Jehova je pokazao da je sa mnom
ISPRIČAO MAX HENNING
Bila je 1933, i Adolf Hitler je upravo došao na vlast u Njemačkoj. Međutim, nekih 500 Jehovinih svjedoka na području Berlina bilo je nepokolebljivo. Mnogi mladi postali su pioniri, odnosno punovremeni propovjednici, a neki su čak prihvatili dodjele u drugim evropskim zemljama. Moj prijatelj Werner Flatten i ja znali smo jedan drugoga pitati: “Zašto oklijevamo trateći svoje vrijeme? Zašto ne bismo otišli i postali pioniri?”
OSAM dana nakon mog rođenja 1909, za mene su se počeli brinuti poočim i pomajka puni ljubavi. Godine 1918, naša je obitelj bila obuzeta tugom kad je moja mala sestra iznenada umrla. Kratko vrijeme nakon toga na naša su vrata došli Istraživači Biblije, kako su Jehovini svjedoci tada bili poznati, i poočim i pomajka širom su otvorili srce biblijskoj istini. I mene su naučili cijeniti duhovne stvari.
Posvetio sam se svjetovnom školovanju i postao vodoinstalater. Ali što je još važnije, u duhovnom sam pogledu zauzeo svoj stav. Werner i ja počeli smo 5. svibnja 1933. s pionirskom službom. Biciklom smo se odvezli do gradića udaljenog oko 100 kilometara od Berlina, gdje smo ostali dva tjedna i propovijedali. Zatim smo se vratili u Berlin da se pobrinemo za potrebne stvari. Kasnije smo opet na dva tjedna otišli na svoje područje.
Prijavili smo se za službu u nekoj drugoj zemlji, a u prosincu 1933. dodijeljeno nam je područje tadašnje Jugoslavije. Međutim, prije nego što smo mogli tamo otići, dobili smo drugu dodjelu, Utrecht u Nizozemskoj. Kratko vrijeme nakon toga sam se krstio. Onda se nije toliko naglašavalo krštenje; služba je bila važna. Pouzdanje u Jehovu postalo je sada glavnim obilježjem mog života. Mnogo utjehe pronašao sam u riječima biblijskog psalmista: “Gle, Bog je pomoćnik moj, Gospodin daje snagu duši mojoj” (Psalam 54:4).
Pionirska služba u Nizozemskoj
Nedugo nakon što smo došli u Nizozemsku, premješteni smo u Rotterdam. Otac i sin u obitelji kod koje smo stanovali bili su također pioniri. Nekoliko mjeseci kasnije, u Leersumu, gradiću nedaleko od Utrechta, kupljena je velika kuća kao mjesto stanovanja za pionire, a Werner i ja uselili smo u nju.
Dok smo živjeli u tom pionirskom domu, putovali smo biciklom u obližnja područja a za udaljenija područja koristili smo automobil za sedam putnika. U to je vrijeme u čitavoj Nizozemskoj bilo samo stotinjak Svjedoka. Danas, 60 godina kasnije, na području koje smo obrađivali iz tog pionirskog doma ima više od 4 000 objavitelja u oko 50 skupština!
Naporno smo radili, propovijedali smo i po 14 sati svaki dan, a to nas je održalo sretnima. Jedan od glavnih ciljeva bio je da podijelimo što je moguće više literature. Obično bismo kod zainteresiranih osoba ostavili više od sto brošurica na dan. Tada još nismo redovito vršili ponovne posjete niti smo redovito vodili biblijske studije.
Jednog smo dana moj partner i ja radili u gradiću Vreeswijku. Dok je on svjedočio čovjeku na vratima vojne utvrde, ja sam koristio vrijeme za čitanje Biblije. Bila je obilno podcrtana crvenom i plavom bojom. Kasnije je tesar koji je radio na obližnjem krovu upozorio čovjeka koji je bio na vratima da sam ja vjerojatno nekakav špijun. Zbog toga sam još istog dana bio uhapšen dok sam svjedočio nekom vlasniku dućana i moja je Biblija bila zaplijenjena.
Odveli su me na sud. Tamo su podigli optužbu da su oznake u mojoj Bibliji pokušaj da napravim nacrt utvrde. Proglasili su me krivim i sudac me osudio na dvije godine zatvora. Međutim, uložena je žalba i ja sam bio oslobođen. Kako sam samo bio sretan što sam na slobodi, ali još sretniji sam bio kad su mi vratili moju Bibliju sa svim zabilješkama!
Godine 1936, Richard Brauning, jedan od pionira koji su stanovali u domu, i ja proveli smo ljeto propovijedajući na sjeveru zemlje. Prvi mjesec proveli smo 240 sati u službi i raspačali velike količine literature. Živjeli smo pod šatorom i brinuli se za sve svoje potrebe, sami smo prali, kuhali i obavljali druge stvari.
Kasnije sam bio premješten na brod koji se zvao Lightbearer, a koji je postao dobro poznat na sjeveru Nizozemske. Pet pionira živjelo je na brodu, što nam je omogućilo doprijeti do mnogih udaljenih područja.
Daljnje prednosti
Godine 1938, dobio sam dodjelu da služim kao sluga zone, kako su se tada zvali pokrajinski nadglednici Jehovinih svjedoka. Tako sam napustio Lightbearer i počeo posjećivati skupštine i Svjedoke na udaljenim područjima u tri južne provincije.
Bicikl je bio naše jedino prijevozno sredstvo. Putovanje od jedne skupštine ili grupe zainteresiranih osoba do druge često je trajalo čitav dan. Među gradovima koje sam posjećivao bila je i Breda, gdje sada živim. Tada u Bredi nije bilo skupštine nego samo jedan stariji bračni par Svjedoka.
Dok sam služio braći u Limburgu, bio sam zamoljen da odgovorim na mnoga pitanja rudara Johana Piepera. On je zauzeo čvrst stav za biblijsku istinu i postao hrabar propovjednik. Četiri godine kasnije uhapšen je i odveden u koncentracioni logor u kojem je proveo tri i pol godine. Nakon što su ga otpustili opet je počeo revno propovijedati a danas je još uvijek vjeran starješina. Mala skupština od 12 Svjedoka u Limburgu sada je narasla na 17 skupština s nekih 1 550 objavitelja!
Pod nacističkom vlašću
U svibnju 1940. nacisti su napali Nizozemsku. Ja sam dobio dodjelu da služim u podružnici Društva Watch Tower u Amsterdamu. Naše smo djelo morali obavljati krajnje oprezno, a zbog toga smo shvatili biblijsku poslovicu: ‘Prijatelj postaje brat u nevolji’ (Priče Salamunove 17:17). Srdačna veza jedinstva koja je cvjetala u to stresno vrijeme duboko je utjecala na moj duhovni razvoj i opremila me za još teže dane koji su predstojali.
Imao sam zadatak da nadgledavam isporuku literature skupštinama, što se obično radilo preko kurira. Gestapo je stalno tražio mlade muškarce koji bi obavljali prisilan rad u Njemačkoj, pa smo koristili kršćanske sestre kao kurire. S vremenom je Wilhelmina Bakker, koju su svi zvali Nonnie, bila poslana k nama iz The Haguea i ja sam je odveo na mjesto gdje se skrivao naš nadglednik podružnice, Arthur Winkler. Pokušavajući da budem što neupadljiviji, obukao sam se kao holandski zemljoradnik, nosio sam drvene cipele i sve ostalo što oni nose, te sam pratio Nonnie tramvajem. Kasnije sam saznao da se ona jedva suzdržavala od smijeha, jer je smatrala da sam sve drugo samo ne neupadljiv.
Dvadesetprvog listopada 1941, netko je neprijatelju odao gdje se nalazi skladište literature i papira u Amsterdamu. Brat Winkler i Nonnie bili su uhapšeni prilikom racije Gestapoa. Kad su bili dovedeni u zatvor, slučajno su čuli kako dvojica agenata Gestapoa razgovaraju o tome da su pratili “nekog niskog crnokosog čovjeka”, kome su u gužvi na ulicama izgubili trag. Bilo je očito da su govorili o meni, zato se brat Winkler pobrinuo da braća vani dobiju poruku. Odmah su me premjestili u The Hague.
U međuvremenu je Nonnie bila otpuštena iz zatvora i vratila se u The Hague kao pionir. Tamo sam je ponovno sreo. No kad je sluga skupštine u Rotterdamu bio uhapšen, poslali su me na njegovo mjesto. Kasnije je bio uhapšen sluga skupštine u Goudi a mene su premjestili tamo da ga zamijenim. Na koncu su, 29. ožujka 1943, uhapsili mene. Dok sam pregledavao zalihu naše biblijske literature iznenadila me racija Gestapoa.
Pored biblijske literature koja je bila raširena na stolu, tu je, mada šifriran, bio i popis s imenima kršćanske braće i sestara. U strahu sam se molio Jehovi da mi pruži neku mogućnost da zaštitim one koji su još na slobodi i mogu propovijedati. Uspio sam staviti otvorenu šaku na popis imena i zgužvati ga u svom dlanu a da oni to nisu primijetili. Tada sam zatražio dozvolu da odem na toalet, gdje sam popis pocijepao, bacio u školjku i povukao vodu.
Pod tako teškim okolnostima, naučio sam crpsti snagu iz Jehovinog načina postupanja sa svojim narodom u prošlosti i iz njegovih obećanja o oslobođenju. Uvijek sam se dobro sjećao ovog nadahnutog jamstva: “Da nije bio Gospodin s nama, kad ljudi ustaše na nas, žive bi nas proždrli” (Psalam 124:2, 3).
Zatvori i koncentracioni logori
Odveden sam u zatvor u Rotterdamu, zahvalan što sam tamo imao svoju Bibliju uza se. Imao sam i knjigu Salvation (Spasenje), dijelove knjige Children (Djeca) i mnogo vremena da čitam svu tu literaturu. Šest mjeseci kasnije ozbiljno sam se razbolio i morao otići u bolnicu. Prije nego sam napustio zatvor, sakrio sam literaturu ispod svog madraca. Kasnije sam saznao da ju je našao jedan drugi Svjedok, Piet Broertjes, koga su prebacili u moju ćeliju. Na taj je način literatura služila i jačanju vjere drugih.
Nakon što sam ozdravio prebacili su me u zatvor u The Hagueu. Dok sam se nalazio tamo upoznao sam Lea C. van der Tasa, studenta prava koji je bio u zatvoru jer se protivio nacističkoj okupaciji. Nikad nije čuo za Jehovine svjedoke te sam imao priliku svjedočiti mu. Ponekad me probudio usred noći i postavljao pitanja. Nije mogao sakriti svoje divljenje prema Svjedocima, naročito nakon što je saznao da bismo mogli biti otpušteni kad bismo samo potpisali dokument kojim se odričemo svoje vjere. Nakon rata, Leo je postao odvjetnik i vodio desetke pravnih slučajeva za Društvo Watch Tower u kojima se radilo o slobodi obožavanja.
Dvadesetdevetog travnja 1944, ukrcali su me u vlak na mučan osamnaestodnevni put u Njemačku. Osamnaestog svibnja za mnom su se zatvorila vrata koncentracionog logora u Buchenwaldu. Dok nas skoro godinu dana kasnije nisu oslobodile savezničke snage, život je bio neopisivo užasan. Tisuće su umrle, mnogi pred mojim očima. Budući da sam odbio raditi u obližnjoj tvornici koja je proizvodila ratni materijal, zadužili su me da radim na odvodnom kanalu.
Jednog je dana tvornica bila bombardirana. Mnogi su jurili u barake kako bi se zaštitili, dok su drugi bježali u šumu. Zalutale su bombe pogodile barake a zapaljive su bombe prouzročile šumski požar. Prizor je bio stravičan! Mnogi su živi izgorjeli! Ja sam pronašao sigurno sklonište i kad se vatra stišala vratio sam se u logor, prolazeći pored bezbrojnih mrtvih tijela.
Većina ljudi danas zna za strahote nacističkog holokausta. Zahvalan sam Jehovi što je ojačao moju sposobnost razmišljanja, tako da strahote koje sam proživio nisu godinama dominirale mojim mislima. Kad razmišljam o razdoblju svog zatočeništva, u prvom redu osjećam radost što sam sačuvao besprijekornost prema Jehovi na slavu njegovog imena (Psalam 124:6-8).
Poslijeratna aktivnost
Nakon svog oslobođenja i povratka u Amsterdam, javio sam se odmah u podružnicu kako bih dobio dodjelu. Jedva sam čekao da saznam što se događalo za vrijeme moje odsutnosti. Nonnie je već radila tamo. Tokom zadnje godine rata služila je kao kurir, dostavljajući biblijsku literaturu skupštinama. Nisu je opet uhapsili, iako je desetke puta samo za dlaku umaknula.
Kratko vrijeme bio sam u pionirskoj službi u Haarlemu, no 1946, zamolili su me da dođem u podružnicu u Amsterdamu kako bih radio u ekspeditu. Pretkraj 1948, Nonnie i ja smo se vjenčali i napustili podružnicu kako bismo zajedno služili kao pioniri. Naša je pionirska dodjela bila Assen. Dvanaest godina ranije proveo sam tamo ljeto s Richardom Brauningom, stanovali smo pod šatorom i propovijedali. Saznao sam da je Richard bio ustrijeljen na putu u koncentracioni logor.
Vrijeme provedeno u zatvoru očigledno je narušilo moje zdravlje. Šest godina nakon što sam bio otpušten iz Buchenwalda, bio sam četiri mjeseca prikovan uz krevet zbog bolesti. Godinama kasnije, 1957, cijelu godinu dana bolovao sam od tuberkuloze. Tjelesno sam izgubio svu snagu, ali moj pionirski duh bio je još uvijek jak. Dok sam bio bolestan, koristio sam svaku priliku za svjedočenje. Osjećam da je taj pionirski duh igrao ključnu ulogu u tome da ne dopustim da zbog svojih bolesti postanem besposlen bolestan čovjek. Nonnie i ja odlučni smo ostati u punovremenoj službi sve dok nam to naše zdravlje dozvoljava.
Nakon mog oporavka, dobili smo dodjelu da služimo u Bredi. To je bilo 21 godinu nakon što sam prvi put posjetio taj grad kao sluga zone. Tada, godine 1959, tamo je bila mala skupština od 34 Svjedoka. Danas, 37 godina kasnije, narasla je na šest skupština s preko 500 Svjedoka, koji se sastaju u tri Dvorane Kraljevstva! Na našim mjesnim sastancima i na sastancima pokrajine, vidimo mnoge koji su kao rezultat nekih naših nastojanja stekli spoznaju o biblijskoj istini. Često osjećamo poput apostola Ivana koji je napisao: “Nemam veće radosti od ove da čujem moja djeca u istini da hode” (3. Ivanova 4).
Sada smo ostarjeli. Ja imam 86 godina a Nonnie 78, ali moram reći da je pionirska služba zdrav posao. Otkako sam u Bredi, prebrodio sam većinu zdravstvenih problema koje sam navukao za vrijeme svog zatočeništva. Isto tako sam se radovao mnogim produktivnim godinama u Jehovinoj službi.
Osvrt na mnoge godine plodne službe izvor je radosti za nas oboje. Svaki dan molimo se Jehovi neka nam da svoj duh i snagu da mu nastavimo služiti sve dok u našem tijelu ima daha. S pouzdanjem se izražavamo riječima psalmista: “Gle, Bog je pomoćnik moj, Gospodin daje snagu duši mojoj” (Psalam 54:4).
[Slika na stranici 23]
Pored šatora koji smo koristili u pionirskoj službi tokom 1930-ih
[Slika na stranici 23]
Brod koji smo koristili da bismo doprli do udaljenog područja
[Slika na stranici 23]
Intervju na oblasnom kongresu 1957.
[Slika na stranici 24]
Sa svojom suprugom danas