Žrtvenik — koja je njegova uloga u obožavanju Boga?

SMATRAŠ li da žrtvenik, odnosno oltar, igra važnu ulogu u tvom služenju Bogu? Za mnoge je ljude koji idu u crkvu oltar u središtu njihove pažnje. Jesi li ikad razmotrio što Biblija govori o korištenju žrtvenika u obožavanju Boga?

Prvi žrtvenik koji se spominje u Bibliji podignuo je Noa. Učinio je to nakon što je izašao iz arke u kojoj je preživio potop kako bi na njemu prinio životinjske žrtvea (1. Mojsijeva 8:20).

Nakon što im je Bog u Babelu pomiješao jezike, ljudi su se razišli po čitavoj Zemlji (1. Mojsijeva 11:1-9). Zbog svoje urođene potrebe za obožavanjem ljudi su se pokušavali približiti Bogu, o kojem su sve manje znali, ‘pipajući’ za njim kao slijepci (Djela apostolska 17:27; Rimljanima 2:14, 15). Od Noinog su vremena mnogi narodi podizali žrtvenike svojim bogovima. Ljudi raznih religija i kultura koristili su ih u krivom obožavanju. Budući da su se otuđili od pravog Boga, neki su ljudi žrtvenike koristili u užasnim obredima u kojima se žrtvovalo ljude, pa čak i djecu. Kad su ostavili Jehovu, neki su izraelski kraljevi podizali žrtvenike poganskim bogovima, kao što je bio Baal (1. Kraljevima 16:29-32). No što se može reći o upotrebi žrtvenika u pravom obožavanju?

Nakon Noe i drugi su bogobojazni muškarci podizali žrtvenike koje su koristili u obožavanju pravog Boga, Jehove. Abraham je podignuo žrtvenike u Sihemu, blizu Betela, u Hebronu i na brdu Moriji, gdje je umjesto Izaka na žrtvu prinio ovna, za kojeg se pobrinuo Bog. Kasnije je Izaka, Jakova i Mojsija srce potaklo da podignu žrtvenike, koje su koristili u obožavanju Boga (1. Mojsijeva 12:6-8; 13:3, 18; 22:9-13; 26:23-25; 33:18-20; 35:1, 3, 7; 2. Mojsijeva 17:15, 16; 24:4-8).

Kad je Bog izraelskom narodu dao svoj Zakon, zapovjedio mu je da izradi prijenosni šator za obožavanje, koji se zvao i “šator od sastanka”. Taj je objekt trebao imati središnju ulogu u uređenju koje je uspostavio kako bi mu ljudi mogli pristupiti (2. Mojsijeva 39:32, 40). Šator za obožavanje imao je dva žrtvenika. Žrtvenik za žrtve paljenice, izrađen od drva akacije i presvučen bakrom, nalazio se pred ulazom i na njemu su se prinosile životinjske žrtve (2. Mojsijeva 27:1-8; 39:39; 40:6, 29). Kadioni žrtvenik, također izrađen od drva akacije, ali presvučen zlatom, nalazio se u šatoru za obožavanje pred zavjesom Svetinje nad svetinjama (2. Mojsijeva 30:1-6; 39:38; 40:5, 26, 27). Poseban kâd palio se na njemu dvaput dnevno, ujutro i uvečer (2. Mojsijeva 30:7-9). Hram koji je izgradio kralj Salamun imao je ista obilježja kao i šator za obožavanje, pa je i on imao dva žrtvenika.

Kad je Jehova Izraelcima dao Zakon, on im je dao mnogo više od pravila po kojima su se trebali ravnati u svom životu te kad su mu željeli pristupiti putem žrtava i u molitvi. Mnoge odredbe Zakona sačinjavale su ono što je apostol Pavao nazvao ‘simbolični prikaz’, “slika”, odnosno ‘sjena nebeskih stvari’ (Hebrejima 8:3-5; 9:9; 10:1; Kološanima 2:17). Drugim riječima, mnogi aspekti Zakona nisu samo vodili Izraelce do dolaska Krista već su i bili predslika onoga što je Bog naumio izvršiti preko Isusa Krista (Galaćanima 3:24). Da, neki aspekti Zakona imali su proročansko značenje. Primjerice, pashalno janje, čija je krv za Izraelce bila znak spasenja, predočavalo je Isusa Krista. On je ‘Janje Božje koje odnosi grijeh svijeta’, čija je krv prolivena kako bismo bili oslobođeni od grijeha (Ivan 1:29; Efežanima 1:7).

Mnogo toga što je bilo povezano sa šatorom za obožavanje i službom u hramu predstavljalo je duhovne stvarnosti (Hebrejima 8:5; 9:23). Ustvari, Pavao piše o ‘pravom šatoru, što ga je podigao Jehova, a ne čovjek’. On nastavlja: “Krist [je] došao kao prvosvećenik dobrih stvari koje su se dogodile, posredstvom većeg i savršenijeg šatora koji nije načinjen rukama, to jest nije od ovoga stvorenja” (Hebrejima 8:2; 9:11). ‘Veći i savršeniji šator’ Jehovino je veliko duhovno hramsko uređenje. Biblija pokazuje da je veliki duhovni hram uređenje putem kojeg ljudi mogu pristupiti Jehovi na temelju pomirbene žrtve Isusa Krista (Hebrejima 9:2-10, 23-28).

Kad saznamo iz Božje Riječi da se neki aspekti i odredbe Zakona odnose na veće, značajnije duhovne stvarnosti, to nesumnjivo jača našu vjeru u to da je Biblija nadahnuta knjiga. To također u nama produbljuje cijenjenje za Božju mudrost koja se na jedinstven način očituje u Bibliji (Rimljanima 11:33; 2. Timoteju 3:16).

I žrtvenik za žrtve paljenice ima proročansko značenje. On, po svemu sudeći, predočava Božju “volju”, odnosno njegovu spremnost da prihvati Isusovu savršenu ljudsku žrtvu (Hebrejima 10:1-10).

Dalje na jednom mjestu u knjizi Hebrejima Pavao iznosi ovu zanimljivu misao: “Imamo žrtvenik s kojeg oni koji u šatoru obavljaju svetu službu nisu ovlašteni jesti” (Hebrejima 13:10). Na koji se žrtvenik on ovdje osvrnuo?

Mnogi katolički tumači tvrde da je žrtvenik spomenut u Hebrejima 13:10 oltar koji se koristi za euharistiju, “sakrament” u kojem se Kristova žrtva navodno tokom mise obnavlja. No iz konteksta se vidi da je žrtvenik o kojem je Pavao govorio simboličan. Nekoliko učenjaka smatra da riječ “žrtvenik” u tom retku ima simbolično značenje. Jezuit Giuseppe Bonsirven kaže da se to “potpuno uklapa u simboliku kojom je prožeta poslanica [Hebrejima]”. On zapaža: “Riječ ‘žrtvenik’, kako su je u početku upotrebljavali kršćani, imala je duhovno značenje, a tek nakon Ireneja, a posebno nakon Tertulijana i Svetog Ciprijana, taj se izraz primjenjivao na euharistiju ili, da budemo još precizniji, na euharistijski stol.”

Prema jednom katoličkom časopisu običaj korištenja oltara proširio se “za vrijeme Konstantina” s “izgradnjom bazilika”. U časopisu Rivista di Archeologia Cristiana stajalo je: “Posve je sigurno da kršćani tokom prva dva stoljeća nisu imali zasebna mjesta za obožavanje, već su se liturgijska okupljanja održavala u sobama privatnih kuća (...), sobama koje se odmah po završetku obreda vraćalo u prvobitnu funkciju.”

“Oltar je središte ne samo crkve kao građevine već i žive Crkve”, stoji u katoličkom časopisu La Civiltà Cattolica. Pa ipak, Isus Krist nije uspostavio nijedan vjerski obred koji se trebalo vršiti na nekom žrtveniku, odnosno oltaru, niti je zapovjedio svojim učenicima da vrše obrede na njemu. Kad je Isus spomenuo žrtvenik u Mateju 5:23, 24 i na nekim drugim mjestima, imao je na umu vjerske običaje Židova, no ničim nije dao do znanja da njegovi sljedbenici trebaju pri obožavanju Boga koristiti žrtvenik.

Američki povjesničar George Foot Moore (1851-1931) napisao je: “Glavna obilježja kršćanskog bogoslužja ostala su ista, no s vremenom su se jednostavni obredi koje je sredinom drugog stoljeća opisao Justin pretvorili u pompozne ceremonije.” Katolički obredi i javne vjerske ceremonije toliko su brojni i složeni da tvore zaseban predmet — liturgiju — koji se predaje na katoličkim sjemeništima. Moore dalje kaže: “Takvu tendenciju, koja je svojstvena svim obredima, znatno je pospješio utjecaj Starog zavjeta budući da su se pripadnici kršćanskog klera počeli smatrati nasljednicima svećenstva prijašnjeg od Boga uspostavljenog vjerskog sustava. Raskošna odjeća prvosvećenika, ceremonijalno ruho ostalih svećenika, svečane procesije, zbor levitskih pjevača koji pjeva psalme, dim kâda iz kadionika — sve je to izgledalo kao od Boga uspostavljen uzor vjerske službe u kojem je Crkva tražila potvrdu za uvođenje obreda koji su bili jednako pompozni kao i obredi poganskih religija.”

Možda ćeš se zapanjiti kada saznaš da mnogi obredi, ceremonije, odjeća i drugi predmeti koje se koristi u bogoslužju u raznim crkvama ne potječu iz kršćanskog učenja, koje se nalazi u Evanđeljima, nego iz židovskih i poganskih običaja i obreda. U djelu Enciclopedia Cattolica stoji da je katolicizam “običaj upotrebe oltara preuzeo iz judaizma i djelomično iz poganskih religija”. Minucije Feliks, apologet iz trećeg stoljeća n. e., napisao je da kršćani nisu imali ‘ni hramove ni oltare’. U enciklopedijskom rječniku Religioni e Miti slično stoji: “Prvi kršćani odbacili su običaj upotrebe oltara kako bi se način njihovog obožavanja razlikovao od židovskog i poganskog.”

Budući da se kršćanstvo temelji prvenstveno na načelima koja se trebaju prihvatiti i primijeniti u svakodnevnom životu i u svakoj zemlji na svijetu, više nije bilo nikakve potrebe za nekim svetim gradom na Zemlji niti za doslovnim hramom sa žrtvenicima niti za ljudskim svećenicima posebnog položaja odjevenima u posebnu vrstu odjeće. “Dolazi čas”, rekao je Isus, “kada Oca nećete obožavati niti na ovoj gori niti u Jeruzalemu. (...) Pravi [će] obožavatelji obožavati Oca duhom i istinom” (Ivan 4:21, 23). Složenost obreda i upotreba oltara u mnogim crkvama dokaz je da zanemaruju ono što je Isus rekao o tome kako se treba obožavati pravog Boga.