Duhovne vrijednosti — što se to s njima događa?

DUHOVNE su vrijednosti u krizi. Na naslovnoj stranici međunarodnog izdanja časopisa Newsweek od 12. srpnja 1999. stajalo je pitanje: “Je li Bog mrtav?” U časopisu je stajalo kako se u slučaju zapadne Evrope čini da je upravo tako. Izvještavajući sa sinoda Katoličke crkve koji je održan u Rimu u listopadu iste godine, francuske novine Le Monde pisale su: “Crkvi je teže nego ikad navješćivati svoju poruku društvu koje je postalo ‘alergično’ na nju. (...) U Italiji katoličanstvo više nije homogeno. (...) U Njemačkoj se zbog spora o savjetovalištima za planiranje pobačaja produbljuje jaz između pape i demokracije, koja više nije spremna prihvaćati diktate. Neki koji prate zbivanja [u Nizozemskoj] već su doveli u vezu smiona gledišta o moralu i eutanaziji s iznenadnom dekristijanizacijom u toj zemlji.”

Situacija je vrlo slična i u drugim zemljama. Godine 1999. nadbiskup od Canterburya George Carey upozorio je da Anglikansku crkvu “jedna generacija dijeli od izumiranja”. U članku s naslovom “Kraj kršćanske Evrope” francuski list Le Figaro kaže: “Isti trend može se vidjeti posvuda. (...) Ljudi sustavno dovode u pitanje etičke i vjerske stavove.”

U Evropi jako opada broj ljudi koji idu u crkvu. U Francuskoj manje od 10 posto katolika ide na misu svake nedjelje, dok u Parizu samo 3 do 4 posto njih ide redovito u crkvu. Slična ili još slabija posjećenost crkava zabilježena je u Velikoj Britaniji, Njemačkoj i u skandinavskim zemljama.

Crkvene vlasti ozbiljno su zabrinute i zato što ima sve manje onih koji žele stupiti u svećeničku službu. Za manje od jednog stoljeća broj svećenika u Francuskoj drastično je opao — dok je nekad bilo 14 svećenika na 10 000 stanovnika, danas ih ima manje od 1 na 10 000 stanovnika. Diljem Evrope povećava se prosječna dob svećenika, a njihov manjak osjeća se čak i u zemljama kao što su Irska i Belgija. U isto vrijeme sve je manje djece koja idu na satove vjeronauka, što izaziva ozbiljne sumnje u sposobnost Katoličke crkve da provede vlastitu duhovnu obnovu.

Isto tako, čini se da je povjerenje u religiju stvar prošlosti. Samo 6 posto Francuza vjeruje da se “istinu može naći u samo jednoj religiji”, dok je 1981. u to vjerovalo 15 posto njih, a 1952. godine 50 posto. Ljudi su sve ravnodušniji prema religiji. Broj onih koji kažu da ne pripadaju nijednoj religiji povećao se s 26 posto, koliko ih je bilo 1980, na 42 posto 2000. godine (Les valeurs des Français — Évolutions de 1980 à 2000).

Kriza vrijednosti također je vidljiva i na području morala. Kao što je već prije spomenuto, mnogo vjernika ne želi prihvatiti moralne odredbe svoje crkve. Oni smatraju da vjerski vođe nemaju pravo određivati kako će se tko ponašati. Iste one mase koje hvale papin stav o ljudskim pravima ne podržavaju ga kad se njegove riječi tiču njihovog privatnog života. Naprimjer, papino stajalište o kontracepciji ljudi općenito ignoriraju, čak i mnogi katolički parovi.a

Takav stav pokazuju i religiozni ljudi i oni koji to nisu, i to ljudi svih društvenih slojeva. Tolerira se postupke koje Biblija jasno osuđuje. Prije 20 godina 45 posto građana Francuske s neodobravanjem je gledalo na homoseksualnost. Danas je 80 posto njih smatra prihvatljivom. Iako velika većina bračnu vjernost smatra poželjnom, samo 36 posto osuđuje preljub kao nešto što nikako nema opravdanja (Rimljanima 1:26, 27; 1. Korinćanima 6:9, 10; Hebrejima 13:4).

U zapadnjačkom društvu sve je popularnije imati religiju po vlastitom ukusu, u kojoj si svatko uzima za pravo da svojevoljno izabire vjerovanja. Neke se dogme prihvaćaju, dok se druge odbacuju. Ima onih koji sebe nazivaju kršćanima, a vjeruju u reinkarnaciju, dok se neki bez ustezanja istovremeno priklanjaju različitim vjeroispovijestima (Propovjednik 9:5, 10; Ezehijel 18:4, 20; Matej 7:21; Efežanima 4:5, 6). Knjiga Les valeurs des Français jasno je ukazala na to da mnogi današnji vjernici nepovratno odlaze s puta kojim ih crkva upućuje.

No težnja za sve većim religioznim individualizmom nije bezopasna. Jean Delumeau, povjesničar religije i član ustanove Institut de France, smatra da je nemoguće stvoriti vlastitu religiju neovisno o bilo kojoj već postojećoj velikoj religiji. “Vjera ne može opstati ako nije ukorijenjena u određenoj etabliranoj vjeroispovijesti.” Zdrave duhovne vrijednosti i vjerska praksa moraju biti u skladu. Gdje se može naći takav sklad u društvu koje pogađaju stalne promjene?

Biblija nas na svojim stranicama podsjeća da je Bog taj koji određuje što je prihvatljivo u pogledu ponašanja i morala, iako daje ljudima slobodu da sami odluče hoće li ga slušati ili ne. Milijuni ljudi diljem svijeta uviđaju da je ova odavna cijenjena knjiga i danas od praktične vrijednosti i za njih je ona ‘žižak njihovoj nozi i vidjelo njihovoj stazi’ (Psalam 119:105). Kako su došli do tog zaključka? O tome će biti govora u sljedećem članku.