Gdje su vjernici?
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ ŠPANJOLSKE
“Ništa nije tako kobno za religiju kao ravnodušnost”
(EDMUND BURKE, BRITANSKI DRŽAVNIK IZ 18. STOLJEĆA).
U JEDNOJ ravnici koja je pod stalnim udarom vjetra, u sjevernom dijelu Španjolske, leži gradić Caleruega. Nad srednjovjekovnim gradićem uzdiže se impresivni samostan u romaničkom stilu. Podignut je prije 700 godina u čast Dominga de Guzmána, osnivača dominikanskog reda, koji se tu rodio. Samostan već sedam stoljeća udomljuje opatice koje žele živjeti u tišini i osami.
Samostanski krov prokišnjava a drevni su se zidovi počeli raspadati. No nadstojnica samostana zabrinuta je zbog propadanja koje poprima puno veće razmjere — raspada same religije. “Kad sam prije gotovo 30 godina stupila u samostan, ovdje je bilo 40 opatica”, objašnjava ona. “Sada nas je samo 16. Nema mladih opatica. Vjerska je profesija izgleda stvar prošlosti.”
To što se događa u Caleruegi zbiva se i u mnogim dijelovima Evrope. Ne radi se o tome da je došlo do vala protuvjerskih osjećaja, radi se samo o tihom i neumoljivom napuštanju religije. Velike evropske katedrale više služe za turiste nego da privuku mjesne “vjernike”. Nekad nesavladivu crkvu — bez obzira na to da li je riječ o Protestantskoj ili Katoličkoj — sada pobjeđuje apatija. Životima ljudi više dominiraju svjetovne nego religiozne stvari — to je trend koji crkveni predstavnici nazivaju sekularizacija. Izgleda da religija jednostavno više nema važnosti. Može li biti da je religiozna klima koja vlada u Evropi nagovještaj sličnog propadanja koje će uskoro zahvatiti i druge dijelove svijeta?
Što se događa s posjetiteljima crkava?
Ova pojava nije ništa novo za sjevernu Evropu. Samo 5 posto skandinavskih luterana redovito posjećuje crkvu. U Britaniji tek 3 posto onih koji se izjašnjavaju kao anglikanci odlazi na nedjeljnu misu. No izgleda da sada i katolici na jugu Evrope slijede primjer svojih sjevernih susjeda.
U Francuskoj, koja je pretežno katolička zemlja, tek svaki deseti državljanin ide jednom tjedno u crkvu. U posljednjih 25 godina, postotak Španjolaca koji se smatraju “aktivnim katolicima” naglo je pao sa 83 na 31 posto. Godine 1992, španjolski je nadbiskup Ramon Torrella na konferenciji za štampu rekao da “Španjolska više nije katolička zemlja; ljudi idu na procesije u Velikom tjednu te na božićnu misu — ali svaki tjedan [na misu] ne idu”. Za vrijeme papinske posjete Madridu 1993, Ivan Pavao II upozorio je da se “Španjolska treba vratiti svojim kršćanskim korijenima”.
Ovo nereligiozno raspoloženje zahvatilo je i svećenstvo i laike. Broj novozaređenih svećenika u Francuskoj je 1988. pao na 140 (što je iznosilo manje od polovice zaređenih u 1970), dok je u Španjolskoj nekih 8 000 osoba napustilo svećenstvo kako bi se vjenčalo. S druge pak strane, oni koji ipak nastave služiti svom stadu puni su dvojbi u pogledu onog što propovijedaju. Samo 24 posto svećenika luteranske crkve u Švedskoj smatra da “čiste savjesti” može propovijedati o raju i paklu, dok četvrtina francuskih svećenika nije sigurna čak ni u Isusovo uskrsnuće.
Užici i povlastice ispred pobožnosti
Što zauzima mjesto religije? U mnogim domovima rekreacija je istisnula obožavanje. Obitelji nedjeljom radije odlaze na plažu ili u planine nego u crkvu. “Dosadno je ići na misu”, ravnodušno priznaje Juan, tipični španjolski tinejdžer. Religiozni obredi ne mogu konkurirati nogometnim utakmicama ili pop koncertima, događajima koji privlače mase i pune stadione.
Smanjivanje broja posjetitelja crkava nije jedini pokazatelj propadanja religije. Mnogi Evropljani više vole probrati svoje religiozne predodžbe. U današnje vrijeme službene crkvene dogme imaju možda jako malo sličnosti s osobnim vjerovanjima onih koji se izjašnjavaju kao pripadnici te religije. Jedan velik broj Evropljana — bilo katolika bilo protestanata — više ne vjeruje u život poslije smrti, dok preko 50 posto francuskih, talijanskih i španjolskih katolika ne vjeruje ni u čuda.
Svećenstvo je izgleda nemoćno da spriječi ovaj spontani val nekonformizma. Nigdje to nije bilo tako očito kao u papinskoj kampanji protiv kontrole rađanja. Godine 1990, papa Ivan Pavao II poticao je katoličke apotekare da ne prodaju kontraceptivna sredstva. Tvrdio je da ti proizvodi “krše prirodne zakone nauštrb digniteta osobe”. Slično tome, Catechism of the Catholic Church (Katekizam Katoličke crkve) inzistira da “bračna ljubav muža i žene stoga ostane pod dvostrukom obavezom vjernosti i plodnosti”.
I pored ovih strogih opomena, prosječan katolički par bezbrižno radi po svome. U katoličkim su zemljama južne Evrope obitelji s više od dvoje djece sada iznimka. U Španjolskoj se prezervativi — koji su prije dvadeset godina gotovo bili proizvod koji se mogao nabaviti samo na crnom tržištu — redovito reklamiraju na televiziji, a samo 3 posto francuskih katolkinja kaže da slijedi službene katoličke odluke u pogledu kontrole rađanja.
Evidentno je da crkvama i njihovim učenjima Evropljani okreću leđa. Anglikanski nadbiskup od Canterburya George Carey slikovito je opisao situaciju u svojoj crkvi: “Polako gubimo životne sokove”, rekao je, “stoga je to vrlo hitna stvar pred kojom ne smijemo zatvarati oči.”
Evropska religiozna struktura još od vremena reformacijskih previranja nije izgledala toliko klimava. Zašto je toliko mnogo Evropljana postalo ravnodušno prema religiji? Kakva je budućnost religije?