Usmeni zakon — zašto je zapisan?

ZAŠTO mnogi Židovi u prvom stoljeću nisu prihvatili Isusa kao Mesiju? Jedan očevidac izvještava: “Kad [Isus] dodje u crkvu i stade učiti, pristupiše k njemu glavari svećenički i starješine narodne govoreći: kakvom vlasti to činiš? i ko ti dade vlast tu?” (Matej 21:23). Po njihovom mišljenju, Svemogući je židovskoj naciji dao Toru (Zakon), putem koje su izvjesni ljudi od Boga dobili autoritet. Je li Isus imao takav autoritet?

Isus je visoko poštovao Toru i ljude koji su putem nje dobili pravi autoritet (Matej 5:17-20; Luka 5:14; 17:14). No često je osuđivao one koji su prestupali Božje zapovijedi (Matej 15:3-9; 23:2-28). Takvi su se ljudi pridržavali predaja koje su postale poznate kao usmeni zakon. Isus je odbacio njegov autoritet. Zato su mnogi odbacili njega kao Mesiju. Vjerovali su da samo onaj tko podupire predaje ljudi koji među njima predstavljaju autoritet može imati Božju podršku.

Odakle potječe usmeni zakon? Kako su Židovi počeli izjednačivati njegov autoritet s autoritetom pisanog Zakona koji je zabilježen u Pismima? I ako je to trebala biti usmena predaja, zašto je na koncu bila zapisana?

Odakle potječu te predaje?

Izraelci su ušli u savezni odnos s Jehovom Bogom 1513. pr. n. e. kod gore Sinaj. Posredstvom Mojsija primili su odredbe tog saveza (2. Mojsijeva 24:3). Pridržavajući se tih propisa mogli su ‘biti sveti, kao što je Gospodin Bog njihov svet’ (3. Mojsijeva 11:44). Obožavanje Jehove u sklopu saveza Zakona uključivalo je i žrtve koje je prinosilo imenovano svećenstvo. Trebalo je postojati središnje mjesto obožavanja — na koncu je to bio hram u Jeruzalemu (5. Mojsijeva 12:5-7; 2. Dnevnika 6:4-6).

Mojsijev zakon predstavljao je izraelskoj naciji okosnicu za sve vidove obožavanja Jehove. Međutim, neki detalji nisu izričito navedeni. Naprimjer, Zakon je zabranjivao rad na sabat, ali nije izričito razgraničio što je rad, a što ostale aktivnosti (2. Mojsijeva 20:10).

Da je Jehova smatrao potrebnim, mogao je dati detaljne propise u kojima bi se obrađivala sva moguća pitanja. No on je ljude stvorio sa savješću te im je dopustio da pokažu inicijativu služeći mu s određenom mjerom slobode unutar okvira njegovih odredbi. Zakonom je bilo određeno da sudske slučajeve rješavaju svećenici, Leviti i suci (5. Mojsijeva 17:8-11). Kako se povećavao broj slučajeva, postavljeni su određeni presedani, od kojih su se neki nesumnjivo počeli prenositi s generacije na generaciju. Načini obavljanja svećeničkih dužnosti u Jehovinom hramu također su se prenosili s oca na sina. Kako se sveobuhvatno iskustvo nacije gomilalo, tako su se gomilale i njene predaje.

Ipak, pisani Zakon koji je dobio Mojsije ostao je srž izraelskog obožavanja. U 2. Mojsijevoj 24:3, 4 stoji: “Dodje Mojsije, i kaza narodu sve riječi Gospodinove i sve zakone. I odgovori narod jednijem glasom i rekoše: činićemo sve što je rekao Gospodin. I napisa Mojsije sve riječi Gospodinove” (naglašeno od nas). Bog je sklopio savez s Izraelcima o držanju ovih pisanih zapovijedi (2. Mojsijeva 34:27). Ustvari, u Pismima se nigdje ne spominje usmeni zakon.

“Ko ti dade vlast tu?”

Mojsijevim je zakonom bilo definirano da se temeljni vjerski autoritet i podučavanje prepušta u ruke svećenicima, Aronovim potomcima (3. Mojsijeva 10:8-11; 5. Mojsijeva 24:8; 2. Dnevnika 26:16-20; Malahija 2:7). Međutim, neki su svećenici kroz stoljeća postali nevjerni i pokvareni (1. Samuelova 2:12-17, 22-29; Jeremija 5:31; Malahija 2:8, 9). Za vrijeme grčke dominacije, mnogi su svećenici radili kompromise u pogledu vjerskih pitanja. U drugom stoljeću pr. n. e. farizeji — nova grupa unutar judaizma koja nije imala povjerenja u svećenstvo — počinju uvoditi predaje prema kojima je običan čovjek mogao smatrati da je isto toliko svet koliko i svećenik. Ove su se predaje mnogima sviđale, ali bile su neprihvatljiv dodatak Zakonu (5. Mojsijeva 4:2; 12:32).

Farizeji su postali novi izučavatelji Zakona, radeći ono što su, po njihovom mišljenju, svećenici propuštali. Budući da Mojsijev zakon nije njima davao ovlasti, razradili su nove metode tumačenja Pisma putem zagonetnih aluzija i druge metode koje su naizgled podupirale njihova gledišta.a Kao glavni zaštitnici i pobornici ovih predaja, stvorili su novi temelj autoriteta u Izraelu. Do prvog su stoljeća n. e. farizeji postali jedna od vodećih struja u judaizmu.

Kako su farizeji sakupljali postojeće usmene predaje i tragali za ukazivanjima iz Pisma na temelju kojih bi utvrdili još više vlastitih predaja, tako su uvidjeli da je potrebno dodati određenu mjeru autoriteta toj djelatnosti. Rodila se nova zamisao o porijeklu tih predaja. Rabini su počeli naučavati: “Mojsije primi Nauk [Zakon] sa Sinaja, i predade ga Jhošui, a Jhošua starcima, starci prorocima, a proroci ga predadoše članovima Velikog sabora” (Avot 1:1, Mišna).

Riječima “Mojsije primi Nauk”, rabini nisu mislili samo na pisane zakone nego i na sve svoje usmene predaje. Tvrdili su da je ove predaje — koje je izmislio i razradio čovjek — Bog dao Mojsiju na Sinaju. Ujedno su naučavali kako Bog nije ostavio čovjeku da popunjava rupe u zakonu već da je usmeno odredio ono o čemu se u pisanom Zakonu nije govorilo. Prema njihovom mišljenju, Mojsije je ovaj usmeni zakon prenio na naredne generacije, ali ne na svećenike nego na druge vođe. Sami su farizeji tvrdili da su oni prirodni nasljednici ovog “neprekinutog” slijeda autoriteta.

Zakon u krizi — novo rješenje

Isus, čiji su od Boga dani autoritet židovski religiozni vođe dovodili u pitanje, prorekao je razorenje hrama (Matej 23:37–24:2). Nakon što su 70. n. e. Rimljani razorili hram, više se nije moglo udovoljavati zahtjevima Mojsijevog zakona u vezi sa žrtvama i svećeničkom službom. Bog je uspostavio novi savez na temelju Isusove otkupne žrtve (Luka 22:20). Savezu Mojsijevog zakona došao je kraj (Jevrejima 8:7-13).

Umjesto da na ove događaje gledaju kao na dokaz da je Isus Mesija, farizeji su pronašli drugo rješenje. Ionako su već prigrabili većinu svećeničkog autoriteta. Po razorenju hrama mogli su otići još korak dalje. Rabinska akademija u Javneu postala je središte reorganiziranog Sanhedrina — židovskog vrhovnog suda. Pod vodstvom Johanana ben Zakaja i Gamalijela II, u Javneu je judaizam bio u potpunosti reformiran. Službe u sinagogama, koje su vodili rabini, zamijenile su obožavanje u hramu, koje su nadgledavali svećenici. Molitve, posebno one na Dan pomirenja, zamijenile su žrtve. Farizeji su zaključili da je usmeni zakon koji je Mojsije dobio na Sinaju to već predvidio i otvorio mogućnost za to.

Rabinske su akademije dodatno dobile na važnosti. Njihov se glavni nastavni program sastojao od intenzivnih rasprava, pamćenja i primjene usmenog zakona. Ranije je temelj za usmeni zakon bio povezan s tumačenjem Pisma — midrašom. Sada su se sve brojnije predaje koje su se gomilale počele naučavati i organizirati zasebno. Sva su pravila usmenog zakona svedena na kratke, često uglazbljene, fraze koje se lako pamtilo.

Zašto zapisati usmeni zakon?

Mnoštvo rabinskih akademija i sve brojnija rabinska pravila stvorila su novi problem. Rabinski učenjak Adin Steinsaltz objašnjava: “Svaki je učitelj imao svoju metodu i svoja je usmena pravila izražavao na sebi svojstven način. (...) Više nije bilo dovoljno poznavati samo učenja svog mentora, pa se učenik morao upoznati s radom drugih učenjaka. (...) Tako su učenici, zbog ‘eksplozije znanja’, bili prisiljeni naučiti napamet ogromne količine gradiva.” Usred mora zbrkanih informacija, učenikovo se pamćenje opterećivalo do granica izdržljivosti.

Židovska pobuna protiv Rima, koju je u drugom stoljeću n. e. predvodio Bar Kohba, dovela je do žestokog progonstva rabinskih učenjaka. Akiba — najistaknutiji rabin, koji je podupirao Bar Kohbu — bio je ubijen zajedno s mnogim vodećim učenjacima. Rabini su se pobojali da bi novo progonstvo moglo ugroziti i samo postojanje njihovog usmenog nauka. Vjerovali su da je predaje najbolje prenositi usmeno s učitelja na učenika, ali ove su promijenjene okolnosti intenzivirale nastojanja da se stvori jedna organizirana struktura putem koje će se sačuvati učenja mudracâ, kako ne bi bila zauvijek zaboravljena.

Tijekom kasnijeg razdoblja relativnog mira s Rimom, Juda ha-Nasi, vodeći rabin s kraja drugog i početka trećeg stoljeća n. e., okupio je brojne izučavatelje i uredio ogromnu količinu usmenih predaja u organizirani sustav sastavljen od šest redova, od kojih je svaki podijeljen na manje traktate — ukupno 63. Ovo je djelo postalo poznato kao Mišna. Ephraim Urbach, autoritet s područja usmenog nauka, objašnjava: “Mišna (...) je zadobila priznanje i autoritet kao nijedna knjiga dotad osim same Tore.” Mesija je bio odbačen, hram u ruševinama, ali s usmenim zakonom koji je sačuvan zapisivanjem u obliku Mišne, počelo je novo doba judaizma.

[Bilješka]

[Slika na stranici 26]

Zašto su mnogi Židovi odbacili Isusov autoritet?