“Crnokosa gospodarica sirijske pustoši”

PUT joj je bila maslinasta, zubi bijeli poput bisera, a oči crne i sjajne. Bila je visokoobrazovana i tečno je govorila nekoliko jezika. Za ovu se kraljicu-ratnicu govorilo da je inteligentnija od Kleopatre i možda jednako lijepa. Budući da se usudila suprotstaviti dominantnoj svjetskoj sili svojih dana, odigrala je proročansku ulogu u jednoj biblijskoj drami. Dugo su je vremena nakon njene smrti pisci slavili, a slikari idealizirali njen lik. Jedan ju je pjesnik iz 19. stoljeća slikovito opisao kao “crnokosu gospodaricu sirijske pustoši”. Ova je vrlo poštovana žena bila Zenobija — kraljica sirijskog grada Palmire.

Kako je Zenobija stekla slavu? Kakve su političke prilike dovele do njenog uspona na vlast? Što se može reći o njenom karakteru? I koju je proročansku ulogu odigrala ova kraljica? Razmotrimo najprije zemljopisni ambijent u kojem se drama odvija.

Grad na rubu pustinje

Zenobijin grad, Palmira, bio je smješten 210 kilometara sjeveroistočno od Damaska, na sjevernom rubu Sirijske pustinje, gdje se gorje Antilibanon spušta u ravnicu. Ovaj se grad oaza nalazio otprilike na pola puta između Sredozemnog mora na zapadu i rijeke Eufrata na istoku. Kralju Salamunu možda je bio poznat pod imenom Tadmor, a bio je mjesto koje je bilo od presudne važnosti za dobrobit njegovog kraljevstva iz dva razloga: kao utvrda za obranu sjeverne granice i kao jedna od glavnih karika u lancu gradova kroz koje su prolazile karavane. Iz tog razloga Salamun “utvrdi i Tadmor u pustinji” (2. Dnevnika 8:4, Šarić).

Tisuću godina nakon vladavine kralja Salamuna povijest šuti o Tadmoru. Ako je točno da su Tadmor i Palmira zapravo isti grad, njegov je uspon do istaknutog položaja počeo nakon što je Sirija 64. pr. n. e. postala isturena provincija Rimskog Carstva. “Palmira je za Rim imala dvostruku važnost, ekonomsku i vojnu”, kaže Richard Stoneman u svojoj knjizi Palmyra and Its Empire—Zenobia’s Revolt Against Rome. Budući da se taj grad palmi nalazio na važnom trgovačkom putu koji je povezivao Rim s Mezopotamijom i Istokom, njime su prolazila komercijalna bogatstva drevnog svijeta — začini iz Istočne Indije, svila iz Kine te druga trgovačka roba iz Perzije, Donje Mezopotamije i zemalja Sredozemlja. Rim je ovisio o uvozu tih roba.

U vojnom pogledu, provincija Sirija služila je kao tampon zona između neprijateljskih sila, Rima i Perzije. Rijeka Eufrat je, tijekom prvih 250 godina naše ere, dijelila Rim od njegovog istočnog susjeda. Palmira je bila smještena točno preko pustinje, zapadno od grada Dura-Europosa koji se nalazio na Eufratu. Priznajući važan položaj Palmire, rimski carevi poput Hadrijana i Valerijana posjetili su grad. Hadrijan je pridonio veličanstvenosti njene arhitekture i davao mnoge velikodušne poklone. Valerijan je nagradio palmirskog plemića Odenata — Zenobijinog muža — uzdignuvši ga 258. n. e. na položaj rimskog konzula jer je ovaj dobio rat protiv Perzije te proširio granicu Rimskog Carstva do unutrašnjosti Mezopotamije. Zenobija je odigrala važnu ulogu u usponu svog muža na vlast. Povjesničar Edward Gibbon napisao je: “Odenatov uspjeh u velikoj se mjeri može pripisati njenoj [Zenobijinoj] neusporedivoj mudrosti i hrabrosti.”

U međuvremenu je perzijski kralj Šapur odlučio osporiti rimsku prevlast i dokazati svoju suverenost nad svim nekadašnjim perzijskim provincijama. S ogromnom je vojskom odmarširao na zapad, osvojivši utvrđene rimske gradove Nisibis i Carrhaeu (Haran), a onda je nastavio pustošiti sjevernu Siriju i Ciliciju. Car Valerijan osobno je poveo svoje vojske protiv napadača, ali su ga Perzijanci porazili i zarobili.

Odenat je smatrao da je sada pravo vrijeme da pošalje skupocjene poklone i poruku mira perzijskom vladaru. Kralj Šapur bahato je naredio da se pokloni bace u Eufrat i zahtijevao da mu Odenata dovedu kao zarobljenika koji će moliti za milost. Kao odgovor na to, Palmirani su od pustinjskih nomada i ostataka rimskih snaga formirali vojsku i počeli napadati Perzijance koji su se sada povlačili. Protiv taktike iznenadnih napada koju su koristili pustinjski ratnici, Šapurove se snage — iscrpljene ratom i pod teretom plijena — nisu mogle braniti i bile su prisiljene pobjeći.

U znak priznanja pobjede nad Šapurom, Valerijanov sin i nasljednik Galijen, dao je Odenatu titulu corrector totius Orientis (namjesnik cijelog Istoka). S vremenom je Odenat sam sebe imenovao “kraljem kraljeva”.

Zenobija nastoji stvoriti carstvo

Godine 267. n. e. kad je bio na vrhuncu karijere, Odenat je, zajedno sa svojim nasljednikom, bio ubijen, pretpostavlja se od ruke osvetoljubivog nećaka. Zenobija preuzima položaj svoga muža, budući da je njen sin premlad. Budući da je bila lijepa, ambiciozna, sposobna kao upravitelj, navikla ratovati uz svog sada pokojnog muža i tečno govorila nekoliko jezika, uspjela je zadobiti poštovanje i podršku svojih podanika — a to nije mala stvar među beduinima. Zenobija je jako voljela učenost i okružila se intelektualcima. Jedan od njenih savjetnika bio je filozof i retoričar Kasije Longin — za kojega se govorilo da je “živa biblioteka i hodajući muzej”. Pisac Stoneman ističe sljedeće: “Tijekom pet godina nakon Odenatove smrti (...) Zenobija se u mislima svog naroda učvrstila kao gospodarica Istoka.”

S jedne strane područja Zenobijine vlasti bila je Perzija, čiju su moć ona i njen muž oslabili, a s druge bio je propadajući Rim. Što se tiče stanja u Rimskom Carstvu u to vrijeme, povjesničar J. M. Roberts kaže sljedeće: “Treće stoljeće bilo je (...) užasno vrijeme za Rim kako na istočnoj tako i na zapadnoj granici, dok je kod kuće počelo novo razdoblje građanskog rata i borbe za pravo nasljedstva. Dvadeset i dva cara (ne ubrajajući pretendente na prijestolje) došla su i otišla.” Nasuprot tome sirijska je gospodarica utvrdila položaj apsolutnog vladara u svom kraljevstvu. “Održavajući ravnotežu između dva carstva [Perzijskog i Rimskog]”, primjećuje Stoneman, “nastojala je stvoriti treće koje će oba držati u šaci.”

Godine 269. n. e. Zenobiji se ukazala prilika da proširi svoju kraljevsku vlast, kad se u Egiptu pojavio jedan pretendent na prijestolje koji se borio protiv rimske vladavine. Zenobijina je vojska brzo umarširala u Egipat, porazila pobunjenika i zauzela zemlju. Proglasivši sebe kraljicom Egipta, dala je iskovati novac sa svojim imenom. Njeno se kraljevstvo sada protezalo od Nila do Eufrata. U tom je trenutku svog života preuzela ulogu “cara južnoga” o kojem se govori u biblijskom proročanstvu u knjizi Danijela, budući da je njeno kraljevstvo tada vladalo područjem južno od Danijelove domovine (Danijel 11:25, 26). Ujedno je osvojila i veći dio Male Azije.

Zenobija je utvrdila i uljepšala svoju prijestolnicu Palmiru do te mjere da se mogla mjeriti s većim gradovima rimskoga svijeta. Procjenjuje se da je grad imao više od 150 000 stanovnika. Veličanstvene javne građevine, hramovi, vrtovi, stupovi i spomenici ispunjavali su grad unutar zidina za koje se kaže da su imale 21 kilometar u opsegu. Kolonade koje su činili redovi korintskih stupova visokih preko 15 metara — otprilike 1 500 stupova — protezale su se uz glavnu ulicu. Grad je bio pun kipova i poprsja junaka i bogatih dobrotvora. Godine 271. n. e. Zenobija je podigla dva kipa koji su predstavljali nju i njenog pokojnog muža. Na rubu pustinje Palmira je sjala poput dragog kamena.

Hram Sunca bila je jedna od najljepših građevina u Palmiri i nesumnjivo je dominirao religioznom scenom u gradu. Vjerojatno je i Zenobija obožavala neko božanstvo koje se poistovjećivalo s bogom Sunca. Međutim, Sirija je u trećem stoljeću bila zemlja mnogih religija. U Zenobijinom kraljevstvu bilo je nominalnih kršćana, Židova, astrologa te obožavatelja Sunca i Mjeseca. Kakav je bio njen stav prema različitim načinima obožavanja u njenom kraljevstvu? Pisac Stoneman primjećuje sljedeće: “Mudra vladarica ne zanemaruje običaje koji se dopadaju njenom narodu, ma kakvi oni bili. (...) Bogovi su, kako se (...) mislilo, bili na strani Palmire.” Zenobija je očito bila tolerantna u pogledu religije. No jesu li bogovi doista “bili na strani Palmire”? Što je bliska budućnost trebala donijeti Palmiri i njenoj ‘mudroj vladarici’?

Car ‘podiže svoje srce’ protiv Zenobije

Godine 270. n. e. Aurelijan postaje rimski car. Njegove su legije uspješno odbile barbare sa sjevera i pokorile ih. Godine 271. n. e. Aurelijan je — sada u ulozi “cara sjevernoga” iz Danijelovog proročanstva — ‘podigao silu svoju i srce svoje na cara južnoga’, kojega je predstavljala Zenobija (Danijel 11:25a). Aurelijan je jedan dio svojih snaga poslao izravno u Egipat, a glavninu vojske poveo je prema istoku kroz Malu Aziju.

Kralj juga — vladajući entitet na čelu kojeg je Zenobija — ‘došao je’ kako bi ratovao protiv Aurelijana “s velikom i vrlo silnom vojskom” pod zapovjedništvom dva generala, Zabdasa i Zabaja (Danijel 11:25b). No Aurelijan je zauzeo Egipat i započeo pohod na Malu Aziju i Siriju. Zenobija je poražena kod Emese (sada Homsa) i povukla se u Palmiru.

Kad je Aurelijan opkolio Palmiru Zenobija je, nadajući se da će dobiti pomoć, pobjegla sa svojim sinom prema Perziji, no samo da bi je Rimljani zarobili kod rijeke Eufrat. Palmirani su predali svoj grad 272. n. e. Aurelijan je milostivo postupio s njima, sakupio ogromnu količinu plijena, uključujući i idol iz Hrama Sunca, i otišao za Rim. Rimski je car poštedio Zenobiju i od nje napravio glavnu atrakciju svoje pobjedničke povorke kroz Rim 274. n. e. Ostatak svog života provela je kao rimska matrona.

Uništenje pustinjskog grada

Nekoliko mjeseci nakon što je Aurelijan zauzeo Palmiru, Palmirani su masakrirali rimski garnizon koji je tamo ostavio. Kad je vijest o ovoj pobuni došla do Aurelijana, svojim je vojnicima smjesta naredio da se vrate, a oni su se ovaj put na užasan način osvetili stanovništvu. Oni koji su izbjegli nemilosrdnom pokolju odvedeni su u ropstvo. Ponosni je grad tako opljačkan i razoren da ga više nije bilo moguće obnoviti. Tako se živa metropola vratila u svoje prijašnje stanje — “Tadmor u pustinji”.

Kad se Zenobija hrabro suprotstavila Rimu, ona i car Aurelijan nesvjesno su odigrali uloge “cara južnoga” i “cara sjevernoga”, ispunivši dio proročanstva koje je do u detalje zapisao Jehovin prorok nekih 800 godina ranije (Danijel 11. poglavlje). Zenobija je svojom zanimljivom osobnošću zadobila divljenje mnogih. Ipak, najznačajnija je bila njena uloga kojom je predstavljala jedan politički entitet prorečen u Danijelovom proročanstvu. Njena vladavina nije potrajala duže od pet godina. Palmira, glavni grad Zenobijinog kraljevstva, danas je samo selo. Čak je i moćno Rimsko Carstvo odavno nestalo i prepustilo mjesto suvremenim kraljevstvima. Kakva će biti budućnost tih sila? I njihov udes određen je sigurnim ispunjenjem biblijskog proročanstva (Danijel 2:44).

[Okvir na stranici 29]

Zenobijina ostavština

Kad se vratio u Rim nakon pobjede nad Zenobijom, kraljicom Palmire, car Aurelijan sagradio je hram Suncu. U njemu je postavio kipove boga Sunca koje je donio iz njenog grada. Časopis History Today sadrži sljedeći komentar o daljnjem toku događaja: “Od svih Aurelijanovih djela, možda je najviše odjeka ostavio godišnji blagdan u čast Sunca u vrijeme zimskog solsticija, 25. prosinac, koji je uspostavljen 274. n. e. Kad je carstvo postalo kršćansko, Kristov je rođendan prebačen na ovaj datum kako bi se novu religiju učinilo prihvatljivijom za one koji su uživali u nekadašnjim svetkovinama. Ipak, neobično je što se na koncu carici Zenobiji može zahvaliti da (...) [ljudi] danas slave naš Božić.”

[Karta/slika na stranicama 28 i 29]

(Vidi publikaciju)

SREDOZEMNO MORE

SIRIJA

Antiohija

Emesa (Homs)

PALMIRA

Damask

MEZOPOTAMIJA

Eufrat

Carrhae (Haran)

Nisibis

Dura- Europos

[Zahvale]

Karta: Mountain High Maps® Copyright © 1997 Digital Wisdom, Inc.

Kolonada: Michael Nicholson/Corbis

[Slika na stranici 29]

Rimski novčić vjerojatno s Aurelijanovim likom

[Slika na stranici 30]

Hram Sunca u Palmiri

[Zahvala]

The Complete Encyclopedia of Illustration/J. G. Heck

[Slika na stranici 31]

Kraljica Zenobija obraća se svojim vojnicima

[Zahvala]

Giovanni Battista Tiepolo, Kraljica Zenobija obraća se svojim vojnicima, Fotografija iz zbirke Samuela H. Kressa Collection © Board of Trustees, National Gallery of Art, Washington

[Zahvala na stranici 31]

Detalj: Giovanni Battista Tiepolo, Kraljica Zenobija obraća se svojim vojnicima, Fotografija iz zbirke Samuela H. Kressa © Board of Trustees, National Gallery of Art, Washington