Korisna i sretna unatoč sljepoći

TO SE dogodilo 16. srpnja 1942, kad sam bila djevojčica od samo pet godina. Danima sam naizmjenično padala u komu i budila se iz nje. Kad sam se konačno osvijestila, tražila sam braću i sestru. Nakon što sam saznala da su poginuli, bilo mi je žao što i ja nisam poginula.

Kad sam se rodila, moja je obitelj živjela na grčkom otoku Salamini, koji se nalazi nedaleko od atenske luke Pireja. Unatoč tome što smo bili siromašni, živjeli smo mirnim životom. Sve se to srušilo kad je 1939. započeo drugi svjetski rat. Moj je otac bio pomorac i plovio je Sredozemnim morem. Često se morao snalaziti da bi izbjegao podmornice, fregate, torpeda i bombe kako sila osovine tako i savezničkih snaga. Grčka je živjela pod čizmom fašizma i nacizma.

Zbog užasnih životnih uvjeta koji su vladali za vrijeme rata, majka je izgubila četvrto dijete. Doživjela je tešku depresiju, oboljela je od tuberkuloze te je na koncu umrla u kolovozu 1945, nakon što je rodila šesto dijete. Susjedi koji su bili vjernici počeli su govoriti da nas to Bog kažnjava. U želji da nas ohrabre, neki su svećenici Grčke pravoslavne crkve rekli da je Bog uzeo moju braću i sestre na nebo da bi tamo bili mali anđeli, ali time su samo pogoršali situaciju.

Otac je bio ogorčen. Zašto bi Bog uzeo četvero male djece jednoj siromašnoj obitelji kad oko sebe ima milijune anđela? Ta vjerovanja pravoslavne crkve pobudila su u njemu snažne osjećaje protiv Boga i religije. Nakon toga više nije želio imati nikakve veze s religijom. Naučio me da mrzim i prezirem Boga i naglašavao je da je Bog odgovoran za našu bol i nevolju.

Nedugo nakon smrti moje majke 1945, otac je također obolio od tuberkuloze te je bio zadržan u lječilištu. Moju tek rođenu sestru odnijeli su u dom za nezbrinutu djecu. Kasnije, kad je otac izašao iz lječilišta i otišao u dom po nju, rekli su mu da je umrla. Mene su smjestili u školu za slijepe, gdje sam provela sljedećih osam godina svog života. U početku sam bila očajna. Naročito sam bila utučena u dane kad su se primale posjete. Većina mojih slijepih školskih kolega imala je nekog tko ih je posjećivao, samo ja nisam imala nikoga.

Ponašala sam se kao zvijer u kavezu. Zvali su me školska napast. Zbog toga sam dobivala batine te sam morala sjediti u ‘magarećoj klupi’. Često sam razmišljala o tome da si oduzmem život. Ipak, s vremenom mi je postalo jasno da moram naučiti snaći se bez tuđe pomoći. Pronašla sam zadovoljstvo u pomaganju slijepim školskim kolegama, često prilikom oblačenja ili namještanja kreveta.

Svećenici su nam rekli da nas je Bog oslijepio zbog nekog strašnog prijestupa naših roditelja. Time su samo izazvali još jaču mržnju prema Bogu, koji mi se činio zao i pakostan. Plašila me i ljutila religiozna predodžba prema kojoj duhovi umrlih idu naokolo i uznemiravaju žive. Tako sam se, unatoč tome što sam voljela svoju mrtvu braću, sestre i majku, bojala njihovih “duhova”.

S vremenom je otac došao u kontakt s Jehovinim svjedocima. Bio je zadivljen kad je iz Biblije saznao da je Sotona, a ne Jehova, uzročnik boli i smrti (Psalam 100:3; Jakov 1:13, 17; Otkrivenje 12:9, 12). Ubrzo nakon što je stekao tu spoznaju, otac je počeo posjećivati sastanke Jehovinih svjedoka, duhovno je napredovao te se 1947. krstio. Nekoliko mjeseci prije toga ponovo se oženio i sad je dobio sina. Nakon nekog vremena njegova mu se žena također pridružila u obožavanju Jehove.

Školu za slijepe napustila sam kad sam imala 16 godina. Kako li je bilo utješno vratiti se u srdačnu kršćansku obitelj! Oni su održavali nešto što su nazivali obiteljski biblijski studij te su i mene pozvali da mu prisustvujem. Prisustvovala sam iz poštovanja i pristojnosti, iako ustvari uopće nisam obraćala pažnju na ono što su proučavali. U meni su još uvijek prevladavali snažni osjećaji protiv Boga i religije.

Obitelj je proučavala brošuricu God’s Way Is Love (Božji put je ljubav). Isprva me to nije zanimalo, ali sam onda čula kako otac govori o stanju u kojem se nalaze mrtvi. To je potpuno zaokupilo moju pažnju. Iz Biblije su pročitali Propovjednika 9:5, 10: “Mrtvi ne znaju ništa (...). Nema rada ni mišljenja ni znanja ni mudrosti u grobu u koji ideš.”

Počela sam shvaćati da je moj strah bio neopravdan. Moja pokojna majka, braća i sestre nisu mi mogli nauditi. U razgovoru se zatim došlo do teme o uskrsnuću. Moje su uši hvatale svaku riječ. Srce mi se ispunilo radošću kad sam čula biblijsko obećanje da će se pod Kristovom vladavinom mrtvi vratiti u život! (Ivan 5:28, 29; Otkrivenje 20:12, 13). Sada mi je studij postao veoma zanimljiv. Željno sam iščekivala dan kad su se vodili ti obiteljski razgovori te bih se unatoč tome što sam slijepa dobro pripremila.

Kako sam napredovala u stjecanju biblijske spoznaje iščezavale su zablude o Bogu i onome što on radi. Naučila sam da Bog nije oslijepio ni mene ni bilo kog drugog, nego da je njegov Protivnik, Sotona Đavo, uzročnik sveg zla. Kako mi je samo bilo žao što sam, ne znajući apsolutno ništa o tome, okrivljavala Boga! S neutaživom žeđi napredovala sam u stjecanju točne biblijske spoznaje. Pohađala sam sve kršćanske sastanke i sudjelovala na njima unatoč tome što smo bili kilometrima udaljeni od Dvorane Kraljevstva. Također sam aktivno sudjelovala u djelu propovijedanja, ne dozvoljavajući da me sljepoća spriječi u tome.

Kako li sam bila sretna kad sam se krstila 27. srpnja 1958, nešto više od 16 godina nakon onog tragičnog događaja kad sam oslijepila! Ovo je za mene bio novi početak te sam bila puna nade i optimizma. Sada je moj život imao smisao — služiti svom nebeskom Ocu punom ljubavi. Spoznaja o njemu oslobodila me krivih učenja i dala mi hrabrosti da se odlučno i s nadom suočim sa svojom sljepoćom i svim poteškoćama koje su s njom povezane. Redovito sam provodila 75 ili više sati mjesečno propovijedajući drugim ljudima slavnu dobru vijest.

Godine 1966. udala sam se za čovjeka koji je imao iste životne ciljeve kao i ja. Izgledalo je da ćemo imati sretan brak budući da smo oboje radili na tome da povećamo svoju aktivnost u djelu propovijedanja. Nekih smo mjeseci znali posvetiti velik broj sati tom djelu kojim se spašavaju životi. Preselili smo na jedno izolirano područje u blizini Levádhie (središnja Grčka). U godinama od 1970. do 1972. uspjeli smo, unatoč tome što je tada u Grčkoj na vlasti bila tlačiteljska vojna hunta, pomoći nekolicini osoba da upoznaju biblijske istine i postanu kršteni kršćani. Ujedno smo bili sretni što smo pomagali tamošnjoj maloj skupštini Jehovinih svjedoka.

Međutim, s vremenom je moj suprug počeo zanemarivati biblijski studij i prisustvovanje našim kršćanskim sastancima, te je na koncu potpuno napustio biblijska učenja. To je prouzročilo mnoge napetosti u našem braku, koji je 1977. okončan razvodom. Bila sam krajnje očajna.

U ovom veoma depresivnom razdoblju mog života ponovo su mi priskočili u pomoć Jehova i njegova organizacija. Jedan mi je kršćanski brat s puno ljubavi objasnio da ću, budem li dozvolila da me situacija koju je prouzročio moj bivši suprug liši radosti, ustvari biti njegov rob. U njegovim će rukama biti ključ moje sreće. Nekako u to vrijeme jedna starija pripadnica kršćanske skupštine zamolila me da joj pomognem da postane djelotvornija u propovijedanju. Uskoro sam bila potpuno zaokupljena onim što mi je donosilo najveću radost — sudjelovanjem u službi propovijedanja!

Zatim mi je jedan drugi kršćanin predložio: “Možeš nastaviti pomagati tamo gdje si najpotrebnija. Možeš biti svjetionik koji koristi Jehova Bog.” Kakve li uzbudljive misli! Da slijepa osoba bude “svjetionik koji koristi Jehova Bog”! (Filipljanima 2:15). Bez odlaganja napustila sam Atenu i otišla živjeti u selo Amárinthos, koje se nalazi na jugu Eubeje, u području gdje je bila samo nekolicina onih koji su poučavali o Bibliji. Zahvaljujući pomoći tamošnje braće i sestara uspjela sam sagraditi kuću te sam mogla u dovoljnoj mjeri zbrinjavati svoje životne potrebe.

Tako sada već više od 20 godina mogu svake godine po nekoliko mjeseci posvetiti nekom vidu pojačane propovjedničke aktivnosti. Zahvaljujući snazi koju dobivam od Jehove uspijevam sudjelovati u svim vidovima službe propovijedanja, uključujući i posjećivanje ljudi u njihovim domovima, vođenje biblijskih studija sa zainteresiranim osobama te razgovaranje s ljudima na ulici. Trenutno imam prednost voditi četiri biblijska studija s osobama koje žele upoznati našeg Stvoritelja. Kako li me raduje to što su od samo jedne šačice braće koja je prije 20 godina bila na ovom području nastale tri skupštine!

Dvaput tjedno putujem više od 30 kilometara u jednom pravcu kako bih prisustvovala kršćanskim sastancima, odlučna da ne propustim niti jedan sastanak. Kada — zbog toga što nemam vizualni kontakt s govornikom — ustanovim da mi misli lutaju za vrijeme sastanka, uzmem svoju posebnu bilježnicu za Brailleovo pismo te vodim kratke zabilješke. Tako se prisiljavam da budno pratim program, slušajući ga i razmišljajući o njemu. Osim toga, imam i tu prednost da se jedan od skupštinskih sastanaka održava u mom domu. Ljudi iz okolnih sela dolaze na sastanak koji se zove Skupštinski studij knjige. Umjesto da uvijek očekujem da drugi posjete mene u mom domu, preuzimam inicijativu tako da ja posjećujem njih, a to rezultira obostranim ohrabrenjem (Rimljanima 1:12).

Kad sam kao tinejdžerka živjela kod oca, on se prema meni nikad nije odnosio kao prema slijepom djetetu. Strpljivo je i uporno provodio mnogo vremena učeći me da radim svojim rukama. Ova praktična poduka osposobila me da se dobro brinem za svoj vrt i nešto domaćih životinja. Marljivo radim u kući tako što je održavam čistom i pripremam obroke. Naučila sam da u životu možemo pronaći zadovoljstvo i sreću u jednostavnim stvarima, u onome što imamo. Mnoge stvari mogu obaviti tako što koristim preostala četiri osjetila — sluh, miris, okus i opip — i to mi pruža neizmjerno zadovoljstvo. To ujedno pruža divno svjedočanstvo onima koji to promatraju.

Mnogi se pitaju kako uspijevam biti pozitivna i kako se mogu sama brinuti o sebi unatoč svojim ograničenjima. Iznad svega, zaslugu za to moram pripisati Jehovi, ‘Bogu svake utjehe’ (2. Korinćanima 1:3). Nakon što sam izgubila vid, često sam pomišljala na samoubojstvo. Zato ne vjerujem da bih danas bila živa da nije bilo Jehove i biblijske istine. Shvatila sam da nam je naš Stvoritelj dao mnoge darove — ne samo vid — i da možemo biti sretni ako ih koristimo. Kad su jednom prilikom Svjedoci propovijedali u mom selu, neka im je žena rekla za mene: “Bog kojem služi pomaže joj obaviti sve to!”

Sve kušnje koje sam proživjela još su me više približile Bogu. To veoma jača moju vjeru. Imam na umu da je i apostol Pavao patio od nečeg što je nazvao ‘žalcem u mesu’, a moguće je da se radilo o bolesti očiju (2. Korinćanima 12:7; Galaćanima 4:13). To ga nije spriječilo da se “sasvim posveti” dobroj vijesti. Poput njega i ja mogu reći: “Daklem ću se najsladje hvaliti svojijem slabostima (...) jer kad sam slab[a] onda sam sil[na]” (Djela apostolska 18:5, St; 2. Korinćanima 12:9, 10).

Povrh svega, moja na Bibliji utemeljena nada da ću svojim očima vidjeti svoju dragu majku, sestre i braću ako uskrsnu sasvim sigurno djeluje pozitivno na mene i koristi mi. Biblija obećava da će se tada “otvoriti oči slijepima” i da će “biti uskrsenje mrtvima, i pravednicima i grješnicima” (Izaija 35:5; Djela apostolska 24:15). Takvi izgledi ispunjavaju me optimizmom i željnim iščekivanjem veličanstvene budućnosti pod vladavinom Božjeg Kraljevstva!