibrići — u Ekvadoru ih ima oko 120 vrsta. Najprije smo ih vidjeli u gradskim vrtovima kako rano ujutro marljivo patroliraju po nasadima cvjetnog grmlja. Žive i duboko u amazonskoj kišnoj šumi, čak i na vjetrovitim visokim obroncima Anda.
U gradiću Baños proveli smo sat vremena gledajući kolibrića zvanog ljubičastouhi kako se hrani na skupini crvenih hibiskusovih cvjetova. Dok je tako neumorno lebdio ispred jednog cvijeta za drugim, vješto pijuckajući dragocjeni nektar, došao mu je suparnik koji je imao ležerniji pristup. Bio je to crnorepi kolibrić, nazvan po svom dugačkom crnom repu zbog kojeg izgleda poput crnog kometa dok nadlijeće svoj teritorij rastjerujući protivnike. Umjesto da lebdi u zraku, ovaj je kolibrić sjeo na granu te je odostrag bušio cvjetove kako bi iz njih crpio nektar.
Nisu sve ekvadorske ptice tako sitne. Veličanstveni kondor, najveća od svih ptica grabljivica, još uvijek lebdi u Andama, premda u znatno smanjenom broju. Netremice smo gledali vrhove što se pružaju nebu pod oblake u nadi da ćemo opaziti njegovu prepoznatljivu siluetu, no to je bilo uzalud. U amazonskom području isto se tako teško vidi orla harpiju — najsnažniju pticu grabljivicu na svijetu. On veliki dio dana diskretno prosjedi na grani nekog ogromnog drveta u spokojstvu kišne šume, čekajući da se obruši na kakvog neopreznog ljenjivca ili majmuna.
Ljekovite biljke
Mnoge biljke koje nalazimo u Ekvadoru imaju ljekovita svojstva i ujedno služe za ukras. Kad smo bili u posjeti Nacionalnom parku Podocarpus na jugu zemlje, vodič nam je pokazao jedno malo drvo s crvenim bobama. “To je kininovac”, objasnio je. “Iz njegove se kore već stoljećima dobiva kinin.” Prije dvjesto godina u obližnjoj je Loji kinin spasio život jednoj španjolskoj plemkinji koja je umirala od malarije. Njegova dobra svojstva, za koja su Inke odavno znali, ubrzo su se pročula po čitavom svijetu. Premda kininovac na prvi pogled izgleda neugledno, lijek koji se dobiva iz njegove kore mnogim je ljudima spasio život.
U maglovitoj šumi u kojoj raste to drvo ima i mnogo starog drveća čije su kvrgave grane okićene šiljastim bromelijama, od kojih neke imaju žarkocrvene cvjetove. Te su zabitne šume ujedno i utočište medvjeda naočara, ozelota i pume, kao i nebrojenih vrsta biljaka koje botaničari još uvijek nastoje klasificirati.
Znanstvenici se sada bave proučavanjem jedne sićušne ekvadorske žabe u nadi da će pronaći efikasnija sredstva za ublažavanje bolova. Koža te otrovne žabe izlučuje analgetičku tvar čije je djelovanje navodno 200 puta jače od morfija.
Visoko u Andama vidjeli smo neke biljke koje su bile potpuno drugačije od svih koje smo ikad vidjeli. Puja, vrsta bromelije koja privlači kolibriće, podsjetila nas je na ogromnu starinsku metlu koja samo čeka da je netko uzme u ruke i pomete njome okolno tlo. U zaklonjenim nizinama pustog paramoa rastu patuljaste šume lobode, otpornog drveta koje po visini na kojoj raste konkurira himalajskom borovcu. To grmoliko drveće, visoko tek dva do tri metra, tvori gotovo neprohodne guštare koje pticama i životinjama služe kao zgodno utočište.
No u amazonskoj kišnoj šumi drveće je visoko i ima ga u izobilju. Kad smo bili u obilasku Biološke stanice Jatun Sacha, stajali smo ispod jednog šumskog diva visokog dobrih 30 metara. Naglo smo se prenuli kad se nešto sitno pomaknulo u blizini njegovog ogromnog potpornog korijenja. Tada smo shvatili da u jednoj raspuklini u korijenju živi obitelj sićušnih šišmiša. Taj nas je susret podsjetio na to da šuma ovisi o mnoštvu takvih simbiotskih veza. Šišmiši su, kao glavni prenosioci sjemenja i oprašivači kišne šume, važni saveznici drveća koje njima pak pruža zaštitu.
Sajmovi u planinama
Otprilike 40 posto ekvadorskog stanovništva čine indijanska plemena. Različite etničke skupine — od kojih svaka ima svoju specifičnu nošnju — atrakcija su većine andskih dolina. Često smo viđali Indijanke kako se strmim puteljcima uspinju po planinskim obroncima, predući u hodu ovčju vunu. Imali smo dojam da njima praktički nijedan obronak nije prestrm za obrađivanje. Pažljivo smo promotrili jedno polje zasijano kukuruzom, koje je po našoj procjeni stajalo pod kutem od najmanje 45 stupnjeva!
Ekvadorski su sajmovi, poput onog u Otavalu, postali čuveni. To su centri na kojima lokalno stanovništvo može kupovati ili prodavati stoku i poljoprivredne proizvode, kao i tradicionalne tkalačke rukotvorine ili druge vrste ručnog rada. Budući da tamošnji ljudi dolaze na sajam u svojoj karakterističnoj nošnji, ta je prigoda spektakl koji privlači mnoge turiste. Jehovini svjedoci također koriste dane u kojima se održava sajam kako bi ljudima prenosili biblijsku poruku.
Ljepota tkalačkih rukotvorina leži u njihovoj antiknosti i slobodnom korištenju tradicionalnih boja i motiva. Žitelji Anda tkali su svoje čuvene pončoe davno prije dolaska Španjolaca. Premda se njihova tehnika otada modernizirala, ovi marljivi Indijanci još uvijek proizvode krasnu pleteninu i tapiserije.
Planine u magli
Vožnja po Andama nije za čovjeka koji osjeća mučninu od vožnje automobilom. Ceste su vijugave i zavojite, penju se i spuštaju, idući uz sam rub krivudavih dolina. Odvažni putnik biva nagrađen konstantnom promjenom panorame, čijem opisu jedino odgovara riječ zadivljujuće.
Kad smo se prvi put vozili gore u Ande, naš je automobil progutala magla — pratilac koji nas gotovo nikad nije napuštao. Povremeno smo izranjali iz magle, pa smo mogli vidjeti valove maglovitih dolina koji su se jedan za drugim pružali u daljinu. Dok smo tako putovali andskim lancem, činilo nam se da se magla poigrava s nama. U jednom trenutku selo kroz koje smo prolazili bilo bi u takvoj magli da se ne vidi ni prst pred nosom. Nekoliko minuta kasnije, sljedeće bi selo bilo okupano blistavom sunčevom svjetlosti.
Katkada je magla izvirala odozdo; katkada se spuštala odozgo s planinskih vrhova. Premda nas je smetalo što nam zaklanja divan pogled, magla je ipak davala veličanstvenost i mističnost vrhuncima koji se izdižu iz nje i sežu nebu pod oblake. Što je još važnije, ona daje život maglovitoj šumi, koja tako dobiva dragocjenu vlagu.
Našeg posljednjeg jutra u Ekvadoru magla se raščistila. Nekoliko sati pružao nam se veličanstven pogled na Cotopaxi — snijegom prekriven čunj gotovo savršenog oblika. Taj aktivni vulkan, inače najviši na svijetu, postao je središte nacionalnog parka. Kad smo se približili vrhu, zapanjili smo se vidjevši jedan veliki glečer kako se pedalj po pedalj spušta niz jednu od njegovih gornjih kosina. Na nadmorskoj visini od gotovo 6 000 metara glečer odolijeva jakom ekvatorijalnom suncu.
Idućeg dana, kada je naš avion poletio iz Quita na putu kući, pogledali smo Ekvador posljednji put. Na ranoj jutarnjoj svjetlosti vidjeli smo Cayambe, još jedan snijegom prekriven vulkan koji je izranjao iz magle i ljeskao se na suncu skoro kao zlato. Izgledalo je kao da taj vulkan, čiji vrh leži praktički na samom ekvatoru, predstavlja prigodni znak pozdrava iz te fascinantne zemlje koju smo posjetili. Poput Cayambea, Ekvador veličanstveno počiva s obje strane ekvatora. (Prilog suradnika.)
[Slike na stranici 25]
Andska panorama, s vulkanom Cotopaxi u pozadini
Indijanska prodavačica cvijeća
[Slike na stranici 26]
1. Divlji trputac
2. Debelokljuni barbet
[Zahvala]
Fotografija: Zoo de Baños