Treba li iskazivati čast mrtvima?

VEĆINA ljudi na ovaj ili onaj način iskazuje čast svojim voljenim pokojnicima. Pokojnicima se iskazuje čast putem novinskih osmrtnica i hvali ih se u posmrtnim govorima. U nekim zemljama uobičajeni su pompozni sprovodi popraćeni vjerskim ili tradicionalnim obredima. Svečanosti u čast mrtvih mogu trajati danima, tjednima ili mjesecima. Imenima slavnih preminulih osoba nazivaju se škole, zračne luke, ulice i gradovi. U znak sjećanja na heroje podižu se spomenici i proglašavaju se praznici.

No prema Božjoj Riječi, mrtvi uopće nisu svjesni časti koja im se odaje (Job 14:10, 21; Psalam 49:17). Mrtvi žive samo u sjećanju onih koji ih pamte. Biblija kaže: “Živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa [“nisu svjesni baš ničega”, NW]” (Propovjednik 9:5). Sveto pismo ipak pruža nadu u uskrsnuće, koje će se dogoditi u budućnosti (Ivan 5:28, 29; 11:25). No do tog vremena, mrtvi ne postoje. Oni su u punom smislu riječi postali prah (1. Mojsijeva 3:19; Job 34:15).

Ima li uopće smisla iskazivati čast mrtvima, uzme li se u obzir jasno biblijsko gledište o stanju u kojem se oni nalaze? Trebaju li kršćani slijediti tradicionalne običaje vezane uz pogrebnu ceremoniju i ukop svojih voljenih?

Velik broj, možda i većina, tradicionalnih obreda povezanih s mrtvima duboko je ukorijenjen u nebiblijskim vjerskim učenjima. Neki običaji imaju za cilj “zaštititi pokojnika od demonskog napada; katkad je svrha običajâ čuvati žive od zaraznog utjecaja smrti ili zla mrtvih osoba”, kaže Encyclopædia Britannica. Svaki takav običaj koji se temelji na lažnoj pretpostavci da mrtvi nastavljaju živjeti u nekom nevidljivom području izravno se suproti biblijskim istinama (Propovjednik 9:10).

Mnogi ljudi štuju svoje mrtve. Ta vrsta obožavanja uključuje i prinašanje žrtava te izgovaranje molitvi mrtvim precima. Neki koji sudjeluju u takvim ritualima ne gledaju na svoje postupke kao na čin obožavanja, nego kao na izraze štovanja ili dubokog cijenjenja mrtvih. No ipak, ovaj oblik odanosti mrtvim precima ima vjerske temelje i sukobljava se s biblijskim učenjima. Isus Krist je rekao: “Poklanjaj se Gospodinu Bogu svojemu [“Jehovu svog Boga moraš obožavati”, NW], i njemu jedinome služi” (Luka 4:8).

Iskazivanje časti i poštovanja mrtvima nije uvijek povezano s krivim vjerskim učenjima. Naprimjer, jedan biblijski izvještaj govori o tome kako je vjernom kralju Ezehiji bila iskazana čast nakon smrti. Božji ga je narod ‘sahranio na usponu kako se ide ka grobovima Davidovih sinova. Po smrti su mu odali počast svi Judejci i Jeruzalemci’ (2. Dnevnika 32:33, St). Jedan drugi primjer odnosi se na Isusa. Biblija kaže da njegovi učenici “uzeše tijelo Isusovo, i obaviše ga platnom s mirisima, kao što je običaj u Židova da ukopavaju” (Ivan 19:40).

U Bibliji ima i mnogih drugih primjera postupanja prema posebnim procedurama u vezi s tijelom i sahranom preminulih. Ti običaji nisu predstavljali obožavanje predaka, a niti su se temeljili na pogrešnom vjerovanju da mrtvi i dalje utječu na život živih. Naprotiv, ožalošćeni su time pokazali duboko poštovanje prema svojim voljenima. Biblija ne osuđuje iskazivanje takvog poštovanja, budući da se ono temelji na prirodnim ljudskim emocijama, premda ne zagovara ni razmetljivo ili histerično ponašanje na sprovodima. S druge strane, ona ne potiče kršćane da se ponašaju stoički i kao da ništa ne osjećaju kad se suočavaju sa smrću voljene osobe.

Stoga kad Jehovini svjedoci prisustvuju sprovodu ili sahrani svojih voljenih, oni iskazuju preminulom dolično poštovanje i čast (Propovjednik 7:2). Kad je riječ o cvijeću, pogrebnim ceremonijama i drugim lokalnim običajima, kršćani pažljivo donose osobne odluke, želeći izbjeći običaje koji se sukobljavaju s biblijskim učenjima. Pritom moraju dobro prosuditi stvari i biti uravnoteženi. Djelo Encyclopædia of Religion and Ethics objašnjava da “u različitim vremenskim periodima izvjesni običaj mijenja svoje značenje i važnost, tako da se značenje koje mu se pripisuje u novije vrijeme može prilično razlikovati od onog koje mu se prvobitno pripisivalo, a način na koji se on popularno tumači možda ne otkriva ništa o njegovom porijeklu”.a

Načelo uravnoteženosti vrijedi i kad je riječ o održavanju govora u čast pokojnika. Jehovini svjedoci na sprovodima nastoje utješiti ožalošćene (2. Korinćanima 1:3-5). U službenom programu prisutnima se može obratiti jedan ili više govornika. No bilo bi neprimjereno pretvoriti tu priliku u dugačku smotru govornika koji bi svojim govorima veličali pokojnika. Umjesto toga, sahrana pruža priliku za veličanje Božjih predivnih osobina, uključujući i njegovu dobrohotnost, koju je pokazao pruživši nam nadu u uskrsnuće.

No, to ne znači da bi bilo neispravno u toku posmrtnog govora prisjetiti se pokojnikovih dobrih osobina. (Usporedite 2. Samuelovu 1:17-27.) Ukoliko je preminula osoba bila vjerna Bogu sve do smrti, postaje izvrstan primjer za oponašanje (Jevrejima 6:12). Dobro je razmišljati o životnom putu Božjih slugu koji su sačuvali besprijekornost. Iznašanjem takvih pozitivnih misli pred prisutnima tijekom sahrane pruža se utjeha živima i s poštovanjem se prisjeća pokojnika.

Pravi kršćani ne obožavaju mrtve. Oni ne sudjeluju u popularnim običajima koji se sukobljavaju s biblijskim istinama. S druge strane, Božji sluge odbacuju ekstremno gledište da su, zato što su mrtvi samo prah, svi pogrebni običaji besmisleni i bespotrebni. Oni žale za pokojnikom i sjećaju ga se. No njihovu bol i tugu ublažavaju biblijske istine koje kažu da mrtvi ne trpe patnje i da postoji nada u uskrsnuće.