Preživio sam let 801
POGLEDAO sam kroz prozor kad smo se počeli spuštati pred slijetanje na Guam. ‘Čudno’, pomislio sam. ‘Izgleda mi previše mračno.’ Istina, bila je prošla ponoć i zbog jake kiše vidljivost je bila slaba. Ali gdje su poznata otočna svjetla i sjajne aerodromske piste? Sve što sam mogao vidjeti bila su slaba svjetla na krilima našeg jumbo-jeta.
Jedna nas je od stjuardesa kao i obično obavijestila o slijetanju i čuo sam kako su se avionski kotači glatko spustili. Odjednom se začula glasna buka kad je naš avion zagrebao po tlu. Avion se nekontrolirano zatresao, a putnici su zgrabili naslone za ruke i povikali: “Što se događa?”
Samo nekoliko trenutaka kasnije naš se Boeing 747 pet kilometara prije aerodroma zabio u brdo, očito zbog pogrešne procjene našeg pilota. Kao rezultat ove avionske nesreće koja se zbila 6. kolovoza 1997. ukupno je 228 putnika i članova posade smrtno stradalo. Ja sam bio jedan od samo 26 preživjelih.
Prije nego što sam se ukrcao u avion u Seoulu (Koreja), službenik avionske kompanije dao mi je posljednje mjesto koje je imao u prvoj klasi u zamjenu za mjesto koje sam imao u ekonomskoj klasi. To me toliko obradovalo da sam nazvao svoju suprugu Soon Duck, koja me trebala dočekati na aerodromu na Guamu, da joj to ispričam. Nisam mogao ni sanjati koliko će mi ta promjena mjesta na koncu koristiti.
Nesreća i prizor nakon nesreće
Zbog ograničene vidljivosti posada možda nije ni bila svjesna da nam prijeti ikakva opasnost. Sve se zbilo u hipu! Dok sam se pripremao za ono najgore, već sam se našao izvan aviona na zemlji, još uvijek vezan pojasom za svoje sjedalo. Nisam siguran jesam li izgubio svijest ili nisam.
‘Sanjam li?’ pitao sam se. Kad sam shvatio da ne sanjam, prvo što sam pomislio bilo je kako će moja žena reagirati kad čuje za nesreću. Kasnije mi je rekla da se nije prestala nadati. Čak i kad je čula govorkanje na aerodromu da je preživjelo samo sedam putnika, vjerovala je da sam ja među tih sedam preživjelih.
Naš avion raspao se u četiri dijela, koja su se razletjela po neravnom prašumskom terenu. Leševa je bilo posvuda. Neki su dijelovi aviona bili u plamenu, a čuo sam i eksplozije uz jezivo zapomaganje i plač. “Pomozite mi! Pomozite mi!” preklinjali su glasovi. Ja sam na sjedalu odletio u šaš visok skoro dva metra i uz sablasnu svjetlost požarâ mogao sam vidjeti strmo brdo u blizini. Bilo je oko dva sata ujutro, a kiša je i dalje padala.
Bio sam toliko zaprepašten da nisam ni pomislio da bih mogao biti povrijeđen, sve dok nisam zapazio kako jednoj djevojčici visi straga koža s glave zajedno s kosom. Odmah sam se primio za glavu i primijetio da mi krv teče iz posjekotine iznad lijevog oka. Počeo sam pregledavati ostale dijelove tijela i otkrio još mnogo malih posjekotina. Ali, na svu sreću, nijedna se nije činila ozbiljnijom. Međutim, osjećao sam paralizirajuću bol u nogama zbog koje se nisam mogao ni pomaknuti. Obje su mi noge bile slomljene.
Kasnije kad sam dospio u bolnicu, liječnici su rekli da imam “lakše” povrede. I one su doista bile lakše u usporedbi s povredama drugih preživjelih. Jednog su čovjeka izvukli iz olupine aviona bez nogu. Drugi su zadobili ozbiljne opekotine, uključujući troje putnika koji su preživjeli nesreću, ali su nakon nekoliko tjedana, trpeći užasne bolove, ipak umrli.
Bojeći se plamena
Iako nisam bio zaokupljen svojim povredama, brinuo sam se hoće li me spasioci na vrijeme naći. Srednji dio aviona, gdje se nalazilo moje mjesto u ekonomskoj klasi, gotovo je potpuno bio uništen. Ostatke je gutao plamen, a putnici koji su unutra bili zarobljeni iskusili su jezivu smrt. Nikad neću zaboraviti njihove krikove upomoć.
Moje sjedalo zaustavilo se blizu nosa aviona. Rukom sam mogao dohvatiti olupinu. Kad bih iskrivio vrat unazad, mogao sam vidjeti plamen. Bojao sam se da je samo pitanje vremena kad će me dostići, ali na svu sreću to se nije dogodilo.
Konačno spašen!
Minute su sporo protjecale. Prošlo je više od jednog sata. Konačno je oko tri sata ujutro nekoliko spasilaca pronašlo mjesto nesreće. Čuo sam ih kako razgovaraju na vrhu brda, zaprepašteni onim što su vidjeli. Jedan je od njih povikao: “Ima li koga?”
“Tu sam”, uzviknuo sam. “Pomozite mi!” I drugi su se putnici javili. Jedan spasilac obratio se drugome s “Ted”. Stoga sam počeo vikati: “Hej Ted, tu sam!” i “Ted, dođi i pomozi nam!”
“Silazimo! Samo pričekajte”, glasio je odgovor.
Kiša koja je lijevala, i možda spasila mnoge od plamena, otežavala je silazak niz klizavu padinu. Zbog toga je spasiocima trebalo još puni sat vremena da stignu do preživjelih. Činilo mi se kao da je prošla vječnost prije nego što su me pronašli.
“Stigli smo”, rekla su dva spasioca s džepnim svjetiljkama u rukama. “Ne brinite se.” Uskoro su stigla još dva spasioca i svi skupa pokušali su me pomaknuti. Dvojica su me uhvatila za ruke, a dvojica su me primila za noge. Takvo nošenje pričinjavalo mi je izuzetnu bol, naročito zato što im se klizalo po blatu. Spustili su me nakon što smo prevalili mali dio puta. Jedan od njih otišao je po nosila, a potom su me prenijeli do mjesta odakle me vojni helikopter mogao dalje prebaciti do kola hitne pomoći, koja su se nalazila na vrhu brda.
Konačni susret sa suprugom!
Tek sam u pet i trideset stigao na odjel za hitne slučajeve. Budući da sam imao ozbiljne povrede, liječnici mi nisu dozvolili da telefoniram. Tako moja supruga sve do deset i trideset nije znala da sam preživio nesreću, još gotovo devet sati nakon što se avion srušio. Obavijestio ju je prijatelj koji je vidio moje ime na listi preživjelih.
Kad je oko četiri poslijepodne moja supruga konačno dobila dozvolu da me posjeti, nisam je odmah prepoznao. Bio sam omamljen lijekovima protiv bolova. “Hvala ti što si živ”, bile su njene prve riječi. Ne sjećam se razgovora, ali kasnije mi je rečeno da sam joj odgovorio: “Ne zahvaljuj meni. Zahvali Jehovi.”
Zadržati važnije stvari na pravom mjestu
Dok sam se oporavljao u bolnici, bol koju sam osjećao nije mi bila strana. Godine 1987, nepunu godinu dana nakon što sam se iz Koreje preselio na Guam, dogodila mi se nezgoda na gradilištu, naime pao sam sa skele jedne četverokatnice i slomio obje noge. Ispostavilo se da je to bio prijelomni trenutak u mom životu. Moja starija sestra, koja je bila Jehovin svjedok, poticala me da proučavam Bibliju. U periodu od šest mjeseci oporavka imao sam priliku da to učinim. Na kraju sam te iste godine predao svoj život Jehovi Bogu i simbolizirao to predanje krštenjem u vodi.
Otkad se dogodila ta avionska nesreća, stalno razmišljam o svom omiljenom stavku, koji kaže: “Tražite stoga najprije [Božje] Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati” (Matej 6:33, DF). Dok sam se oporavljao od posljedica ove avionske nesreće, imao sam priliku da iznova procijenim svoj život.
Nesreća koja se zbila na letu 801 na vrlo snažan način naglasila mi je koliko je život dragocjen. Tako sam lako mogao poginuti! (Propovjednik 9:11). No, trebalo mi je nekoliko operacija da ozdravim, pa sam proveo više od mjesec dana u bolnici na oporavku.
Sada želim našem Veličanstvenom Stvoritelju pokazati da doista cijenim njegov predivan dar života te, između ostalog, mogućnost koju je stavio pred ljude da mogu uživati vječni život u zemaljskom raju (Psalam 37:9-11, 29; Otkrivenje 21:3, 4). Uviđam da najbolji način kako mogu pokazati cijenjenje jest da i dalje interese Kraljevstva stavljam na prvo mjesto u svom životu. (Prilog suradnika.)
[Zahvala na stranici 23]
US Navy/Sipa Press