Rano kršćanstvo i država
NEKOLIKO sati prije svoje smrti, Isus je rekao svojim učenicima: “Nijeste od svijeta, nego vas ja od svijeta izbrah, za to mrzi na vas svijet” (Ivan 15:19). No znači li to da kršćani zauzimaju neprijateljski stav prema vlastima ovoga svijeta?
Nisu svjetovni ali nisu ni neprijateljski raspoloženi
Apostol Pavao rekao je kršćanima koji su živjeli u Rimu: “Svaka duša da se pokorava vlastima koje vladaju” (Rimljanima 13:1). Apostol Petar napisao je slično: “Budite dakle pokorni svakoj vlasti čovječijoj, Gospodina radi: ako caru, kao gospodaru; ako li knezovima, kao njegovijem poslanicima za osvetu zločincima, a za hvalu dobrotvorima” (1. Petrova 2:13, 14). Podložnost državi i njenim propisno postavljenim predstavnicima bila je potpuno prihvaćeno načelo među ranim kršćanima. Oni su nastojali biti građani koji se drže zakona i koji žive u miru sa svim ljudima (Rimljanima 12:18).
Pod temom “Crkva i država”, The Encyclopedia of Religion iznosi: “U prva tri stoljeća n. e. kršćanska je crkva bila uvelike odvojena od
službenog rimskog društva. (...) Ipak, kršćanski su vođe (...) poučavali poslušnosti rimskom zakonu i lojalnosti caru, unutar ograničenja koja je postavljala kršćanska vjera.”
Čast, a ne obožavanje
Kršćani nisu bili neprijateljski raspoloženi prema rimskom caru. Poštovali su njegov autoritet i iskazivali mu čast koja dolikuje njegovom položaju. Za vladavine cara Nerona, apostol Petar pisao je kršćanima koji su živjeli u raznim dijelovima Rimskog Carstva: “Poštujte svakoga: (...) cara poštujte” (1. Petrova 2:17). Riječ ‘car’ se u svijetu koji je govorio grčkim nije koristila samo za tamošnje kraljeve nego i za rimskog cara. Apostol Pavao savjetovao je kršćane koji su živjeli u glavnom gradu Rimskog Carstva: “Podajte dakle svakome šta ste dužni: (...) kome čast, čast” (Rimljanima 13:7). Rimski je car nesumnjivo tražio da mu se iskazuje čast. S vremenom je čak zahtijevao da ga se obožava. No tu su rani kršćani povukli granicu.
Na svom suđenju pred rimskim prokonzulom u drugom stoljeću n. e., Polikarp je navodno izjavio: “Ja sam kršćanin. (...) Mi smo naučeni iskazivati svu dužnu čast (...) silama i vlastima koje je postavio Bog.” No Polikarp je radije umro nego obožavao cara. Teofil iz Antiohije, apologet iz drugog stoljeća, napisao je: “Prije svega, iskazivat ću čast caru, nipošto ga neću obožavati, nego se moliti za njega. A Boga, živoga i pravoga Boga ja obožavam.”
Prikladne molitve u vezi s carem nipošto nisu bile povezane s obožavanjem cara ili s nacionalizmom. Apostol Pavao objasnio je njihovu svrhu: “Molim dakle prije svega da se čine iskanja, molitve, moljenja, zahvaljivanja za sve ljude, za careve, i za sve koji su u vlasti, da tihi i mirni život poživimo u svakoj pobožnosti i poštenju” (1. Timoteju 2:1, 2).
“Na rubu društva”
Takvo uljudno ponašanje ranih kršćana nije im donijelo prijateljstvo svijeta u kojem su živjeli. Francuski povjesničar A. Hamman kaže da su rani kršćani “živjeli na rubu društva”. Zapravo, živjeli su na rubu dva društva, židovskog i rimskog, nailazeći na mnoge predrasude i nerazumijevanje od strane oba društva.
Naprimjer, kad su židovski vođe podigli lažne optužbe protiv apostola Pavla, u svojoj obrani pred rimskim namjesnikom on je rekao: “Niti zakonu Židovskome, ni crkvi, ni ćesaru što sagriješih. (...) Ćesaru idem” (Djela apostolska 25:8, 11). Budući da je bio svjestan toga da Židovi kuju zavjeru da ga ubiju, Pavao se pozvao na Nerona i tako priznao autoritet rimskog cara. Nakon toga, na svom prvom suđenju u Rimu, izgleda da je Pavao bio oslobođen. No kasnije je ponovno bio zatvoren i, prema predaji, pogubljen po Neronovoj zapovijedi.
Sociolog i teolog Ernst Troeltsch pisao je u vezi s teškim položajem ranih kršćana u rimskom društvu sljedeće: “Izuzete su bile sve službe i sva zanimanja koja su imala bilo kakve veze s idolskim obožavanjem, ili obožavanjem cara, ili ona koja su na bilo koji način bila povezana s prolijevanjem krvi ili smrtnom kaznom, ili ona koja su kršćane mogla dovesti u vezu s poganskim nemoralom.” Je li takav stav ostavio imalo mjesta miroljubivom odnosu između kršćana i države te međusobnom poštovanju?
Davati cezaru “šta ste dužni”
Isus je postavio pravilo koje je utjecalo na ponašanje kršćana prema rimskoj državi, odnosno prema bilo kojoj drugoj vladavini, izjavivši: “Podajte dakle ćesarevo ćesaru, i Božije Bogu” (Matej 22:21). Ovaj savjet upućen Isusovim sljedbenicima bio je u krajnjoj suprotnosti sa stavom mnogih nacionalistički raspoloženih Židova koji su bili ogorčeni zbog rimske dominacije te su osporavali zakonitost plaćanja poreza stranoj sili.
Kasnije je Pavao rekao kršćanima koji su živjeli u Rimu: “Tako se valja pokoravati ne samo od straha nego i po savjesti. Jer za to i poreze dajete; jer su [državne ‘vlasti’] sluge Božije koje su za to isto postavljene. Podajte dakle svakome šta ste dužni: kome dakle porezu, porezu; a kome carinu, carinu” (Rimljanima 13:5-7). Iako kršćani nisu bili dio svijeta, trebali su biti pošteni građani koji plaćaju porez, plaćajući državi za pružene usluge (Ivan 17:16).
No jesu li Isusove riječi ograničene samo na plaćanje poreza? Budući da Isus nije točno definirao što je cezarovo a što Božje, postoje granični slučajevi o kojima se mora odlučiti prema okolnostima ili prema našem razumijevanju cijele Biblije. Drugim riječima, prilikom odlučivanja što može dati cezaru, kršćanin će se ponekad voditi svojom savješću, prosvijećenom biblijskim načelima.
Pažljiva ravnoteža između dva suprotna zahtjeva
Mnogi su ljudi skloni zaboraviti da je Isus, nakon što je izjavio da cezaru treba dati ono što mu pripada, dodao: “Podajte (...) Božije Bogu.” Apostol Petar je pokazao što je kršćanima prioritet. Odmah nakon što je savjetovao podložnost “caru” i njegovim “knezovima”, Petar je pisao: “[Budite] kao slobodni, a ne kao da biste imali slobodu za pokrivač pakosti, nego kao sluge Božije. Poštujte svakoga: braću ljubite, Boga se bojte, cara poštujte” (1. Petrova 2:16, 17). Apostol je pokazao da su kršćani sluge Boga, a ne nekog ljudskog vladara. Iako trebaju iskazivati dužnu čast i poštovanje predstavnicima države, trebaju to činiti u strahu Božjem, čiji su zakoni najviši.
Godinama ranije, Petar nije ostavio mjesta sumnji što se tiče nadmoćnosti Božjih zakona nad ljudskim. Židovski Sanhedrin bio je administrativno tijelo kojem su Rimljani prenijeli i civilnu i religioznu vlast. Kad je Sanhedrin naredio Isusovim sljedbenicima da prestanu učiti u Kristovo ime, Petar i drugi apostoli odgovorili su s poštovanjem ali odlučno: “Većma se treba Bogu pokoravati nego li ljudima” (Djela apostolska 5:29). Rani su kršćani očito morali zadržati opreznu ravnotežu između poslušnosti Bogu i dolične podložnosti ljudskim vlastima. Tertulijan je početkom trećeg stoljeća n. e. rekao ovako: “Ako je sve cezarovo, što će ostati Bogu?”
Kompromis s državom
S vremenom je stav koji su kršćani prvog stoljeća zauzeli prema državi postepeno počeo slabiti. Otpad koji su prorekli Isus i apostoli napredovao je u drugom i trećem stoljeću n. e. (Matej 13:37, 38; Djela apostolska 20:29, 30; 2. Solunjanima 2:3-12; 2. Petrova 2:1-3). Otpadničko kršćanstvo načinilo je kompromise s rimskim svijetom, usvojilo njegove poganske praznike i filozofiju te prihvatilo ne samo civilnu službu nego i vojnu.
Profesor Troeltsch je napisao: “Od trećeg stoljeća nadalje situacija se sve više pogoršavala, jer kršćani su postali sve brojniji na visokim položajima u društvu te u uglednijim profesijama, u vojsci i u službenim krugovima. U nekoliko odlomaka u [nebiblijskim] kršćanskim spisima nalaze se ogorčeni protesti protiv sudjelovanja u takvim stvarima; s druge strane, nailazimo i na pokušaje kompromitiranja — na argumente načinjene kako bi se utišala nemirna savjest. (...) Od Konstantinovog vremena te su poteškoće nestale; trvenje između kršćana i pogana je prestalo i sve su službe u državi postale prihvatljivima.”
Pretkraj četvrtog stoljeća n. e. ovaj je preljubnički, kompromitirajući oblik kršćanstva postao državnom religijom Rimskog Carstva.
Kroz svoju povijest, svijet kršćanstva — zastupljen katoličkim, pravoslavnim i protestantskim crkvama — nastavio je činiti kompromise s državom, duboko se miješajući u njenu politiku te podržavajući njene ratove. Mnogi iskreni članovi crkve koji su zapanjeni time nesumnjivo bi bili zadovoljni kad bi saznali da danas postoje kršćani koji imaju stav koji su imali i kršćani prvog stoljeća prema državi. Sljedeća dva članka detaljnije će obraditi tu temu.
[Slika na stranici 5]
Cezar Neron, za kojeg je Petar pisao: “Cara poštujte”
[Zahvala]
Musei Capitolini, Rim
[Slika na stranici 6]
Polikarp je radije umro nego obožavao cara
[Slika na stranici 7]
Rani kršćani bili su miroljubivi, pošteni građani koji plaćaju porez