Možeš pronaći utjehu u vremenima tjeskobe
KAKO trebamo gledati na osjećaje tjeskobe? Ako smo predani Jehovi, trebamo li ih smatrati neobičnim zato što imamo svoju divnu nadu i svoje duhovno bogatstvo? Znače li takvi osjećaji da smo duhovno neprikladni za službu Bogu?
“Ilija je bio čovjek s osjećajima poput naših”, pisao je učenik Jakov (Jakov 5:17, NW). Iako je Bog koristio Iliju na neobičan način, čak je i taj vjerni prorok osjećao tjeskobu. “Već mi je svega dosta, Jahve!” uzviknuo je jednom prilikom Ilija. “Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih” (1. Kraljevima 19:4, St). Čovjek Job koji je čuvao besprijekornost, vjerna žena Ana i drugi lojalni Jehovini sluge iskusili su tjeskobu. Čak je i bogobojazni psalmist David molio: “Velike su postale nevolje srca mojega: izbavi me iz tjeskoba mojih!” (Psalam 25:17, Šarić).
To što Jehova koristi ljude u svojoj službi ne oslobađa ih svih briga. Još uvijek imaju ljudske slabosti i osjećaje, te mogu pod iskušenjima iskusiti tjeskobu (Djela apostolska 14:15). Ipak Božji sluge imaju bolju pomoć nego ostali kad se suočavaju s emocionalnim pritiskom. Razmotrimo nekoliko biblijskih primjera da bismo vidjeli što je nekim pojedincima pomoglo nadvladati svoju duševnu potištenost i osjećaje tjeskobe.
Tjeskobni apostol nalazi utjehu
Apostol Pavao je znao što znači biti potišten. “Doista”, rekao je “kad smo došli u Makedoniju, naše slabo ljudsko biće nije imalo nikakva mira (...) izvana borbe — iznutra zebnje. Ali Bog, koji tješi potištene, utješi nas Titovim dolaskom” (2. Korinćanima 7:5, 6, St). Pavlovu potištenost uzrokovalo je nekoliko tjeskobnih situacija koje su se pojavile istovremeno. Imao je “izvana borbe” — žestoko progonstvo koje je dovelo u opasnost sam život. (Usporedi 2. Korinćanima 1:8.) Osim toga, imao je i “iznutra zebnje” u obliku briga za skupštine, poput one u Korintu.
Nekoliko mjeseci ranije, Pavao je pisao svoje prvo pismo kršćanima u Korint. U njemu je osudio nekoliko vrlo loših okolnosti u skupštini i očito je bio zabrinut kako će Korinćani reagirati na njegovo pismo. Međutim, Pavao je bio utješen kad je iz Korinta došao Tit s povoljnim izvještajem o njihovoj reakciji. Na sličan način može Jehova koristiti nekog od svojih suvremenih slugu da nam donese dobre vijesti i ublaži našu tjeskobu.
Kako gledati na od Boga dodijeljene zadatke
Neki kršćani su donekle u tjeskobi s obzirom na svoju službu. Zaista, neki od Jehovinih slugu misle da su od Boga dodijeljeni zadaci preteški da bi ih mogli ispuniti. Primjerice, Mojsije se osjećao nesposobnim da bude Božji zastupnik u korist Izraelaca u Egiptu. Među ostalim je rekao da nije rječit govornik (2. Mojsijeva 3:11; 4:10). No, s pouzdanjem u Boga i s Aronom kao svojim govornikom, Mojsije je počeo ispunjavati svoj zadatak.
Tokom vremena, Mojsije više nije bio ovisan o Aronu. Slično tome, neki ispočetka smatraju kršćansku službu teškom, no oni dobivaju školovanje i postaju vješti evangelizatori. Mnogi mladi Svjedoci Jehove su, primjerice, odrasli i postali punovremeni propovjednici kao pioniri i misionari. Utješno je znati da se uvijek možemo osloniti na Jehovu da osposobi kršćanske sluge i opunomoći ih da ispune svoje od Boga dodijeljene zadatke (Zaharija 4:6; 2. Korinćanima 2:14-17; Filipljanima 4:13).
Utjeha kad smo u tjeskobi zbog ožalošćenosti
Možda smo utučeni zato što žalimo što nismo učinili više u Božjoj službi. Jedan brat koji je godinama bio neaktivan počeo je opet sudjelovati u službi propovijedanja. Kratko vrijeme nakon toga ozbiljno se razbolio i bio trajno prikovan uz krevet. Snužden, brat je rekao: “Ranije, dok sam mogao biti aktivan, izbjegavao sam odgovornost. Sada, kad želim biti aktivan, ne mogu.”
Zar ne bi bilo mudro da činimo sada najbolje što možemo, umjesto da trošimo emocionalnu energiju na to što je bilo u prošlosti? Isusova tjelesna polubraća Jakov i Juda postali su vjernici tek nakon njegove smrti i uskrsnuća. Ako su zbog toga možda žalili, to ih nije sprečavalo da budu Božji sluge pa čak i pisci Biblije.
Nikad ne zanemaruj molitvu
Kad su potišteni, Božji se podanici trebaju usrdno moliti. Zapravo, Pisma sadrže mnoge molitve izgovorene u vrijeme tjeskobe (1. Samuelova 1:4-20; Psalam 42:8). Neki možda misle: ‘Toliko sam potišten da ne mogu moliti.’ Zašto ne bi onda razmišljao o Joni? Dok je bio u utrobi ribe, rekao je: “Kad nestajaše duše moje u meni, pomenuh Gospodina, i molitva moja dodje k tebi, u svetu crkvu tvoju. (...) A ja ću ti glasom zahvalnijem prinijeti žrtvu, i ispuniti što sam zavjetovao; spasenje je u Gospodina” (Jona 2:5-10). Da, Jona se molio i Bog ga je utješio i spasio.
Iako je jedna sestra u Švedskoj bila mnogo godina pionir, odjednom se osjećala odbačenom i iscrpljenom, unatoč vrijednoj i korisnoj službi. Svoju snuždenost je u molitvi spomenula Jehovi. Nekoliko dana kasnije dobila je telefonski poziv od jednog brata iz podružnice Watch Tower Societya. Zapitao ju je bi li mogla tamo pomagati otprilike jedan dan tjedno u vezi s proširenjem Betela. Sestra je kasnije rekla: “Atmosfera u Betelu i mogućnost da vidim djelo proširenja i sudjelujem u njemu dala mi je dodatnu snagu koju sam trebala.”
Ako smo potišteni, dobro je sjetiti se da je molitva jedan način borbe protiv potištenosti (Kološanima 4:2). Kao odgovor na naše molitve, Jehova može otvoriti vrata koja vode u veću aktivnost u njegovoj službi ili može blagosloviti našu službu povećanom produktivnošću (1. Korinćanima 16:8, 9). U svakom slučaju, “gospodnji blagoslov obogaćuje, i ne prati ga nikakva muka” (Izreke 10:22, St). To će sigurno podignuti naše raspoloženje.
Jesi li u tjeskobi zbog sumnji?
Ponekad netko od Jehovinih slugu može imati sumnje. Ako bi nam se to dogodilo, ne trebamo odmah zaključiti da smo izgubili Božju naklonost. Isus nije odbacio apostola Tomu zato što je posumnjao u izvještaj očevidaca o uskrsnuću njegovog Gospodara. Umjesto toga, Isus je ljubazno pomogao Tomi da nadvlada svoje sumnje. I kako je samo Toma bio uzbuđen kad je shvatio da je Isus živ! (Ivan 20:24-29).
“Bezbožni ljudi” koji su se uvukli u kršćansku skupštinu prvog stoljeća, prouzročili su svojim krivim učenjem, gunđanjem i tako dalje, kod nekih tjeskobne sumnje. Zbog toga je učenik Juda napisao: “Nastavite (...) pokazivati milosrđe nekima koji imaju sumnje; spašavajte ih grabeći ih iz vatre” (Juda 3, 4, 16, 22, 23, NW). Da bi i dalje primali Božji milosrdni obzir, trebali su Judini suobožavatelji — posebno skupštinski starješine — pokazivati milosrđe onima koji su sumnjali a koji su bili vrijedni toga (Jakov 2:13). Njihov vječni život bio je ugrožen, jer su bili izloženi opasnosti “vatre” vječnog uništenja. (Usporedi Matej 18:8, 9; 25:31-33, 41-46.) I kakva je samo radost kad suvjernici koji sumnjaju postanu duhovno jaki nakon što im je dobrohotno pružena pomoć!
Ako zbog teških kušnji sumnjamo da je Bog s nama, trebamo biti određeni u našim molitvama. Molimo pod takvim okolnostima Jehovu ustrajno za mudrost. On daje velikodušno ne predbacujući nam što nam nedostaje mudrosti i što molimo za nju. Mi moramo ‘neprestano tražiti s vjerom, ne sumnjajući uopće’, jer onaj koji sumnja je “kao morski val kojeg vjetar nosi i razbacuje” u svakom smjeru. Takve osobe neće dobiti ništa od Boga jer su neodlučne, ‘nepostojane’ u molitvi i na svim svojim putevima (Jakov 1:5-8, NW). Imajmo dakle vjeru da će nam Jehova pomoći ispravno gledati na naše kušnje i podnijeti ih. Možda će suvjernici skrenuti našu pažnju na biblijske citate ili ćemo ih mi zapaziti prilikom proučavanja Biblije. Događaji vođeni Božjom providnošću mogu nam pomoći uvidjeti što trebamo raditi. Možda će anđeli sudjelovati u tome da nas vode ili ćemo primiti vodstvo svetog duha (Jevrejima 1:14). Najvažnije je da se molimo za mudrost s punim povjerenjem u našeg Boga punog ljubavi (Priče Salamunove 3:5, 6).
Imaj na umu da Jehova daje utjehu
Pavao se u molitvi uzdao u Jehovu i upoznao ga kao Izvor utjehe. Apostol je pisao: “Neka je hvaljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svakovrsne utjehe, koji nas tješi u svoj našoj nevolji tako da mi možemo svakovrsnom utjehom, kojom nas same tješi Bog, tješiti one koji se nalaze ma u kakvoj nevolji” (2. Korinćanima 1:3, 4, St).
Bog svakovrsne utjehe je svjestan tjeskoba koje doživljavaju njegovi sluge i želi im pružiti olakšanje. U slučaju Pavlove zabrinutosti zbog Korinćana, olakšanje je došlo kroz njegovog kršćanskog suradnika Tita. To je jedna mogućnost kako možemo danas biti utješeni. Zbog toga trebamo kad smo potišteni izbjegavati da sami sebe izdvajamo (Priče Salamunove 18:1). Druženje sa sukršćanima je jedan od načina kako nas Bog tješi. Možda mislimo: ‘Tako sam snužden da nemam dovoljno snage biti sa svojom kršćanskom braćom.’ Međutim, trebamo se boriti protiv takvih osjećaja i ne lišiti se utjehe koju nam suvjernici mogu pružiti.
Nemoj se predati!
Neki od nas možda nisu doživjeli kušnju koja je imala takav učinak da smo pretrpjeli tešku potištenost. No, iscrpljujuća bolest, smrt bračnog druga ili neka druga vrlo kritična situacija može nanijeti emocionalnu tjeskobu. Ako bi nam se to dogodilo, nemojmo zaključiti da smo obavezno duhovno bolesni. Potištena osoba može biti vrlo osposobljena za službu Bogu, može čak biti u stanju duhovno pomagati drugima. Pavao je poticao braću da ‘tješe potištene duše’, ne misleći sumnjičavo da su učinile nešto naopako te da su duhovno bolesne (1. Solunjanima 5:14). Iako potištenost ponekad ima veze s prijestupom i krivnjom, to nije slučaj kod onih koji služe Bogu iz čista srca. Njihovo je obožavanje, koje je možda popraćeno vrlo velikim teškoćama, prihvatljivo Jehovi. On ih voli i podupire potrebnom pomoći i utjehom (Psalam 121:1-3).
Oni koji sačinjavaju ostatak duhovnog Izraela bili su godine 1918. u velikoj tjeskobi zbog kušnji. (Usporedi Galaćanima 6:16.) Njihova propovjednička organizacija bila je skoro razorena, neki od njih bili su nepravedno zatvoreni i mnogi od njihovih prijašnjih drugova postali su nelojalni otpadnici koji su se protivili. Osim toga, vjerni pomazanici nisu razumjeli zašto je Bog dozvolio da se sve to dogodi. Neko su vrijeme ‘sijali u suzama’, no nisu se predali. Nastavili su služiti Jehovi a također i ispitivati sami sebe. S kojom posljedicom? Oni se ‘vraćaju s pjesmom noseći snoplje svoje’ (Psalam 126:5, 6, St). Pomazanici sada razumiju da je Bog dozvolio takve kušnje da bi ih očistio za njihovo nadolazeće međunarodno djelo žetve.
Ako postanemo tjeskobni zato što smo pritisnuti raznim kušnjama, možemo izvući korist iz iskustva pomazanog ostatka. Umjesto da se predamo, nastavimo činiti ono što je ispravno čak i ako to moramo činiti uz plač. S vremenom će se naći izlaz iz naših kušnji i mi ćemo se ‘vraćati s pjesmom’. Da, imat ćemo radost — plod Božjeg svetog duha — zato što smo ustrajali u svojim kušnjama. Jehova će se za nas sigurno pokazati kao “Bog svakovrsne utjehe”.