Što je Talmud?

“Talmud je nesumnjivo jedan od najznamenitijih literarnih produkata svih vremena” (The Universal Jewish Encyclopedia).

“[Talmud je] jedno od velikih intelektualnih postignuća čovječanstva, spis tako kompleksan, tako značajan, tako tajanstven, da je tako velike umove držao zaposlenima više od jednog i po tisućljeća” (Jacob Neusner, židovski izučavatelj i pisac).

“Talmud je središnji stup [judaizma] koji nosi cijelo duhovno i intelektualno zdanje židovskog života” (Adin Steinsaltz, izučavatelj Talmuda i rabin).

TALMUD je bez sumnje stoljećima snažno utjecao na židovski narod. Međutim, za razliku od gore navedenih počasti, Talmud je bio ocrnjen i nazvan “morem opskurnosti i blata”. Proglašen je hulničkim djelom Đavla. Papinskom ga se odredbom stalno cenzuriralo, konfisciralo, pa čak u velikim količinama i spaljivalo na javnim trgovima u Evropi.

Što je zapravo to djelo koje je izazvalo tako mnogo kontroverzije? Što Talmud čini jedinstvenim među židovskim spisima? Zašto je napisan? Kako je počeo tako snažno utjecati na judaizam? Ima li kakvog značaja za ne-židovski svijet?

Sljedećih 150 godina nakon razorenja hrama u Jeruzalemu 70. n. e., učilišta rabinskih mudraca širom Izraela hitno su tražila nove temelje za opstanak židovskih običaja. Raspravljali su, a zatim utvrdili različite tradicije svog usmenog nauka. Gradeći na tom temelju, postavili su nove granice i zahtjeve za judaizam, dajući upute za svakodnevni život svetosti, bez hrama. Taj novi duhovni poredak iznesen je u Mišni, koju je do početka trećeg stoljeća n. e. sastavio Juda ha-Nasi.a

Mišna je bila zasebno djelo, koje ne traži opravdanje na temelju biblijskih napomena. Njezina metoda raspravljanja, pa čak i stil hebrejskog jezika, bili su jedinstveni, drugačiji od biblijskog teksta. Odluke rabina navedene u Mišni utjecale bi na svakodnevni život Židova posvuda. Uistinu, Jacob Neusner komentira: “Mišna je stvorila ustav Izraela. (...) Zahtijevala je odobravanje njegovih pravila i podložnost njima.”

No što ako bi netko osporio da je autoritet mudraca citiranih u Mišni jednak otkrivenom Pismu? Rabini bi morali pokazati da su učenja tanaita (učitelja usmenog zakona ili nauka), koja se nalaze u Mišni, u savršenom skladu s Hebrejskim pismima. Pojavila se potreba za daljnjim tumačenjem. Osjetili su potrebu da objasne i opravdaju Mišnu te da dokažu kako ona potječe iz Zakona koji je bio dan Mojsiju na Sinaju. Rabini su se osjetili primoranima dokazati kako usmeni i pisani nauk imaju isti duh i smisao. Dakle, umjesto da je Mišna postala završna riječ na judaizam, ona je postala novi temelj za religijske rasprave i debate.

Talmud u fazi svog nastanka

Rabini koji su prihvatili ovaj novi izazov bili su poznati kao amoraji — “interpreti”, odnosno “tumači”, Mišne. Jedan istaknuti rabin bio je u središtu svakog učilišta. Mali krug učenjaka i učenika vodio je rasprave tokom cijele godine. No najznačajnija predavanja održavala su se dvaput godišnje, tokom mjeseca adra i elula, kada su poljoprivredni radovi mirovali i kad su im mogle prisustvovati daljnje stotine ili čak tisuće ljudi.

Adin Steinsaltz objašnjava: “Poglavar učilišta je predsjedao, a sjedio je na stolici ili na posebnim prostiračima. U prvim redovima nasuprot njemu sjedili su važni učenjaci, uključujući njegove kolege ili izvrsne učenike, a iza svih njih bili su ostali učenjaci. (...) Raspored sjedenja temeljio se na precizno utvrđenoj hijerarhiji [prema važnosti].” Tada bi se recitirao jedan dio Mišne. Zatim bi ga se uspoređivalo s paralelnim ili dodatnim materijalom koji bi prikupili tanaiti, ali koji nije uključivao Mišnu. Započeo bi proces analiziranja. Iznijela bi se pitanja, a zatim bi se analizirala proturječja kako bi se pronašao unutarnji sklad među učenjima. Tražilo se dokazne tekstove iz Hebrejskih pisama za potkrepu rabinskim učenjima.

Iako su bile pažljivo strukturirane, ove su rasprave bile napete, ponekad i burne. Jedan je mudrac, koji je citiran u Talmudu, govorio o ‘plamenim iskrama’ koje su tokom jedne rasprave izlijetale iz usta rabinâ (Hulin 137b, Babilonski talmud). Steinsaltz kaže sljedeće o procedurama: “Poglavar učilišta, ili mudrac koji iznosi predavanje, na svoj bi način interpretirao probleme. Često bi ga prisutni učenjaci izbombardirali pitanjima na osnovi nekih drugih izvora, na osnovi gledišta ostalih komentatora ili pak vlastitih logičkih zaključaka. Ponekad bi rasprava bila vrlo kratka i ograničena na jasan i uvjerljiv odgovor na postavljeno pitanje. U drugim bi slučajevima ostali učenjaci pružili alternativna rješenja, pa bi se razvila opsežna rasprava.” Svi prisutni mogli su sudjelovati. Pitanja koja bi se razjasnila na tim predavanjima prenosila su se drugim učilištima kako bi ih razmotrili ostali učenjaci.

Ipak, ta predavanja nisu bila samo beskonačne rasprave o slovu zakona. Pravne stvari koje se odnose na pravila i odredbe židovskog vjerskog života nazivaju se halaha. Taj termin nastao je iz hebrejskog korijena riječi “ići”, a označava ‘način života koji bi netko trebao voditi’. Sve ostale stvari — priče o rabinima i biblijskim ličnostima, mudre izreke, shvaćanje vjerovanja i filozofije — nazivaju se hagada, od hebrejskog korijena riječi “pričati”. Halaha i hagada pomiješale su se tokom rabinskih rasprava.

U svojoj knjizi The World of the Talmud, Morris Adler komentira: “Neki bi mudar učitelj prekinuo podužu i tešku pravnu raspravu digresijom koja je po svojoj prirodi manje opterećivala i koja je bila poučnija. (...) Tako pronalazimo legendu i povijest, suvremenu znanost i folklor, biblijsku egzegezu i biografiju, propovijedi i teologiju međusobno isprepletene u ono što bi, nekom tko nije upoznat s djelovanjem učilišta, izgledalo kao čudna mješavina neorganiziranih podataka.” Za učenjake na učilištima svaka je takva digresija imala svoj smisao te je bila povezana s temom o kojoj se vodila rasprava. Halaha i hagada bile su građevni blokovi nove strukture koju se gradilo u rabinskim učilištima.

Nastanak dvaju Talmuda

S vremenom se glavni rabinski centar u Palestini preselio u grad Tiberij. Ostala značajna učilišta nalazila su se u Ciporiju, Cezareji i Lidi. No sve lošije ekonomsko stanje, stalna politička nestabilnost, i konačno, pritisak i progonstvo od otpadničkog kršćanstva, vodilo je do velikog iseljavanja u jedno drugo područje na istoku s velikom koncentracijom Židova — u Babiloniju.

Stoljećima su se učenici iz Babilonije sakupljali u Palestinu kako bi se školovali kod velikih rabina u učilištima. Jedan takav učenik bio je Aba ben Aivo, kojeg se također naziva Aba Ariha — Aba Dugački — ali koji je kasnije poznat jednostavno kao Rav. Vratio se u Babiloniju oko 219. n. e., nakon što se školovao kod Jude ha-Nasija, što je obilježilo prekretnicu u duhovnom značaju babilonske židovske zajednice. Rav je oformio učilište u Suri, u području gdje je bilo dosta Židova, ali samo malo učenjaka. Njegov je ugled privukao 1 200 stalnih učenika u njegovo učilište, a daljnje tisuće prisustvovale su im u židovskim mjesecima adru i elulu. Istaknuti Ravov suvremenik, Samuel, oformio je učilište u Nehardeji. Druga značajna učilišta pojavila su se u Pumbediti i Mahozi.

Sada više nije bilo potrebe putovati u Palestinu, zato što je bilo moguće učiti kod velikih učenjaka u Babiloniji. Formuliranje Mišne kao zasebnog teksta pripremilo je put za potpunu neovisnost babilonskih učilišta. Iako su se sada u Palestini i Babiloniji razvili drugačiji stilovi i metode proučavanja, stalna komunikacija i izmjena učitelja sačuvala je jedinstvo učilištâ.

Pretkraj četvrtog i početkom petog stoljeća n. e. situacija je postala posebno teška za Židove u Palestini. Oko 425. n. e. valovi restrikcija i progonstva pod rastućim autoritetom otpadničkog nazovikršćanstva vodili su do posljednjeg udarca putem abolicije kako Sanhedrina tako i položaja nasija (patrijarha). Tako su palestinski amoraji počeli sjedinjavati sažetke raspravâ s učilišta u jedno koherentno djelo kako bi osigurali da se one sačuvaju. To djelo, koje je načinjeno u žurbi u drugom dijelu četvrtog stoljeća n. e., postalo je poznato kao Palestinski talmud.b

Dok su učilišta u Palestini bila u opadanju, babilonski su amoraji dostizali vrhunac svojih sposobnosti. Abaje i Rava razvili su nivo diskusije do složene i profinjene argumentacije koja je kasnije postala model talmudske analize. Zatim je Asi, poglavar učilišta u Suri (371-427. n. e.), počeo sa sastavljanjem i uređivanjem sažetaka rasprava. Prema Steinsaltzovim riječima, on je to činio “strahujući da se tako velika, a tako neorganizirana, količina usmenih podataka nalazi u opasnosti da padne u zaborav”.

Ta ogromna količina podataka bila je veća no što su jedan čovjek ili čak jedna generacija mogli organizirati. Amorajski period završio je u Babiloniji u petom stoljeću n. e., ali je rad na konačnom uredništvu Babilonskog talmuda nastavila i u šestom stoljeću n. e. jedna grupa koja se nazivala savoraji, što je aramejski izraz koji znači “tumači” ili “mislioci”. Ovi su posljednji urednici organizirali tisuće nedovršenih stvari i rabinske rasprave vođene kroz stoljeća, unoseći u Babilonski talmud stil i strukturu koji ga čine drugačijim od svih prijašnjih židovskih spisa.

Što je Talmud postigao?

Rabini Talmuda upustili su se u dokazivanje da Mišna potječe iz istog izvora kao i Hebrejska pisma. Ali čemu to? Jacob Neusner komentira: “Položaj Mišne bio je naveden kao razlog tome. No pokazuje se da je jezgra te stvari bio autoritet samog mudraca.” Kako bi se potkrijepio autoritet mudraca, svaki se red Mišne, ponekad čak i svaka riječ, ispitivalo, osporavalo, objašnjavalo i, na neki specifičan način, usklađivalo. Neusner primjećuje da su na taj način rabini “preusmjerili Mišnu s jednog puta na drugi”. Iako je kreirana kao zasebno, cjelovito djelo, Mišna je sada bila raščlanjena. Tokom tog procesa nju se premodeliralo i redefiniralo.

Novonastalo djelo — Talmud — služilo je naumu rabina. Oni su postavili pravila za analizu, pa je ono stoga učilo ljude da razmišljaju kao rabini. Rabini su vjerovali da njihova metoda proučavanja i analize odražava Božji um. Talmudska studija sama po sebi postala je cilj, jedan oblik obožavanja — upotreba uma kojom se navodno oponaša Boga. Za generacije koje su dolazile, sam Talmud bio bi analiziran po toj istoj metodi. Kakav je bio ishod? Povjesničar Cecil Roth piše: “Talmud (...) je [Židovima] dao karakterističan biljeg koji ih je dijelio od ostalih, a isto tako i izvanrednu snagu za koheziju i za pružanje otpora promjenama. Njegova je dijalektika izoštravala njihove umne sposobnosti i na njih prenijela (...) mentalnu oštroumnost. (...) Talmud je progonjenom Židovu u srednjem vijeku pružio jedan drugi svijet u koji je mogao pobjeći (...). Dao mu je domovinu, koju je svagdje mogao nositi sa sobom, kad je njegova vlastita zemlja bila izgubljena.”

Učeći druge rabinskom načinu razmišljanja, Talmud je sigurno imao snagu. No pitanje koje se jednako odnosi na sve — kako na Židove tako i na ne-Židove — jest sljedeće: Odražava li Talmud uistinu Božji um? (1. Korinćanima 2:11-16).

[Bilješke]

[Okvir na stranici 31

Dva Talmuda — što pokazuje njihovo uspoređivanje?

Hebrejska riječ “talmud” znači “proučavati” ili “učenje”. Palestinski i babilonski amoraji upustili su se u proučavanje, odnosno analiziranje, Mišne. Oba Talmuda (Palestinski i Babilonski) čine upravo to, ali što pokazuje njihovo uspoređivanje? Jacob Neusner piše: “Prvi Talmud analizira dokaze, a drugi istražuje premise; prvi u potpunosti ostaje unutar granica onog što istražuje, a drugi ih beskrajno nadmašuje.”

Intenzivnije i temeljitije uređivanje Babilonskog talmuda učinilo ga je ne samo mnogo opsežnijim nego ujedno dubljim i prodornijim po njegovom smjeru razmišljanja i analizi. Kad se spomene riječ “Talmud”, obično se misli na Babilonski talmud. Taj se Talmud kroz stoljeća najviše proučavalo i komentiralo. Prema Neusnerovom mišljenju, Palestinski talmud je “djelo stručnosti”, a Babilonski talmud je “djelo genija”.